Riječ je o monodrami s elementima stand-upa koja je realizirana kroz estetske odrednice klaunerije, slapsticka ludičkog istraživanja. Referentna su polja komada u kontekstu stand-up performativa australska komičarka Hannah Gadsby i britanski satiričar Ricky Gervais. Osnovnu pak tematsku odrednicu predstave čini autobiografski događaj u životu glumice i autorice, a to je odluka upisivanja autoškole u četrdesetoj godini života.

Predstava je svojesvrstan nastavak već uspostavljenog izvedbenog glasa i potpisa autorice koja je i svoji prijašnjim djelima otvarala “pitanja egzistencijalne posvećenosti stvaranju, tretmanu tijela i tjelesnosti u izvedbi, kao i graničnosti ideje da svoj krajnji smisao i besmisao možemo izložiti sublimnosti, humornosti i ludičkom kapacitetu izvedbe”, stoji u najavi.

Projekt je nastao u suradnji s dramatičarkom i dramaturginjom Doroteom Šušak.

Reprizna izvedba održat će se 17. veljače, a ulaznice se mogu kupiti ovdje.

Ovom izložbom Panić će zagrebačkoj publici predstaviti često odvojene svjetove likovne umjetnosti i komedije, stvarajući narativ nježnih društvenih eksperimenata kroz crni humor, na prvenstveno, vlastiti račun. Izložba obuhvaća niz njenih radova, uključujući crteže, autoportrete s tekstom, intervencije u galerijski prostor, te, po prvi put, njene stand-up nastupe prikazane na starim televizorima, koji se stapaju u novo, dinamično tijelo rada. Praksa Mile Panić dovodi u pitanje tradicionalne koncepcije izložbenog prostora, istražujući njegove kapacitete kao i ulogu humora unutar umjetničkih institucija.

Panić crpi inspiraciju iz vlastitih iskustava i zapažanja kako bi progovorila o za mnoge bolnim temama poput obitelji, dijaspore i pripadnosti. Spajajući stand-up komediju s vizualnom umjetnošću, potvrđuje se uloga humora kao snažnog sredstva za subverziju i kritičko komentiranje apsurdnih i teških aspekata našeg svakodnevnog života.

Kustosi izložbe su Antonela Solenički i Petar Vranjković.

Mila Panić (BA, 1991.) je vizualna umjetnica i stand-up komičarka. Njezina praksa kreće se od korištenja osobnih materijala i dokumenata do visoko-poetičnih vizualnih i diskurzivnih elemenata, putem kojih stvara ciklus koji interpretira različito nasljeđe migracija. Voditeljica je podcasta Broken English, koji istražuje politiku jezika i pitanje kako živjeti između dva ili više jezika. Suosnivačica je kolektiva i udruge Fully Funded Residencies.eV. Njene novije samostalne izložbe održane su u galeriji eastcontemporary u Milanu i u Künstlerhaus Sootbörn u Hamburgu, dok su njene grupne izložbe uključivale one na Autostrada Biennalu, Montagehalle, HbK Braunschweig i drugdje. Panić je laureatkinja nagrade ZVONO Bosne i Hercegovine te dobitnica brojnih međunarodnih stipendija i grantova.

Više informacija o izložbi možete pronaći ovdje.

prude (noun)

: a person who is excessively or priggishly attentive to propriety or decorum
especially: a woman who shows or affects extreme modesty
Merriam-Webster Dictionary

A slur men brainwashed by porn use to refer to women who have self respect and dignity.
“Ugh, Jenna is such a prude, she wouldn’t let me piss in her mouth OR her pussy.”
by 678402 February 26, 2018; Urban Dictionary

Prva informacija o stand-upu bečke queerfeminističke komičarke i izvedbene umjetnice Denice Bourbon stigla mi je u polusnu u kojem sam krivo pročitala da je riječ o nastupu imena Pride, što me u jeku postizbornog predviđanja ekstremnog zadesničarenja nagnalo na neki čudan uzdah-izdah i kiselu polubezvoljnost. U najavi događaja, koji se odvio u sklopu Kulturpunktovog i SPID-ovog programa Kritička dramaturgija: odučavanje, saznala sam da je riječ o naslovu Prude, iliti Čedna, a za oko mi je zapelo i posljedično otjeralo kiselinu: “Iako je dozlaboga opterećena čednošću, svejedno će podijeliti svoje znanje o ‘podivljaloj labiji’ i ‘disanju anusa’, ali naravno, na pristojan način.” Labija i anus, savršen mamac za odraslo nečedno dijete i slobodan utorak navečer u kalendaru. 

I to jezivo kišovit utorak navečer. Javila se bojazan koja se pojavljuje kišovitim danima – hoće li publika odustati od petljanja s kišobranima i pokušati spriječiti potencijalne slomljene gležnjeve na klizištima? Nije odustala, i naša su se mokra tijela (u čednom smislu) nagurala u simpatičnu podrumsku dvoranicu Crnog mačka u kojem su se preklapali uzvici: “Ima ovdje mjesta! Ima tu slobodan stolac! Ma idem ja na stepenice! Smije se pušit’ dolje?!” Stisnuli smo se, prihvatili činjenicu da ćemo se sljedećih sat-dva uljudno i slučajno dodirivati u prolazu do šanka ili toaleta, posuđivati si upaljače, ali i s nadom da će nam se smjehovi poklopiti, barem par puta.

Miris međunožja kao icebreaker, ali ne onaj radionički

I onda se pojavila Ona. Na scenu je nedramatično stupila mamurna Denice (možda sam naivno zaključila da je mamurna zbog kratke priče o tome koliko je popila u Crnom mačku noć prije – čitaj: možda mamurna, možda baždarena) i svojom je energijom na prvu loptu dala dojam da je tip osobe čiji ćemo razgovor načuti u brzom šopingu u supermarketu i privatno se nasmijati zbog bizarnog sadržaja tog razgovora, ali i tip osobe koja se neće libiti obraniti sebe i svoje društvo razbijenom bocom na afterpartyju, uz popratno psovanje. U najboljem mogućem smislu moja se predodžba obistinila.

Pomalo (zapravo u još manjoj dozi od pomalo) nervozna Denice oborila me s nogu već nakon par minuta “priznanjem” o svojoj uspješnoj tranziciji iz nekadašnje TERF-ice te “blaćenjem” uobičajenih icebreakera svake radionice ikad. Vrlo je brzo na red došao i njen duhoviti komentar na zabranu pušenja u Beču i otkriće (s Balkana sam, sve smrdi po cigaretama, zato uporaba riječi “otkriće”) da se u nepušačkim okruženjima više osjete mirisi znoja, kože, tijela i plinova (zapisala sam si u bilježnicu “prdeca”, zapravo mi je prikladnija ta riječ zato što sam u tijeku pisanja razmišljala o povezivanju riječi “prdec” i “prude” u “prudec”).

Do tog trena pitoma atmosfera prigušenog i pomalo pristojnog smijeha rasplinula se u komadiće kada je Denice napravila odvažnu prvu interakciju s publikom, pitajući da dignu ruke oni koji su se nekad zapitali je li taj miris koji osjete zapravo miris vlastitog međunožja. Nećemo se lagati – ponekad jest (makar za hrabar dio publike). Nakon dizanja ili skrivanja ruke, metaforički smo zasukale_i rukave i kao masa se odlučili prepustiti diskutabilno čednim, ali sigurnim rukama Denice Bourbon. Njena čednost izvirila je u dijelovima posvećenima nelagodi koju osjeća u prisustvu muških bradavica ili u situaciji kada je prvi put upitana što voli seksualno, što mi se naposljetku učinilo neobičnim – više u nastavku zašto.

Sestrine izlučevine & Judita iz vagine

Kao osobni favorit izdvojila bih priču o tome kako ju je jedna brazilska umjetnica tetovirala svojim spolnim organom (pokušala sam naći internetski zapis o tome, ali mi je izbacilo “Nikita Denise Fucking In The Floor With Her Tattoos” pa ćete mi vjerovati na riječ). Denice je htjela imati tetoviranu svoju najdražu sliku, jedan od prikaza Judite s Holofernovom glavom autora Lucasa Cranacha Starijeg, ali je ispala neidentificirana mrlja. Jer ipak, rad nije rađen mašinicom koja je bila u ruci, već u vagini. 

U najavi događaja također me zaintrigirala misao “(…) ona čvrsto vjeruje da mikrofon nosi veliku odgovornost i zato voli koristiti svoje vrijeme na pozornici da bi davala dobre savjete”, a jedan od tih savjeta je da opuštanje anusa pomaže s bolovima u donjem dijelu leđa. S motivacijom vjerodostojnog life coacha uvjeravala nas je da uistinu pomaže te da samo moramo stisnuti i odagnati strah da ćemo prdnuti dok to radimo. Živi bili pa vidjeli, pritom ne prdnuli? Nastavila je u tom nevinom šeretskom tonu i ispričala nam o svojoj odluci da ode na deset dana meditacijskog silent retreata na kojem je vragolasto provocirala ostale tihe suputnike, bilo to pijenjem kave nakon 18 sati ili pušenjem cigareta na propuhu s mokrom kosom. U kontekstu savjeta uslijedio je lagani upliv u intimna, međunožna područja, s “ajme, da, stvarno” primjedbom o nepredvidljivosti mlaza vaginalnog mokrenja i odgonetnućem: usne se pomiču. Demonstrirala nam je (prstima u zraku) što napraviti za uspješno ciljanje. Žive bile pa usmjereno piškile?

Heteronormativnost i patrijarhat tek su nakon spomenutih eskapada i anegdota eksplicitno došli na red, u pitanju možeš li kontrolirati pokrete penisa kao što možeš kontrolirati pokrete prstiju (svojevrsni i vrlo jasni nod to the lesbians), u reklami za trimere za muškarce sa sloganom Your balls will thank you, urnebesnom usporedbom straight pridea s beskonačnim koncertom Eda Sheerana i izjavom: “I have straight friends“.

Svoj nastup završila je bisom i zabavnom pričom o egzibicijama na festivalu, ali ga je originalno “zakucala” pričom o sestrinom desetosatnom porođaju dok je cijelo vrijeme u pozadini svirao Pearl Jam, nezgodicom u kojoj je neka porođajna tekućina završila na njenom licu i savršenom čednom izjavom: I’ve had my sister’s cunt on my face.

Upravo je ta dihotomija između 2017. i 2023. gotovo opipljiva kada uđemo na izložbu Hannah Gadsby u Brooklyn Museumu u New Yorku. Izložba It’s Pablo-matic bavi se problematičnim likom Pabla Picassa, vjerojatno najznačajnijeg umjetnika dvadesetog stoljeća i još jednog serijskog zlostavljača žena. Unatoč ozbiljnoj gužvi i čekanju u redu, dok sam čitao uvod u kojem Gadsby opisuje nužnost da se umjetnička ličnost poput Picassa sagleda sa svim njegovim kontradikcijama, preplavio me osjećaj vremenske pomaknutosti, kao da ova izložba, na ovom mjestu, dolazi too little, too late.

Lokacija Brooklyn Museuma je pritom vrlo važna – 2018. njegova je direktorica Anne Pasternak progovorila o seksualnim napadima koje je preživjela. Osim toga, Brooklyn Museum je kao jedan od važnijih njujorških muzeja 2020. godine bio poprište javne rasprave o kolonijalnom naslijeđu kulturnih institucija i vrhunca globalnog ustanka protiv rasizma. Osim otpora policijskoj brutalnosti, ustanak 2020. se vrlo direktno dotaknuo i rasističkog i kolonijalnog naslijeđa kulturnih institucija na Zapadu. Tijekom tog perioda mnogi eksplicitno rasistički spomenici uklonjeni su s javnih površina u Europi i Americi, a institucije poput Brooklyn Museuma su se, bar na trenutak, počele baviti tim naslijeđem na samo u svojim kolekcijama već i u kadroviranju i budžetima. 

Kao i #MeToo pokret, revolucionarni zanos 2020. se čini jako daleko od naše 2023. godine. Neke kulturne institucije su uvele male promjene. Mnoge su pokrenule DEI (diversity, equity and inclusion) radionice. Neke su čak i zaposlile osobe koje se sada bave potencijalno problematičnim aspektima povijesti i djelovanja tih institucija. Uslijedio je backslash i protiv ovakvih pokušaja reformi. Tako je 2023. u Teksasu republikanski guverner Greg Abbott donio zakon kojim zabranjuje DEI urede na fakultetima. Sav taj teret recentne političke historije je prisutan kada ulazimo u izložbu gdje se Hannah Gadsby pokušava pomiriti s naslijeđem Pabla Picassa.

No prije nego li konačno uđemo na izložbu, kakva je veza Hannah Gadsby s Picassom? Gadsby, koja_i je po vlastitom priznanju jedva diplomirala_o BA povijesti umjetnosti,u svom stand-up Netflix specijalu Nanette u nekoliko se navrata bavi umjetnošću, odnosno rastavljanjem mitova o umjetnicima poput Picassa i Van Gogha. Dok se u slučaju Van Gogha bavi pitanjem njegove mentalne bolesti, odnosno razbija mit o ludom umjetniku koji dobro slika jer ne prima terapiju, u slučaju Picassa rastavlja njegovu relevantnost za povijest umjetnosti na temelju njegove mizognije i pita se zašto takvog čovjeka štujemo poput kakvog poluboga.

Izložba It’s Pablo-matic pokušava se baviti tim pitanjem uz nešto više pažnje. Iako u svom uvodu Gadsby najavljujuje namjeru da se mizoginija i umjetnički genij mogu istovremeno suprotstaviti i procesuirati, pri samoj izvedbi ta namjera ostaje nepotpuno realizirana. Gadsby nam zatim nudi svoj pristup – Picassovoj briljantnoj umjetnosti, temeljenoj barem dijelom na mizoginiji, pridružit će umjetnice koje se kroz dvadeseto (Picassovo) stoljeće svojim radom aktivno suprotstavljaju patrijahalnim institucijama kulture i povijesti umjetnosti. Rezultat je djelomično uspješan.

Gadsby je zaista okupila_o niz radova umjetnica i umjetničkih grupa, poput Guerilla Girls, Betty Tompkins i Howardene Pindell, u narativno konzistentnu izložbu kojom pokazuje koliko dugo u umjetničkim institucijama i na umjetničkom tržištu traje borba protiv patrijahata iz svih mogućih kuteva – anti- rasističkih, feminističkih, radničkih, kao i iz pozicija osoba s invaliditetom. Međutim, izložba se zove It’s Pablo-matic, a Picasso se u svemu tome čini kao nepotrebni dodatak, gotovo kao nepovezana tema koja se nasumično pojavljuje sa samo osam slika i nizom skica koje Gadsby analizira poprilično plošno. Picassova djela su jedina koja nisu potpisana (što je pomalo zbunjujuće), a ispod gotovo svakog Gadsby je dodala_o pokoju šalu. Iako bi u formi stand-upa barem neke od njih izazvale smijeh, u formi muzejske izložbe ne funkcioniraju. Primjerice, pri komentaru na Picassov Reclining Nude, akt Marie-Therese Walter iz 1932., Gadsby komentira kako njene grudi istovremeno izgledaju poput sove i dvije krafne. Ta bi pošalica možda bila smiješna u Netflixovom specijalu, ali u ovom kontekstu djeluje promašeno jer ne pridonosi nekom boljem razumijevanju Picassovog umjetničkog izričaja, niti mizoginije.

S druge strane, ispod mnogih djela umjetnica koje uspoređuje s Picassom, Gadsby je dodala_o njihove citate o njemu, a ti su citati u u gotovo svim slučajevima poprilično pozitivni. S obzirom da su komentari izvučeni iz vrlo širokog spektra, funkcioniraju u službi pomirenja Picassa i feminističke umjetnosti. To ne znači da su komentari umjetnica o Picassu nebitni, ali nisu dovoljni da bi nadoknadili prazninu između njihovih i nekolicine Picassovih djela. Sam izbor ostalih djela je puno bolji od usporedbi s Picassom. 

Na samom ulazu dominiraju posteri Guerilla Girls, kolektiva koji od osamdesetih prosvjeduje protiv patrijahata u umjetničkim institucijama i na umjetničkom tržištu. Njihov poster iz osamdesetih kaže: “Samo četiri njujorške galerije izlažu djela crnih umjetnica. Samo jedna izlaže više od jedne”. Drugi poster pokazuje tradicionalni ženski akt s glavom gorile, uz tekst: “Zar žene moraju biti gole da uđu u Met Museum? Samo 5% umjetnica u sekciji moderne su žene, ali su zato na 85% aktova”. Slijedi nekoliko djela koja dekonstruiraju tradicionalni patrijahalni akt.

Linda Nochlin u eseju iz 1972. uspoređuje fotografiju iz 19. stoljeća na kojoj gola žena nosi tacnu s voćem s komičnom kopijom iste fotografije na kojoj goli muškarac nosi banane. Joan Semmel u kolorističkom ulju na platnu pomiče pogled na akt i stavlja nas u poziciju žene koja promatra gola tijela sebe i svog partnera u postkoitalnoj sceni. Zahvaljujući popularnosti svog Netflix specijala, Gadsby je zasigurno dovela_o i posjetitelje koji nisu upoznati s nekim od ovih umjetnica, a ova selekcija je zanimljiva i razumljiva širokoj publici. 

Ostatak Picassovih slika i skica nije odrađen ni približno dobro kao djela drugih umjetnica. Kroz mnoge aktove Gadsby analizira njegov odnos sa subjektima, kao u seriji skica na kojima se Picasso pojavljuje u formi Minotaura. Gadsby ovdje dobro objašnjava primjenu simbola u umjetnosti, ali rijetko kad nam govori nešto novo. Iz biografskih detalja mi već znamo da je Picasso imao duboko problematičan odnos prema ženama (“Svaki put kad promijenim ženu trebao bih spaliti onu prošlu”), tako da sama analiza djela ne otkriva neki novi pogled na njega, već samo potvrđuje naslov koji je otvorio izložbu – It’s Pablo-matic.

Ova izložba se zapravo čini kao dvije različite izložbe – mali nastavak na Gadsbyn stand-up o Picassu, i gotovo odvojena izložba o feminističkoj umjetnosti dvadesetog stoljeća. Izložbi su zbog toga, ali i zbog poprilično amaterskog pristupa samoj Picassovoj materiji iz povijesno-umjetničke perspektive, upućene kritike u američkim medijima. New York Times je bio posebno kritičan ne samo prema Gadsby, već i  prema samim kustosima_cama Brooklyn Museuma, koji su, prema Timesu, Gadsby trebali pružiti institucionalnu podršku da svoju izložbu digne na razinu koja odgovara ne samo vlastitoj feminističkoj kritici Picassa, već i da tu kritiku pokrijepi prikladnom analizom.

Iz perspektive same feminističke kritike povijesti umjetnosti mogli bismo reći da je kritika New York Timesa upravo primjer tog tradicionalnog (i patrijahalnog) pristupa koji Gadsby želi dekonstruirati. No jednostavnija interpretacija sugerira da je izložba Gadsby izvedena pomalo amaterski. Potpuno je legitimno raspravljati o tome tko ima, odnosno treba imati pristup uglednim umjetničkim institucijama i prostorima poput Brooklyn Museuma, ali u ovom slučaju je jasno da se Gadsby ovdje našla_o sa svojom izložbom o Picassu zato jer je uspješna_o komičar_ka, a ne zato jer ima jedinstvenu i kvalitetnu interpretaciju Picassove “problematičnosti”. Možda je Brooklyn Museum mogao naći i podržati neku kustosicu čija je kritika bolja i relevantnija za njihov prostor od one koju nudi komičar_ka iz Tasmanije? To su neka od pitanja koja kritika postavlja. Unatoč tim problemima, ova izložba ipak ima vrijednosti zbog kojih ju ne bi valjalo samo tako odbaciti.

U 2023. živimo u konfuznom vremenu gdje se stručnost i amaterizam bore za pažnju na svakom koraku, a iako na mnogim poljima moramo povući jasnu crtu između legitimnog i nelegitimnog (primjerice u slučaju odnosa prema znanstvenim činjenicama o klimatskim promjenama), umjetnost nam ipak ostavlja više prostora za nijanse i različite interpretacije. U trenutku kada Gadsbyna je postavljena pomalo amaterska izložba o problematici Picassa i njegovoj reinterpretaciji kroz djela feminističkih umjetnica, svijetom dominiraju potpuno amaterski “muzeji” i “izložbe” – muzeji iluzija, muzeji sladoleda, izložbe napravljene za Instagram bez trunke stručnosti i profesionalizma. Prošlih je godina održano na stotine “izložbi” Van Gogha kroz immerssive projekcije koje su vidjele stotine tisuća ljudi. One predstavljaju uspjeh komercijalnog populizma i možda su pomalo groteskne, ali ukazuju na to da publika ima interesa za umjetnost.

Ono što je svim tim experienceima zajedničko je da gotovo namjerno izbjegavaju bilo kakvu problematiku – sadržaj je prorijeđen za najširu moguću publiku i namjerno izbjegava bilo kakve političke ili druge argumente koji bi mogli biti odbojni konzervativnoj publici. Izložba Hannah Gadsby je nešto između immersive experiencea i tradicionalne izložbe visoke umjetnosti i kao takva je našla svoju publiku, a to nije zanemarivo. It’s Pablo-matic je eksplicitna u svojoj namjeri i bavi se kompleksnošću mizoginije i feminizma na pristupačan način, što je 2023. možda i potrebnije nego 2017.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U opisu radne grupe koju ćeš u sklopu Kritičke dramaturgije voditi u Zagrebu, ali i opisu jedne tvoje druge radionice koju sam pronašla na Instagramu, spominješ kako će sudionici_ce radionice koristiti ono što već jesu ili rade za svoj umjetnički rad. Je li sve što rade osobe koje se smatraju umjetnicima – umjetnost? Prestaje li ikad umjetnik_ca biti umjetnik_ca? Misliš li da to iscrpljuje?

Jedna konceptualna umjetnica napravila je rad u kojem je pokušala izaći iz umjetničkog svijeta i ne mogu se sjetiti je li na kraju uspjela ili ne. Činjenica da se ne sjećam svih detalja vjerojatno također sugerira nešto o tom radu. Radi li se o izlasku iz umjetničkog svijeta ako je taj izlazak umjetničko djelo? Teško je reći. Mislim da sam se ja odlučio_la studirati umjetnost jer sam osjećao_la kao da je to način kako da izbjegnem zahtjevan i težak rad. Srednja škola za mene je bila teško iskustvo i pomislio_la sam kako to ne mogu raditi do kraja svog života. Za umjetnički studiji nisu bile potrebne dobre ocjene i to mi je bio važan faktor. Druga stvar je što mi lako postaje dosadno. Jedini put kad sam radio_la izvan umjetničke profesije je kad sam konobario_la. U početku mi je bilo zanimljivo, ali nakon tri mjeseca je postalo toliko dosadno da to više nisam mogao_la raditi.

Na kraju dana, ne mislim da je biti umjetnikom_com posao koji je mnogo drugačiji od drugih. Doduše, osobno ne mogu biti mjerilo toga jer se nisam nikad ničim drugim bavio_la. Netko tko ima i drugu perspektivu sigurno bi imao više toga za reći. Sve što ja mogu reći je da je umjetnost jedino što sam u životu radio_la i što je bilo dovoljno zanimljivo da nastavim. Ključni trenutak za mene je bio kad sam shvatio_la da ne moram uživati u svom poslu i da ne moram biti uvjeren_a da sam donijela ispravnu odluku odabirući ga. Postoji to očekivanje, ta romantična ideja da umjetnik_ca neopisivo voli to što radi i entuzijastičan_na je oko svog posla cijelo vrijeme. Ali to je, po meni, nemoguće. Umjetnički posao je isti kao i svaki drugi posao: nekad ga voliš, nekad ga mrziš, nekad je dosadno. Mislim da su to stvari koje si trebamo dozvoliti reći i ne bismo se trebali sramiti što kao umjetnici_e nismo neprestano entuzijastični oko svog posla, jer je to isto samo posao.

Dosadi li ti onda ponekad umjetnost?

Da, naravno, neprestano je dosadna. Kad si joj neprestano izložen_a i kad toliko toga vidiš i kad je dio tvog posla – naravno da dosadi. Pogotovo kad se radi o izvedbama. Uvijek se osjećam kao da je rizik otići i nešto pogledati. Riskiraš da će ti netko ukrasti vrijeme. Da ćeš izaći iz prostorije s mišlju: “Zašto sam ja uopće u ovom polju?” S druge strane, kad sam_a izvodim, imam empatije za sve ljude koji su odlučili preuzeti taj rizik. Da, naravno da ima ljudi koji vole gledati sve i to je divno, ali postoje i ljudi kojima je to teško i koji nisu sretni sa svime što pogledaju i ja sam definitivno jedna od tih osoba. Ali onda su oni trenuci kad se osjećaš da ti vrijeme nije ukradeno posebno vrijedni. Zbog toga se sve isplati.

Spominješ “biografiju” kao izvor umjetničke kreacije. Osjećaš li ikad da je “osobno” bunar koji se može isprazniti?

Osobno sam pun_a strahova i neprestano me nečega strah, ali ne mislim da je to važno. Da, naravno da me je strah da neće biti vode u bunaru. Ali i voda kao metafora za inspiraciju i umjetničku kreaciju je također romantična ideja i možda je bunar bez vode jednako dobar i vrijedan izvor inspiracije.

Može li se dogoditi da posezanje u vlastitu biografiju postane “preosobno”?

Što točno znači “preosobno”? I za koga je “preosobno”? Postoji to neko strahopoštovanje kad koristimo izraz “preosobno”. Nitko se ne želi suprotstaviti ili preispitati nešto jer je “preosobno”. Ne znam je li to baš istina. Mene zanima doživljavaju li ljudi ono što govorim ili ne. I to nema nikakve veze s “osobnim” nego s povezivanjem i komunikacijom. “Preosobno” je više osjećaj i prosudba nego što je zbilja predmet rasprave.

Postoji taj mit u filmskom svijetu da na setu nikad ne bi trebala biti djeca i životinje. Neki od tvojih nedavnih radova su, između ostalog, i izvedba Codomestication u kojem sudjeluje tvoje dijete i serija radova Performances for Pets gdje ti i tvoj bivši partner izvodite za kućne ljubimce. Je li vrijeme da promijenimo za koga i s kime izvodimo i tko je pozvan da gleda i bude gledan? U svijetu u kojem još uvijek postoji mit o umjetniku_ci i tome kakav je njihov životni stil, koje intervencije možemo poduzeti?

I u kazalištu postoji izraz: “Ne dovodite djecu i životinje na pozornicu jer kradu pozornost”. Jednostavno su bolji izvođači od svih odraslih. Možemo dodati – od neurotipičnih bijelih odraslih osoba, jer to je zapravo ono na što mislimo pod tim pojmom. Ako djeca i životinje uvode kaos na filmskom setu, onda to prvenstveno reflektira sistem filmske industrije koji je napravljen za te odrasle i isključuje sve ostale koji se ne uklapaju u taj kalup. Tako da, ako životinje i djeca remete taj sustav, to više govori o tom sustavu nego o ičemu drugome. Trebamo biti svjesni koliko je bijel i neurotipičan i, nažalost, isto toliko (cis) muški umjetnički svijet. Čak i ako se volimo pretvarati da je slobodan, zapravo je slobodan samo u ovim vrlo uskim nišama.

Nisam počeo_la raditi sa svojim djetetom i ljubimcima zato što sam pokušavao_la promijeniti sistem. Fasciniralo me to koliko su kreativni i inspirativni u svom načinu bivanja i kako su na neki način više umjetnici nego što sam to ja. Mislim da su nevjerojatni i želim učiti od njih. Čak je i staromodno to izjaviti, ali smatram da je dio mog posla da preispitujem što je to moj posao, što bi trebao biti i kako bi umjetnost trebala izgledati. Znam i da je to jako zapadnjački i europski pogled na umjetnost. Nekako mi se učinilo da je sasvim logičan dio mog posla ispitati gdje su granice i limiti. Testiranje granica, nije li to nešto što djeca rade? Ne znam. Oni su vjerojatno samo to što jesu, a granice su te koje se pomiču jer je netko jednostavno to što jest. To je prilično kompleksno pitanje na koje nemam odgovor.

Možemo intervenirati i nanovo promisliti tko je publika, a tko je izvođač, ali možemo li zbilja poremetiti sustav u kojem se ti odnosi odvijaju? Učinilo mi se kao da je tvoj rad Bad Mood jednim djelom i istraživanje toga. Koji je tvoj dojam, možemo li pobjeći od sistema i pravila sistema?

Tu ideju “bijega” nekako povezujem sa svojim počecima kad sam imao_la 20 i nešto godina i kad me proganjala misao – “zar ne možemo pobjeći od ovog svega?”, ali sad mi se čini kao da to i nije tako važno. Ne trebam nužno pobjeći. Mišljenja sam da je i to dio problema, ta želja za bijegom. To imaginiranje da postoji neki prostor izvan ili neka alternativa.

Bad mood je nastao u sklopu mog MA studija na jednoj umjetničkoj školi kad sam već bio_la donekle etabliran_a i dovoljno siguran_na u svojoj karijeri. U trenutku kad je trebalo pisati tezu, činilo mi se da to ne bih trebao_la samo tako raditi – kao neku školsku zadaću pisanja teksta o određenoj temi, onako kako su oni to htjeli i zamislili. Više me zanimalo kako se zbilja osjećam. Probudio se u meni taj blesavi tinejdžer koji se odupire zadatku. Nastavio_la sam se tako ponašati jer mi se učinilo smiješnim i osobno me nasmijavalo. Bilo je zanimljivo kako su mi ozbiljno profesori pokušavali pomoći s radom i kako ispočetka nije uspjelo, a onda je taj neuspjeh kasnije ušao u sam rad. Riskantno je ponekad raditi samo ono što ti se radi, ne uspijeva uvijek. Ne mogu to preporučiti nekome tko još uvijek pokušava uspjeti u umjetničkom svijetu. To je nešto što možeš napraviti samo kad se osjećaš dovoljno sigurno. Privilegija je pomicati granice i riskirati.

Jedna od najvažnijih stvari u mojoj umjetničkoj karijeri je razumijevanje toga gdje se nalazim. Ako sam na umjetničkoj akademiji onda ujedno i izvodim tog studenta_icu umjetničke akademije i moja umjetnost će se tome prilagoditi. Nikad nisam taj “univerzalni” umjetnik_ca, uvijek sam u nekom kontekstu, uvijek sam u nekom trenutku svoje karijere koji je ovisan o sistemu. Pokušati shvatiti gdje se nalazim u sustavu možda je najteži dio mog posla. Dokučiti koje su to slobode u kojima danas mogu uživati. To se uvijek mijenja, i upravo zbog toga je zanimljivo. Jedna gostujuća predavačica, kad se upoznala s mojim radom, rekla je da je zavidna i da bi se zbog ovog poželjela upisati na umjetničku akademiju, što je najbolja povratna informacija koju možeš dobiti. Ne mislim da se nužno trebamo boriti protiv sistema nego iz situacije u kojoj se nalazimo pokušati izvući ono najbolje. 

Teško je ne prikvačiti riječ “prekarijat” čim u istoj rečenici spomenemo umjetnost i rad. Koji su tvoji savjeti za problem umjetničkog prekarijata? Raditi tako da ne radiš ili dokazivati da je umjetnički rad isto rad ili nešto treće? Izmišljati nove oblike rada ili nerada?

Postoji toliko načina kako bismo mogli odgovoriti na ovo pitanje da je teško uopće negdje početi. Čini mi se da je ideja “rada” relativno nov pojam generalno, a da se nama danas čini kao da je oduvijek ovdje. Netko tko koristi riječ “prekarno” ima određeni stupanj obrazovanja i klase koji mu/joj omogućava da zna taj pojam, a ljudi koji su zbilja prekarijat često ni ne znaju da su prekarni radnici_e. Vrijedno je i preispitivanja koliko je siguran posao uopće siguran. Ništa nije sigurno. Toliko naše sigurnosti dolazi već od toga gdje smo rođeni, u kojoj obitelji, u kojoj zemlji… Zato je ovo pitanje toliko kompleksno jer ne želim uopće reći da je umjetnik_ca prekarni radnik_ca. Ovisi o tome koji umjetnik_ca i u kojoj situaciji. 

Vidim to iz dva kuta: s jedne strane je ideja koja stoji iza rada Mladena Stilinovića Umjetnik radi i naglasak na važnosti lijenosti, a s druge je trenutni produkcijski sistem koji zahtjeva kvalitativne i kvantitativne podatke o tvom umjetničkom radu.

Ne mislim da bismo se mi kao umjetnici trebali pretvarati da radimo ili pokazivati koliko truda ulažemo u nešto kako bismo dokazali da je puno. Kao publiku me nužno ni ne zanima koliko umjetnik radi. Osobno mi je dosta “dobro skrojenih” djela, količina rada koja je uložena u nešto za mene nije kriterij uspjeha. Kao što to nije ni taj klišej umjetnika_ce koji_a pati. Ne znam je li Mladen Stilinović u svom životu patio depresije ili se mučio, (je li?), vjerojatno je, ali nije ni važno. Ne mislim da ako si umjetnik_ca ili aktivist_ca da nužno trebaš biti stiješnjen problemima s kojima se suočavaš, da trebaš biti depresivan_na da bi radio_la. Svi imamo drugačije probleme i osobne bitke koje možemo riješiti jedino mi sami, a onda su tu i kolektivni problemi koje možemo adresirati samo kolektivno. Da, prisiljeni smo prilagoditi se tim sistemskim kriterijima i obvezama, ali osobno to radim s minimalno truda jer je to na kraju dana samo birokracija. Razumijem da smo nužno dio sistema, ali s druge strane kad je u pitanju naša umjetnost, to ne bi trebala biti birokracija i dokazivanje kako se zapravo radi o radu. Umjetnost je više od samog dokazivanja. Barem se nadam… [smijeh]. A ljudi će je uvijek preispitivati, bilo da radimo intenzivno i patimo ili smo opušteni.

Na stand-up sceni trenutno se odvija velika debata oko cenzure i toga je li “kultura otkazivanja” nešto što zatupljuje oštricu humora koja bi trebala moći ubosti svugdje. Koje je tvoje mišljenje: ima li stvari u koje humor ne bi trebao ili smio “bosti”? Možda je to potpuno pogrešno pitanje, možda je pravo pitanje – zašto ne bismo trebali “bosti” u određene točke?

Tako mi je drago što je ovo posljednje pitanje jer sve što je dosad rečeno može djelovati kao da promoviram da bismo trebali biti slobodni i raditi i govoriti što god želimo, a zapravo to uopće ne mislim. Ne, humor nikad ne bi trebao diskriminirati potlačene skupine. Ne mislim da sve treba biti rečeno, apsolutno ne. Zato i imamo humor, možemo neke stvari pomisliti, ali ne ih nužno i izgovoriti, imamo mogućnost preispitati zašto uopće pomišljamo određene stvari, zašto imamo određene osjećaje i predrasude i kako ono što govorimo utječe na svijet oko nas. Etika je za mene najvažnija u umjetnosti i komediji, a cancel kultura nije nešto što postoji.

Svijet je napravio veliki napredak u posljednjih deset godina time što je počeo shvaćati koliko je opresivan prema određenim skupinama ljudi. Toliko je mnogo problema proizašlo iz stvari koje smo smatrali “normalnima” za naš svijet i koje smo uzimali zdravo za gotovo, kao što su patrijarhat, seksizam, ableism, rasizam, kolonijalizam… Ako su ljudi koji su razotkriveni kao opresori prema drugim skupinama trenutno obeshrabreni ili posramljeni ili se osjećaju kao da je njihova sigurna pozicija narušena, to je sasvim u redu. Postoje djela i postoje posljedice. Ako se ispostavi da sam rekao_la nešto uvredljivo, u ovom intervjuu naprimjer, i netko mi je to istaknuo, prihvatit ću posljedice svog čina i pokušati to ispraviti. Neću početi izmišljati stvari kao što je “kultura otkazivanja” ne bih li izbjegao_la odgovornost za svoje postupke. Iznimno je važno razumjeti svoju privilegiju i kako ona može povrijediti druge. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Napisana za dvije glumice, Čistim život je komična predstava sastavljena od dvije priče. Jedna priča počinje s povratkom u Hrvatsku, druga s povratkom u roditeljsku kuću. Obje priče govore o trenucima kad te život gurne korak unatrag, ali se ti ne dočekaš spretno na noge nego fljosneš ravno na nos. Jedna protagonistica je četrdesetogodišnja njemačka Hrvatica koja pored života mora ukrotiti svoje predpubertetsko čudovište i roditelje čiji rječnik ne poznaje “rastavu”. Druga je dvadesetogodišnjakinja koja na pragu tridesete završi čitajući leksikone iz osnovne škole jer doslovno nema pametnijeg posla. Dok protagonistice čiste život krajcaju se sa svojom okolinom, bližnjima, likovima iz prošlosti i unutarnjim demonima koji će svi naći mjesto na pozornici zahvaljujući plejadi glumačkih transformacija. Dvije glumice, neposredno pred vama – dragom publikom – na čiste mišiće padaju i dižu se u dvije priče koje ismijavaju tragičnost naše svakodnevice u okolišu u stilu stand-up komedije”, stoji u najavi.

Autorski tim čine glumice Tea Šimić i Lana Vatsel, dramatičarka Lucija Klarić, redatelj Lovro Krsnik i asistent režije Roko Ševerdija

Predstavu Čistim život producirali su Centar za dramsku umjetnost i Umjetnička organizacija Točka na i uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova. Ulaznice se kupuju na ulazu u klub Hard Place.

Trećeprostor poziva na monoizvedbu s elementima stand-upa. Predstava Najnormalniji od svih dana autora i izvođača Roka Nakića održat će se u petak 14. travnja u 20 sati u Kazalištu Dr. Inat u DC Rojc.

Ova predstava, u trajanju od 45 minuta, prikazuje isječak iz mizerije radnog dana neimenovanog protagonista koji pokušava zadržati prisebnost u vrtlogu svakodnevice, ali čija se nejaka ličnost drobi pod pritiskom te polako gubi svaki dodir sa stvarnim svijetom.

Roko Nakić izvedbeni je umjetnik koji i u ovom autorskom projektu kombinira sve dostupne izvedbene elemente i tehnike kako bi stvorio višedimenzionalni i opipljiv prikaz začudnog iskustva ‘obične svakodnevice’. Roko Nakić autor je i izvođač u brojnim performansima i predstavama vizualnog i neverbalnog teatra. Sudjelovao je na više domaćih i stranih kazališnih festivala.

Više potražite na poveznici.

Engleski frazni glagol stand up u doslovnom prijevodu znači ustati (stati na noge, stajati na nogama), dok ga također u određenim kontekstima možemo shvatiti kao pobuniti se, zauzeti se za nekoga ili nešto. Pojam stand-up, bez prevođenja ili prilagođavanja hrvatskom jeziku, preuzeli smo iz engleskog za izvedbu koja uključuje obraćanje publici s ciljem da stand-up komičar na humorističan način zabavi i nasmije. Stoga možda stand-up izvedbe funkcioniraju kao svojevrstan izdanak antičke komedije, duhovito izricanje i zauzimanje stavova o aktualnim problemima. Iz zagrebačkog komičarskog kolektiva, Lajnap Comedyja, u jednom priopćenju navode kako: “Stand-up postoji da bi osvijestio teme o kojima govori. Komičari kroz svoje nastupe prozivaju očiglednu bizarnost sustava. I sam stand-up kao umjetnička forma daje još jedan poligon za javno govorenje o temama, naglašava, prenaglašava i dovodi do apsurda sustava.” Dakako, ova definicija u teoriji zvuči dobro, dopunjuje i podcrtava odlike stand-upa koje su suština spomenute forme izvedbe, dok s druge strane, komičarima nerijetko služe kao paravan iza kojeg se skrivaju od kritika. Također, uvođenje kriterija umjetničke forme u izjavi podrazumijeva otvorenu kritiku društva i moći pomoću netradicionalnih medija u suprotnom je termin (namjerno) neadekvatno upotrebljen, ponovno kao ograda od prozivanja. Najzad, postavlja se pitanje smatramo li stand-up komedije uopće dijelom umjetničkog svijeta? 

Humor zauzima velik prostor u današnjoj kulturi, posebice digitalnoj koja poput poligona ostavlja mogućnosti za raznovrsne oblike i vrste izražavanja. Na taj nam je način humor dostupan za svakodnevno konzumiranje, ako ne i nametnut. Tweetovi, tiktokovi i posebice memovi prepoznatljivi su oblici humora, pa i kritike pomoću istoga, koji danas imaju dalekosežnu moć. Zaključujemo da humor dobiva nova polja djelovanja, potražuje novu publiku, pa zašto onda i stand-up ne bi izašao izvan granica comedy-klubova?

Mlada umjetnica i stand-up komičarka, Mila Panić, primjer je izlaska iz ustaljenih okvira. Na zatvaranju izložbe Na vrhu jezika održala je performans u obliku stand-up nastupa upravo u galerijskom prostoru. Bila je to ideja mlade kustosice Antonele Solenički koje je i kurirala spomenutu skupnu izložbu postavljenu u Galeriji Nova, a koja je okupila umjetnike iz različitih država južnoslavenske jezične skupine te su na različite načine problematizirali temu jezika. Umjetnica je sudjelovala sa svojim podužim videoradom gdje je problematiku jezika pokušala približiti osobnim iskustvom o kojem u videu razgovara s tetkama iz Njemačke. Govornice razgovaraju i na njemačkom i na bosanskom, a rad je namjerno postavljen bez titlova kako bismo doživjeli ograničenost jezika ovisno o tome koliko možemo razumjeti.

Ranije spomenuti stand-up performans izveden je na engleskom jeziku što se meni osobno učinilo kao zgodan nastavak na izložbu o jeziku i njegovu razumijevanju. Engleski jezik ima ulogu svojevrsnog univerzalnog jezika današnjice koji je poslužio za predstavljanje umjetnice same, naravno, pomoću šala i viceva, ali i širih društvenih tematika koje ju more. Od dejtanja na Tinderu na kojem onda, između ostalog, “upoznaje” članove bliske obitelji i razotkriva propale brakove, preko priča o spojevima na kojima se sramila vlastitog državljanstva pa je tuđim državljanstvima pokušavala osvojiti nekoga da bi se ispostavilo kako je nama Balkancima državljanstvo bitan kriterij u odabiru partnera, pa sve do uvođenja kategorije tzv. četvrtih zemalja za siromaštvo Bosne u kojoj na aerodromima kofere vuče – magarac.

Primjeri su to iz kojih je odmah jasno vidljivo da je ono osobno isprepleteno sa sviješću o nečem izvanjskim, nametnutim, i koji ujedno ocrtavaju društveno stanje. Koristi se autorefleksijom, humorom na vlastiti račun, vlastitim iskustvima koja služe za oblikovanje priče o nečemu većemu od nas samih. Komičarka je na samom nastupu govorom tijela i ekspresijama lica ostavljala dojam nekoga tko vrlo ozbiljno shvaća problematiku o kojoj govori. Nije se (kao što je čest slučaj s muškim komičarima) sama smijala svojim šalama, već je pauzama i prodornim pogledima tražila razumijevanje prisutnih. Iako na engleskom, iako izmješten iz matične zemlje, nastup smo i u Zagrebu jednako dobro razumjeli. Možda je stand-up univerzalan jezik koji, premda na zabavan način, ipak ima moć da nas prosvijetli.

Neizbježno je dok se na takvim nastupima zabavljamo i smijemo da ipak u nekom trenu, barem na neku temu ne zastanemo i ne zapitamo se do koje je mjere ovo šala. Onda je šala ispunila svoju “odgojnu” funkciju. Stand-up postavljen u galerijski prostor ujedno dobiva novo, drugačije značenje od izvođenja istog u klubovima. Mada galerijski prostor najčešće podrazumijeva homogeniju skupinu ljudi, skupinu ljudi koja (većinskim dijelom) pripada kulturnom sektoru, takav će prostor biti pogodniji za tzv. otvorene forume i rasprave na temu kakve Panić nastoji postići svojim izvedbama. Sama umjetnica smatra kako izmještanjem stand-up dobiva novu dimenziju, onu koja je bliža suvremenim umjetničkim praksama. Kulturno-umjetnički prostor, kritika odnosa moći i otvoren dijalog opravdavaju shvaćanje stand-upa umjetničkom formom. 

Osim ovog neuobičajenog primjera, zanimalo me što hrvatska stand-up scena nudi Zagrepčanima pa sam se uputila u omiljeno okupljalište spomenute scene, klub Sax u Palmotićevoj. Redovite nastupe održavaju ranije spomenuti Lajnapovci, a uobičajena praksa su postali i samostalni nastupi članova Lajnap Comedyja. Ako je vjerovati podacima koje dobivamo na stranicama Saxa, redovito su rasprodani, kao što je bio slučaj i s nastupom Aleksa Curaća Šarića pod nazivom Nema. Na. Čemu. Curać Šarić svoj je dvosatni nastup posvetio nekim temama koje vežemo uz osobne sfere života. Primjerice, prvi blok šala o odrastanju sa starijim bratom ili sestrom, batinama i dječjim ucjenama, strahom od mame i poderanih hlačica sve je prisutne dobro nasmijao i, sudeći po reakcijama i međusobnom komentiranju, podsjetio na vlastito djetinjstvo. Isti taj primjer je dobro polje za humoristično suočavanje sa zastarjelim odgojnim metodama koje možemo i trebamo iskorijeniti, ali Šarić je učinio upravo suprotno.

Uvijek je dobro našaliti se s pričama iz vlastitog iskustva, na vlastiti račun, pogotovo kada znaš da je svima prisutnim barem jednim dijelom taj segment poznat i da se mogu poistovjetiti, i nasmijati. Još bi bilo bolje kada bi to poistovjećivanje dovelo do nekih općih zaključaka o problemima na koje sami možemo utjecati. Spomenuo je Plavi telefon u kontekstu da je to moderna izmišljotina i da djeca za svakojake gluposti misle da su zlostavljanje (svaki oblik fizičkog ili psihičkog nasilja jest zlostavljanje!) jer on nije smio pomisliti da se mami žali na bratovo ponašanje, a kamoli Plavom telefonu. Prethodna šala, umjesto da zauzme stranu žrtve i osvijesti problematiku nasilja nad djecom, opravdava zlostavljače. Tako je pozicija govornika, u ovom slučaju komičara, potraćena, pa ne čudi zašto takvi, i slični, svjetonazori još uvijek žive u društvu.

Našle su se tu i šale o dejtanju i generalizacije o vrlo ozbiljnom shvaćanju emotikona u ženske populacije, odnosno neshvaćanju u muške, šale o muškim prijateljstvima i detaljna uputstva za ophođenja u hotelima. Međutim, ono što upada u oči jest da su sve te šale, iako se na prvu čini kao potpuno nevezano za temu, prožete stereotipnim i mizoginim shvaćanjem rodnih razlika, pa i svođenjem muškaraca i žena isključivo na seksualna bića. I šale o seksu mogu biti duhovite, ali problem nastaje kada te šale objektificiraju žene. Tako u šali o zamjeni spolova na jedan dan kaže da bi svaki muškarac, da je žena na jedan dan, htio isključivo seks jer je to ono što oni ne mogu raditi dovoljno. Žene su te koje biraju, a muškarčev tip žena je – da!, kaže komičar. S druge strane, govori nam da bi većina žena, da mogu biti muško na jedan dan, htjela samo masturbirati. Problematična je samo ona jedna skupina žena čiji bi odgovor bio da bi na jedan dan htjele biti plaćene koliko zaslužuju. Ne samo da se ovdje muškarce svodi na razinu nagonskih životinja, već se i potire problem dvostrukih standarda plaćanja muškaraca i žena na istim pozicijama.

Zanimljivo je za povezati da je relativno nedavno upravo Aleks Curać Šarić bio predmet rasprave po portalima zbog nastupa (koji je neke od posjetitelja natjerao da  napuste klub) na temu silovanja. Za očekivati bi bilo da je to bio tzv. propust u njegovoj karijeri, ali se više čini da je to “stil” koji ne napušta. Očito je i negativan publicitet, publicitet, jer je komičara zanimalo koliko je ljudi uopće čulo za spornu izvedbu. Nakon što je publika dizanjem ruku “glasala”, ispostavilo se da je malo ljudi koji dolaze na stand-upove čulo za kontroverzu. Komičar zaključuje da je to pozitivno jer sve koji znaju, ali i one koji ne znaju: “boli kurac”. Nakon toga je uslijedio ciničan smijeh samog komičara, što je bila redovita praksa tijekom njegovih nastupa. Na taj se način opravdao pred publikom za prijašnje i buduće nastupe i dobio prijeko potrebu potporu. Nije nezanimljivo za uočiti da se nakon javnih prozivki niti jednom nije obratio medijima niti dao ikakvu izjavu, a čini to na nastupima koji su, očigledno, zona komfora i odobravanja. Ta je zona komfora dodatno poduprta jer njegovi kolege, tako sam tvrdi, ne vide problem u šalama o silovanju već se čude što njih nitko nije prozvao, a i sami pričaju takve viceve. Činjenica da cijeli Lajnap kolektiv ne vidi problem u zbijanju šala na račun nečijih trauma još je više zabrinjavajuća, kao i činjenica da okupljaju ljude koji se time zabavljaju i dalje proširuju šovinističke svjetonazore. Zasigurno je bilo i onih koji nisu nužno došli podržati mizoginiju, ali danas, kada su nam na dohvat ruke sve informacije, iznenađuje da nismo educirani o onome što konzumiramo.

Dva komparirana primjera stand-upa i njihova oprečnost pokazuju različite pristupe komediji. Prvi od njih je onaj kojem se na prvu smiješ, ali se istovremeno uhvatiš kako promišljaš o izrečenom. To znači da humor može upozoriti na problem i približiti ga. Humor je to koji propituje moć i moćnike, pa je takav, u ovom slučaju Milin, svojevrstan nasljednik nekadašnje antičke komedije. Dok s druge strane, u Šarićevom primjeru, šale ne pridonose nikakvom podizanju svijesti, zauzima stranu zastarjelog, patrijarhalnog poretka te nastup odiše frustracijom zapakiranom u vulgaran humor. 

Postoje razne vrste stand-up komedije, brojne vrste humora i najčešća obrana svih komičara jest da sve može biti predmetom viceva. Oni su isti oni koji tvrde da propitkuju bizarnost sustava pa je bizarno, da pored svega ostaloga, predmetom šala uvijek nekako postanu oni marginalizirani i podzastupljeni u društvu. Tako se pridonosi daljnjoj normalizaciji problema o kojima se ionako premalo govori naglas. Zašto ne koristimo glas i publiku koja nas plaća da podignemo svijest? 

Referirajmo se još jednom na začetnika stare antičke komedije, Aristofana. Jedna od njegovih sačuvanih komedija, Lizistrata, govori o ženama koje su odlučile muževima uskraćivati seks sve dok oni ne bi odustali od rata, kako bi postigle mir i vratile svoje muževe kućama. Možda bismo i mi trebali razmisliti o tome da si uskratimo stand-upove, kada ih već ovlašteni neće otkazati, dokle ne naučimo da humorom ne treba dodatno umanjivati ionako banalizirane teme, već da humor može biti oruđe za osvještavanje manjkavosti društva i sustava.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

“Napisana za dvije glumice, Čistim život je komična predstava sastavljena od dvije priče. Jedna priča počinje s povratkom u Hrvatsku, druga s povratkom u roditeljsku kuću. Obje priče govore o trenucima kad te život gurne korak unatrag, ali se ti ne dočekaš spretno na noge nego fljosneš ravno na nos. Jedna protagonistica je četrdesetogodišnja njemačka Hrvatica koja pored života mora ukrotiti svoje predpubertetsko čudovište i roditelje čiji rječnik ne poznaje “rastavu”. Druga je dvadesetogodišnjakinja koja na pragu tridesete završi čitajući leksikone iz osnovne škole jer doslovno nema pametnijeg posla. Dok protagonistice čiste život krajcaju se sa svojom okolinom, bližnjima, likovima iz prošlosti i unutarnjim demonima koji će svi naći mjesto na pozornici zahvaljujući plejadi glumačkih transformacija. Dvije glumice, neposredno pred vama – dragom publikom – na čiste mišiće padaju i dižu se u dvije priče koje ismijavaju tragičnost naše svakodnevice u okolišu u stilu stand-up komedije”, stoji u najavi.

Autorski tim čine glumice Tea Šimić i Lana Vatsel, dramatičarka Lucija Klarić, redatelj Lovro Krsnik i asistent režije Roko Ševerdija.

Ulaznice po cijeni od 8 eura moguće je kupiti na ulazu u klub.

Međutim, kolizija tih dviju formi – i bez poniranja u sadržaj Milinog nastupa ili konkretnost same izvedbe – već upućuje na dijalog o tome što pripada kojem jeziku i strukturi moći. Drugim riječima, je li se svijet visoke forme i hermetičnog diskursa galerijske umjetnosti spreman susresti s lascivnošću i neposrednošću stand-up komedije? Štoviše, treba li uopće galerija apsorbirati takav tip forme i stvarati suodnos s njime, otvarati se prema tome da postaje prostorom i za takvu vrstu interakcije s publikom, ili se radi o nasilnom guranju jednog vida autonomnog i drugačijeg sadržaja u drugi kojem jednostavno ne pripada (dapače, u kojem se distorzira i počinje stršati)?

Pitanje je, naravno, recipročno: treba li s druge strane stand-up komedija galeriju? Preuzeti breme prostora domaćina kompleksnih konceptualnih programa koji od publike mahom zahtijevaju određenu emotivnu distancu? I čija arhitekura usmjerava posjetitelja_icu prema individualnoj komunikaciji s izloškom, koji je češće nego rjeđe potpuno izmaknut od persone umjetnika_ce (što je dijametralno suprotno logici stand-upa)? Provokacija je, u najmanju ruku, dualne prirode – s jedne se strane postavlja problem svojevrsne aproprijacije, tj. umjetničke gentrifikacije drugih formi koje su bliže masovnoj publici iz nemogućnosti da proizvede vlastitu publiku, čime narušava integritet i slobodu kreativnih formata kao stand-upa. A s druge se strane može i problematizirati “popuštanje pritiscima” galerijske umjetnosti, u smislu da svoj program prilagođava komercijalnom ukusu i prestaje inzistirati na sadržaju koji ne odustaje od kompleksnosti i slojevitosti umjetničke ekspresije (nego se na određeni način predaje mašini “kreativnih industrija” koje sve više usisavaju ili bolje reći, preuzimaju polje kulture).

Preko granica jezika

Da postoji crni ili bijeli odgovor na sva ova pitanja, ne bi postojale umjetnici_e kao što je Mila Panić. Kako je i sama pojasnila u svom nastupu, Mila se stand-upom bavi (barem formalno) neovisno o svom umjetničkom radu. Time nije cilj naglasiti da je Mila-umjetnica odvojena od Mile-komičarke (štoviše, njih dvije sigurno se u mnogo autorskih točaka susreću i presreću) nego da Mila pored prakse izlaganja svojih radova u različitim institucionalnim prostorima internacionalnog predznaka, ima i praksu nastupanja u comedy clubovima, poglavito u Berlinu gdje živi i radi. Kompleksnost Miline umjetničke persone, koja utjelovljuje ravnopravno izlagačicu koja se “bavi različitim medijskim oblicima, poetičnim vizualnim i diskurzivnim elementima”, i Mile kao izvođačice stand-upa, koji osobno vidi jednako tako kao tip umjetničke forme, govori ponešto o našoj iluziji da jedan tip jezika poništava drugi. Odnosno da smo, konstantno, uronjeni u multidimenzionalnost diskursa koji nužno ne moraju biti ni kompatibilni, ali ni dijametralno suprotni, nego slobodno vibriraju u nekom supostojanju koje je prije svega dinamično. Između ostalog, Milino migrantsko iskustvo koje se naslaguje na njen slojeviti nacionalni identitet i iskustvo, govore u prilog tome da naše jezične strukture nisu međusobno isključive, nego u kohabitaciji proizvode mnogobrojne aporije, ali i stvaraju provokativne i intrigantne kolaže. 

Samo se zatvaranje (pored stola s aperitivom za opušteniju atmosferu) sastojalo od stand-up nastupa, posloženog materijala koji je Mila-komičarka “ispraksala” izvoditi na engleskom, a koji je obgrlila freestyle diskusija i neposredni razgovor s prisutnima na domaćem jeziku kao neki vid “razgovora s umjetnicom”. Milina stand-up izvedba, koja se – za razliku od ostatka razgovora s publikom “po naški” – odvijala na engleskom, tako je na svojevrstan način postala manje bitna u svom kvalitativnom opsegu naspram svog meta značenja. Da se Mila pri izvođenju oslanja na sekundarni jezik koji čak nije ni službeni jezik države u koju je migrirala, da se takva jezična reprezentacija događa u podnedblju gdje se razumijemo na materinjim jezicima i možemo imati diskusiju na istima (ali nastup – umjetničku (re)prezentaciju ne) jasno upućuje na diskurzivne i jezične ironije koje su prožimale kako cijeli događaj tako i naš generalni društveni kontekst.

Naime, kako je sama Mila pojasnila, da se upustila u izvođenje komičkog teksta na srpskom, u snimci nastupa za hrvatsku kulturnu produkciju i distribuciju, isti bi morao biti titlovan. Stoga se Mila odlučila za onaj jezik koji donekle ima smisla prevoditi, iako bezbolnost recepcije umjetničke ekspresije na engleskom, na koju su po automatizmu pristali i umjetnica i svi pohodioci_teljice, govori štošta o jezičnoj hegemoniji engleskog jezika u svijetu vizualne umjetnosti koji je doista koncentrirani primjer “globalnog sela”. Valja napomenuti da je toj mogućnosti metačitanja pogodovala i olakotna okolnost da Mila doista jest stand-up komičarka (ne samo umjetnica koja odlazi na jednokratan izlet u dati format) i da doista jest smiješna – što zahvaljujući urođenoj komičarskoj kvaliteti i sposobnosti da “puno priča” koju je i sama istaknula, što zahvaljujući tome da je materijal stand-upa jednostavno dobar. Time je cjeloukupni nastup zaobišao kategoriju susramlja u koju je lako mogao skliznuti (ako ima išta gore od lošeg stand-upa, onda je to loš stand-up u galeriji) i uspješno raskrinkao cijeli niz neuralgičnih točaka umjetničke proizvodnje u kontekstu globalnog sela i jezičnog melting pota. 

U recentnom periodu stand-up komedija je postala potencijalno najburnija platforma za iznošenje na vidjelo politički škakljivih tema te mjesto intenzivne borbe između izvođača_ica i publike u pokušaju raslojavanja što je to politička korektnost, gdje se ona pretvara u cancel culture i cenzuru te čemu se i, još važnije, tko se nečemu smije ili ne smije ismijavati. Ponovno, ima li egzaktnije forme koja se u trenutnom zeitgeistu može bolje uklopiti u izložbu čiji je naslov Na vrhu jezika? 

Iza zidina umjetnosti

I dok Milina točka sadržajno odgovara trendu društveno-političke (auto)ironizacije kolektivnog i osobnog identiteta izvođačice i njenog okoliša, u Galeriji Nova dogodilo se nešto dodatno i suptilnije od elementarnog suočavanja s političko-povijesnim neugodnostima uz pomoć crnog humora. Svakako nije beznačajno kako se Mila u svojim šalama bez ustručavanja poigrava svojim iskustvom te političkim konotacijama odrastanja u Brčkom devedesetih, što dovodi u odnos sa svojim migrantskim iskustvom danas, dok plasira niz punch-upova pred zagrebačkom publikom. Ali ono što postaje važnije je suzdržanost zagrebačke publike da na njih reagira. Ta suspregnutost nije nužno proizašla iz manjka njihove komičke kvalitete, ili osobnog političkog opreza pojedinaca (iako je, dakako, i potonje moguće), nego se skrila u atmosferskoj neugodnosti – kao da je među svima zavladavala kolektivna zbunjenost oko toga kako proniknuti u jezični kȏd cijelog događanja na koji, svakako, nismo naviknuti u datim okolnostima.

Mila je sama naglasila kako je svoj stand-up svjesno odlučila “useliti” u svoj galerijski rad ne bi li ušla u neposredniji kontakt s publikom koja od nje kao autorice često ostaje udaljena više zidova. U tom je pogledu stand-up kao naglašeno neposredna forma trebao poslužiti kao metoda rušenja tih zidova i uspostavljavanja prisnije komunikacije s publikom općenito. Izvodeći tek po treći put svoj stand-up materijal u galerijskom prostoru, Mila je podijelila i varijacije u prijemu kad je riječ o njujorškoj, beogradskoj, a u konačnici i zagrebačkoj publici koja se, uostalom, uspostavila najtišom u sadašnjoj računici. 

Ključan trenutak dogodio se kad je Mila pozvala jedine prisutne koji nisu kulturni radnici_ce ili umjetnici_ce u publici da dignu ruku, od čega se u prepunoj Galeriji Nova, jedva promigoljilo četiri do pet sramežljivih dlanova. Naime, više nego o ičemu drugom, Milin je ulazak u galeriju sa stand-upom progovorio je o očiglednoj i inherentnoj potrebi da autor_ica komunicira (na ovaj ili onaj način) sa svojom publikom te iskrenom očaju koji se stvara kad u prostoru ostaje samo tišina. Dok kvantiteta posjetitelja_ica galerija i drugih kulturnih institucija ni u kojem slučaju nije pravilo kojem se treba pokoriti, bez obzira na zahtjeve birokracije i kapitalističkog sistema, ne možemo se, kao oni koji žele i žeđaju komunikaciju s publikom, ne pitati gdje se dogodio jezični nesporazum? Stand-up nastup Mile Panić u Galeriji Nova stoga je sigurno jedan od najzanimljivijih autorskih istupa koji duboko ponire u naša vlastita jezična licemjerja i stavlja upitnik nad strukture moći koje formuliramo u jeziku i s jezikom visoke kulture.