Ali, jebiga, kad se svako toliko ipak zalomi poneki hvalevrijedan TV-povratak iz mrtvih – Twin Peaks i Veronica Mars mi prvi padaju na pamet – pa nada uvijek tinja. Nije da sam od Star Trek: Picarda očekivao puno, ali mi je bilo bar donekle ohrabrujuće što se za kreativnim kormilom serije našao Michael Chabon, književnik koji je u zadnje vrijeme sve češće i TV-scenarist i koji ne samo da je bio jedan od autora odlične Netflixove serije Unbelievable, nego je i napisao scenarij za Calypso, jedan od uvjerljivo najboljih Short Trekova ilitiga mini-epizoda što prethode svakoj sezoni Star Trek: Discoveryja.

I mada osnovni koncept Star Trek: Picarda – umirovljeni 94-godišnjak se vraća akcijskom jurcanju po svemiru (još jednom: 94-GODIŠNJAK!!!) – više priliči humorističnoj seriji poput Rick & Mortyja negoli nečemu što pretendira biti nekakvom, kao, ozbiljnom serijom, ovaj projekt je čak i imao nekog potencijala. Za početak, Picard donosi dugoisčekivani povratak franšize u budućnost: nakon što su prethodna dva serijala, Enterprise i Discovery, popunjavali rupe u poznatoj nam povijesti Federacije, Star Trek s Picardom napokon opet kroči u nepoznato. Fala kurcu, i bilo je više vrijeme!

Neki se žale da je Picard otišao previše u distopiju i da to nije ona Federacija koju znamo i volimo, ali… Pa, “distopija” se ovdje naposljetku uglavnom svodi na: a) odustajanje od pomoći jednoj nefederativnoj rasi zbog izbijanja problema u vlastitom dvorištu, b) zavjeru u visokim ešalonima Federacije od strane jedne nefederativne rase. Kako je potonje ujedno i opis jedne epizode još iz prve sezone The Next Generation, posve je na mjestu Chabonov komentar u jednom intervjuu da nije da je Star Trek nužno postao “mračniji”, nego da su trekkieji jednostavno naviknuti da se pukotine u utopijskoj budućnosti Star Treka otvaraju i zatvaraju unutar pojedinačnih, zasebnih epizoda i da im je i dalje čudno kada se takve priče, kao u slučaju Picarda, protegnu na cijelu sezonu.

Sve je to jako daleko od jednog Babylona 5, u kojem se predstavnici ljudskog roda na udaljenoj svemirskoj postaji grčevito trude nastaviti sa zalaganjem za mir i pravdu dok istodobno na majčici Zemlji vlast preuzimaju fašisti: jasno mi je zašto je ljudima Star Trekov svemirski takoreći komunizam privlačan, ali ta potreba da Federativci uvijek u konačnici moraju biti pozitivci ograničava raspon priča koje je Star Trek u stanju ispričati, tako da načelno nemam ništa protiv širenja repertoara s malo ekstra mraka, dapače… Dok god je, naravno, promišljen mrak kao u Babylon 5, a ne isforsirani grimdark kao što je znala biti prva sezona Discoveryja.

[DUGAČKA DIGRESIJA!] Kada jednom u karanteni izbindžate sve što se izbindžati dalo, ja bih vam stvarno najnajnajsrdačnije preporučio Babylon 5! Jer ne znam osobno nikoga da je to gledao/la, a jedna je od najboljih SF-serija ikada… Koja, okej, ima nekih svojih manjkavosti: kakvoća glume, primjerice, jako varira (manje-više svi epizodisti su božesačuvaj). CGI je za TV-standarde devedesetih bio napredan, ali je rađen dobrim dijelom na starim Amigama (!) pa je malo reći da danas ne izgleda odveć impresivno. Zbog problema s masteringom na ograničenom budžetu, sve scene snimljene s blue screenom izgledaju malo šugavo te je serija dostupna samo u DVD-rezoluciji… Ali, ali, ali – koja priča, ljudi moji, koja epska priča! Štošta se u ovom tekućem zlatnom dobu televizije predstavlja kao romane u obliku serija, ali čak i kod najhvaljenijih primjera se svejedno uvijek osjeti da nisu koncipirani kao romani, da autori znaju imati viziju kako će otprilike privesti priču kraju, ali da im je većina onoga u sredini poprilična nepoznanica, da im je glavni cilj zaokružiti svaku sezonu i onda razmisliti što i kako dalje – dok je Babylon 5 imao kompletnih pet sezona priče osmišljenih u startu. I osmislio ih je jedan jedini čovjek, J. Michael Straczynski, koji je ujedno i – popriličan kuriozitet za jednu američku seriju – vlastoručno napisao scenarije za gotovo pa sve epizode. Znam da nije svakome lako odvažiti se na gledanje nečega što ima čak 110 epizoda, ali većina epizoda iz prve dvije sezone koje nisu uže povezane s krovnom pričom su ionako tak-tak i lako ih možete preskočiti, pa bi vam moja preporuka bila da pogledate pilot-film The Gathering, zatim epizode 1, 6, 8, 13, 20 i 22 iz prve sezone, pa epizode 1, 2, 8, 9, 13, 15, 16, 20 i 22 iz druge sezone i onda nakon toga možete gledati sve redom do kraja: štoviše, garantiram da ćete nakon toga htjeti pogledati sve redom do kraja. Pa ako imalo volite SF, vjerujte mi, trebate Babylon 5 u svom životu. [KRAJ DUGAČKE DIGRESIJE!]

No, da, gdje sam ono stao? A, da, taj neki Star Trek: Picard!

Glacijalno spora radnja, a neuvjerljivo zbrzani odnosi među likovima – koja nezgodna kombinacija.

“Kada se u toj seriji počne nešto događati?”, pitao me nedavno brat nakon što je počeo gledati.

“Paaaa… Negdje na kraju šeste epizode?”

Karikirao sam malo – ali ne previše. Jer nakon jako intrigantne prve epizode, slijede tri u kojima Picard okuplja novi tim za svoju misiju i… to je manje-više to? Tješiš se da, ajde, možda jest dosadnjikavo, ali barem ne igraju na kartu nostalgije – kad li eto pete epizode, narativnog slijepog crijeva koje služi samo tome da se u priču ugura junakinju jednog od prethodnih Star Trek serijala. Taman u šestoj pomisliš da se nešto počelo događati, e da bi onda u idućoj Picard otišao na neki lijevi planet družiti se s Rikerom (koji je u međuvremenu, čini se, razvio ponešto konvencionalniji stil sjedanja na stolce) i Deannom Troi (sjećate se nje? To vam je ona telepatkinja koja je bila ful korisna članica posade na Enterpriseu, ono, nalete oni na brod neke druge vrste, ovi dižu štitove i aktiviraju naoružanje, a ona će na to: “Osjećam… veliku netrpeljivost!”). Riker za Picarda ispeče pizzu i to je jedan od vrhunaca akcije u epizodi, pa se gledatelj zapita – kakva li tek uzbuđenja samo slijede? Hoće li mu u idućoj epizodi Geordi La Forge ispeći lazanje? Ili će warp-pogonom krenuti do Worfa da mu bat’lethom nariže malo pršuta, da bi se u zadnji tren ipak predomislio i naručio nešto preko Glova?

A tek odnosi među likovima… Ijao! Picard ganuto govori posadi kako je tek u opasnosti skužio koliko mu je stalo do njih i da su mu oni poput obitelji – njegova nova posada, koju je okupio prije jedva dvije-tri epizode! A jedan član i jedna članica posade se spanđaju zato što… a ne znam, valjda zato što je on najzgodniji a ona najzgodnija članica, nisam uspio detektirati nijedan drugi razlog niti ikakvu kemiju među njima? Za tog lika, inače, u osmoj epizodi saznajemo da je svojom osobnom prošlošću vezan za Picardovu misiju na jedan oh-tako-prikladan način da je to apsurdno. A ona si za to vrijeme uspije iskopati neke ključne informacije koje su joj negativci utisnuli u mozak i kojima sve dotad nije imala pristup zbog nekakve nametnute mentalne blokade, ali je blokada onda odjednom prestala djelovati jer… eto, jednostavno je prestala i točka, šta morate uvijek gnjaviti s tim nekim pitanjima?! E da, i ona usput još i počini jedno ubojstvo i zaključi da se zbog toga treba predati organima reda i svi se slože s njom, ali do zadnje epizode k’o da se ništa nije dogodilo. Ubojstvo? Ma kakvo ubojstvo, pusti, tko se toga više sjeća! Davno je to bilo, ima bar epizoda-dvije.

A u srcu svega toga… 94-godišnji Jean-Luc Picard. Neke scene – kao ona kad nastane pičvajz na Artefaktu i svi ti mladi ljudi oko njega trče i skaču okolo, dok on jedva stoji na nogama – izgledaju kao parodija iz Simpsona. Ali najgore od svega je što Picard ne djeluje kao statist samo u akcijskim scenama: on djeluje kao statist u vlastitoj priči općenito. Prvi odjebi na koje nakon povratka iz mirovine nailazi među tijelima Federacije isprve još i imaju svrhu, pokazujući tako velikana koji se možda malo previše uljuljkao u svoju veličinu i postao pomalo arogantan pa je okej da ga se malo spusti na zemlju, ali kako se odjebi nastavljaju gomilati – nemaš više nikakav dojam autoriteta, Picard ne radi skoro ništa osim što drži “inspirativne” govore koje nitko nešto posebno ne doživljava… Osim onog jednog govora u završnici sezone, koji je inače bio toliko inspirativan da, iako sam pogledao epizodu prije samo nekoliko sati, jedva da se sjećam i riječi – ali je radnja zahtijevala da Picard njime mora nagovoriti jednu junakinju na odluku koja je ključna za rasplet pa ono, inspiriraj, inspiracijo moja, šta je vortex Ane Bučević spram Jean-Luc Picardovog wormholea!

Zvjezdane staze? Zvjezdane tegobe, eto šta je ovo.

I u redu, priznajem da se i u Star Treku nađe popriličnog smeća – dovoljno se sjetiti ona dva-tri tuceta umobolno dosadnih epizoda na temu “Enterprise zaglavi u svemirskom OBLAKU koji ima OSJEĆAJE”. Isto kao što i priznajem da su Star Warsi imali dobrih filmova, pa čak i tri odlična (prva dva i Posljednji Jedi)… No opet, izvorna Lucasova trilogija nije čak ni najbolja trilogija iz rubrike “Pionir Novog Hollywooda snima pustolovine nadahnute poluzaboravljenom pulp-fikcijom” (to bi, naravno, bila Spielbergova trilogija o Indiani Jonesu)! A kamoli da je zavrijedila da bude tako zagušujuće sveprisutan totem popularne kulture kroz zadnja četiri desetljeća.

A tek fanovi Star Warsa! Mnogi od njih jesu, okej, sasvim normalni i pristojni ljudi – ali tu je i nesagledivo velik broj debila koji su tako umišljeno posesivni, sitničavo nazadni i iritantno bučni da pored njih čak i najgori fanovi Rick and Mortyja djeluju poput samozatajno kreposnih ljubitelja lijepe riječi Danila Kiša! Možete li vjerovati da je pozamašan dio te ekipe totalno popizdio kada se otkrilo da će u novoj trilogiji džedajem biti jedna žena i da postoji mogućnost da bi ona mogla imati romansu s jednim, ajme majko, crncem?!? Najozbiljnije. Jer u cijeloj galaksiji mogu postojati samo jedna žena i jedan crnac, molit ćemo lijepo, samo princeza Leia i Lando Calrissian i nitko drugi – sve više od toga je, jebemu svjetlosnu sablju, fašistički teror holivudske političke korektnosti!

Elem, sad kad je najnovija trilogija Star Warsa privedena kraju, ne mogu se prestati iščuđavati cijelom tom konceptu da se, nakon što je druga Lucasova trilogija izazvala valove nezadovoljstva, fanove išlo odobrovoljiti tako što je snimljena još jedna trilogija koja je praktički… kopija one izvorne?!

Napisao sam nekoliko odlomaka u kojima sam probao obrazložiti tezu, a onda ih ubrzo izbrisao jer: a) nisam znao kako da obrazložim, a da ne bude veeeelikih spojlera, b) teza ionako nije nimalo originalna i pokrivena je već u mnogim tuđim tekstovima, c) barem kartica teksta bi otišla na dosadno objašnjavanje univerzuma Star Warsa potencijalnim čitateljima koji nisu upoznati s univerzumom Star Warsa, a koji ionako teško da će kliknuti na ovaj tekst pa zašto da davim vas koji ste upoznati s osnovama, d) nemam uopće ni najmanju želju pokušavati išta objasniti fanboysima koji se NE slažu da je veći dio nove trilogije toliko bezočna reciklaža izvorne trilogije da to vrijeđa gledateljsku inteligenciju. Takvima sam voljan uputiti samo najgore uvrede i zamoliti ih da nađu prvi aktivni vulkan i skoče u njega. (Rat do istrebljenja! Za Trek – spremni! SPUSTIĆE SE GUSTI OBLAK S OSJEĆAJIMA!)

A baš je bio dobar taj Posljednji Jedi, središnji dio nove trilogije – ujedno i, nimalo slučajno, jedini kojim nije kormilarila ona mediokritetska štetočina što se odaziva na ime J. J. Abrams. I sve mi se nekako čini da je za Posljednjeg Jedija prepustio kormilo nekom drugom samo zato što je u Sila se budi već bio izreciklirao ne samo cijeli prvi, nego i klimaks drugog dijela izvorne Lucasove trilogije, pa mu je trebao netko da s nečim, bilo čim, popuni sredinu trilogije prije nego što se baci na bezobrazno recikliranje Povratka Jedija u finalnom dijelu.

Taj netko je bio Rian Johnson, autor Loopera i Knives Out, koji je napravio daleko bolji film nego što ga je to prkno od trilogije zaslužilo, preobrazivši jednu staromodnu sagu o aristokratskim igrama prijestolja u nešto što je već više nalikovalo svijetu u kojem danas živimo… Samo da bi zatim J. J. Abrams u Usponu Skywalkera anulirao SVE čime je Johnson modernizirao franšizu, vrativši cijelu priču natrag u okvire aristokratskih igara prijestolja. Čime su mnogi fanovi, naravno, bili oduševljeni (86% na Rotten Tomatoes naspram 43% za Posljednjeg Jedija) zato što su debili koje bih zamolio da nađu prvu rupu sa šiljcima i skoče u nju. (Neka pati koga smeta, trekkieji su prvaci SF-svijeta! BOLJE BITI PIJAN NEGO STAR WARS!)

Jer The Mandalorian ne nudi puno više od odgovora na pitanje “Hej, a kako bi bilo da napravimo neki Star Wars, ali da ne budu Džedaji nego samo oni dijelovi s cool pustolovinama na različitim planetama, ne bi li to bilo baš totalno fora i cool?”. Mandalorian ne otkriva ništa posebno novo o univerzumu Star Warsa, iako je Posljednji Jedi demonstrirao da je dovoljno tek i mrvicu radoznalije pitanje poput, naprimjer, “Hej, a otkud pobunjenicima uopće svo to oružje?” pa da se iz toga izrodi neki zanimljivi novi moment.

Ali, čemu riskirati kad je to ipak jedna od prvih serija s kojima je Disney lansirao svoj novi streaming-servis Disney+? Dajmo mi radije ljudima ono što znaju i vole i neka se cijedi novac s ekrana, da im ne bude žao što su ispeglali karticu za pretplatu na još jedan streaming-servis! I stvarno, kada čovjek vidi ogromno zahrđalo oklopno vozilo pustinjskih Jawasa – ne možeš razaznati je li produkcija sklepala mamutsku konstrukciju od dijelova stvarnog željeza, ili je to samo CGI-odjel mjesecima pikao piksel po piksel hrđe. Itekako je koštalo, u svakom slučaju – i itekako se vidi, u svakoj sceni i na svakom koraku. Skroz te uvuče u te oronule kutke galaksije u koje džedajevska ili imperijalna noga kroči jedino kada je baš naj-naj-najnužnije.

To je definitivno jedna od boljih strana The Mandaloriana, serije koja ponajviše igra na vizualni doživljaj. Nema bogznakakvu priču, jer skoro svaka od osam epizoda otpada na po jednu uglavnom zasebnu dogodovštinu naslovnog lovca na glave – pri čemu sam nerijetko imao osjećaj kao da gledam walkthrough misija iz neke igrice prije negoli epizodu jedne TV-serije. Dijalozi su tak-tak, ali vas bombardiraju SW-žargonom taman dovoljno da ni ne stignete puno razmišljati o tome. Kakvoća glume jako varira, ali tako je uvijek bilo i u SW-filmovima pa šta sad – tradicija je tradicija!

No zato je odličan score Ludwiga Göranssona na zlatnoj, izuzetno plodnoj sredini između Johna Williamsa i špageti-vesterna. A serija ima i jedno tajno oružje koje je otopilo čak i ovo hladno trekkiejevsko srce, a to je stvorenje koje naslovni lovac na glave štiti i čuva od raznoraznih zlih stričeka, jedan i jedini…

BABY YODA!!!!!  ❤ ❤ ❤ ❤ ❤ 

Pa jeste li ikada u životu vidjeli išta slađe?!? Kad god se Baby Yoda pojavi na ekranu, meni je to kao da sam si u vene ubrizgao folder s tisućama slika najslađih mačića! Toliko je sladak da je to NEPODNOŠLJIVO! Nije ni čudo da je jedan od glumaca, Werner Herzog, na prijedlog produkcije da probaju snimiti jednu scenu sa CGI-verzijom Baby Yode umjesto lutke – bio toliko užasnut da je odbio sudjelovati u tom potencijalnom zločinu! Pa je kasnije u jednom intervjuu zaneseno pričao: “Prekrasan je. Toliko je prekrasan da srce boli! Izgledao je potpuno uvjerljivo. Došlo bi ti plakati kad bi ga vidio.”

Nego, heh, čuj mene: “jedan od glumaca, Werner Herzog”! Da, da, i on glumi u ovome… I nije mu čak ni prvi put da glumi u američkim serijama u kojima biste ga najmanje očekivali – svojedobno je tako u American Dadu (!) imao monolog o patosu prdaca u staklenci (!!) – i definitivno cijenim što je čovjek koji očito ne shvaća sebe preozbiljno, posebno što je riječ o jednom takvom arthouse-teškašu (osim kada sebe shvaća preozbiljno, kao ono kad je u jednom nedavnom intervjuu pričao zašto je počeo gledati Keeping Up with the Kardashians: “Moraš biti upoznat s onim što gleda dobar dio populacije. Ne podcjenjuj Kardashianke. Znaju biti vulgarne, ali nije to ni toliko bitno, moraš se nekako orijentirati prema svemu. Kao što ja uvijek govorim, pjesnik ne smije zatvarati oči, ne smije odvraćati pogled…” LMAO! Ajde, brate, reci normalno da voliš tu i tamo pustiti mozak na pašu i ubiti oko uz neki blesavi reality k’o i svatko, nemoj mi sad tu srati da te to čini nekakvim “pjesnikom”!).

No, da se vratim na BABY YODU!!! Fanovi Star Warsa ponekad kao da se takmiče tko će ispasti najnaporniji smor na svijetu, pa su tako neki krenuli kukati da zašto to preljupko bićence svi nazivaju “Baby Yodom” kada se serija zbiva nekoliko godina nakon Povratka Jedija, dakle nekoliko godina nakon što je Yoda preminuo, pa da stoga nikako ne možemo govoriti o “Baby Yodi” nego jedino o – Baby-pripadniku iste vrste kojoj pripada Yoda! Pa bih iskoristio ovu priliku da javno zamolim sve fanove Star Warsa koji su izrazili taj sentiment da lijepo odu do Sarlacca i skoče ravno u njega (za one koji nisu gledali Povratak Jedija: Sarlacc je isto svojevrsna rupa sa šiljcima, samo što umjesto šiljaka ima zube i rupa je ŽIVA!).

Autor serije Jon Favreau je u jednom intervjuu nedvosmisleno potvrdio – i ne mogu vjerovati da je to nešto što jedan odrastao čovjek mora objašnjavati drugim odraslim ljudima – da The Child (kako likovi u seriji nazivaju Baby Yodu, koji će se uvijek zvati BABY YODA ma što oni ili itko drugi kaže!) nije onaj Yoda, nego samo pripadnik iste vrste, ali je i također dao naslutiti da je Baby Yoda po svoj prilici u nekakvom srodstvu s Yodom.

Ma… Znate šta: neka je i sin Josipa Radeljaka i Vlatke Pokos, zaboli me! Ja ću ovu seriju gledati dok god ima Baby Yodu jer BABY YODA, AAAAAAAAAAAA ISUSE KAKO JE PRESLADAK ISUSE ISUSE PA TO NIJE NORMALNO, NAŠ MALI BEBI YODA!!!!!! ❤ ❤ ❤ ❤ ❤

21. nam je stoljeće donijelo dva nova serijala u franšizi Zvjezdanih staza, i… tja, oba su radnjom kronološki smještena prije izvornog serijala. Za ozloglašeni Enterprise se još dalo kužiti zašto je napravljen – prequel na temu “Kada je Federacija bila mlada” je nešto što je franšiza prije ili kasnije naprosto morala izbaciti iz sistema – ali da smo nakon toga morali čekati punih 12 godina na novo TV-izdanje Zvjezdanih staza, samo da bi dobili još jedno popunjavanje rupa u povijesti Federacije umjesto ispisivanja njenih novih stranica?

Najlakše bi, a vjerojatno i najispravnije bilo okriviti scenariste za pomanjkanje mašte i hrabrosti, ali čovjeku isto dođe zapitati se je li uistinu nešto trulo samo u franšizi trekkerskoj – ili nam možda i kao društvu kronično fali optimizma koji bi dao zamah za Staze koje bi nastavile tamo gdje je Voyager stao i otkrivale nove čudesne svjetove i nove fascinantne negativce, a ne da se vraćamo na stara ratovanja s Klingoncima? (Pa makar i uvijek vrijedilo podsjećati nove naraštaje na velikoklingonsku agresiju, jer Federacija je vodila obrambeni, a ne kvadrantski rat i to je jedina istina, a komunjare s Qo’noSa nam ga mogu samo POPUŠITI!!!) (Čitaj i uči, Stankoviću!)

Prve Zvjezdane staze jesu nastale u doba straha od globalnog nuklearnog rata, ali i snova o osvajanju svemira ususret prvom čovjekovom letu na Mjesec. Većina narednih Staza je nastala nakon pada Berlinskog zida, u vrijeme kada je – barem na Zapadu – vladalo uvjerenje da je ljudska civilizacija uglavnom prevladala dječje bolesti i da svima slijedi mirna plovidba pučinom liberalne demokracije… Dok se danas čini kako malo tko vjeruje da ne srljamo u neku vrst katastrofe (klimatska, nuklearna, neofašistička, AI-pokalipsa…), pa ako ne možemo zamisliti bolji svijet za nas – zašto bismo to tražili od novih Zvjezdanih staza?

No opet, to što mislim da smo dobili Staze kakve zaslužujemo ne znači i da sam se nešto puno veselio Star Trek: Discoveryju, posebno u kombinaciji s višekratnim odgađanjem datuma premijere i odlaskom Bryana Fullera, tvorca briljantnog Hannibala (i, ruku na srce, osjetno manje briljantnih American Godsa), s mjesta showrunnera: sve je smrdilo na sindrom “puno baba, kilavo dite”, nategnuti kompromis između studija i kreativnog tima koji će na kraju malo koga zadovoljiti. A to što je ispalo bolje od očekivanog – ne znači da nemam zamjerki. O, imam zamjerki.

Kao prvo, rat s Klingoncima: koga… boli… Qoo’ratZ?! Znamo kako će završiti, i ne saznajemo ništa posebno novo o Klingoncima. Moglo nam se, recimo, pokazati kako izgleda život klingonskih znanstvenika, probati objasniti kako je uopće moguće da civilizacija toliko manijakalno opsjednuta makljažom i samo makljažom može doći na takav stupanj tehnološkog razvoja (u Enterpriseu smo bili saznali kako Klingonci iz generacije u generaciju intelektualno propadaju i da mlade više ne zanima znanost, nego samo ratnička čast – da bi onda, nekako, pitaj Boga kako, devedeset godina kasnije raspolagali tehnologijom koja posramljuje Federaciju?)… Ali avaj, ništa od toga. Dobivamo uglavnom samo nove runde lupanja o prsa i urlika u slavu Kahlessa, uz tek pokoju mrvicu ideoloških motiva: oni žele zaštiti svoju kulturu i identitet od kvarnih utjecaja izvana, što će ga reći da su Klingonci… rasa kolumnista narod.hr-a?

No kad već kronološki ne kroči tamo gdje još nijedan Star Trek nije bio, Discovery radnji barem pristupa drugačije od dosadašnjih izdanaka, i to mi je okej – nemali broj ljudi je komentirao da je također nedavno prikazani The Orville više u trekkerskom duhu nego Discovery, ali ja ću uvijek radije gledati i polovično uspješan izdanak franšize koji pokušava bar nešto novo negoli Seth MacFarlaneove Star Trek karaoke. Glavni noviteti u slučaju Discoveryja su više serijalizirani pristup radnji (što nije loše), fokus na junakinji koja nije kapetanica naslovnog broda (isto okej), te odmak od tona dosadašnjih serijala, što… i nije ispalo baš tako dobro?

Discovery, naime, upada u klasičnu zamku brojnih rebootova – onu da opravdava svoje postojanje ponajprije time što je sve tako napadno MRAČNIJE i OKRUTNIJE i CINIČNIJE nego u izvorniku. Počevši od apsurdno prigušene rasvjete u svakoj prostoriji na brodu (ne bi da štede na računima za struju!), preko mjestimice “relaksiranog” odnosa posade prema idealima Federacije (kapetan u jednom trenutku naruči da se posve nedužno svemirsko stvorenje muči kroz pokuse – i skoro nitko se ne buni?!), pa sve do nasilja. Obilja nasilja. Kao da su autori uočili koliko su svima bile dojmljive one epizode kad Kardasijanci muče Picarda i uzeli ih za svoju bibliju, zaboravljajući kako je to bilo šokantno jer je drastično odudaralo od ostatka serijala – i da nije uopće tako efektno kad, ono, u skoro svakoj epizodi netko muči nekog?

Discovery je ujedno i filmičniji od svojih prethodnika, što isto ima i svoje dobre, i svoje loše strane. Specijalni efekti i CGI su na zavidnoj razini (mada, opet, smještanje radnje u prvo stoljeće Federacije seriji ne ide u korist, jer se nelagodno trudi da tehnologija ne bude previše fensi futuristička pošto bi ipak, kao, trebala biti preteča kantama po kojima su prčkali Kirk i ekipa – a da istovremeno bude bar donekle fensi futuristička u odnosu na tehnologiju iz naše svakodnevice!). Prve dvije epizode čine cjelinu koja je bolja od većine filmskih izdanja Zvjezdanih staza, uzbudljivija od mnogih s Kirkom i Picardom, a da pritom nije priglupi akcić kao J. J. Abramsovi rebootovi. A onda još imamo i filmične… obrate.

Ušli smo u eru kada se popularne fanovske teorije na internetu može početi tretirati kao spojlere. Već do sredine prve sezone Westworlda na Redditu su bile u tančine razrađene teorije o velikim obratima koji su se naposljetku i odigrali točno kao što je bilo predviđeno. A sredinom ove sezone Discoveryja je netko primijetio kako jednog od bitnih likova glumi neki anonimus koji izuzev te uloge nema ama baš ničeg drugog na IMDb-u, i odatle se razvila cijela jedna teorija koja se nekoliko epizoda kasnije ispostavila posve točnom… E, da bi onda epizodu kasnije uslijedio novi veliki obrat!

Obrati sami po sebi ne moraju biti loša stvar, dok god imaju još neku funkciju osim jeftinih uzbuđenja. Ali kada spomenuti drugi obrat u Discoveryju rezultira smrću jednog od glavnih likova, gledatelji na to ostaju podjednako indiferentni kao i posada broda jer… što nam je taj obrat uopće razjasnio o tom liku? Samo neke nelogičnosti u njegovom prijašnjem ponašanju, ali po cijenu da izbriše sve što smo mislili da znamo o njemu. I onda ga još takvog, kao tabulu rasu, po brzom postupku pošalje u smrt!

Obrati su poput alkohola, nešto za čime valja posegnuti kada je dobar štimung i želiš da bude još bolje – a NE kada je osrednje ili loše pa se nadaš da će umjetni stimulans popraviti stvar. Primjer dobrog obrata je onaj na kraju prve sezone The Good Place, koji nečemu što je od početka bilo odlično i glatko klizilo samo doda još jednu dimenziju… Dok mi je drugi veliki obrat Discoveryja bio pomalo nalik čitanju osrednje epizode Dylana Doga u kojoj se nižu naizgledne nelogičnosti u radnji koje tek nakon obrata poprime smisao; epizode kojoj sam pristupio s akumuliranim iskustvom čitanja loših epizoda Dylana Doga, pa prilikom čitanja najvjerojatnije neću reći “ah dobro, za ovo vjerojatno postoji neko objašnjenje, uzdam se u scenarista da zna što radi” – nego ću prije pomisliti “ajme još jedna glupa epizoda Dylana Doga, Bože mili na što ja trošim vid!”

Kod Discoveryja mi je bilo isto tako teško uzdati se da scenaristi znaju što rade, jer su toliko mahnito i rafalno nabacivali nove narativne rukavce da se više činilo kako stalno nešto isprobavaju, nego da imaju suvislu viziju što žele postići serijom. Discovery stoga nema bogznakakvu dubinu, ali barem nikada nije dosadan – kad god pomislite da je eventualno zastranio, on vam samo na to uzvrati: “Okej, dobro, a što kažete na… ovo? Ili ovo?”, i u dosadašnjih četrnaest epizoda je ugurano toliko radnje da, kad se baci pogled unatrag, događaji s početka sezone djeluju kao da pripadaju pradavnoj prošlosti.

A i nije naodmet prisjetiti se da ni The Next Generation ni Deep Space Nine u prvim sezonama nisu bili baš neka sreća, da im je trebalo dosta vremena da se uhodaju, i da to uhodavanje nije bilo ni približno tako dinamično i nabrijano kao Discoveryjeva potraga za identitetom koji bi mu omogućio da iskorači iz sjene svojih prethodnika… Što mu, je li, još nije pošlo za rukom, ali potencijal je svakako tu: ima dobre likove, ima energiju, i ima žeđ za slavom. Ne znam hoće li živjeti dugo, ali mu iskreno želim da prosperira.

Nakon više od pedeset kvizova općeg znanja i specijalizirane filmske tematike, i nakon uspješne suradnje s HBO-om pri organizaciji KOZinog prvog kviza o Igri prijestolja, pripremili su još jedan tematski kviz, a odabir je pao na jednu od najznačajnijih, najutjecajnijih i mnogima najdražih televizijsko-filmskih franšiza svih vremena koja ove godine slavi svoj jubilarni 50. rođendan. Svi kvizoljupci mogu im se pridružiti u nedjelju, 30. listopada, na kvizu – KOZa: Star Trek Edition powered by Pickbox!

Kviz je rezultat suradnje s domaćom udrugom ljubitelja Zvjezdanih staza USS Croatia. S više od stotinu pitanja podijeljenih u pet kategorija, pod vodstvom velikog stand-up majstora i još većeg trekkieja Gorana Vugrineca Goca, u prostoru kluba Metropolis (zagrebačka Avenija Dubrovnik 10) i s početkom u 19 sati započet će dinamično, edukativno i pivama natopljeno putovanje prema 1966. godini, kad je originalna serija s Williamom Shatnerom ugledala svjetlo dana. Proći će se i kroz Novu generaciju s legendarnim kapetanom Jean-Lucom Picardom, svratiti do postaje Deep Space Nine, prokrstariti Voyagerom i Enterpriseom, pogledati prema nadolazećem Discoveryju, prisjetiti se više ili manje uspješnih filmova iz neuništivog serijala koji je prije točno pola stoljeća začeo vizionar Gene Roddenberry, popričati s čitavom galerijom nezaboravnih likova koji su nas od malih nogu zabavljali i inspirirali kroz TV ekrane i pritom se odlično zabaviti.

Ulaznice se naplaćuju 20 kuna po natjecatelju, a svaka se ekipa može sastojati od minimalno dva i maksimalno četiri člana. Više o kvizu i načinima prijave ekipe potražite na službenoj i Facebook stranici.

Piše: Vatroslav Miloš

Andrija Jarak stup je suvremenog hrvatskog novinarstva. U to nema sumnje. Potvrdio je to i ove subote, izvještavajući o događajima koji su se to jutro zbili na glavnome zagrebačkom trgu. Naime, kao odgovor na najavljeno “postrojavanje stranačke vojske” A-HSP (što je MUP RH zabranio, a stranački bojovnici najavili da će svejedno izvesti) reagirala je skupina antifašista i spontano okupila nekoliko stotina protivnika ultranacionalističke retorike ove beznačajne političke opcije s izraženim militarističkim tendencijama. I kako to već biva, pjevale su se revolucionarne pjesme, mahalo se transparentima, remetio se proverbijalni javni red i mir, Andrija Jarak je izvještavao. “Bio je to jedan nepotreban cirkus u centru Zagreb”, veli Jarak i dodaje da je očito da “i jedna i druga strana žele malo medijske pozornosti kako bi promovirali svoje ideje”. Nema sumnje, Jarak je ovdje svoj posao odradio onako kako najbolje zna i umije. Možda bi utoliko ovdje najbolje bilo prostor prepustiti drugima. Recimo, Nevenu Barkoviću s tportala koji kaže: “Neopisiva lakoća kojom Jarak i Nova TV trpaju fašiste u isti koš s antifašistima, možda će se svidjeti svima onima koji naivno misle da se radi o dvama ekstremnim, podjednako opasnim segmentima društva. Oni koji su svjesni toga što fašizam jest i zašto mu se treba aktivno odupirati, vjerojatno već odavno ne prate Dnevnik Nove TV”. 

Budući da su rastjerani ratnici A-HSP-a nakon polaganja vijenaca na grob Ante Starčevića svoju podršku išli dati bojovnicima u šatoru u Savskoj 66 i tamo bili vrlo toplo primljeni, valja nastaviti u istom tonu. Rade Dragojević na Biltenu analizira odnos HDZ-a i braniteljskih organizacija od 1990-ih naovamo: “‘Moramo početi s drugim Domovinskim ratom’, najavio je šef opozicije Tomislav Karamarko na stranačkom skupu u Šibeniku ni manje ni više nego otvaranje novih radnih mjesta, nastavljajući tako s ratničkom retorikom koja mu je, po vlastitom priznanju, već priskrbila tri pobjede (na lokalnim, evropskim i predsjedničkim izborima). Krajnji cilj, pobjeda na parlamentarnim izborima, bit će postignut drži on i uz pomoć na frontovski način organiziranih veteranskih organizacija. U prvom dijelu aktualnog koalicijskog mandata tu je ulogu igrao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, a u ovoj fazi tu funkciju preuzimaju prosvjednici iz Savske 66, tzv. šatoraši. Pa dok su ‘stožeraši’ senzibilizirali desnu javnost protiv manjinskih jezičnih prava u Vukovaru, njihovi nasljednici u istoj borbi proteste su prije četiri mjeseca otpočeli socijalnim zahtjevima, odnosno usprotivili su se vladinoj namjeri da braniteljskoj populaciji smanji materijalna prava”.

Ante Lešaja, autor Knjigocida, opsežne (a moguće i jedine) studije sustavnog uništavanja kulturnih artefakata iz doba SFRJ nakon osamostaljenja Hrvatske, otvorenim je pismom reagirao na uklanjanje biste Josipa Broza Tita koje je naredila novoizabrana predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. “To izbacivanje ne može promijeniti historijske činjenice”, piše Lešaja, “ali govori jasno o dometu pameti što se agresivno nameće kao jedino ispravan. Reagiram zato, jer sam – svojevremeno mukotrpno istražujući goebellsovski sindrom uništavanja ‘nepodobne knjižne građe’, ali i ‘nepodobne spomeničke baštine’, u ovoj, brojnim zločinima obilježenoj zemlji nakon 1990-ih – osupnut ustrajanjem na tom goebellsovskom sindromu, izvedenom doduše u nešto ‘finijem maniru’, i nakon 25 godina od prvih primjera uništavanja ‘nepodobnog(ih)'”.

Arhiva američkog književnog časopisa The Paris Review sadrži stotine intervjua s književnicima i književnicama do 1950-ih naovamo. U The Art of Fiction, kako su ti razgovori naslovljeni, mogu se, među ostalima, čitati T.S. Eliot, William Faulkner, Dorothy Parker, Saul Bellow, Jose Luis Borges, Jean Rhys, John Barth, Raymond Carver, Julio Cortazar, Marguerite Yourcenar, Margaret Atwood, Maya Angelou, Anne Carson, Kazuo Ishiguro, Michael Haneke, Ursula K. Le Guin. Odnedavno časopis je ove intervjue obogatio i rubrikom The Art of Comics. Nakon prvoga izdanja, u kojem je gostovao Robert Crumb, u drugome u nizu razgovora sa suvremenim strip-umjetnicima predstavio se Chris Ware. 

Ovih nas je dana napustio Leonard Nimoy, glumac koji je u Zvjezdanim stazama portretirao Spocka, jednog od ikoničkih likova popularne kulture. Nimoy je rođen 1931. u Bostonu, u obitelji židovskih doseljenika iz Sovjetskog saveza, a ortodoksna zajednica izvornih govornika jidiša u kojoj je odrastao obilježila mu je i život i karijeru. Naime, malo je poznato da je “vulkanski pozdrav” kojega je Nimoy koristio u seriji Genea Roddenberryja zapravo slovo šin (ש) hebrejskog alfabeta i predstavlja blagoslov kohanima (židovskih svećenika iz loze Aronove). Dvosatni intervju s Nimoyem, u kojem na jidišu i na engleskom govori o svojem životu i karijeri, pogledajte ovdje.