Među dokumentarcima koje će domaća publika imati priliku besplatno pogledati, izdvajamo višestruko nagrađivani dokumentarac Srbenka Nebojše Slijepčevića koji prati postavljanje predstave o Aleksandri Zec u režiji Olivera Frljića. Film je ovjenčan nagradom Doc Alliance za najbolji dokumentarni film godine na Filmskom festivalu u Cannesu, a Europska filmska akademija uvrstila ga je među petnaest najboljih europskih dokumentarnih ostvarenja u 2018. godini. Više o filmu pisali smo ovdje.

Na online platformi dostupan je i film Iza lica zrcala (2016), poetični dokumentarac Katarine-Zrinke Matijević u kojem je autoričina potraga za unutarnjim mirom prikazana kroz putovanje Likom. Oni samo dolaze i odlaze (2017) vizualna je posveta splitskim Bačvicama redatelja i snimatelja Borisa Poljaka, a u mediteransko okruženje smješten je i srednjometražni dokumentarac autorice Vlatke Vorkapić Pusti Dobre, pusti (2018). Filmom Blokada (2012) Igor Bezinović zabilježio je najbrojniji, najduži i politički najznačajniji studentski prosvjed na ovim prostorima, dok u Generaciji ‘68 (2016) redatelj i producent Nenad Puhovski ispisuje hommage generaciji s kojom dijeli mladenačke zanose i ideju o revoluciji koja će promijeniti svijet.

Nekoliko dokumentaraca iz različitih perspektiva progovara o ratnoj tematici. Kratkometražni film Tri Gorana Devića (2008) bilježi ispovijedi trojice muškaraca sa suprotnih strana sukoba, dok Silvestar Kolbas u dokumentarcu Ratni reporter (2011) donosi ratnu priču iz prvog lica. U kratkom dokumentarcu Presuda (2011) Đuro Gavran bilježi izravan prijenos prvostupanjske presude hrvatskim generalima na glavnom zagrebačkom trgu, a Pouke o čovječnosti (2019) Branka Ištvančića govore o pakračkim braniteljima koji su, zajedno s dijelom osoblja, spasili tristotinjak bolesnika pakračke bolnice, od čega su većinom bili bolesnici srpske nacionalnosti s odjela psihijatrije.

Dokumentarno-eksperimentalni film Rakijaški dnevnik (2015) Damira Čučića prati ilegalnu proizvodnju rakije, dok se Arsen Oremović u dokumentarcu U braku sa švicarcem (2013) pozabavio problemom kredita s valutnom klauzulom u “švicarcima”, koji su zbog rasta tečaja počeli masovno upropaštavati hrvatske građane. U sklopu HAVC-ovog vikend programa pogledati možete i Iza ogledala (2011), filmski autoportret Jagode Kaloper, dokumentarnu potragu Roberta Zubera za biološkom majkom zabilježenu u filmu Slučajni sin (2008), te biografski dokumentarac Tusta (2019) Andreja Korovljeva posvećen legendarnom frontmenu KUD Idijota.

Online filmskih vikendi u sklopu programa H15 održavat će se nastavno na završetak najznačajnijih domaćih filmskih festivala, a cilj im je učiniti filmove različitih rodova dostupnima publici diljem Hrvatske, posebno onim gledateljima koji nemaju kino u svojoj sredini, ističu iz HAVC-a.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

U zimu 1991. godine u Zagrebu je ubijena djevojčica srpske nacionalnosti Aleksandra Zec. Četvrt stoljeća kasnije redatelj Oliver Frljić u Rijeci postavlja kazališnu predstavu o tom slučaju. Kazališne probe postaju kolektivna psihoterapija, a dvanaestogodišnjoj glumici Nini se čini kao da rat nikada nije završio.

Film je nagrađen na festivalima u Sarajevu i Cannesu te nominiran za najbolji europski dokumentarac godine, a dobitnik je i Doc Alliance Selection nagrade.

Nebojša Slijepčević rodio se u Zagrebu, u ljeto 1973. Tridesetak godina kasnije stekao je diplomu filmskog redatelja na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Režirao je brojne televizijske dokumentarce poput nagrađene epizodu serijala City Folk, nastale u produkciji Europske radiodifuzijske unije. Jedan je od autora dokumentarnog serijala Direkt. Kao kreativni producent surađivao je na serijalu Romi u Evropi, koprodukciji desetak evropskih zemalja. Autor je i crtanog filma Pas/zec, kratkog igranog filma Šamar koji je dio omnibusa Zagrebačke priče i dugometražnog dokumentarca Gangster te voli.

Uvrštavanje Chris the Swissa u prestižnu selekciju Tjedna kritike i Srbenkino osvajanje nagrade Doc Alliance za dokumentarac godine nastavak je niza uspjeha koji domaći film posljednjih godina ostvaruje na značajnim inozemnim festivalima, okrunjenog posebnom nagradom žirija za Zvizdan u Cannesu 2015. godine. No, iako se naizgled radi o filmovima slične (po)ratne tematike koja i dalje dobro prolazi kod strane kritike, o razlici među njima najbolje govore reakcije koju su izazvali u domaćoj javnosti. Dok je Zvizdan u hrvatskim medijima gotovo unisono predstavljen kao jedan od vrhunaca novije kinematografije, dokumentarci Nebojše Slijepčevića i Anje Kofmel proglašeni su kontroverznima i prije nego što su dočekali svoje prve projekcije. Razlog tome zasigurno se krije u kontekstu njihova nastanka, ali i u redateljskom pristupu – dok je Matanić temu sukoba obradio znatno “mekše”, u zoni sigurne apolitičnosti kroz priču o zabranjenoj ljubavi, navedeni filmovi zadiru mnogo dublje u traumatična društvena pitanja, suočavajući gledatelje s pričama koje odstupaju od dominantnog narativa o Domovinskom ratu. A takav pristup u aktualnoj društvenoj klimi dovoljan je za napade od strane braniteljskih udruga, desnih medija, a onda i gubitak financiranja, zbog čega se i sami autori rijetko odvažuju na hrabriji iskorak.

Srbenka je nastala upravo iz ideje da se “snimi film koji bi priznao činjenicu da nisu svi hrvatski građani na isti način doživjeli Domovinski rat i da se ne radi o jednoj neupitnoj herojskoj priči, već priči s mnogo tragedija”, kako je na razgovoru u sklopu Liburnia Film Festivala pojasnio Slijepčević. Dokumentarac prati proces redatelja Olivera Frljića i glumačke ekipe u radu na predstavi o ubojstvu dvanaestogodišnje djevojčice Aleksandre Zec koja je uzburkala kulturno polje i prije samog početka produkcije. Podsjetimo, predstava je trebala biti izvedena u zagrebačkoj Gavelli, no Frljić je odustao od suradnje s kazališnom kućom nakon cenzure plakata za predstavu Fine mrtve djevojke. Predstava je potom prebačena u Rijeku, na pozornicu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku gdje je i dalje izazivala pomutnju, prije svega u redovima braniteljskih udruga koje su napadale redatelja zbog “nedovoljne brige o ‘našim’ žrtvama”. Slijepčević je bio zainteresiran upravo za te pojave, više no za dokumentiranje rada na predstavi koja je pak, sudeći po zabilježenom, prerasla u kolektivnu terapiju. U tom procesu redateljevu pažnju zadobila je Nina Batinić, dvanaestogodišnja glumica srpske nacionalnosti koja je slušajući rasprave starijih kolega i sama počela proživljavati krizu identiteta i osjećati teret prošlosti na vlastitim ramenima. Priča o nacionalizmu i društvenim podjelama tako se personificirala u emotivnoj priči djevojčice koja svjedoči o tome kako rane koje je rat ostavio nisu ni zalječene ni nadiđene, već se i dalje prelamaju na najnevinijima.

Chris the Swiss vraća nas pak u 1991. godinu s pričom o 26-godišnjem švicarskom novinaru Christianu Würtenbergu koji je došao u Slavoniju kako bi izvještavao za njemačku radiopostaju. Ubrzo se priključio PIV-u, Prvom internacionalnom vodu koji su činili stranci, a nedugo zatim je i ubijen. Ubojica nikada nije pronađen, a njegova rođakinja Anja Kofmel odlučila je snimiti film u kojem istražuje nerazriješene okolnosti Chrisove pogiblje kako bi, riječima producenta Siniše Juričića, na neki način zaključila priču o njegovoj smrti i donijela katarzu obitelji. Film je realiziran u koprodukciji Nukleus filma, u zanimljivoj kombinaciji dokumentarnih snimki i animacije na kojoj je radilo 22 hrvatskih animatora i animatorica. Ipak, medijsku pažnju nije zaokupila činjenica da se prvi put nakon četrdeset godina u Hrvatskoj radi dugometražna animacija, već upravo to da iza filma stoji producentska kuća javnosti poznata po skandalu oko filma Petnaest minuta – masakr u Dvoru i optužbama za “protuhrvatsko djelovanje”, zbog čijeg je financiranja turbulentno bilo i u Hrvatskom audiovizualnom centru. HAVC se prije projekcije u Cannesu ogradio i od Chris the Swissa – film nije kolaudiran, nije dobio “zeleno svjetlo” za prikazivanje zbog, kako se navodi, odstupanja konačne verzije filma od pisanog predloška koji je poslan na natječaj. Iako opovrgava takve navode, Juričić na razgovoru u Opatiji s pravom ukazuje i na besmisao tog merituma kao i optužbi za izmjene scenarija u dokumentarnom filmu te ističe kako se oko filma stvara atmosfera “afere” i prije negoli ga je itko pogledao.

I Slijepčević upozorava na opasnost nametanja diskursa “kontroverze” kada se govori o filmovima koji nastoje rasvijetliti priče koje iskaču iz jedinog društveno prihvaćenog narativa o Domovinskom ratu. Iako smo ranijih godina mogli vidjeti i neke hrabrije istupe, kakav je primjerice Kneževićeva Oluja nad Krajinom ili pak zapaženi film Crnci, zajednički scenarističko-redateljski projekt Gorana Devića i Zvonimira Jurića, aktualna društvena klima otupila je autorske oštrice. “Danas se većina projekata trudi biti ‘na liniji'”, ističe Slijepčević, “no promašeno je kada nešto što pretendira biti umjetnost ponavlja narativ koji ionako dominira u društvu. To nije svrha umjetnosti, ali svakako svjedoči o tome da postoji neka količina straha i autocenzure”. Upravo takvo društvo Slijepčević portretira kroz priču djevojčice koja je podijeljena oko vlastitog identiteta, kao rezultat onog što čuje u medijima i društvu u kojem živi. “Riječ ‘Srbin’ se koristi kao pogrdna riječ, u identifikaciji nacionalne pripadnosti i zločinačke tendencije, što je djevojčici srpske nacionalnosti predstavljalo grozan teret s kojim se nije znala nositi, zbog čega je i postala glavna junakinja filma”, pojašnjava redatelj. Njezinu priču domaća publika može pogledati od 20. rujna kada kreće u distribuciju kroz Mrežu neovisnih kinoprikazivača, dok Chrisova sudbina i dalje ostaje neizvjesna.

Reviju Motovun u Zagrebu otvara nagrađeni film ovogodišnjeg festivala Ubiti Jesusa (Laura Mora, Kolumbija), napeti triler u kojem glavna junakinja najprije svjedoči uličnom atentatu na svojega oca, a zatim, izgubivši vjeru u policiju i pravosuđe, sama kreće u potragu za ubojicom. Radnja filma temelji se na istinitom događaju koji se dogodio samoj redateljici – upravo ona u tragičnim je okolnostima izgubila oca. Vrhunska glumačka ekipa i čudesno realističan prikaz opasnog života na ulicama Medellina, stvorili su film koji je festivalski žiri nagradio Propelerom Motovuna.

I drugi film također je djelo redateljice – Slatki život (Isabella Eklof, Danska) priča je o djevojci koja ulazi u ljubavnu vezu s kriminalcem pa s njim i njegovim prijateljima odlazi na skupo ljetovanje gdje shvaća da život “sponzoruše” nije bezopasan. Ovaj festivalski hit dobio je mnoštvo nagrada, ali i izazivao kontroverze, ponajprije zbog uznemirujućih scena seksualnog nasilja.

Subotnja večer rezervirana je za glazbeni dokumentarac Mathangi / Maya / M.I.A (Steve Loveridge, Velika Britanija / SAD) koji donosi biografiju rap-ikone i političke aktivistice koja je u samo nekoliko godina prošla put od obespravljene izbjeglice sa Šri Lanke do planetarne zvijezde. No, njezin društveni angažman nije lišen kontroverzi, a ovaj film ih otvoreno iznosi u uzbudljivoj mješavini politike i glazbe.

Prvo dio programa zaključuje film Bilo jednom u studenom (Andrzej Jakimowski, Poljska) koji priča priču bolno prepoznatljivu našoj publici – o intelektualcima, srednjoj građanskoj klasi, koje okrutna pravila igre posttranzicijskih društva, pretvaraju u osiromašene, besperspektivne ljude. Osobitost ovog filma je što su njegovi dijelovi snimljeni u stvarnim uličnim neredima desnih radikala na ulicama Varšave i daju bolno vjeran prikaz života u konzervativnoj Poljskoj.

Nakon trodnevne pauze program se nastavlja s nova četiri filma, među kojima će biti i pretpremijera dokumentarnog filma Nebojše Sljepčevića Srbenka, koji je s tek nekoliko projekcija dobio niz prestižnih nagrada u inozemstvu, ali i specijalno priznanje žirija u Motovunu.

Raspored projekcija potražite ovdje.