Godine 2014., tada sedamnaestogodišnji Rumunj Alexandru Matesan pokrenuo je Facebook stranicu Squatting Slavs in Tracksuits. Stranica koja je vrlo brzo stekla veliku popularnost u suvremenoj meme kulturi, danas ima više od sedamsto tisuća pratitelja i jedan je od najpopularnijih generatora ideje slavenskog identiteta u svijetu društvenih mreža. Prema riječima samog Matesana, pojam “Squatting Slavs” nije njegov vlastiti izum, on ima dugu tradiciju, a Matesan ga je samo približio internetskoj zajednici i napravio lakšim za konzumaciju. Stranica se poigrava s idejom tipičnog ruskog gopnika, obučenog u Adidasovu trenirku, koji u čučećem položaju s prijateljima pije jeftino pivo ili rakiju i jede sjemenke suncokreta. Velika količina internetskog sadržaja proizašla iz ove ideje, potiče sve više rasprava o tome što je to izvorno slavenski, te potiče li ovakva stereotipizacija daljnju marginalizaciju istočnoeuropskih zajednica.

Termin gopnik danas uglavnom opisuje mladog, bijelog pripadnika ruske niže klase, sklonog nasilju i sitnom kriminalu, no kao svojevrsna uvreda počeo se koristiti još u vrijeme carske Rusije kad se odnosio na korisnike socijalne pomoći GOP (Gorodskoye Obshchestvo Prizreniya). Socio-političkim značajem, izgledom i društvenim statusom, gopnik je najsličniji britanskom chavu, a iako kao ideja postoji već više od stoljeća, novi zamah dobiva 1980-tih kad se na rubovima velikih sovjetskih gradova javljaju mase gopnika koji postaju značajna politička sila. S ponovnim interesom za stilom devedesetih godina i sve popularnijom post-sovjetskom modom, gopnik u trenirci postaje svojevrsni subkulturni motiv.

Iako se zaluđenost Adidasovim trenirkama u Rusiji, ali i ostatku Istočne Europe javlja tek 1980-tih, točnije nakon Olimpijskih igara u Moskvi, Žarić ističe kako je povijest sportskog odijela u ovoj zemlji puno dulja. Prvu sportsku odjeću dizajnirali su ruski konstruktivisti koji su u skladu s revolucionarnim idejama prvi predložili rodno neutralnu, udobnu odjeću prikladnu za kretanje i prilagođenu ruskim vremenskim uvjetima. “Revolucija je trebala odjeću za mase, a zapadnjačka visoka moda to nije mogla pružiti”, naglasio je Žarić. Prva takva odijela dizajnirao je jedan od pionira ruskog konstruktivizma, Alexander Rodchenko, prilagodivši ga potrebama radničke klase. Još veći utjecaj na ideju sportske odjeće imale su Lyubov Popova i Varvara Stepanova, umjetnice i dizajnerice koje su predložile proizvodnju komotne, unisex odjeće koja bi dizajnom naglašavala pokrete tijela i omogućavala razlikovanje sportskih timova na terenu. Nažalost, zbog ekonomskih ograničenja ove ideje nikad nisu u potpunosti zaživjele, a odjeća nije ušla u masovnu proizvodnju.

Umjesto toga, ideju sportskog odijela preuzima Adolf Dassler, vlasnik tvrtke koja će kasnije postati Adidas, te se na Zapadu kao dio sportske opreme trenirke nastavljaju razvijati pod različitim utjecajima popularne kulture. Tek s Olimpijskim igrama 1980. godine na kojima su ruski sportaši nastupali u Adidasovoj opremi, ova sportska marka dobiva kultni status u Sovjetskom savezu. Adidasove trenirke i tenisice postale su statusni simbol koji su zadržale i nakon otvaranja tržišta 1990-tih, te svojevrsna identifikacijska odrednica, odnosno nešto što je Istočnu Europu povezivalo sa Zapadom. Negdje u isto vrijeme na Zapadu nastaje predodžba stereotipnog Slavena u staromodnoj trenirci koju nosi u svakodnevnim prilikama i pije votku iz boce u čučećem položaju. Iako je osnovna namjera ovakve predodžbe stereotipizacija i marginalizacija naroda koji su upravo tada u većem broju počeli imigrirati u zemlje zapada, danas zajednice i subkulture mladih iz zemalja istočne Europe ponovno preuzimaju karikaturnu ideju prosječnog Slavena u pokušaju autoironizacije, ali i otkrivanja autentičnog identiteta. Time sportsko odijelo, nastalo na ideji konstruktivizma i narodne revolucije, u nešto drugačijim okolnostima, ponovno postaje odjevni predmet svakodnevice i simbol radničke klase Istočne Europe.