Pedalafest, festival posvećen biciklu, bit će održan od 5. do 7. lipnja u Studentskom Centru u Zagrebu. U vrijeme Pedalafesta Studentski Centar će postati pravi mali biciklistički grad, u kojem će se moći sudjelovati, naučiti, poslušati i doživjeti sve ono što čini kulturu urbanog bicikliranja. Ulaz na sva festivalska događanja tijekom sva tri dana je besplatan. Festival organizira Sindikat biciklista, zagrebačka udruga koja se zalaže za poboljšanje uvjeta za korištenje bicikla kao efikasnog, održivog i zdravog gradskog prijevoznog sredstva. 

Budući da u udruzi smatraju kako Grad još uvijek premalo čini za biciklističku infrastrukturu, a Zagreb ima sve preduvjete za metropolu u kojem je bicikl glavno prijevozno sredstvo, pozvani su gosti s iskustvom iz gradova kojima je to uspjelo. Stručnjaci i aktivisti dolaze iz Austrije, Španjolske, Mađarske, Nizozemske i Danske, ali i oni u kojima je biciklistička kultura i infrastruktura još u nastajanju, kao što su Slovenija i Srbija. Teme o kojima će se raspravljati bit će transformacije gradova, prevencije krađe bicikala, poslovne mogućnosti vezane uz urbani biciklizam i zanimljivi biciklistički projekti. 

Također, posjetitelji će moći sudjelovati u raznim radionicama, od popravljanja i ukrašavanja bicikala grafitima ili heklanjem, revije najotkačenijih bicikala do izrade soundsystema na biciklistički pogon. Jedini sportski dio programa bit će igranje bike-pola, a svi posjetitelji će moći naučiti i isprobati uz pomoć entuzijasta iz kluba Bike Polo Zagreb. Festival će biti zanimljiv i roditeljima s djecom, jer će za njih biti razne predstave, cirkus i mala škola sigurnog bicikliranja, a moći će i iscrtati šarenu biciklističku stazu. 

Filmski dio festivala posvećen je svakodnevnom korištenju bicikala, a umjetnički program upotpunjuju i dvije izložbe: fotografije zagrebačkih biciklista i njihovih priča te izložba biciklističkih gradova u organizaciji Danske ambasade. Zabavni dio obuhvaća i show program: performere, akrobate i plesače, a festival će obogatiti koncerti bendova i DJ-a, prijatelja biciklizma u Zagrebu. Na otvorenju će zasvirati Penguin radio i Dementronomes, veseli mladi bend s odličnom brass sekcijom, a festival zatvaraju Ivana Picek, zbor Čipkice, St!llness i Antenat.

Posljednji dan vozit će se i kritična masa, za koju se predviđa da će biti najveselija do sada u organizaciji Sindikata biciklista. Vozit će se kroz cijeli grad i pokazati koliko ima zagrebačkih biciklista koji bicikl koriste kao svakodnevno prijevozno sredstvo. Više potražite ovdje.

Pedalafest, festival posvećen biciklu, bit će održan od 5. do 7. lipnja u Studentskom Centru u Zagrebu. U vrijeme Pedalafesta Studentski Centar će postati pravi mali biciklistički grad, u kojem će se moći sudjelovati, naučiti, poslušati i doživjeti sve ono što čini kulturu urbanog bicikliranja. Ulaz na sva festivalska događanja tijekom sva tri dana je besplatan. Festival organizira Sindikat biciklista, zagrebačka udruga koja se zalaže za poboljšanje uvjeta za korištenje bicikla kao efikasnog, održivog i zdravog gradskog prijevoznog sredstva. 

Budući da u udruzi smatraju kako Grad još uvijek premalo čini za biciklističku infrastrukturu, a Zagreb ima sve preduvjete za metropolu u kojem je bicikl glavno prijevozno sredstvo, pozvani su gosti s iskustvom iz gradova kojima je to uspjelo. Stručnjaci i aktivisti dolaze iz Austrije, Španjolske, Mađarske, Nizozemske i Danske, ali i oni u kojima je biciklistička kultura i infrastruktura još u nastajanju, kao što su Slovenija i Srbija. Teme o kojima će se raspravljati bit će transformacije gradova, prevencije krađe bicikala, poslovne mogućnosti vezane uz urbani biciklizam i zanimljivi biciklistički projekti. 

Također, posjetitelji će moći sudjelovati u raznim radionicama, od popravljanja i ukrašavanja bicikala grafitima ili heklanjem, revije najotkačenijih bicikala do izrade soundsystema na biciklistički pogon. Jedini sportski dio programa bit će igranje bike-pola, a svi posjetitelji će moći naučiti i isprobati uz pomoć entuzijasta iz kluba Bike Polo Zagreb. Festival će biti zanimljiv i roditeljima s djecom, jer će za njih biti razne predstave, cirkus i mala škola sigurnog bicikliranja, a moći će i iscrtati šarenu biciklističku stazu. 

Filmski dio festivala posvećen je svakodnevnom korištenju bicikala, a autori filmova su u utrci za osvajanje novog bicikla. Rok za prijavu kratkog biciklističkog filma je 30. svibnja, a informacije o prijavi mogu se pronaći na web stranici festivala. Osim filmova, umjetnički program upotpunjuju i dvije izložbe: fotografije zagrebačkih biciklista i njihovih priča te izložba biciklističkih gradova u organizaciji Danske ambasade.

Zabavni dio obuhvaća i show program: performere, akrobate i plesače, a festival će obogatiti koncerti bendova i DJ-a, prijatelja biciklizma u Zagrebu. Na otvorenju će zasvirati Penguin radio i Dementronomes, veseli mladi bend s odličnom brass sekcijom, a festival zatvaraju Ivana Picek, zbor Čipkice, popularni St!llness i omiljeni Antenat. Posljednji dan vozit će se i kritična masa, za koju se predviđa da će biti najveselija do sada u organizaciji Sindikata biciklista. Vozit će se kroz cijeli grad i pokazati koliko ima zagrebačkih biciklista koji bicikl koriste kao svakodnevno prijevozno sredstvo.

Izvor: Sindikat biciklista

. 

Organizatori Dana sjemena ističu da su stare sorte sjemena živuća povijest, a naši su je davni i nedavni preci tisućljećima prenosili s koljena na koljeno. One su zanemareni izvor bogatstva i plodnosti dok je trenutna kriza uzrokovana neracionalnim i neekonomičnim postupanjem prirodnim i ljudskim resursima. Temeljni preduvjeti za blagostanje na Zemlji su: nenasilni međuljudski odnosi, zdrav okoliš, pitka voda, čisti zrak i dovoljno hrane za sve. No, ljudi probleme najčešće ne primjećuju – sve dok ne postane prekasno. Ovim događajem žele upozoriti javnost da su razvoj organskog vrtlarenja, eko-poljodjelstva, eko poljoprivrede i permakulturnih principa ključni za razvoj naše Planete.

Sav prihod od koncerta bit će uložen u stvaranje banke sjemena na Recikliranom imanju Vukomerić kraj Zagreba koje djeluje od 2001. godine, a zamišljeno je kao edukacijski centar za permakulturu i tehnologije održivog razvoja te kao životni i radni prostor za određen broj ljudi.

Prije nekih mjesec dana Hloverka Novak Srzić vratila se na HRT. Nakon one zimske rošade s Novom TV, iako mi taj transfer i nije bio nešto sasvim jasno (pretpostavljam kao ni većini Hrvata) a bogami ni neuobičajeno, to što je Đelo Hadžiselimović po njenoj odluci prestao uređivati strani program, nikome nije sjelo. Đelo je, naime, postao kultna ličnost, a kult se u velikoj većini naroda ne smjenjuje, njega se obožava. A ponegdje netko i snimi film o njemu. U najmanju ruku dokumentarni.

Sve je zapravo krenulo krajem devedestih kad bi se odgledao Jelenko za vikend. Prebrzo se odrastalo u to vrijeme pa je brčine lovokradice, one od uva do uva, zamijenila emisija Crno-bijelo u boji s Tonkom Jovićem. Uvodna špica te emisije bila je posebno zanimljiva zbog onih vrištećih obožavateljica Beatlesa, koje se pomahnitalo hvataju čas za glavu čas za prsa, a istovremeno pokušavaju zadržati tijelo na stolici izgledajući kao da će je svaki čas iščupati i baciti prema jednom od članova Beatlesa. Naravno, isječak se zamijeni nekim drugim dovoljno rano da nikad ne doznamo kako su te djevojke preživjele njihov koncert.

Otprilike u to sam vrijeme počela primjećivati i dokumentarce iako mi nikad nisu bili nešto posebno zanimljivi. Negdje u isto vrijeme sam prvi put čula da je nešto odabrao Đelo Hadžiselimović. Išla bi odjavna špica nekog dokumentarca i na kraju bi se čulo tko je čitao (eh, toga se ne sjećam) i tko je odabrao dokumentarac. Nije mi bilo baš najjasnije tko je taj Đelo i zašto je toliko bitno da se na kraju dokumentarca obavijesti narod tko ga je odabrao. Neko sam vrijeme, baš zato jer je bio rat, umišljala da možda Đelo nije nekakvo kodno ime za napad ili ne znam, nekakav naziv za nešto jako, jako slično. Imala sam osam godina i mašta je mogla raditi svašta. Mislim, može i danas, ali da sad ne skrećem s teme…

Đelo se s godinama udomaćio na odjavnim špicama dokumentaraca i ponekad bi se znalo čekati da narator kaže tko je odabrao dokumentarac, samo da se kaže: Je, to može samo Đelo! Al’, ono, nitko ne zna tko je on iako smo kroz neko vrijeme ustvrdili da postoji, da odabire i da uređuje Strani program na HRT-u.
A onda se, prije par mjeseci, nekako naglas pročitala prva velika istina moje generacije (84-ta, ako netko nije upamtio). U novinama je izašao članak povodom objavljivanja prvijenca splitske hip hop grupe ST!llness nazvan Sve što znam o životu je… odabrao Đelo Hadžiselimović.

Mislim, ne pretjerujem. Obitelj, škola, (ponekima) Crkva i Đelo. Iako se ovaj potonji nije baš isticao i uvijek je djelovao kao siva eminencija, tamo negdje iz sjene, većina ljudi iz moje generacije odrasla je na dokumentarcima koje je on odabrao i koje je, prije ili kasnije pročitao Mario Anduš, Miljenko Kokot i Marinko Leš. Njih trojicu sam, inercijom valjda i nekakvim podsvjesnim interesom, upamtila.

Danas, kad smo zatrpani kojekakvim svjetskim “kultnim” i kultnim romanima, emisijama, dokumentarcima, filmovima, mi imamo Đelu Hadžiselimovića, po kojem se nazivaju albumi, čije je ime završilo na majicama koje se može nabaviti za 50-ak kuna i koji iza sebe ima godine i godine rada. Zaslužen je taj njegov status, pomalo ima i nekakav institucionalni karakter, pogotovo kad se usporedi njegov utjecaj na ljude i današnju poplavu raznoraznih zanatlija bez pokrića u svijetu koji gazi i lomi sve pred sobom, pa tako i one koji žele uspjeti i ugrabiti svojih pet minuta. A Đelo je ugrabio čitavih trideset godina. To pomalo zastrašuje, zar ne? Trideset godina. Možete li zamisliti gdje ćete biti za deset dana, a ne trideset godina?

Istražujući malo o fenomenu Đele Hadžiselimovića pa i samome Đeli, shvatila sam da je on jedina osoba iz devedesetih na koju se moja generacija može referirati kad je u pitanju obrazovni program HRT-a. Ne Obrazovni nego obrazovni program. Nešto najsličnije ulici, samo što je ulica u ovom slučaju bila Mr Hyde, pa joj je tako pofalila jedna značajna, nužna nota -; program koji je postojao da zainteresira glave željne znanja koje nisu htjele biti na ulici.

Zamišljajući kakav je život Đele Hadžiselimovića, uvijek pomislim kako se ujutro ispred ogledala, dok britvom prelazi preko brade zapita: Što li bih ja to danas, oh!, mogao odabrati? Onako, šekspirijanski i pomalo nabijeno tjeskobnom dramom, kao da se i sam hoće još jednom prisjetiti koliko je njegov posao ozbiljan. Poželim se ošamariti jer me cijeli taj proces nasmijava i pomalo odaje natruhe misterioznosti -; kako to i zašto netko odabire? Kako se postane osoba koja odabire? I još bolje od svega toga -; je l’ znate vi kako Đelo izgleda?

Sva ova pitanja natjerala su me da se opet, kao izdanak 21. stoljeća, zaputim prema računalu i Googlam Đelino ime u potrazi za slikom. Đelo ne da postoji nego se sasvim dobro dao zabilježiti pikselima. U intervjuu, u kojem otkriva kako se postaje odabiratelj dokumentaraca, a koji je prije dvije godine dao za portal Filmski.net, dvije su Đeline fotografije na kojima nalikuje na nekog simpatičnog djedicu koji će ti upravo ispričati neku jako poučnu priču koju ćeš, sad najednom tako sav važan, prepričati prijateljima i fakinskim prizvukom reći: Reka mi Đelo, ae. Ustvari nalikuje na neku čudnu verziju Branimira Dopuđe. Sjećate se njega?

Ono što je jedna velika mana suvremenog doba, baš zato jer smo je donijeli iz prošlosti, jest to smjenjivanje sposobnih ljudi samo zato jer… Pa i nema nekog relevantnog razloga kad bolje čovjek pogleda. Ne zna čovjek ni kako bi reagirao i ne bi li u najgorem slučaju izmislio nekakav razlog, eto, samo da ga se ima. Pokušavajući doznati što su drugi pomislili o njegovoj smjeni, prekopavala sam stranice raznih foruma, a daleko najsimpatičnije reakcije o smjeni Đele Hadžiselimovića bile su one forumaša s Forum.hr-a, koji su se prepali da više neće čuti na kraju dokumentarca ono: Odabrao…

Čut ćemo to i dalje, izgleda, Đelo je samo izletio iz uređivačke stolice. Još uvijek će se Đelo buditi rano ujutro, pogledati u ogledalo i zapitati samog sebe što će raditi danas i kako se obući. Ne znam, ali u ormaru 100% ima majicu koju je odabrao Đelo Hadžiselimović.