Nedisciplina kičme

admin — Thu, 04 May 2006 16:28:59 +0000

… I tako, Đoko Cheney stiže nam u goste. Za pretpostavit je da će proćakulat koju o famoznom Sporazumu o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu. No, bit će svejedno što kaže. Bit će svejedno, čak, i što će naše mudre glave reći. Jer, u zadnjih mjesec dana ionako je sve rečeno, i kristalno je jasno zašto ćemo još dugo, dugo vremena pušiti (ako ne već Đoke, onda nešto drugo).

Sve je počelo u ožujku kad je Ante Đapić-Đapo posjetio Ameriku. Vjesnik je zabilježio: “U vezi s mogućim sporazumom Hrvatske i SAD-a o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, rekao je da se ne može ‘glumiti nikakvu principijelnost’, nego treba izvući što je moguće više u svoju korist.” Možda jest malo licemjerno od strane čovjeka čija se karijera sastoji od glumljenja principijelnosti, ali hej, ipak je to naš Đapo – isti onaj koji je prije par mjeseci u Novom Listu izjavio: “Za mene je moralno sve ono što je u interesu Hrvatske.”

Taj citat je esencija svega, zapravo. Ona lijepa naša logika po kojoj svaki nemoral dobiva opravdanje, pa čak i mijenja predznak čim mu se prilijepi apstraktna naljepnica: “U interesu Hrvatske.” Poput zamaha čarobnim štapićem, sve postaje prihvatljivo. Destrukcija gospodarstva, etničko čišćenje, ratovanje u susjednoj državi, ponizno plaženje za globalnim krvolocima? Zašto ne, brate mili, dok je god U INTERESU HRVATSKE!!!

Pa otvorim ja Slobodnu prije desetak dana kad li gle komentara o Sporazumu, pod naslovom: HRVATSKI INTERES JE NAJVAŽNIJI. Kaže: EU prestala srati SAD glede Iraka a mi isposlovali svoje u Haagu, pa sad možemo dići noge u zrak i dati Amerima što traže. Jer, “potpora SAD-a, ne samo u vojnoj pomoći, nego prvenstveno kao jedinstvenog partnera na svjetskoj političkoj sceni, Hrvatskoj je itekako potrebna.” Tridesetak stranica dalje, na istu temu, kolumna Zlatka Galla (!) pod naslovom: TKO JE JAČI, TAJ TLAČI. Spočitava Mesiću što je primio iranskog veleposlanika u trenutku kad je Iran SAD-u na zubu. Pa kaže: “Je li pritisak Amerikanaca na Iran ‘moralan’ ili ne, pri tomu je posve nevažno. Jer, ‘građansko’ poimanje pravde i krivde u globalnim političkim igrama i diplomatskom ping-pongu ama baš ništa ne znači.”

Nekoliko dana kasnije, u istoj novini, Ines Sabalić zgraža se nad “‘građanskim’ poimanjem pravde”: “Unija može davati mišljenja i preporuke, ali nikako ne može kazniti zemlju jer donese vlastitu odluku u pitanju nacionalne sigurnosti. (…) Odnosi snaga su takvi da se mala, slaba Hrvatska, koja nije članica ni EU-a niti NATO-a, ne može kočiti pred Amerikom u političko-sigurnosnom pitanju do kojeg je Washingtonu jako stalo. Sasvim sigurno, sto posto, Hrvatska neće biti zaustavljena na putu za EU ako potpiše ovaj Sporazum. Ne sjede u Bruxellesu romantični zanesenjaci, nego iskusni, zreli političari.” Na kraju upozorava nestašnog “anti-američki nastrojenog” Mesića: “Treba znati misliti dalje od svog nosa.”

Ne mogu vas lagati, ja sam jedan obični romantični zanesenjak s “građanskim” poimanjem pravde. Koji pritom očito ne zna misliti dalje od svog nosa. E pa, kao takav, mislim da Sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu Hrvatska ne bi smjela potpisati zato što je taj sporazum odvratno NEMORALAN. Njime se, crno na bijelo, najvećem globalnom siledžiji priznaje pravo da radi što god hoće, kad god hoće i gdje god hoće, i da pritom ne mora nikome odgovarati. Možda sam naivan, ali duboko vjerujem kako nije “u hrvatskom interesu” biti partnerom u ZLOČINU. Poput onih u Guantanamu, u Iraku, a sutra možda i u Iranu.

Naravno, u svom romantičnom zanesenjaštvu smatram kako ni endehazijsko priklanjanje Silama osovine u Drugom svjetskom ratu nije bilo opravdano time što smo “konačno dobili svoju državu”. O da, danas je lako zaključiti kako Pavelićeva politika možda ipak i nije bila “u interesu Hrvatske”, no… zamislimo na trenutak paralelni univerzum u kojem je Hitler dobio Drugi svjetski rat i uspostavio stoljetni Reich. Što bi u takvoj konstelaciji bio “interes Hrvatske”? Bismo li onda trebali objeručke prihvatiti nacističku Njemačku kao “jedinstvenog partnera na političkoj sceni”?

Najturobnija stvar u ovoj priči sa Sporazumom je to što nije riječ o nekom izoliranom incidentu, nego konstanti hrvatske politike. Zahvaljujući carte blanche konceptu “hrvatskih interesa”, sve su vrijednosti izvrnute. Sporazum ne odbijamo zato što ne želimo sudjelovati u zločinu, nego zato što “takav potez ne bi naišao na odobravanje EU”. Generale nismo slali u Haag zato da bi rasčistili istinu o ratu, nego zato što nam “to otvara vrata EU”. Prepuštamo CIA-i aerodrom za transport osumnjičenih (po pitaj boga kojem ključu) za islamistički terorizam kako se “ne bi zamjerili SAD”, a onda to zataškavamo kako se “ne bi zamjerili EU”. Sve u svemu, Hrvatska nije ništa drugo doli jedna obična jeftina, maloumna kurva.

Ili, kao što je ponešto pristojnijim jezikom u Feralu primijetio sigurnosni analitičar Zoran Kusovac: “Hrvatska uvijek ispada nečiji klijent, a nikad ničiji partner. Nudimo se velikima za sluge, što se nikako ne može nazvati strateškim interesom. Hrvatska, ipak, uvijek može biti nečiji mali partner, ako vodi principijelnu i konzistentnu politiku, te samo tako može biti jedna od malih, ali cijenjenih zemalja.”

Ne očekujem ja čuda, kao da recimo sad neki iole relevantan hrvatski političar otvoreno kaže da su SAD izvršile AGRESIJU na Irak. Ako nije Mesić, kud bi se onda itko drugi usudio. Ali… mislim kako nije nerealan zahtjev da hrvatska vanjska politika ima barem nekakvu kičmu, da se jednog dana možemo kao nacija pogledati u ogledalo i ne vidjeti jebenog Goluma.

Stipe Mesić – Kulturpunkt

Nedisciplina kičme