Nakon uvoda suorganizatora, Ozrena Pupovca, Omar i Farraj iznijeli su osobna svjedočanstva, te predstavili situaciju na okupiranoj Zapadnoj obali i otvorili raspravu o mogućnostima i ograničenjima palestinskog otpora. Po završetku njihova izlaganja, u razgovoru im se pridružuju književnica i politologinja Saša Savanović te teoretičar i prevoditelj Stipe Ćurković.

Snimio: Dubravko Matanić
Uredila: Sara Gurdulić

Kako piše u najavi, “prema podacima UN-a, prošle je godine zabilježen rekordan broj napada izraelskih doseljenika na Palestince na Zapadnoj obali, s preko 1800 dokumentiranih nasilnih incidenata. Već u prvim danima godine, izraelska vojska izvršila je raciju na Sveučilištu Birzeit na okupiranoj Zapadnoj obali, ozlijedivši pritom jedanaest palestinskih studenata. I dok se svjetska pažnja sve više usmjerava na druge žarišne točke geopolitičkih apetita, Palestina se sve više gubi iz fokusa.”

Omar i Farraj na Sveučilištu Birzeit rade kao profesori, a u Hrvatsku dolaze po prvi put. Dan nakon gostovanja u ljubljanskom Cankarjevom domu, gdje sudjeluju u programu Kritični kabaret pod vodstvom filozofa Srećka Horvata, u Rijeci će iznijeti osobna svjedočanstva, predstaviti situaciju u okupiranoj Zapadnoj obali te otvoriti prostor za raspravu o mogućnostima i ograničenjima palestinskog otpora.

Nakon uvodnih izlaganja, u razgovoru će im se pridružiti književnica i politologinja Saša Savanović te teoretičar i prevoditelj Stipe Ćurković.

Abdaljawad Omar je palestinski pisac i filozof iz Ramale u Palestini. Radi kao asistent/vanredni profesor na Odjelu za filozofiju i kulturne studije Sveučilišta Birzeit, gdje predaje i provodi istraživanja o političkoj teoriji, dekolonijalnoj misli i intelektualnoj povijesti palestinskog otpora. Omar redovito objavljuje eseje i članke doprinosi međunarodnim raspravama o kolonijalizmu, otporu i bliskoistočnoj politici.

Basil Farraj je ravnatelj Instituta za međunarodne studije Ibrahim Abu Lughod i docent na Odjelu za filozofiju i kulturne studije Sveučilišta Birzeit. Basilovo istraživanje bavi se presjecima sjećanja, otpora i umjetnosti kod zatvorenika i drugih koji su žrtve nasilja. Basil je provodio istraživanja u nekoliko zemalja, uključujući Čile, Kolumbiju i Palestinu.

Više detalja o programu pronađite ovdje.

Piše: Davor Konjikušić

Slijedeći jedan od najboljih novinarskih savjeta novinarima početnicima, da nikada nećemo pogriješiti ako pratimo novac, vrlo brzo ćemo otvoriti jednu od najvažnijih suvremenih tema – pitanje migrantskog rada, a samim tim i položaja migranata i njihove integracije u društvo. Na migracije utječe nekoliko faktora koji se ugrubo mogu podijeliti na push i pull faktore, od kojih se prvi odnose se na zemlju odakle migranti dolaze, a drugi na državu u koju migranti migriraju. Nije naodmet ponoviti da na same migracije utječu sigurnosni, politički, društveni i ekonomski faktori i kao takve predstavljaju jedan od najvećih izazova današnjice.

Izvještaj EUROSTAT-a iz ožujka prošle godine navodi da migracije mogu specifično utjecati na rješavanje problema na europskim tržištima rada. Prema istom izvještaju 2015. godine 4,7 milijuna ljudi imigriralo je u neku od država EU, a među njima je 2,4 milijuna ljudi koji dolaze izvan Europe. Najveći broj migranata za svoju krajnju destinaciju bira Njemačku, gdje je samo u 2015. godini podneseno 476.000 zahtjeva za azil. Nakon Njemačke najveći broj migranata dolazi u Veliku Britaniju, pa zatim Francusku, Španjolsku i Italiju. 

Dolazak migranata odrazio se na nacionalne političke scene europskih država, u kojima su stranke desnice iskoristile povećani dolazak migranata za proizvodnju straha i netrpeljivosti, te motiviranje dijela birača da s konzervativnog pređu na radikalno desni politički spektar. Strah od “vala muslimanskih izbjeglica” neopravdan je iz više sustavnih razloga, pa je tako prema istim podacima EUROSTAT-a 2,8 milijuna ljudi emigriralo iz europskih država. Međutim, još uvijek nedostaju konkretne analize o tome kakav je položaj novopridošlih migranata kao i njihov radni položaj, te na koji način postojeće migracije utječu na deregulaciju i fragmentaciju tržišta rada i uopće na povećanje fleksibilnosti rada. 

“Na najapstraktnijoj razini možemo govoriti samo o strukturnim i historijskim elementima koji i dalje uvelike definiraju dubinska pravila igre. S jedne strane, socijalna država je – da se poslužim formulacijom Etiennea Balibara – uvijek bila nacionalno-socijalna država, a to znači da nikad nije bila doista univerzalna, da je uvijek funkcionirala i kao mehanizam isključivanja. Neki su teoretičari iz toga izvukli zaključak da je to teritorijalno i demografsko ograničavanje njenog dometa na granice nacije bio njezin historijski uvjet mogućnosti i ono što ju je tek učinilo funkcionalnim elementom u regulaciji klasne borbe odozdo. Konkretno, u mjeri u kojoj se socijalna, radna i politička prava vezuju uz instituciju državljanstva, nedržavljani će biti u strukturno bitno slabijem položaju od državljana. Ponavljam, što to konkretno znači može biti samo rezultat analize konkretnih slučajeva”, objašnjava kompleksnost migracija Stipe Ćurković, član Centra za radničke studije i urednik časopisa 3k: kapital, klasa, kritika.

Isti sugovornik smatra da se na apstraktnoj razini ipak može govoriti o hijerarhizaciji tržišta rada u kojem će najnižu poziciju imati migrantski rad, pogotovo ženski. Na primjer, migranticama u Austriji nije dozvoljeno da za vrijeme čekanja odluke o azilu legalno rade bilo kakav posao, dok s druge strane bez problema, legalno mogu ući u sektor usluga koji se odnosi na prostituciju. 

“Ta se hijerarhija može čitati i kao piramida proletarizacije, gdje se oni na dnu nalaze na najvećem stupnju proletarizacije, jer se povijest poslijeratnih ‘klasnih kompromisa’ i socijalnih ustupaka, koja svoje institucionalno utjelovljenje ima o socijalnoj državi, za njih ne vrijedi, jer ih selekcijski kriterij nacionalnog iz nje isključuje. Već iz toga je razvidna potencijalna privlačnost migrantskog rada za kapital, jer često znači de facto resetiranje odnosa rada i kapitala koje poništava učinke poslijeratne povijesti ‘kompromisa’ i ‘ustupaka’. Ipak, do koje će se mjere to doista dogoditi, ovisit će o mnogim faktorima, među kojima važno mjesto zauzima pitanje reakcija ‘domaćeg’ radništva, pogotovo njegovog organiziranog dijela.” 

Rasizirana podjela rada postoji još od šezdesetih i sedamdesetih godina prije svega u industriji obuće i ne predstavlja nikakvu novost. Ljubomir Bratić, filozof i istraživač migracija, pogotovo onih koje se odnose na nekadašnje jugoslavenske gastarbajtere, tvrdi da njihovi potomci koji žive u Austriji ni danas nisu klasno napredovali, odnosno, da nema hijerarhijske pokretljivosti unutar samog austrijskog društva. Zanimljiv je i podatak da je u ranim šezdesetima u Austriji živjelo 12.000 jugoslavenskih državljana, dok ih danas ima više od pola milijuna, a među njima su najbrojniji srpski i hrvatski državljani. Za migrantske radnike koji dolaze s Bliskog istoka, prije svega iz Sirije, kao i Afrike namijenjeni su tako prljavi, opasni i teški poslovi zasnovani na tzv. migrantskoj podjeli rada. No kakav je položaj gastarbajtera danas, kada više država ne vodi nikakvog računa o njima, te imaju veliki broj dodirnih točaka s migrantima “bez papira”.

“Nova radna snaga koja dolazi iz inozemstva mora preuzeti najneuglednije i najslabije plaćene poslove, na primjer posao smetlara koji je jedan od traženijih poslova zato što je izuzetno dobro plaćen. Današnja jeftina radna snaga u Austriji konkurira jeftinoj domaćoj radnoj snazi. Dolazi dakle do vidljivog rasnog raslojavanja na tržištu rada, a glavni gubitnik je strani radnik. U svakoj krizi na tržištu rada od ’60-ih do danas, strani radnici su ti koji su strukturno najviše izloženi negativnim posljedicama. Dijelom je to razumljivo jer ih ne zastupaju radničke organizacijske strukture, sindikati i radničke komore. Usporedite imena slugu i gazdi u cjelokupnoj strukturi austrijskog društva – čak i u kulturi, tamo gdje su svi deklarativno antirasisti – i vidjet ćete jasno etničko raslojavanje koje se poklapa s klasnom strukturom društva. Oni koji su ‘dole’ ostaju dole ili padaju još niže. Integracija u kapitalističkom društvu funkcionira putem rada. Integriran je onaj koji radi, ali zahtjevi radnog tržišta više nisu isti kao u ranijim decenijama, jer poslovi više nisu mehanički, već puno kompleksniji, pa danas ni zidar ne može raditi bez poznavanja osnovnih pravila rada na računalu. Onaj tko je radio u medicini naći će možda i ovdje posao u medicini, ali kao posluga a ne kao šef”, zaključuje Bratić.

Istovremeno u Hrvatsku, kao članicu EU, dolazi mali broj migrantskih radnika. Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u Hrvatskoj je u prvoj polovici 2017. u evidenciji HZZ-a registrirano 916 stranaca, 124 osobe kojima je odobren azil i 3 osobe pod supsidijarnom zaštitom. Od navedenog je broja zaposleno ukupno 448 stranaca, 36 azilanata i 1 osoba pod supsidijarnom zaštitom. U Republici Hrvatskoj tražitelji međunarodne zaštite ostvaruju pravo na rad tek ako su 9 mjeseci neprekidno u postupku traženja međunarodne zaštite. Osobe kojima se odobri azil, kao i osobe pod supsidijarnom zaštitom, ostvaruju pravo na rad kao i hrvatski državljani od trenutka kada ostvare navedeni status. Prema podacima projekta DRIM koji okuplja nekoliko udruga civilnog društva, a čiji je dio i Centar za mirovne studije, kod tražitelja azila identificirana je visoka nezaposlenost, nepoznavanje jezika, diskriminacija na tržištu rada, neadekvatni radni uvjeti, neprijavljivanje radnika, nepriznavanje diploma i postignutih kvalifikacija, slabije plaćeni poslovi i zapošljavanje koje nije u skladu s kvalifikacijama osoba koje ih obavljaju. 

Nažalost, tenzija prema migrantskim radnicima najčešća je u najsiromašnijim dijelovima država. Ono što se promijenilo unazad dvadeset godina je da se ekonomija niskih plaća kao nikada do danas u povijesti zasniva na podugovaranju, smanjujući radna prava i uvjete. Poslodavci su uspjeli pronaći načine kako kroz agencijsko zapošljavanje privući nove migrantske radnike i održati niske plaće, koje danas umjesto iz matičnih država dolaze iz inozemstva. Zapravo oni se nalaze izvan klasičnog tržišta rada i njihove plaće omogućavaju im tek puko preživljavanje.

“Tendencija kapitala je da smanjuje cijenu rada gdje god i kako god to može, a u ovom se slučaju manifestira kao konkurencija migrantske radne snage po nižoj cijeni od domaće. Ako u artikulaciji otpora devalvaciji rada fokus nije na kapitalu, nego na migrantskom radniku, taj otpor može poprimiti ksenofobni i/ili nacionalistički oblik. Ma koliko neadekvatan ili u konačnici samoporažavajući taj odgovor bio – jer svaka unutarklasna podjela samo slabi položaj klase u cjelini, on počiva na vrlo realnoj činjenici da se radnici u kapitalizmu nalaze u konkurentskom odnosu s drugim radnicima. Strukturno i institucionalno nacionalni karakter socijalne države i tržišta rada u tom kontekstu može pogodovati spontano nacionalističkoj artikulaciji interesa ‘domaćeg’ radništva i biti usmjeren ‘protiv’ migrantskih radnika. Takav je ishod još vjerojatniji kada nema alternativne artikulacije tih interesa ili ona nije uvjerljiva. A to je, čini se, trenutak u kojemu živimo”, objašnjava Ćurković. 

Pred jačanjem radikalne desnice na nacionalnom nivou briselski liberalni modeli povlače se, kao uostalom i prije u povijesti, pokušavajući rješenje pronaći u sve većoj deregulaciji i strukturalnim promjenama koje zagovara MMF i Svjetska banka. Deindustrijalizacija i privatizacija postaju push faktori koji prisiljavaju radnike da poslove pronađu izvan svojih država gdje ih čeka migrantska podjela rada, a često i dužnička kriza koja ih pogađa i u matičnim državama i u državama boravka. Istovremeno pokušaji zaustavljanja migracija, koje su po svojoj prirodi nezaustavljive, samo dovode do novih tragedija na granicama i na Mediteranskom moru. Broj poginulih se nakon zatvaranja migrantskih ruta 2017. godine gotovo pa udvostručio u odnosu na 2016. godinu. Sve samo da profit ide, dok nam fašizam ponovno ne provali kroz vrata.

Video prilozi o migrantskom radu nastali su u produkciji BRIDa – Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Filmski program MM centra, Kratke slike, predstavlja novu programsku cjelinu, Proširena slika, koja će se jednom mjesečno baviti odnosom kinematografije prema aktualnim društveno-političkim događanjima uz razgovore s različitim stručnjacima iz svijeta filozofije, sociologije te društvenog aktivizma.

Kratke slike pozornost posvećuju inovativnim filmskim strujanjima, prateći tokove suvremene produkcije, ali i klasičnih ostvarenja kroz četiri programske cjeline (Izvan fokusa, Runda kratkog, Proširena slika, Iz Kratke baze 25 FPS-a). Program se održava četvrtkom i specijaliziran je za kratki, umjetnički, eksperimentalni film te, osim filmskim projekcijama, jednaku važnost pridaje filmskoj teoriji te razgovorima s autorima i filmskim stručnjacima.

Prvo izdanje programa, 28. siječnja, bavit će se više nego aktualnom temom rada u inozemstvu uz gostovanje Stipe Ćurkovića i moderaciju Jelene Ostojić. Radne migracije, privremeni rad u inozemstvu, ekonomski migranti, gastarbajteri… samo su neki od izraza koji označavaju odlazak ljudi iz manje razvijenih krajeva u one razvijenije u potrazi za poslom. Ova tema obilježila je jugoslavensku stvarnost od početka 60-ih godina, a ujedno poslužila i kao rani vjesnik suvremenosti u kojoj je ovaj fenomen jednako aktualan. Primjerima iz jugoslavenske kinematografije može se predočiti dio atmosfere koja je pratila život predstavnika ove populacije radništva, dok recentnija ostvarenja na ovu temu ukazuju na kontinuitet te slojevite problematike. 

Na programu su domaći klasici kratkometražnog filma, Dernek (1975.) Zorana Tadića i Halo München (1967.) Krste Papića, koji prate gastarbajtere iz Dalmatinske Zagore i bilježe promjene koje njihov rad u Njemačkoj ostavlja na sredini iz koje potječu, ali i njima kao pojednicima. Bit će prikazan i film Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi (2011.) Đure Gavrana o slučaju iskorištavanja bosanskih građevinskih radnika u Sloveniji.

Program počinje u 19:30 sati u MM Centru, ulaz je besplatan, a više informacija potražite na službenoj i Facebook stranici.

Nakon predavanja Ljubomira Bratića o izložbi Gastarbajteri održanoj u Beču 2004. godine, kao posljednji panel trodnevnog seminara the gastarbajters održana je diskusija pod nazivom Uvijek više od sjećanja. Moderirao je “domaćin” programa Boris Buden, a sudjelovali su Stipe Ćurković iz Centra za radničke studije, Nebojša Jovanović koji se bavi jugoslavenskim filmom iz pozicije feminističke filmske teorije, istraživač jugoslavenskog moderniteta, spomenika i medijskih transformacija Gal Kirn te filmski redatelj Želimir Žilnik.

Diskusija nije imala intenciju sumirati izlaganja i rasprave održane na seminaru već je bila koncipirana kao neka vrsta odskočne daske za buduće aktivnosti, “proba za mogući rad s tim fenomenom”, naglasio je Buden. Za njega su seminar i daljnji rad na temu gastarbajtera nužni zbog otvaranja diskusija o toj priči koja “ima subverzivan naboj i ukazuje na fantazme u malograđanskoj kulturi”, više “ovdje” nego u Austriji ili Njemačkoj jer su gastarbajteri “veći stranci u Zagrebu nego tamo”.

Ćurković je napomenuo da je dinamika seminara išla u smjeru širenja raspona pitanja umjesto njihova sužavanja i zaokruživanja zaključcima. Gastarbajterska figura je, kaže, diskurzivno nužno podređena i nemoćna za ravnopravnu interakciju pozivanjem na njemačku legitimaciju vlastite društvene pozicije i kao takva mora pronaći pukotine iz kojih bi subverzivno djelovanje bilo omogućeno.

Gal Kirn je govorio o temi koja nije ušla u program – o unutarnjim jugoslavenskim radničkim migracijama. Konkretno, građevinskim radnicima iz zemalja bivše Jugoslavije na privremenom radu u Sloveniji, primoranim na višemjesečni život u radničkim barakama i samačkim stanovima – potencijalno vrlo plodnoj temi za istraživanje o radničkoj poziciji, (ne)postojanju sindikalnih aktivnosti i sustavu unutar kojeg je ta situacija proizvedena. Tom fenomenu kontrapunktirao je propali štrajk turskih radnika u Fordovoj tvornici u Kölnu 1973. Oni su, uz nezadovoljavajuće uvjete rada, bili plaćeni osam maraka po satu za razliku od njemačkih kolega koji su dobijali deset. Radnički savjet, sindikat i njemački radnici koji su se odbili solidarizirati organizirali su protuprosvjed kojim su stali na stranu uprave. Stvar je razriješila policija rastjerivanjem štrajka, a 600 turskih radnika je otpušteno. Kao protutežu ovakvoj koncentraciji moći, Kirn se zalaže za mogućnost stvaranja radničkog, antifašističkog imigracijskog pokreta.

Nebojša Jovanović je ukazao na dominantno mušku reprezentaciju gastarbajtera u filmu. Jugoslavenska ekonomska emigracija je dominantno i bila muška zbog potreba industrije i “bauštele”, dok je post-socijalistička ženska, ona koja radi u uslužnim djelatnostima i brine o njezi domicilnog stanovništva. Pritom je rodna perspektiva od koristi pri proučavanju “ženskih” poslova i položaja radnica, a aktivistički pristup kod migracijskih pojava poput traffickinga.

Žilnik je podvukao da jugoslavenski gastarbajter nije nastao isključivo iz osobne potrebe za stjecanjem kapitala, već međudržavnim sporazumom Tita i Willyja Brandta iz 1968, dok se politička emigracija, za razliku od ekonomske, danas predstavlja brojnijom nego što je bila.

Diskusija je bila skraćena zbog vremenskih preklapanja s prethodnim predavanjem i projekcijom Žilnikovih filmova koja je uslijedila nakon nje, a razgovor između njega i Budena kasnije je nastavljen u kinu Tuškanac. Zbog toga je izostala mogućnost konkretnije međusobne rasprave, pa smo umjesto diskusije dobili skup kraćih izlaganja. Trodnevni je seminar, prema reakcijama panelista i publike, poslužio za otvaranje novih pitanja, da se rad na temi gastarbajterstva proširi i kroz taj ekonomsko-kulturni fenomen dijagnosticira pozicija današnjeg prekarnog radništva i njegovi subverzivni potencijali.

Pripremila: Martina Domladovac

U koncepciji Borisa Budena i u suradnji s kustoskim kolektivom WHW, od 4. do 6. prosinca u klubu Mama i kinu Tuškanac održava se seminar The gastarbajters. Tema koje se Buden dotaknuo već ranije, odnosi se na migracijske radnike u vrijeme Jugoslavije, njihov značaj, percepciju u javnosti i popularnoj kulturi, no prvenstveno na sustav zaslužan za njihov nezavidan položaj.

“Poput proletera iz ranog razdoblja kapitalističke modernizacije gastarbajter je bio i ostao čovjek bez domovine, persona nongrata u svijetu koji stvara. Baš kao takav on ujedno personificira neosvještenu avangardu nove transnacionalne i transsocijalne solidarnosti koja danas, u liku globalne migracije, na ruševinama modernističkih država blagostanja traži formu svoje političke artikulacije. U liku gastarbajtera nam se svojedobno ukazala budućnost za koju smo bili slijepi, kao što u njemu danas, osvrćući se, otkrivamo prošlost koju smo potisnuli”, piše Buden u najavi.

Program počinje u petak, 4. prosinca u Mami, predavanjem Nebojše Jovanovića, koji će ponuditi pregled filmskih reprezentacija radnika u inozemstvu “unutar opsežnije genealogije filmskih motiva, poput onih koji prikazuju i ostale tipove migracije u socijalizmu, u drugim historijsko-ideološkim konstelacijama, ili kroz prizmu antijugoslavenske političke emigracije i kriminalnog podzemlja.”

U subotu će predavanje Gastarbajterstvo: pokret od ne-eksploatacije prema eksploataciji, održati Gal Kirin. U predavanju se bavi figurom gastarbajtera i pokretom gastarbajterstva u kontekstu ekonomske transformacije jugoslavenskog (tržišnog) samoupravljanja, te postavlja pitanje “možemo li razmišljati i o emancipatorskoj dimenziji figure/pokreta gastarbajterstva i kako nam to danas može pomoći u reorijentaciji izbjegličke krize?”

Program se nastavlja izlaganjem i diskusijom Gost koji ne prestaje odlaziti u kojem sudjeluju Stipe Ćurković, Julija Kranjec i Silva Mežnarić. 

Stipe Ćurković temi pristupa iz perspektive gastarbajtera kao simptoma koji je “predstavljao  (i još uvijek predstavlja) bolan problem za radnički i sindikalni pokret. Hijerarhija nadnica unutar radničke klase kodirana je i dalje preko kriterija nacionalne, etničke i kulturne (i, dakako, rodne) pripadnosti. Lociran na dnu te hijerarhije, gastarbajter pored ekonomske ‘deprivilegiranosti’ nerijetko nosi i stigmu rušitelja cijene rada i tako postaje metom unutar-klasne antagonizacije i ksenofobije.”

O poželjnim i nepoželjnim, legalnim i ilegalnim migracijama danas i preprekama za ulaz na teritorij EU koje su sve više fizičke, no  usporedno postoji i dio s manje vidljivim ogradama koje migrantima priječe pristup socijalnim, ekonomskim i političkim pravima, govorit će Julija Kranjec.

Silva Mežnarić pitanju gastarbajtera pak pristupa rekonstrukcijom jugomigracija do 1990. “Uvoz” radne snage iz prenapučene periferije Bosne, Srbije i Makedonije uzrokovao je razvoj središnjih djelova zemlje – Slovenije i Hrvatske – i još veće siromašenje periferije. Tržište radne snage segmentiralo se na domaću i “uvoznu”, socijalno se imigranti odjeljuju od mainstream društva, ublažavaju se učinci diskriminacije i negiranja građanskih prava jer se ipak radi o jedinstvenoj državi. Trideset tisuća izbirasnih ne-Slovenaca i njihovih obitelji prilikom osamostaljivanja Slovenije, izravna je posljedica takvih politika.

Program završava u nedjelju, predavanjem Ljubomira Bratića o izložbi Gastarbajteri u Beču koja je realizirana 2004. godine i do danas je referencijalni izložbeni postav historizacije migracija u Austriji, nakon kojeg će uslijediti diskusija Uvijek više od sjećanja. Diskusija će pokušati odgovoriti na pitanje “kako od gastarbajtera stvoriti historijsko iskustvo u kojem se može prepoznati današnja stvarnost?”

Na poslijetku slijedi projekcija filmova Želimira Žilnika, čiji se fokus u novije vrijeme odmaknuo od podijeljenog Balkana ka preispitivanju njegova odnosa s jačanjem nadzora evropskih granica, čime ulazi u središte problematike izbjeglica i migranata, te razgovor Borisa Budena s redateljem. 

Detaljan program i informacije o sudionicima potražite ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Predavanja će održati Stipe Ćurković i Mislav Žitko iz CRS-a, potom John Milios, profesor političke ekonomije na atenskom Nacionalnom tehničkom fakultetu, sociologinja i članica BRID-a Dora Levačić te Branko Bemčić, doktorski kandidat na Sveučilištu u Ljubljani.

Seminar će pokušati dotaknuti sljedeća (i povezana) pitanja: Postoji li koherentno klasna teorija kod Marxa? Što napraviti sa kakofonijom pluralnosti klasnih teorija unutar i oko Marksizma? Može li eksplanatorna centralnost koncepta klase za razumijevanje suvremenih kapitalističkih društava biti održana i koherentno zagovarana? Koji je eksplanatorni djelokrug i gdje leže eksplanatorne granice klasno-baziranih pristupa razumijevanju kompleksnosti kapitalističkih društava? Kako pristupiti spornom problemu političke subjektivacije i koji je njegov odnos prema klasi? Kako odgovoriti na izazove klasno-bazirane politike unutar ljevice? Koje su granice i moguće  vrline, klasno baziranih pristupa kao i njihovih različitih izazova? Je li moguće teoretski i politički integrirati te izazove u projekt ne-reduktivne obnove klasne analize i politike ili je takvo nastojanje od početka osuđeno na propast? Na temelju čega može takav susret postati analitički i politički produktivan? 

Više o seminaru, predavačima i rasporedu predavanja pročitajte ovdje.

Čvrsto ukorijenjen u marksističkoj tradiciji, Harvey doktrinu široko propagiranu kao nešto čemu “nema alternative” demistificira i svodi na njezinu srž: maksimalizaciju profita manjine s razornim posljedicama na većinu društva. Usredotočuje se pritom i na nerijetko zanemarene mehanizme uništavanja prethodno izborenih oblika socijalne države, na konzekvence ovih procesa za najšire društvene slojeve te na nepomirljive suprotnosti između sloboda koje neoliberalizam propagira – prije svega slobodu za kapital i tržište – i sloboda koje priželjkuje, očekuje i za njih se na različite načine bori narod.

Osim znanstvenicima različitih profila, studentima različitih studija i društvenim aktivistima, Kratka povijest neoliberalizma bit će zanimljiva i korisna najširoj publici u Hrvatskoj i regiji. Knjigu u izdanju VBZ-a preveo je Stipe Ćurković.

Izvor: VBZ

S druge strane, EU je kroz Pakt o stabilnosti i rastu kao odgovoru na krizu državnog duga pokrenula programe oštrog nadzora nad državnim budžetima. Za ekonomski slabije zemlje povećani su pritisci na izdatke, uvedeni su programi privatizacije javnog sektora, a radnička prava znatno umanjena. To je uzrokovalo dodatno povećanje ionako velike stope nezaposlenosti u EU, a pitanje slobodnog kretanja radne snage suspendirano. Restriktivne imigrantske politike zemalja centra doprinijele su i bujanju nacionalizma uslijed opće krize EU, te je retorika nacionalne sigurnosti, teritorijalne pripadnosti i odbrane lokalnih identiteta sve prisutnija i unutar evropskih institucija.

Problemi imigrantskih politika, nacionalizma, mjesto Srbije, ali i Hrvatske i Slovenije, u Europskoj uniji – samo su neke od tema o kojima će se razgovarati na tribini Čija je Evropska unija?, koja će se održati 4.  lipnja u 18 sati u SKCNS-u Fabrika u Novom Sadu. Na tribini će govoriti Anita Tolić i Primož Krašovec iz ljubljanske Inicijativa za demokratski socijalizam i Stipe Ćurković, glavni urednik hrvatskog izdanja Le monde diplomatiquea i predstavnik zagrebačkog Centra za radničke studije, a moderirat će ju Ivan Radenković iz novosadske Gerusije. 

Izvor: Gerusija

Platforma Novi prostori govora u protekloj se godini bavila analizom položaja medija na lokalnoj razini te unaprjeđenjem njihove pozicije. Projekt je zaključio okrugli stol na temu kritičkih glasova u medijima od ’90-ih do danas, a poticaj za ovakav zaključak problamatiziranja pozicije medija u lokalnim zajednicama proizašao je iz nedavno predstavljenog medijsko-umjetničkog projekta “Vratile se 90-e, vraća se i Arkzin”. Naime, ove godine su Multimedijalni institut i Arkzin obilježili dvadeset godina od početka izlaska fanzina, pa mjesečnika i dvotjednika Antiratne kampanje, koji je uz Feral Tribune, obilježio ’90-e kao jedan od rijetkih, lucidnih, pribranih, angažiranih i osviještenih medija u sumornim godinama novoprobuđene nacionalne i nacionalističke svijesti. 

Više ili manje eksplicitna, ali alarmantna i intenzivna fašizacija društva potaknula je onodobne autore i konzumente Arkzina da u aktualnim trendovima prepoznaju slične, pa možda čak i gore društvene dinamike kojima su svjedočili prije svega dva desetljeća te ponovno objave još uvijek aktualne analize i dijagnostike koje su kroz taj časopis pokušavali plasirati u polemički prostor oslijepjele javnosti. Stoga se okrugli stol oslonio upravo na tu medijsko-umjentičku intervenciju sačinjenu od podlistaka Arkzina objavljenih uz tjednik Novosti, dvotjednik Zarez i mjesečnik Le Monde Diplomatique, te serije plakata koji su osvanuli na javnim površinama grada krajem studenog. Uloga i karakter Arkzina bili su polazište rasprave u kojoj su, uz moderatora Marka Kostanića sudjelovali Tomislav Medak, član Muldimedijalnog instituta koji u suradnji s Arkzinom i stoji iza ovog projekta, Luka Ostojić, član uredništva Zareza, te Stipe Ćurković, glavni urednik mjesečnika Le Monde Diplomatiquea. 

Uvodnu riječ dao je Tomislav Medak koji se manje bavio samim Arkzinom, a više naglasio razloge koji su ih naveli na vraćanje Arkzina u medijski prostor. U vrlo osobnom smislu za članove Multimedijalnog instituta, Arkzin je predstavljao svojevrsnu socijalizacijsku točku, a i pojedini članovi Arkzina sudjelovali su u formiranju te organizacije. Nadalje, Arkzin je bio prvi pronositelj nove medijske kulture koja je dolazila s internetom, dijelom nekritički, a dijelom kritički pa je stoga bilo zanimljivo kroz rad na arhivi sagledati dva desetljeća popularnog korištenja interneta i transformaciju medijske sfere od vremena najave dvosmjerne komunikacije. Trenutni trendovi pokazuju visok stupanj komercijalizacije i koncentracije internetskog prostora te se ideja o novoj slobodi govora sve više pokazuje prevladanom, a emancipatorni potencijal na koji je upućivala tehnologija sve je više upitan i manje izgledan. U tom kontekstu, Medak je istaknuo kako je ova godina bila “bremenita kristalizacijskim događajima, leakovima Edwarda Snowdena koji su dali dodatni poticaj razmišljanju o ovoj temi. To je naš interni razlog zašto smo htjeli reflektirati na artikulaciju kritičke medijske teorije, kako je ona začeta u Akrzinu, kako se artikulirala u širem polju – kroz tehnološki aspekt (pojava interneta), potom politički (postjugoslavenski ratovi), te alterglobalistički pokret” – istaknuo je Medak i nastavio sa sadržajnim razlozima koji su ih potakli na “revival” Arkzina. Oni leže primarno u potrebi da se promišlja o Arkzinu koji je nastao u hrvatskim ’90-ima, politički i ideološki dominiranim nacionalizmom, iz konstelacije isključenih u tom periodu. Svi ti ljudi, ne samo nacionalne manjine, već vrlo širok spektar različitih manjina stvorenih u toj atmosferi, kroz Arkzin dobiva priliku promišljati tu zbilju. 

Specifičnost Akrzina jest u tome što je pokušao kritički formulirati neuralgične točke antituđmanističke javnosti, pa je tako jedan dio Arkzinove kritike bio upućen opozicijskim medijima, prije svega Globusu, a dijelom se artikulirala kroz sporove s Feralom koji je iz arkzinovske vizure predstavljao iskrivljeno, satiričko zrcalo postavljeno pred vlast čime je ipak pristajao na ideju hrvatskog društva. Medak je svoje uvodno izlaganje zaključio položajem Arkzina koji je po njemu manje spadao u sferu političkoga, a “više u sferu kulturne borbe koja nastaje iz bastardne zajednice isključenih, a koji pokušavaju uspostaviti modele drugačije organizacije društva”.

Na Medaka se nadovezao Stipe Ćurković koji se, neubičajeno za svoja izlaganja, odlučio za impresionistički prikaz vlastitog viđenja i značenja Arkzina. Ćurković je istaknuo kako je ovaj medij bio intelektualno i politički važan u formaciji generacije kojoj pripada. Budenove Barikade, jedine ukoričene od čitavog fundusa Arkzina, sažimaju tu percepciju. Za tretiranje Akrzina kao historijske i političke činjenice smatra ključnom njegovu dostupnost što je i ostvareno nedavnom digitalizacijom kompletne građe. No, njegova dostupnost je važna i za širu sliku – tretiranje političke klime i eksplicitnu kritiku nacionalizma. Ćurković se osvrnuo i na izbore u prilozima koji su izašli uz spomenute tiskane medije: “U prilozima koji su izlazili uz novine danas, na nekoj impresionističkoj razini uočljivo je nešto što je postojalo onda i bilo manje razvidno nego danas. Rašetino puno pouzdanje u tržište, kao antagonista političke cenzure, pokazuje koliko je to bilo dio šire naivnosti, a može djelomično vrijediti i za Feral”. 

Ćurković je nastavio normativnom pozicijom koju Arkzin zauzima i najmoćnijim dijelom cijele te priče smatra stratešku, kantovsku normativnost u propitivanju ukusa i čitanju tadašnje ideologije. Ono što se čini ekscesom Arkzina iz današnje perspektive jest konzekventno odbijanje da se podvrgne podjelama koje su prevladavale: na specijalizirane časopise – teorijske, književne, političke, i potom medije za redovitu upotrebu – od dnevnika preko tjednika do mjesečnika. Ta se dosljednost danas čini još subverzivnijim kada su iz mainstreamskih medija iščezle dublje analitičke ambicije. Za kraj je naglasio kako nam predstoji puno ozbiljnog historiografskog rada kojim će se otvoriti cijeli sklop pitanja važnih za rekonstrukciju kritičkih medija i političkog imaginarija. 

Za generaciju Luke Ostojića utjecaj Arkzina dogodio se iz druge ruke, a u susretu s ljudima koji su radili u Akrzinu upoznali su se i s energijom, znanjem i metodama koje je Arkzin njegovao.  

U drugom krugu rasprave postavljeno je pitanje zbog čega je odluka pala na marketinški slogan kojim se vraćaju 90-e, a koji potpisuje Dejan Kršić, jedan od članova uredništva Arkzina. Medak je istaknuo kako se time htjelo potaknuti na razmišljanje o političkim i medijskim aspektima te otvoriti daljnju, odnosno buduću raspravu o ulozi Arkzina u tom specifičnom političkom trenutku. 

U nastavku je Medak skicirao stanje medijske scene od ’90-ih i transformacije kroz posljednja dva desetljeća: “90-ih je definirajuća činjenica bila politička kontrola, ideološka dominacija nad cijelim medijskim poljem, javna televizija je bila pod direktnim političkim utjecajem, tiskani mediji također – u direktnom vlasništvu vladajućih ili pod utjecajem njihovih ađutanata kao što je Miroslav Kutle i u tome se morala naći pozicija kritike. Tada je internet tek u povojima, a Feral i Arkzin nastaju unutar tog prostora kao antihegemonijski mediji. Krajem ’90-ih se mediji transformiraju u smislu vlasništva, javni i elektronički mediji postaju mjesta borbi na razini političkog utjecaja, a većina tih kritičkih medija prelazi na model podupirane kulture koji se tada počinju pojavljivati za alternativne modele kulturnog djelovanja. Arkzin nestaje, Feral se pokušao održavati kao komercijalni mediji, no nije se uspio probiti kroz blokadu komodifikacije sadržaja, i nestaje krajem 2000-ih. Krajem ’90-ih se ustrojava mainstreamski medijski prostor koji producira specifičnu ideju slobodnog novinarstva, a koja se sastoji od proizvodnje optimiziranih medijskih poruka za dobrostojeću publiku zanimljivu oglašivačima. I kako ulazimo u krizu medija, medijski se izdavači uključuju u ekonomske aktivnosti koje nisu medijskog karaktera i pokušavaju na taj način iznaći model održivosti”. 

U nastavku je Medak istaknuo važnu ulogu koju donosi internet promjenom dostupnosti informacija i dokidanjem monopola na informaciju, čime granice postaju fluidne između toga što je tiskano, što na internetu, što je kritički sadržaj, što komercijalni. Stanje se dobro može konstatirati upravo na sadržaju koji plasira Jutarnji list nudeći relativno širok spektar mišljenja i simulakrum pluralizma specifične naravi čime se onemogućuje jasna antihegemonijska pozicija. Medak time naglašava važnost kritičkih medija u promišljanju onoga što se događalo od ’90-ih naovamo i zašto takvi mediji funkcioniraju u nekom drugom prostoru. Na samom sebi postavljeno pitanje o promjeni njihove bitno marginalizirane pozicije djelovanja, Medak konstatira da je od pitanja kako djelovati iz medija važnije čime medij djeluje, kojim društvenim snagama i kako artikulira svoju društvenu poruku, kao što je to bila situacija u Arkzinu i u zajednici koju je okupljao. No, danas se ipak krećemo u nekom drugom kontekstu.  

Na samom kraju tribine skicirana je i trenutna slika medijskog prostora koju čine press releasovi, kolumnitarijat koji piše o svemu i svačemu, najviše o tome što su drugi u proteklom tjednu izjavili, a novinarstvo u formalnom i profesionalnom smislu može se smatrati nestalim. U takvoj konstelaciji žalopojke o slabljenju novinarske pozicije, gušenju sloboda i smanjivanje radničkih prava čine se zakašnjelima jer devastacijom struke osigurani su uvjeti za olakšano dokidanje radničkih prava.  

Iako je stol najavljivao raspravu o široj slici kritičkih medija, ona je u samom razgovoru izostala, i tek ju je načeo Tomislav Medak kroz osnovnu skicu trenutnog medijskog krajolika. Arkzin sigurno jest važna tema i valja mu se vraćati, osobito kako navodi Ćurković, sa znanstveno-historijskim analitičkim aparatom. No, perspektive na koju ukazuje trenutno stanje u medijima izaziva žal što ova rasprava nije otvorila kvalitetniju i dinamičniju raspravu i promišljanje kritičkih medija. Unificiranost medijskog okruženja, sve veći broj nezaposlenih novinara, nestajanje velikog broja tiskanih medija, nejaka scena lokalnih medija, kritička pozicija na samim rubovima medijske scene, gotovo izvan radara – slika je koju danas gledamo na medijskoj sceni. Društvene tendencije pak pokazuju potrebu da za jačanjem i snaženjem upravo ovakvih kritičkih glasova o kojima se govorilio na tribini. No, gdje se oni smještaju, kako šire svoje publike, s kime komuniciraju i koju poziciju zauzimaju – pitanja su na koja ćemo morati iznalaziti odgovore u narednom periodu, gledajući danas u jučer za neko drugačije sutra. 

Objava ovog teksta omogućena je temeljem financijske podrške Zaklade ‘Kultura nova’. Mišljenja izražena u ovom tekstu mišljenja su autora i ne izražavaju nužno stajalište Zaklade ‘Kultura nova’.