Poanta ove anegdote? Marketinški biznis nije nepogrešiv, i masovno alijeniranje potencijalne potrošače nije neuobičajena pojava čak ni na razinama na kojima biste očekivali da ništa neće biti prepušteno slučaju. A ako je jedan renomirani njemački proizvođač igračaka u stanju tako neslavno proćerdati priliku svjetskog nogometnog prvenstva – nije čudo kad se ista stvar dogodi i jednoj maloj hrvatskoj nevladinoj udruzi.

Naravno, pričam o kampanji Autonomne ženske kuće Zagreb. Onim plakatima na kojima stoje pretučene žene, uz upozoravajuće natpise nogometnih prekršaja (“FAUL”, “STATIVA”, “KORNER”…) i crveni karton s porukom: “Idući put udari loptu – obiteljsko nasilje nije sport.” Da, namjera jest plemenita, ali…

Prije svega, tajming je skroz fulan. Groznica je startala još dobrano prije samih utakmica prvenstva, i to je trebalo iskoristiti. A ne narihtati pojavu plakata tik uz početak prvenstva. Jer, nakon brzog poraza Hrvatske, nogomet je za Hrvate opet postao najvažnija sporedna stvar na svijetu: euforija kojom se kampanja mogla napajati nepovratno je splasnula.

To što je sloganom plakata problem obiteljskog nasilja pojednostavljen crno na bijelo nije samo po sebi problem: takva je narav slogana, udaraju na prvu loptu bez puno prostora za nijanse. Međutim, kad se spomenuti problem svede na dihotomiju dostojnu jednog Željka Bebeka (“Il’ me ženi, il’ tamburu kupi”, sjećate se?), cijela stvar poprima tragikomični ton.

Nadalje, kampanja odiše prizemnim stereotipiziranjem koje u suštini nije osobito različito od prikaza muškaraca u prigodnim reklama za pivo kojima smo bili opkoljeni zadnjih tjedana. Dok u tim reklamama muškarci koji vole nogomet uvijek vole i pivo, kampanja AŽKZ implicira da muškarci koji tuku žene uvijek vole i nogomet. Ili, još gore, obratno. Da, da, svakako, a i sve feministice su dlakave i nedojebane, jelda?

Uostalom, crveni karton nije kraj svijeta. Igrač njime biva izbačen iz utakmice, gubi pravo na igru u par idućih, ali sve u svemu nakon toga može normalno nastaviti igrati.

Kad crveni karton dobije netko iz momčadi koju bodri navijač ilitiga “nasilnik”, navijač će to prvenstveno doživjeti kao neodgovorno ponašanje, ništa više od toga; čin koji je loš zato što su time umanjene naše šanse a ne zato što su time njihovima nanesene ozljede. A i obično nije riječ o nekim teškim ozljedama, kamoli ozljedama zbog kojih bi se moglo/trebalo završiti u zatvoru. Što usporedbu s mlaćenjem žena čini još nakaradnijom.

Naravno, ako neki igrač više puta dobije crveni karton, past će mu rejting kod navijača. Isto kao što bi, u idealnim okolnostima, rejting nasilnika trebao pasti u očima društva. Međutim, tu je jedna velika razlika: agresivni igrač će se osramotiti javno, dok će nasilnik među svoja četiri zida – daleko od očiju javnosti, bez bojazni da će u blizini biti sudija sa zviždaljkom – moći nastaviti raditi što hoće. Žrtva se u većini slučajeva ionako neće moći suprotstaviti: bilo zbog suočenosti s inertnim kaznenim sustavom, bilo zbog straha od neizvjesne budućnosti, ili možda čak zato što misli da je to nekako “zaslužila”.

Što je dodatno oslikano bespomoćnošću žena na plakatima. One su stjeranu u kut, ne mogu ništa, nitko im ne može pomoći. Nitko osim – nasilnika, ako mu eventualno proradi savjest. A njemu se ne prijeti ničim osim pukim crvenim kartonom, čime se zapravo poručuje da obiteljsko nasilje jest sport!

Nema tog plakata koji može iole riješiti problem obiteljskog nasilja: to jedino može represivni aparat države. Koji gadno šteka. I zato svi apeli trebaju biti upućeni na njegovu adresu. A ne na adresu nasilnika, kojima se ovako tek poručuje da sa svojim “rekreativnim nestašlucima” mogu proći lišo. I da mogu bez problema odigrati još puno utakmica kod kuće.