“Snimale” smo nekoliko prostora i na kraju se odlučujemo za dio kompleksa bivšeg Istočnog kolodvora između Livadarskog puta i Planinske ulice. Za prostor saznajemo od drugara iz susjednog skvota Reci:Klaonica i nakon par posjeta već planiramo budućnost. U srcu Peščenice pokojni Ševa iz Noćne more Željka Malnara nas promatra s trafostanice dok iz susjednog Hampyja, takozvanog parlamenta Republike Peščenice, po cijele dane šušti mlaz vode za pranje auta i nesnosni Laganini FM. Zavrnutih rukava, naš fantastični trio kreće u raščišćavanje prostora te manjak “luksuza” u vidu razvaljenih zidova, počupanih instalacija, korova, komaraca, dignutih podova, gljivica, namočenih stropova i postera golih žena na zidovima radione prihvaćamo kao prednosti jer nakon BEK-a želimo biti incognito – što manje uočljivo, to bolje. Istovremeno s ovim prvim  pothvatima, otkrivam svijet cirkusa, odnosno tek sam tada shvatila da se neki ljudi u Zagrebu bave time te da postoji mogućnost da se i ja počnem baviti nekom cirkuskom disciplinom. Ubrzo ćemo shvatiti da novoskvotirani prostor ima potencijal da postane prostor za cirkus, što će nas kasnije inspirirati za pokretanje projekta u kojem kombiniramo cirkuske discipline, eksperimentiranje zvukom i vizualnom umjetnošću.

Era puževog vrludanja

Ono što smo tada znali je da je po katastru kompleks u vlasništvu Hrvatskih željeznica i to nam je nekako davalo vjetar u leđa, s obzirom na cijelu situaciju propadajuće i godinama zanemarene infrastrukture HŽ-a. Sam kompleks je pripadao Istočnom kolodvoru koji je izgrađen krajem dvadesetih ili početkom tridesetih godina prošlog stoljeća, a isprva je služio za dovoz drva i ugljena. Ne postoji puno podataka o samom Istočnom kolodvoru, a još manje o dijelu koji smo skvotirali jer je izdvojen od samog kolodvora. Prostor je služio za popravak vagona i lokomotiva te proizvodnju nekih dijelova, a pojedini objekti zasigurno datiraju iz različitih razdoblja. Osim dugačkih hala za remont, tu je bio objekt s uredskim prostorijama, ambulanta i visoko skladište te objekti koji leže odmah uz Livadarski put, u kojima su možda bile nekakve radione ili zajednički prostori za radnike. Susjed kaže da pogon prestaje raditi prije desetak godina i od tada je prazno. Kaže i kako su okolne kuće zapravo nekoć pripadale HŽ-u, kasnije firmi Gortan d.d. te da su se radnici naselili u te kuće i jednostavno ostali tamo. 

Jedna drugarica nas ubrzo napušta, odlazi u Barcelonu. Nitko joj ne zamjera, ovdje su se stvari pomicale puževim korakom. Nedavno smo se zezale kako uvijek sudjeluje u pokretanju nečega, pronalasku prostora i maštanju mogućeg svijeta, a onda počisti taj prostor, suoči se s najgorim pričama iz zapuštenih zahodskih školjki i ode prije nego se iduće sranje desi. Zaključile smo kako treba pokrenuti profesionalni skvoterski servis isključivo za suočavanje s najgorim organskim situacijama napuštenih prostora. Uskoro nam se priključuju i dva druga iz susjednog skvota te prvo “napadamo” objekte koji su nam se činili najiskoristiviji i u prvu ruku najpogodniji za useljavanje. Da se razumijemo, to “najiskoristivije” i nije bila neka bajka, većina krovova je prokišnjavala, prozori i vrata su bili razbijeni ili nepostojeći, unutra se nije nalazilo ništa osim smeća i oguljenih zidova. Dijelu kompleksa je već tad opasno prijetilo urušavanje, što se kasnije s dijelovima krovova pod težinom namočenih drvnih greda i dogodilo. 

U prostor smo se polagano zaljubljivali, dodjeljivali namjene različitim prostorijama. Prva i najvažnija nam je bila kuhinja i dnevni boravak koji su i danas u istoj toj funkciji, a nekoć su služili kao ambulanta. Tu prostoriju, koja je hodnikom spojena s upotrebljivim sanitarnim čvorom (nakon intervencije profesionalnog skvoterskog servisa za suočavanje s najgorim organskim situacijama), prvu smo počeli sređivati i osmislili kao centralni i zajednički prostor cijelog kompleksa namijenjen kuhanju, druženju, sastancima, razgovorima i slično. Nakon BEK-a smo puhali na hladno, pazili smo s kim dijelimo informacije i odmah smo krenuli s jasnom političkom vizijom prostora, zamislili jasan anarhistički programski razvoj i deklarirali ga kao anarhistički, antifašistički i feministički. Tada je to sve bilo samo na razini ideje, a kasnije će se pokazati koliko će jasnoća te ideje varirati ovisno o ljudima koji će biti rezidenti_ce. 

Već tad nam je bilo jasno da ekipa okupljena oko prostora, a bilo nas je samo par, ne “klapa” baš najbolje. Bilo je tu dosta “povuci-potegni” situacija, lagano je svatko od nas upadao u neke vlastite egzistencijalne brige i obaveze. Isprva nas je više bilo zagrijano za život tamo, a s vremenom je ta želja lagano opadala. Kako kaže moj drugar iz skvota Graciani – skvotiranje je full time job. I to je istina, od samih radova koji u početnim fazama uzimaju jako puno vremena i organizacije jer ti ništa u prostoru nije omogućeno do rješavanja čistih egzistencijalnih stvari poput dovlačenja vode, organizacije hrane i slično. Cijeli dan ti može procuriti vrlo brzo, a da ne vidiš napredak u svom radu. 

Bočni izduženi objekt koji se nalazi odmah uz Hampy zamišljen je kao rezidencijalni dio, jer se sastojao od dugačkog hodnika i niza manjih soba koje su bile uredi. Osim toga počeli smo s uređenjem drugog dijela objekta u kojem je smještena kuhinja gdje je zamišljena radiona i ostava za alat te je očišćen prostor “ateljea” koji je dugo služio samo kao skladište. Najviše smo zajedničkog vremena provodili u polunatkrivenom dvorištu između dva dugačka objekta nasuprot kuhinje gdje smo imali svoje “Mad Max” momente paljenja vatre usred smeća i krša koji nas okružuje. U prostoru također predviđamo i knjižnicu te neizostavni free shop (“uzmi ili ostavi”) koji će se kasnije pokazati kao spasonosan za ljude u potrebi. Počeli smo razmišljati o imenu prostora. “Možda nešto povezano za željeznicom?” “Kao kolodvor?” “Ili stanica?” “Možda postaja?” “Posljednja postaja.” “Da, čistilište.” “Ili prva postaja.” “Policijska. Da zbunimo drotove”.

Usporedo sa svime počinje čišćenje i korištenje cirkuske dvorane. Nekad u tom periodu sam odlučila da neću živjeti tamo te da je moj glavni interes u cijelom prostoru upravo cirkuska dvorana. Već sam bila dobro upoznata s problematikom cirkuske scene u Hrvatskoj i manjkom adekvatnog prostora za trening i produkciju, što se dodatno pogoršalo nakon potresa u Zagrebu i pandemije. Trebao nam je prostor za treniranje. Teretne željezne konstrukcije u dvorani i u dvorištu pokazale su se adekvatnima za kačenje zračnih rekvizita i u tom trenutku nam je to bilo dovoljno. Isprva smo se na konstrukciju penjali preko vatrogasnog crijeva koje smo našli u prostoru i kačili rekvizite iznad golog betona. Objekt cirkuske dvorane je, čini se, izgrađen kasnije od drugih, a nekoć je služio kao skladišni prostor. Solidni zidovi od betonskih blokova, željezne grede ugrađene u zidove na visini od 4.20 metara (nije baš neka sreća za zračne discipline, ali kasnije se i tome doskočilo), salonitni krov koji ne prokišnjava, oko 80 metara kvadratnih čitavog betonskog poda i velika pomična željezna vrata. 

Isprva smo u prostoru zaticali ljude koji su čupali električne instalacije iz zidova i željezne cijevi iz podova. Sjećam se scene kada je lik izvukao cijeli ogromni silos iz kompleksa. Bila je to akcija od par dana, dok nije sve to razmontirao i malo po malo izvukao dijelove van kompleksa. Bili su tu i susjedi koji su šetali psa po kompleksu te mnogi koji su koristili prolaz kako bi došli do benzinske koja je preko puta, kao i pekara i Roto trgovina. Osim toga, susjedi su koristili kompleks kao smetlište što je često bio izvor pregovora – naravno da nam je smetalo da se smeće koje uporno čistimo iznova navaža u prostor, ali bili smo oprezni sa zabranama. Kupovali smo dobrosusjedske odnose. U kompleks su navraćali i kvartovski grafiteri koji su dali prepoznatljiv izgled Postaji, ali smo često muku mučili s time da im prenesemo našu ideju toga što znači skvot i zašto neka pravila ipak moraju postojati. 

Dolazak skvotera iz dalekih krajeva

Prokleta 2020. donijela je potres i karantenu. Pobjegli smo iz Zagreba i raspršili se u razne ruralne dijelove Hrvatske. Dok smo u mi egzilu, u Postaju stižu prvi rezidenti. Započinje nova era – Latinska Amerika preselila se na Peščenicu u La Estación. Prva dva stanara igrom slučaja su došli iz Argentine i Paragvaja te je uglavnom većina drugih pridošlica i korisnika_ca prostora dolazila iz dijelova Južne i Srednje Amerike upravo preko njihovih kontakata. Stanari su znatno unaprijedili cijeli prostor u smislu popravaka, organizacije prostora i osiguravanja osnovnih životnih potreba. Ponovno se ispostavilo da tek svakodnevnim boravkom u prostoru najviše možeš učiniti jer nemaš drugog izbora – moraš svakodnevno osigurati vodu, hranu, struju i krov nad glavom koji ne prokišnjava i koji se po mogućnosti ne urušava. Postaja je rasla, a rastao je i broj ljudi koji je počeo dolaziti tamo, družiti se, pomagati, odmagati i trenirati. Situacija se okrenula, nismo više bili “incognito“, a i mi smo postali tek vanjski korisnici i suborkinje. 

Cirkuska dvorana pokazala se kao potreba brojnih pridošlica iz dalekih krajeva jer isprva, što nam je bilo čudno, nije postojao velik interes domaće cirkuske scene za ovaj prostor iako smo nekoliko puta pokušali prikupljati donacije i zvati ljude da dođu trenirati ili na neki način sudjelovati u programu. Postaja je, s obzirom na sadržaj, a to je uglavnom bio cirkus, privlačila određen tip ljudi. S obzirom na to da je službeni jezik postajao španjolski, dogodio se zanimljiv spoj. U posljednjih nekoliko godina latinoamerički cirkusanti i cirkusantice preplavili su zagrebačke semafore, i ne samo zagrebačke. Radili su na ulici – žonglirali s različitim objektima, izvodili akrobacije, svirali, plesali, putovali po svijetu i većina je njih preko tadašnjih stanara i njihovih poznanika završavala upravo u Postaji. Ispostavilo se da tu mogu dobro zaraditi od cirkuskih uličnih vještina, a ako tome dodate skvot u kojem su dobrodošli, ne moraju plaćati rentu, a i nije obavezno nikakvo šljakanje, to je dobitna kombinacija za lagodan život.

Nismo se uvijek svi najbolje slagali, često su tu bile klasične prepirke oko toga što je skvot i što je anarhija te kakvu odgovornost sa sobom nose autonomni prostori i koliko rada označava participaciju u prostoru. Ljudi su dolazili s različitim pozadinama i iskustvima skvotiranja što često nije bilo kompatibilno s vizijom nekih od nas te je bilo teško postići određeni konsenzus, posebice s obzirom na to da se ekipa često rotirala, a još nije postojao čvrst sustav pravila i vrijednosti koje se onda mogu komunicirati svima koji ulaze u prostor. To je omogućilo i da neželjeni ljudi ulaze u prostor te se jedan takav tamo naselio. Nakon dužeg perioda trpljenja problematičnog nasilnika i strahovanja, kolektiv se ujedinio i zajedničkom akcijom nepoželjnici su izbačeni van prostora što su podržali i susjedi. Dan za pamćenje koji je konačno rezultirao dugo pregovaranim zaključavanjem prostora.

Cirkusku dvoranu smo postepeno opremali, stavili smo krovnu izolaciju, izgrađena je jedna raketna peć i postavljena druga gusena, postavljena su manja drvena vrata kako se preko zime ne bi otvarala velika željezna, obojani zidovi, postavljeni crni zastori, izgrađena galerija, na dijelu poda postavili smo laminat, na dijelu stirodur i tapison, entuzijastkinja za struju rješava sustav rasvjete. Baterije smo uglavnom punili na solarke. Od opreme tu su bile dvije svile, dva kruga, monocikl, loptice i čunjevi za žonglu, poi, tatamiji, razni utezi, elastične trake, vreća za boks, predmeti za masažu… I sve to slobodno za korištenje i na raspolaganje svima koji žele. U maju 2021. u šatoru Cirkobalkane organizirali smo cabaret i lovu koju smo skupili uložili u prostor. Ulagali smo i vlastiti novac, a počeli su se organizirati i cabareti u Postaji. 

Stvaranje usprkos preprekama

Kroz dvije godine prostorom prolaze brojni ljudi, u nekim trenucima tamo boravi i dvadeset osoba. Odnosi sa susjedima su varirali, ali nikad nije bilo većih problema s organima vlasti ili prijetnji izbacivanjem. Tako je bilo djelomično zbog opreza, a djelomično zbog sreće. Tek 2022. prvi put dolaze ljudi iz HŽ-a i obilaze prostor te se počinje pričati o davanju prostora na natječaj koji je službeno i objavljen u prosincu 2022. Zanimljivo je bilo da je u tekstu natječaja naglašeno kako prostor nije u posjedu HŽ-a, odnosno priznaju da su skvoteri zauzeli prostor. Godina 2023. sa sobom donosi nekoliko (ne)povoljnih okolnosti, a to su da Hrvatska ulazi u Schengen zonu i da na natječaju prostor dobiva neslavni Instant Shop. Pravila boravka u Hrvatskoj za one izvan schengenske zone se postrožuju pa se lagano mijenja struktura stanovnika Postaje. Prostor se usustavljuje, postoji kućni red, ljudi se za određene obaveze upisuju u tablicu na zidu pa se tako rotiraju za obaveze kuhanja, recikliranja hrane, čišćenja, donošenja vode itd. Također, ljudi su upoznati sa zakonima vezanima za skvotiranje, imaju odvjetnika, a i prostor se politički profilira. Postoji vrt, knjižnica, sitotisak, radiona, bar… 

Dok se sve ovo događa, živim u Francuskoj i situaciju pratim tek izvana, uglavnom preko svog cirkuskog kolektiva koji trenira u Postaji i par drugara_ica koji žive tamo. Sredinom lipnja u skvot upadaju zaštitari tvrtke Lupus zaštita poznati po osiguravanju Hoda za život i po tome što je vlasnik, Dean Golubić, prošle godine osumnjičen da je zatočio, drogirao i silovao djevojku. Bili su unajmljeni od firme Instant shop koja je dobila na natječaju za najam prostora, i bez pravne osnove počeli su izbacivati stanare i njihove stvari. Iz razgovora s drugaricom koja živi u Postaji saznajem da se stanari i stanarke uspijevaju vratiti u prostor i pozvati policiju, uslijed čega polovica zaštitara bježi. Dolazi do legitimacije ljudi i objašnjavanja situacije te policija dobija dojavu da ljudi imaju pravo ostati u prostoru kao faktički posjednici.

Prema iskazu stanarke koja je svjedočila cijeloj situaciji, zaštitari odlaze i ostavljaju jednog da stražari ili će u protivnom dobiti otkaz. Također, stanarka je čula kako mu obećavaju donijeti hranu i vodu, međutim to se nije dogodilo te on odlazi sutradan nakon odrađivanja treće smjene zaredom. Informacija se širila brzo i ljudi su odmah došli dati podršku i stati u obranu prostora. Odluka je glasna i zajednička – Postaja ostaje! Ova situacija potaknula je i smještanje Postaje na široj skvoterskoj sceni te je podrška dolazila iz raznih drugih gradova i država te autonomnih prostora. Trenutno je pravna situacija takva da potencijalni najamnik ne može potpisati ugovor o najmu niti ući u prostor dok HŽ ne riješi pitanje posjeda. Dakle, pokrenut će se isti postupak kao i kod BEK-a, ali Postaja je nepokolebljiva.

U posljednjih nekoliko navrata kada bih dolazila u Zagreb, Postaja je bila moja neizostavna postaja na putu, prvo mjesto kojem se vratim. Neizmjerno sam sretna što mogu vidjeti kako svaki put prostor raste i kako je ekipa sve uigranija i složnija. Iz perspektive nekog tko je u Francuskoj vidio kako svijet cirkusa funkcionira mogu reći da Postaju treba njegovati i cijeniti, jer u sredini koja ne nudi institucionalnu podršku potrebno je pronalaziti načine preživljavanja i stvaranja. Mislim da stvari koje bujaju odozdo organski daju određenu specifičnost i umjetnosti i idejama koje se razvijaju unutar takvih prostora. Treba se znati snaći, reklo bi se, i stvarati prostore koji omogućavaju da rastemo i da sanjamo, uvijek i unatoč. 

Prvu seriju čine privatni foto dnevnici svakog od autora. Riječ je o ručno napravljenim albumima knjigama, slične tematike, ali ne i sadržaja. U tim duboko intimističkim fotografijama mladi fotografi uvezani su temama egzistencije, memorije, odnosa i veza. Tri dnevnika, na tri stola, predstavljaju kontinuirani fotografski rad kroz određeno vremensko razdoblje. Druga serija fotografija, koja će biti predstavljena na izložbi, nastala je u sklopu suradnje s Muzejom grada Zagreba tijekom koje su studenti diplomskog studija fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu na različite načine istraživali prostore nekadašnjeg industrijskog sklopa zagrebačke Gradske klaonice i stočne tržnice.

Davor Konjikušić

Prema riječima Davora Konjikušića, njegov foto dnevnik bavi se propitivanjem različitih pogleda, no ne na način doslovne tipizaciji pogleda mjesta na kojima je boravio, spavao ili na kojima se nešto bitno odigralo, već je riječ o mjestima koja su na njega ostavila unutrašnji otisak. Tako kroz dnevnik mjesta postaju dijelom memorije, ali i ispituju da li prostor i fotografija mogu pamtiti. “Pogledom iznutra, iz samog bića Klaonice, promatram njenu okolinu i granicu sudara dva različita svijeta: nekadašnjeg radničkog i današnjeg neoliberalnog koji ulazi u nekadašnji društveno-javni prostor. Zanimaju me upravo ti sudari i promjene koje su vidljive na arhitektonskom tkivu grada i urbanističkom okruženju. Radi se o granici koja pokazuje društveni sukob, najčešću temu vremena u kojem živimo”, naveo je Konjikušić.

Neven Petrović

Neven Petrović u dnevniku je prikazao intimni i ostali prostor. Vizualna konzistentnost prikazivanja intimnog prostora postignuta je bilježenjem pozicije foto-aparata. Panoramski prikaz od 360 stupnjeva disperziraju fokus interesa jer ne postoji radnja koja dominira –  sve u kadru tretirano je jednako važnim i ništa ne ostaje skriveno. Istovremeno se postiže prikaz mnoštva detalja, koji pažljivim promatranjem slažu priču o događaju. Petrović će predstaviti i seriju radova Klaonica za koju kaže: “Umjesto jednih, sada bruje druge vrste mašina. Generatori i glasni zvučni sistemi sada stvaraju novu vrstu buke; ne onu radničku, već urbanu, proizašlu iz ambiciozne hipoteze o prvom zagrebačkom meatpacking districtu. Crvena boja, koja je tekla tisućama popločenih kvadrata, sada je nusproizvod nekih novih aktivnosti, samo što ovaj put one hrane urbanu scenu, čime ovaj prostor u metaforičkom značenju zadržava svoju primarnu ulogu. Kako ne postoji dugoročni plan za prostor Klaonice, a i postojeće aktivnosti odvijaju se bez ikakvih ulaganja u infrastrukturu zapuštenog prostora, postavlja se pitanje hoće li se od ovog svjetlosnog crvenila nahraniti samo privatni kapital, ili će dugoročno profitirati i kulturna scena grada”.

Petra Mrša

Petra Mrša u svom je dnevniku nazvanom (Ne)sreća (ne)dolazi sama, (uvijek ju prati neki stvor), pokušala za samu sebe zabilježiti trenutke u kojima je tužna, sretna ili indiferentna te istražiti koliko njeni osjećaji imaju veze s ljudima koji je okružuju. U radovima s temom Klaonice naslova Soba, Mrša je inspirirana hodanjem po prostorijama Klaonice, gdje je naišla na prostore koje podsjećaju na privatne sobe, kao da su nekada bile dio stanova u kojima su živjeli Ljudi. Iako se ne radi o privatnom prostoru, zanimalo ju je da li bi te sobe mogle postati stambeni prostor običnih ljudi kojima su ti zidovi najpotrebniji. Serija je nastala u suradnji sa slikarima Lukom Dundorom, Marijom Kasum, Franom Makekom, Ivanom Markovićem i Antonijom Albaneže.

Izvor: HDD

Velika neprofitna izložba radova mladih dizajnera i dizajnerskih timova iz cijele regije, njih preko šezdeset, i dalje predstavlja najveću snagu festivala, koji postoji upravo zbog njih i za njih. Izložba pokriva trenutno najbolju produkciju u svim područjima dizajnerskog djelovanja, od vizualnih komunikacija i produkt dizajna, koncepata, do mode i novih medija, bez obzira jesu li naručeni ili samoinicirani, u proizvodnji ili fazi prototipa.

Još jedna novost je D-market, prodajni dio sajma na kojem će svoje proizvode predstaviti dvadesetak različitih domaćih dizajnerskih brendova, proizvođača i izdavačkih kuća.

Održat će se i tri izložbe koje domaća publika još nije imala priliku vidjeti. Jedna od njih je  Croatian Designers’ Impact, posebna selekcija najzanimljivijeg hrvatskog produkt dizajna koja je nedavno bila postavljena u sklopu Salone del Mobile u Milanu, najvećeg svjetskog sajma namještaja i dizajna interijera.

Young Balkan Designers stiže također iz Milana te s Mikser festivala gdje je također predstavljena i odakle je kao inicijativa zapravo i krenula. ReAktorova radionica Re:Pair, na svježem je i perspektivnom tragu do-it-yourself pristupa u otvorenoj komunikaciji sa samim korisnicima, a tu je i Kafana, još jedna “produktaška” inicijativa koja je okupila studente dizajnerskog odsjeka beogradske Akademije lijepih umjetnosti.

Od inozemnih gostiju tu je nizozemska dizajnerska zvijezda Chris Kabel. Kontekst njegovom radu u publikaciji D-News na neki način daje kritičarka dizajna Louise Schouwenberg, ali i program kratkih filmova o nizozemskom dizajnu. Svoj rad prezentira i Zoran Jedrejčić, hrvatski dizajner koji je karijeru izgradio u Milanu, a predstavnici organizacije Mikser iz Beograda uživo će nas uvesti u priču o srodnoj regionalnoj inicijativi.