“Zemlja je nestala u rečima. Postali smo ‘mi’, ‘oni’…” rečenica je kojom započinje posljednje ‘zbogom’ Mirjane Karanović upućeno Jugoslaviji, u predstavit Rođeni u YU sarajevskog redatelja Dine Mustafića, sa srpskim glumcima iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Zagrebačka publika, prepunivši ZeKaeM, došla je mahnuti brodu koji je već odnio putnike daleko, daleko i otpjevati mu elegično Hej, Slaveni…

Označitelj je promijenjen i sada smo, umjesto Jugoslavena, Hrvati, Srbi, Albanci, Bosanci. No, ova predstava se ne bavi označiteljima, već označenima. Pojedincima koji čine narod(e). Jedninama u množini. Bavi se glumcima ko-autorima predstave koji na pozornicu izlaze kao skup jedinstvenih matičnih brojeva građana sa činovničkog obrasca, a odlaze sa ‘zasluženim’ pravom da se, ponudivši nam vlastite narative, povuku s iste s punim imenom i prezimenom. 

Bavi se publikom koja se, u velikoj većini, kao i glumci, krčkala u istom jugo-sosu spravljenom od Partije, čempresa, tri-dana-do-mora vozom, Paula Newmana i crvenih pionirskih marama. Bavi se identitetskim i geografskim graničnim prijelazima koje su dugo, sa puškama u ruci, čuvali semantika, politika i jedna drugačija petoljetka, natopljena krvlju, užasom i mržnjom, u kojoj se, umjesto planiranja ekonomskog poslovanja države planiralo ekonomično eliminiranje neprijatelja.

Rođeni u YU nije predstava koja bježi od povijesti. Dapače, ona poput dvoje ljudi na klackalici balansira na točki gdje partikularno susreće opće, kao kada Marko Baćović duhovito govori o svom prvom seksualnom iskustvu na Titovom mimohodu kao “prvom ogromnom erotskom osećanju, a kasnije su mu objasnili da se to zove orgazam”. 

Taj se susret s kronološkim napredovanjem memorije glumaca pretvara u točku gdje jedinka drhti od groze, a radi se, naravno, o vremenu s početka devedesetih. Tu je zanimljiva scena kada mladi Radovan Vujović priča o vlastitom posjetu Zagrebu gdje na nekoj kućnoj zabavi uspije zbariti Zagrepčanku, a scena njihovog seksualnog odnosa u jednom trenutku retrogradno postaje scena ratnog silovanja, i to redateljskim postupcima kao što su promjena osvjetljenja, uvođenje prijeteće glazbe i okupljanjem glumaca oko para uz unisono skandiranje “Ubi Šiptara da Turčin nema sina / Ubi Hrvata da Šiptar nema brata / Ubi Srbina da Šiptar nema sina”. Ovakva fragmentirana i kronološki nelinearna, ali jasna struktura predstave, te autobiografski i dokumentaristički pristup redateljski su koncept Dina Mustafića kojeg je razvio uz suradnju devetero glumaca i šestero (!) dramaturga. Naime, brojne crtice koje glumci iznose na pozornici dijelovi su njihovih autobiografija za koje im redatelj ‘predaje’ pozornicu u ruke kao svojevrsnu ispovjedaonicu. Te crtice događaju se kod kuće u Srbiji uz televiziju, ležeći na plaži u Dubrovniku, u Vukovaru, pijano raspravljajući u kavani s prijateljem iz vojske, a promjena naratora, uz eventualno navođenje novog mjesta i vremena radnje, jedina je oznaka da počinje nova osobna priča. Naime, dobna razlika između najstarije glumice, Branke Petrić, rođene u doba Kraljevine Jugoslavije, i najmlađeg glumca, Radovana Vujovića, gotovo je 50 godina. Glumci ponekad ‘izlaze’ iz vlastitih autobiografija i postaju Organ Reda, Intelektualac, Nacionalist, Pevaljka, Birokrat, ukratko, tipski likovi. Redatelj katkada narative glumaca pretvara i u vizualne metafore, kao u slučaju kada Slobodan Beštić naglas čita dugačak popis ulica promijenjenih naziva, a ostatak glumaca u dezorijentiranom grču pokušava naći svoje sjedaće mjesto na pozornici. 

U takvoj atmosferi sukobljavanja osobnog i nacionalnog, krhkosti privatnih života i bešćutnost, neranjivosti vojno-birokratske mašinerije, jedno od kritičkih oruđa i mehanizama nošenja sa stvarnošću koje pojedinac može uposliti su humor i groteska. Bilo da Predrag Ejdus komentira kako bi na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1992. godine Jugoslavija sigurno pobijedila Argentinu da njene bivše članice nisu međusobno ratovale, bilo da svi glumci, kao fini građanski zbor s notnim zapisom i tekstom u ruci, pjevaju stravičan tekst “Bit će ju-hu kada oči tvog sina / tebi u juhu ja sipam – milina!”, bilo da kao osnovnoškolci dižu dva entuzijastična osnovnoškolska prsta u zrak koji simbolički postaju prkosni srednji prst kao vizualni znak otpora. 

Simboličko je bilo i ustajanje publike na Hej, Slaveni na otvaranju ovogodišnjeg, 56. Sterijinog pozorja u Novom Sadu, u danu kada je uhapšen Ratko Mladić. Kao i zagrebačko ostajanje u sjedalima, uz poneki pljesak i smijuljenje. Vjerojatno je i pozornica, impresivna žičana konstrukcija scenografa Dragutina Broza koja se u formi ljevkastog tunela otvara prema publici, nešto htjela poručiti. Možda izlaz na svjetlo dana iz one platonovske pećine u kojoj čovjek vidi samo sjene stvari? Moguće je, pa se možda zato na pozornici nalazi samo devetero glumaca i devet običnih crvenih stolica, a sve kako bismo bez distrakcija mogli doprijeti do ‘običnih’ ljudi i njihovih mjesta na ovome svijetu. Ovakav pristup čovjeku kao pojedincu, a ne članu kolektiva istodobno je vrlo human, ali i vrlo dvojben s teorijskog i praktičnog stajališta jer ostavlja neodgovorenima mnoga pitanja kao što su: postoje li loši narodi ili samo “dobri i loši pojedinci” ( kao što je govorio svekar Branke Petrić), postoji li kolektivna krivnja, može li se i nečinjenjem činiti loše, tko je činio strahote, a tko se treba ispričati obiteljima žrtava? Na ta pitanja, nažalost, i dalje ne znam odgovor, no ima jedna zanimljiva priča. Naime, Anita Mančić u jednom trenutku u predstavi kaže “To nikad neću zaboraviti. Ako vetar može da zvuči zastrašujuće, onda je to Vukovar. Ako sutra hoćeš da vodiš rat na bilo kom mestu na planeti, idi u Vukovar. Vidi to, oslušni zvuk tog vetra, namiriši taj užas. Onda se vrati kući i razmisli da li ćeš to da radiš ili ne.” Kada je to izgovorila na otvaranju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja u Novom Sadu, dvoranom se prolomio pljesak. S druge strane, taj isti pljesak je u Zagrebu izostao, a rečenica na koju su Hrvati ostali suzdržani izgovara žena kojoj srpske vlasti nisu odobrile vizu za Hrvatsku kako bi preminuloj sestri otišla na pogreb.

Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa ‘Kultura 2007-2013’ Europske Komisije.
Ova publikacija se financira uz podršku sredstava Europske komisije.
Sadržaj ove publikacije isključiva je odgovornost organizatora projekta Criticize This! i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske Unije.