Gledati/vidjeti mentotirana je izložba nastala nakon dvodnevne radionice Pogledaj ponovno pod vodstvom fotografkinje i vizualne umjetnice Lane Đurđek. Tijekom radionice učenici_e su vježbali promatranje i reinterpretaciju urbane sredine kroz metode psihogeografije i rad Corite Kent.

Učenici_e su fotografirali gradski prostor i od navedenih materijala razvili kolaže. Izložbom u Galeriji Sivoj predstavit će na čemu su radili tijekom radionice.

Izložbu je moguće pogledati do utorka, 3. veljače (osim nedjelje) od 17 do 20 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Ova glazbeno-ekološka manifestacija okupila je niz suradnika koji se kroz umjetnost, aktivizam ili edukaciju bave ekologijom. Program festivala uključivao koncerte, zborske nastupe, radionice i izložbu, a otvorenje je posebno obilježio koncert biljaka s umjetnicom Tigrillom Gardenijom.

U povodu prvog dana festivala razgovarali smo s profesoricom iz Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna u Zagrebu Bernardom Cesar, dvjema učenicama Sarom Matanom i Helenom Božiček, producenticom Lucijom Maroević i Tigrillom Gardenijom.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić

Izložba je održana u sklopu projekta Kvartovski objektiv, koji Živi Atelje DK provodi u suradnji s Uredom za fotografiju. Učenici su, uz mentorsku podršku Ivana Gundića i profesora Srđana Jelisića, fotografirali Črnomerec i snimali zvukove koje su za izložbu kolažirali.

O projektu Kvartovski objektiv i njegovom tijeku, razgovarali smo s koordinatoricom programa UzF-a, Tenom Starčević, a svoje dojmove o radionici s nama su podijelili učenici Vida Krlin i Sven Fritz te profesor Srđan Jelisić.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić

Podne je, u Močvari je svirka hardcore punka. Zahvaljujući tamnim zidovima interijera i nedostatku prozora lako se uživjeti; bočna vrata koja propuštaju zrake zenitnog Sunca doimaju se kao glitch u prostoru. No treba se sabrati – tu sam po zadatku, ne smijem se dati omađijati; na jedvite jade usmjeravam korak pravac tog bliještećeg portala i on me izbacuje na savski nasip.

Hrpa djece vrišti Mama vidi! dok trčeći po svježe pokošenoj travi puštaju zmajeve, a jedno dijete je toliko maleno da bih se zaklela kako mu je ovo prvi trk u životu i da vjetar pomičući zmaja zapravo pomiče i njega. Zmajevi su mahom ukrašeni rođendanskim tortama i konfetima, a jedan nas informira “Sretan rođendan Močvara 25 i Pogon 51”. Ne dam se pokolebati, znam zašto sam tu (!) – Pogonu je 15 godina, a djeca su preslatka u svojim inverzijama.

Prva osoba od koje uzimam izjavu je draga Žuža koja se, sa svojim suprugom Žaretom, već 18 godina bavi zmajarenjem, a timu Močvare zahvalna je jer su prvi koji su im, još davnih dana, predložili da svoje vještine podijele s djecom u sklopu Močvarnog Laboratorija. U radionicama s djecom naročito ih veseli nazočiti razvoju kreativnosti i motorike ovih malih bića pa pomislim kako bi bilo zgodno upitati i neko dijete kako se danas provelo. Osim toga, u pozadini i dalje grmi punk i takva audiosnimka sigurno će biti dobar uvod za reportažu, jer kako uopće riječima predočiti supostojanje ovih dviju stvarnosti. E, tu je krenula kalvarija.

Zmajevi vole vjetar, ali snimač bez spužvice za mikrofon i ne baš; pokušavam uhvatiti jedan od onih Mama vidi! euforičnih momenata, a snimim dijete koje urla jer mu je pukla špaga od zmaja; je li uopće etično pitati nešto dijete ili moram prvo pitati za dozvolu (a ako ovo drugo, koje dijete uopće pripada kojem roditelju u ovoj (s)trci) – zašto ja, ono, ovo radim?

Nakon poštenih sat vremena blesavog hodanja amo-tamo, odustajem, odlazim po kavu i tad spazim da se pred dvorištem Pogona i Močvare, odmah do parkirališta za bicikle, smjestila ekipa iz Bicpopa Zelene akcije. Volonterka Marina potvrđuje mi naslućivano – zahvaljujući strateški pogođenoj lokaciji, mnogi koji su se zbog vedrog dana (unatoč najavljivanoj kiši) odlučili doći biciklom, neplanirano svrate do njih na popravak. Većina dvokotačnih ljubimaca tog dana uspješno je operirana, a tek jedna vlasnica na njenu (ne)sreću čula je dijagnozu “nije siguran za uporabu”. Slušajući o tome, a i dalje u petlji vlastitog debakla na nasipu, počinjem suosjećati s rasklimanim biciklima u potrebi za servisom, a kada mi priđe drugi volonter Zelene akcije i pita tko sam, ispalim neki Krležin citat o starom psu i time dotaknem dno. Tako sam upoznala Tima.

Tim je moj vršnjak i prije godinu dana se biciklom zaputio iz Švicarske u Zagreb. Trebalo mu je tri mjeseca da stigne, što je dva mjeseca manje nego mu je trebalo da zavidno savlada hrvatski jezik i tri mjeseca manje nego mu je trebalo da meni popravi (rođen)dan. Rukama još masnih od ulja, odlučuje mi pomoći, uzima snimač i strateški se raspoređujemo u pohodu na sakupljanje uspomena koje posjetitelje vežu uz ovaj prostor. Ostatak dana Tim i ja smo bili tim.

A u pretresanju uspomena naišli smo na sve i svašta, od svadbe do karmina, od Severine do kečera. Osoba A prstom mi pokazuje tajno mjesto gdje godinama skriva jaknu izbjegavajući garderobu, osoba B pokazuje ožiljak na čelu uz opis urezane priče, osoba C spominje zmije koje su se s nasipa zavukle u Močvaru za vrijeme praćenja Eurosonga, osoba D priča kako je “letjela” nakon zadnjih Trnjanskih kresova (uz to ponosno prilaže fotografiju, hvala), od osobe E saznajem kako je pišući svoju prvu glazbenu kritiku za Kulturpunkt, tu upoznala sadašnjeg supruga, osoba Ž me pak savjetuje da ako mi fali priča, slobodno izmislim neku, jer se sigurno dogodila. No, s obzirom na to da mi osoba F govori kako se na emo partyju pojavila osoba R kostimirana identično kao ona, preciznije kao frontmen benda twenty one pilots u spotu pjesme Stressed Out, a moja najbolja prijateljica da ima fotku sebe s tri ili četiri godine na kojoj Mario Kovač pozira kao da joj sjekirom razvaljuje glavu, mislim da se ipak radi o pričama kojima se ne bih tako lako dovinula.

Isti taj Mario Kovač scenarist je stripa Pogon i predrasude, koji su nacrtali učenici ŠPUD-a pod mentorstvom profesora Tomislava Tomića, a na čiju smo promociju banuli u Malu dvoranu Pogona. Naracija stripa prati suvremenu priču o nekadašnjoj tvornici Jedinstvo te njenim današnjim stanarima i susjedima (Damiru Bartolu Indošu, cirkuskom kolektivu Cirkorami te Močvari i Pogonu) promovirajući tako njene prostore i aktivnosti, ali i pomalo zapostavljen medij grafičke novele. Žanr je detektivski i stoga pogodan za iznošenje velikog broja informacija, a osim toga Kovač ističe kako i rezonira s imenom, ali i vizualnim identitetom koji kroz svoje noir plakate njeguje klub Močvara. U to se lako uvjeravamo bacivši pogled na zidove male dvorane, ovom prigodom ukrašenima izložbom plakata Jedinstvenih stanara. Svoju likovnost, nešto ranije u danu, upriličilo je i desetak osnovnoškolaca i srednjoškolaca koji su u sklopu radionice stripa dobili zadatak da nastave račvati započeto u Pogonu i predrasudama i osmisle pozadinsku priču nekog od sporednih likova. Premda svi osebujni, titulu psihološki najprofiliranijeg zaslužuje fiktivni zaštitar Močvare zaposlen na ulazu ne bi li otplatio dugove nastale nakon što mu je propala firma odčepljivača za WC školjke.

Na kraju privatne istrage opskurne stare tvornice koja “vrbuje” mlade, protagonist stripa, detektiv Marvel Horvat, imat će dobre vijesti za zabrinutu majku tinejdžerice, a na istom tragu humorističnog portretiranja kontrapunkta između pojmova sigurno/nesigurno temeljena je i izložba Isječak Galerije SC, ured Baronice K Predraga Pavića koja nam se u tom trenu nalazi pod nogama, u velikoj dvorani Pogona. Radnog naziva Infiltracija, izložba evocira element zraka kao prapočela stvaranja reda iz kaosa, ali ovom prigodom izvrćući taj proces. Kovitlajući zrak tako unutar hiperrealne makete ureda voditeljice galerije SC-a stvara privid olujnog vjetra koji raznosi uredske predmete i papire, a rezultat ove diverzije je kaos kojeg umjetnik ostavlja za sobom u prostorima u koje inače nemamo uvida.

Izlazimo iz velike crne kocke, 14 je sati, a program se nastavlja pokusnom šahtofonskom akcijom Panika pod suncem u izvedbi Siniše Labrovića, Vilima Matule, Tanje Vrvilo i D. B. Indoša – otvorena proba izvedbe koja će se 5. i 6. rujna odigrati u Pogonu u sklopu projekta Šahtokultura. Tim ne zna što je Šahtofon. Ne čini mi se da će popraviti situaciju ako mu kažem da je to “opružni audio-video proto-instrument”. Vodeći ga u Parainstitut Indoš da mu pokažem odgovor, nisam slutila (a vjerojatno sam trebala) da otvaram Pandorinu kutiju. A što su zenitisti, tumbisti, panrealisti, Poljanski, Mohorovičić, Vučićević, Bručina, Slatina, Velika Kamešnica, Listovački potok? Četvorka buči, vrišti, jauče, a Tim se, poput djeteta koje se preplaši kad ugleda roditelje kako rade ono nešto što ne razumije, odlučuje sakriti u jedan od šahtofona. Metar kvadratni prostora brzo dosadi, a vijci, federi, opruge i malo biće s druge strane zovu na igru. Glasni su, interferiraju s izvedbom, dešahtofoniziraju, nije ih briga. Podsjećaju me na scenu filma D’amore si vive Silvana Agostija.

Neko vrijeme nakon izvedbe, kada se prostor već bio ispraznio, spontano se u Parainstitutu okuplja četvero izvođača, Tim i ja. Uslijedilo je sat vremena razgovora divno nepredvidive dinamike (osobni favorit ove proslave) za čije detalje nažalost nema mjesta u ovoj izvještajnoj formi, ali nadam se nekoj drugoj u budućnosti. Tim, vjerojatno jedina osoba na rođendanu (uz možda ono dijete koje je danas po prvi put potrčalo) nema pojma tko su Labrović, Matula, Vrvilo i Indoš pa lišen svake predodžbe o njima i njihovom dosadašnjem radu, a oslanjajući se na svoju aktivističku pozadinu, postavlja direktna, tek naizgled naivna pitanja. Otvoreno im priznaje da ništa nije shvatio za vrijeme izvedbe (citiram: Osjećao sam se kao u našem društvu – sjedim, sve se događa, ja ništa ne razumijem), pita ih o svrsi i utjecaju njihova djelovanja, njihovom odnosu prema nihilizmu, kako se osjećaju dok sviraju i o tome što misle kada ljudi, poput njega, odu usred izvedbe.

Konkretnost njegove znatiželje pokazala se veoma poticajnom za refleksivno grananje u najrazličitijim smjerovima, a između ostalog pojašnjeno nam je i osnovno pletivo današnje izvedbe. Inspiracija je crpljena iz lokaliteta Majskih poljana gdje će se, idejno, izvedba jednom i upriličiti. Mjesto je to koje je snažno pogođeno potresom na Baniji 2020. godine (zato Mohorovičićevi znanstveno-filozofski tekstovi o potresu) i mjesto gdje je odrastao zenitist Branko Ve Poljanski (zato tekstovi njegove zbirke Panika pod suncem). Dotičući se na ovaj način jugoslavenske povijesne avangarde lagano smo se probili i kroz hermetiku šahtofonske izvedbe, one koja je u otporu spram didaktike, u otporu spram smisla čime slama pitkost komunikacije. Tim je shvatio da je u redu da ljudi odu.

Taman negdje dok sam i ovu četvorku za kraj natjerala da podijele uspomene što ih vežu za ovaj prostor, na vrata Parainstituta provirila je starija gospođa razočarana što je propustila show, a ona doputovala s dalekog Črnomerca. Takvo što bi, jasno je svima, bilo nedopustivo pa je dobila ekskluzivu u obliku privatne izvedbe, a Tim i ja smo, budući da sad sve znamo pa je čarolija implodirala, nastavili dalje.

Potaknuta lakoćom kojom me moj novi prijatelj vodi kroz dan, ovaj put potpuno rasterećeno i besramno bacam komparatističke reference nazivajući ga današnjim Vergilijem, na što se on blago namršti pitajući zašto je vrganj. Tu negdje postaje mi jasno da je vrijeme spremiti snimač i ostatak večeri provesti bezbrižno – CirkoБalkana, Začarana Močvara i Ministarstvo psihodelije – hvala na tome! Obuhvatiti značaj ovog prostora, kao i 33 programa koja su se odvila kroz četiri dana rođendanskog slavlja, ionako nije bila moja ni mogućnost ni pretenzija. S tim u koštac uhvatile su se monografije Močvara i priča o URK-u, objavljena 2018. godine, i Od scene za scenu: 15 godina Pogona o čijoj smo skoroj objavi više saznali u petak, prvog dana rođendanskog slavlja. Sve što trebate znati, zapisano je tamo. Meni preostaje samo još nadodati najdražu vinjetu koju sam čula – crna mama maca koja noću pali sigurnosne alarme kluba zove se Tuđman, a mlade je okotila na stejđu Močvare.

Reportaža nastaje u sklopu projekta DKC live: Novi prostori zajednice, kulture i društvenosti koji provodi Mreža društveno-kulturnih centara.

Kako premostiti taj jaz i stvoriti prostor susreta, otvorenosti i interkulturne interakcije središnja je tema niza događaja Platforme Upgrade, čiji ovogodišnji projekt u okviru programa Kultura i umjetnost u zajednici u fokus stavlja zagrebački kvart Trnje, promišljajući otvorenost ove gradske četvrti ka interkulturnoj razmjeni, kao i njezine potencijale za dobrodošlicu i integraciju pojedinaca različitih vjerskih, rasnih, nacionalnih i drugih profila. Raznolika programska večer u Pogonu Jedinstvo uključivala je tribinu Od eksploatacije do solidarnosti – strani radnici u Zagrebu u kojoj su sudjelovali Nikola Vukobratović, Sunčica Brnardić i Sweta Pudasaini zajedno s moderatorom Leonardom Jurićem, a program se nastavio izložbom Otvoreni kvart? učenika_ica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna koja promatra kvart Trnje kao mjesto krajnosti i raznolikosti, ali i postavlja pitanje o njegovoj otvorenosti u kaosu urbanističkog razvoja koji ga je zadesio. Završetak večeri upotpunio je glazbeni program: koncert benda Toumaranke Orchestra i etno music party s Bezumom za DJ pultom. 

Ususret prazniku rada programska večer prigodno je otvorena tribinom na temu stranih radnika_ca, čijim se prisustvom kompenzira manjak radne snage, posljedica višegodišnjeg iseljavanja hrvatskog stanovništva. Kulturnjaci i radnici_e iz civilnog sektora činili su najveći dio publike koju je privukla ova tribina, “reprezentativna”, kako vele organizatori, za “dijalog o pravnim i radničkim aspektima migrantskog rada i sindikalnom organiziranju kao interkulturnom fenomenu”. Sunčica Brnardić iz Saveza samostalnih sindikata Hrvatske predstavila je osnovne statističke i demografske podatke kako bi pojednostavila razumijevanje sistemskog kaosa s kojima se suočavaju strani radnici u hrvatskim institucijama tržišta rada. Brnardić je istaknula kako dvije trećine stranih radnika_ca čine radnici iz susjednih nam zemalja (BIH, Srbija, Kosovo), dok preostalu trećinu koja bilježi značajan rast čine radnici_e iz južne i jugoistočne Azije. Izmjenom Zakona 2021. kvotni sistem zapošljavanja je zamijenjen testom tržišta rada koji provodi HZZ i ukoliko se ispostavi da nema odgovarajućih kandidata, poslodavac podnosi zahtjev za dozvolu i rad državljana trećih zemalja. 

“Strani radnici predstavljaju heterogen pojam i rad s njima je poput crne rupe jer nemaju pristup sindikatima ni institucijama tržišta rada”, zaključila je Sunčica Brnardić, uz napomenu da je “potrebno šire regulirati cijenu rada i kolektivne ugovore, definirati minimalne plaće po sektorima (što već postoji u sektoru graditeljstva i ugostiteljstva)”. Iako nedostaje kontrola države u provođenju ovih mjera, ne može se poreći da se neki pomaci ipak ostvaruju.

Jedina strana radnica u prostoriji i sugovornica na tribini Sweta Pudasaini doselila je iz Nepala u Hrvatsku prije osam godina kada nije bilo toliko stranih radnika pa smatra da je zbog toga bila bolje prihvaćena. “Sada puno Nepalaca dolazi u Hrvatsku i uglavnom se drže zajedno. Zbog jezične barijere nemaju mogućnost socijalizacije s lokalcima, a ta nemogućnost komunikacije uvjetuje rasizam i mržnju”, objasnila je Sweta navodeći da smatra kako bi država trebala osigurati lakšu integraciju, makar u vidu tečajeva hrvatskog jezika. Dok se državne politike sustavno oglušuju na dijalog o integraciji stranaca u Hrvatskoj, konkretni se pomaci naziru u gradu Zagrebu, gdje je lokalna vlast u gradskom proračunu za 2024. namijenila 150 tisuća eura za tečajeve jezika za strane radnike. 

Nikola Vukobratović osvrnuo se na problem agencija za pomoć pri zapošljavanju stranih radnika, kojima je država prepustila reguliranje zapošljavanja: “To su nano-agencije koje kontrolira puno veća agencija iz Katra, one su dio široke mreže agencija”. Naglasio je kako je to veliki administrativni kaos u kojem su radnici barem u legalnom statusu – slaba utjeha s obzirom da su taj legalni status stekli pod cijenu zaduživanja. Uzme li se u obzir ekonomska realnost stranih radnika, njima se “žuri vratiti dug od 7 do 10 tisuća eura, koliko su morali platiti agencijama”, dodala je Sunčica Brnardić uz zaključak da strani radnici u slučaju povrede ljudskih ili radničkih prava najčešće ne ulaze u sudske sporove jer im se to ne isplati u trenutku dok im prioritet otplatiti dug.

Uslijedila je tema nezainteresiranosti stranih radnika za edukacije o sindikalnom organiziranju. Srećom, Sweta se nadovezala s prijeko potrebnim reality-checkom, objasnivši da njeni sunarodnjaci dolaze iz države u kojoj ne postoji mirovinski sustav, a ugovor o radu postoji jedino u državnim institucijama, pa im je jako teško razumjeti koncepte bruto i neto plaće, a kamoli sindikalnog organiziranja. “Puno njih ne razumije sasvim dobro engleski, a edukacije se često rade bez prevoditeljice”, dodala je napominjući kako su neki od Nepalaca u Hrvatskoj nepismeni, što zahtijeva prilagodbu metodološkog pristupa i samog jezika komunikacije da bi se informacije o radničkim pravima učinile što pristupačnijima. “Vjerujem kad bi se stručni pravni jezik prilagodio i kada bi se tema prezentirala jednostavnim i pristupačnim jezikom, ciljanoj skupini nepalskih radnika bilo bi lakše razumjeti koja su njihova prava i kako reagirati ako se njihova prava ne poštuju”, dodala je Sweta.

Njezin komentar ponukao me da se zapitam zašto tribina nije održana na engleskom jeziku, kako bi rasprava bila pristupačna i stranim radnicima, tj. ne isključujemo li izborom hrvatskog jezika iz dijaloga upravo onu skupinu ljudi kojoj je tribina posvećena i čiji položaj intelektualiziramo? To sam pitanje postavila i u javnom forumu, na što je moderator Leonard Jurić objasnio je da je stvar u “organizacijskim kapacitetima svih uključenih, ali bilo kakav dijalog na ovu temu je konstruktivan”. Programski koordinator Operacije grad Sven Janovski dodao je da u organizaciji ovakvih skupova “teško dolazimo do ljudi i puno njih ne želi javno pričati o ovakvim temama, ne osjećaju se dovoljno sigurno”. To otvara novi set pitanja o tome zašto se ne osjećaju dovoljno sigurno i što oni dobivaju javnim izlaganjem. Jasno je da jednom tribinom nije moguće rješiti problem iz korijena, ali su tijekom rasprave isplivale ideje o drugim formatima koji bi mogli biti prijemčiviji i uključiviji. Tako je jedan posjetitelj obznanio da “ima jedna ekipa Nepalaca tamo malo dalje koja trenira nogomet kod bivšeg Urnebesa, ja mislim da bi oni puno radije igrali nogomet nego dolazili ovo slušat’ jer je to zabavnije sto posto”. Ako Nepalci vole nogomet, zašto ne igramo nogomet s njima? Postoji li neki drugi format susreta i interkulturne razmjene osim intelektualiziranja integracijskih strategija na tribinama na jeziku nerazumljivom strancima? Gdje ima volje, ima i načina.

Brojna pitanja koja su ostala u zraku nakon tribine amortizirala je izložba Otvoreni kvart?, fotografsko mapiranje učenika_ica Fotografskog odjela ŠPUD-a. Fotografije su bile isprintane na rupičastoj foliji obješenoj na drvenu konstrukciju nalik na stožac (šator?), zbog čega je izložba spontano postala interaktivna jer su se djeca uvlačila i skrivala u šatorske konstrukcije. Pet šatorskih punktova s radovima posvećeno je različitim aspektima otvorenosti kvarta Trnje. Posjetitelji su uživali u promišljenim kadrovima srednjoškolaca koji su prikazivali i prizivali razne teme: intergeneracijske susrete u kvartovskim parkićima, puteljcima i tratinama, prostorije udruge Are You Syrious? s doniranim potrepštinama posloženim na prekrcanim štenderima, kontraste obiteljskih kuća i visokih nebodera, kao i sve reprezentativne kvartovske prizore koje su učenici vješto ovjekovječili svojim objektivima.

Za kraj programske večeri, nastup afričko-hrvatskog benda Toumaranke Orchestra nadoknadio je sve nesavršenosti ranijeg dijela programa. Uigrani bend s karizmatičnim frontmenom Abijem Seydijem veselim je ritmom rasplesao i najsramežljivije bokove, stoga nije dugo trebalo da se publika prepusti pozitivnoj atmosferi. Da je glazba univerzalno razumljiva kreativna sila koja nadilazi intergeneracijske i interkulturne razlike najbolje je dokazao plesni podij u Močvari, na kojem se moglo vidjeti djecu kako intuitivno plešu i rade zvijezde u prvim redovima, a posjetitelje starije dobi kako energično cupkaju lijevo-desno u zadnjim redovima. Takvi entuzijazam i energičnost su nam prijeko potrebni mislimo li ostvariti neku promjenu i potaknuti solidarnost s drugim kulturama, a do tad mantrajmo: gdje ima volje…

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade, u sklopu projekta Trnje: Otvoreni kvart.

Nakon uspješnog programa prošle godine u Centru mladih Ribnjak, ove godine se aktivnosti provode u kvartu Trnje, zajedno s Pogonom – Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade, Udruženjem za razvoj kulture “URK” te Udrugom bivših učenika ŠPUD-a – UBU i Školom primijenjene umjetnosti i dizajna.

Cjelovečernji program odvija se u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo i klubu Močvara, a tematizira interkulturne trenutke koji obilježavaju Zagreb, integraciju pojedinaca drugih nacionalnih, kulturnih, etničkih, vjerskih i drugih pozadina u naše društvo te istražuje kako kroz kulturu možemo uspostaviti inkluzivan dijalog.

Započinje u 18 sati tribinom Od eksploatacije do solidarnosti – strani radnici u Zagrebu koja će problematizirati sve otvoreniji rasizam prema radnicima migrantskog porijekla te gušenje njihovih radničkih i ljudskih prava. O sindikalnom organiziranju kao interkulturnom fenomenu iz povijesne, pravne i radničke perspektive govore Nikola Vukobratović, Sunčica Brnardić i Sweta Pudasaini, a razgovor moderira Leonard Jurić.

Nakon tribine, u 19.30 sati u Velikoj dvorani Pogona Jedinstvo otvara se izložba fotografija Otvoreni kvart? učenika_ica Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, nastala kroz proces mapiranje Trnja i dokumentiraju rad udruge Are You Syrious? koja se bavi integracijom migranata i izbjeglica, otvarajući svoja vrata svima.

Za kraj večeri, program seli u Močvaru gdje u 20.30 počinje koncert benda Toumaranke Orchestra koji čine glazbenici afričkog i europskg porijekla, a čiji naziv u prijevodu s jezika Susua znači autsajder. Glazbenici koji čine ovaj sastav kroz svoju glazbu prenose proživljena iskustva i nastoje širiti svijest o tome da smo u suštini svi isti bez obzira na kulturne i geografske zadatosti naših okruženja. Nakon koncerta slijedi etno/world music party za koji je zaslužan DJ Bezum.

Toga se zadatka prihvatila Platforma Upgrade, neformalna mreža građanskih udruženja utemeljena 2015. godine na inicijativu Operacije Grad. Cilj je platforme uspostavljanje Interkulturnog društvenog centra koji bi po upravljačkom sistemu civilno-javnog partnerstva poticao društveni dijalog, solidarnost i pluralizam. Vođena iskustvom kooperacije gradske vlasti i civilnog sektora (zastupljenog Operacijom Grad) u upravljanju ustanovom Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, Platforma Upgrade potkraj 2022. godine udružuje se s Centrom mladih Ribnjak kako bi testirala potencijalni prostor budućeg IDC-a i razvijala model uključive lokalne zajednice.

Njihovi napori pretaču se u projekt Gradimo drugačiji kvart, čiji je raznolik sadržaj zamišljen kao svojevrsni pilot-program IDC-a. Od naročitog je značaja bilo što više angažirati mlade ljude – napose umjetnike u nastajanju – u istraživanje interkulturalnosti, i stoga se među prvima na listi provedenih aktivnosti našlo fotografsko mapiranje Došli smo na Ribnjak u suradnji s učenicama i učenicima Škole primijenjene umjetnosti. Zbog važnosti ekološke perspektive u dotičnoj tematici u projektu sudjeluje i Zelena akcija. Tako je u sklopu Okolišnog filmskog festivala u prostoru Centra mladih Ribnjak prikazan film Halla ide u rat, akcijska komedija o okolišnoj aktivistkinji i njezinoj borbi protiv kapitalizma i zagađivačke industrije, a nedugo nakon toga uslijedila je i radionica popravka predmeta Popravimo zajedno!. Za srednjoškolce je realizirana i radionica crtanja stripa pod vodstvom umjetnice Ene Jurov, čiji su se polaznici kroz kreativno izražavanje mogli bolje upoznati s konceptom interkulturalnosti. Obje radionice svojim su objektivima popratili učenici Škole primijenjene umjetnosti, a njihovi su radovi, zajedno s ranije spomenutim stripovima, izloženi u Galeriji Usput.

U travnju je sa Zelenom akcijom organizirano i cjelodnevno događanje otpočeto otvorenjem još jedne izložbe učenika ŠPUD-a. Objedinjujući motiv izložbe bila je slobodna interpretacija Ribnjaka u doba zimskog i ranoproljetnog zatišja. Mladi su fotografi nastojali uhvatiti društvenu dinamiku oko navedenog područja, kako bi predočili inherentnu raznolikost i ispunjenost zajednice čiji se putevi ovdje konstantno isprepliću. Radovi, budući postavljeni po deblima drveća u samome parku, posjetitelje uvlače u svoju priču ne samo kao promatrače, već i kao dio okoliša predstavljenog na slikama.

Ova fluidnost u određivanju pripadnosti nekoj zajednici – gdje i šetači u prolazu, pa makar i privremeno, postaju aktivni dionici zatečenog ekosustava – anticipira ideju IDC-a kao takvoga. On je, stoji u brošuri Platforme Upgrade, zamišljen kao prostor dijaloga među pojedincima i grupama, prostor koji integraciju tretira kao dvosmjerni proces. Mirela Travar, predsjednica Operacije Grad koja koordinira Platformu Upgrade, pojašnjava to na sljedeći način: ako se interkulturalnost promišlja kao problem koji treba riješiti, onda se i ljudi na koje se direktno odnosi reduciraju na uljeze, točku prijepora, prekid u jednoj skladnoj i homogenoj cjelini.

Projekt Gradimo drugačiji kvart smjera ponovnom uključivanju tih istih ljudi kroz umjetnost i kulturu. No, s obzirom na važnost načela uzajamnosti, on ne služi tek novim stanovnicima, nego i starima; ravnopravno društvo jednostavno se ne može graditi bez prilagodbe lokalne populacije. Stoga se vrlo nježnim ali promišljenim pomacima teži pokazati kako različitost nije prijetnja, već, dapače, prilika za rast i učenje.

Međutim, ta prilika krupnim koracima prerasta u nužnost. Na javnom razgovoru o klimatskim izbjeglicama priređenom nakon učeničke izložbe zaključuje se da velike globalne krize i okolišne promjene zahtijevaju iznalaženje inovativnih strategija integracije. Pritom je prijeko potrebna jača suradnja civilnih organizacija kao i sustavnije ispitivanje presjeka klimatske i društvene pravde. S time na umu, projekt Gradimo drugačiji kvart svakako je korak u dobrom smjeru.

Tekst je nastao u suradnji s Platformom Upgrade i projektom Gradimo drugačiji kvart koji vodi organizacija Operacija grad.

U sklopu konferencije Bernarda Cesar, Marija Juza i Filip Pintarić predstavili su potencijal umjetničke škole kao generatora obrazovanja u budućnosti na primjeru Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (ŠPUD). Na istu temu, u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi predstavljena je izložba Potencijal umjetničke škole kao generatora obrazovanja budućnosti koju je postavila kreativna platforma Organizam (UBU, Sintoment, Babushke i Nefunkcionalni most). Izložba prikazuje različite aspekte obrazovnog procesa i kreativnog rada u školi, između ostalog i proces nastanka pojedinih djela, od same proizvodnje materijala do gotovog rada, kroz sve školske odjele. Izložbeni prostor Salona time predstavlja i svojevrsni atelje. Predstavljeni su i različiti projekti na kojima je Škola sudjelovala i radovi učenika nastali u sklopu izvannastavnih aktivnosti, a izložba se dotaknula i utjecaja ŠPUD-a na cjelokupnu hrvatsku umjetnost i kulturu kroz ostvarenja njenih bivših učenika koji su svoje prve kreativne korake napravili upravo tu.

Uz spomenuto, izložba također propituje važnost umjetničkog obrazovanja i modele podučavanja specifične za ŠPUD i umjetničke škole općenito, koji mogu odgovoriti na obrazovne potrebe budućih generacija. Duga povijest ŠPUD-a i njena kontinuirana relevantnost pokazatelj su važnosti i održivosti fleksibilnog pristupa obrazovanju. Pritom se posebno naglašava velika satnica praktične nastave, projektna i izvanučionička nastava, interdisciplinarni i transdisciplinarni pristupi u rješavanju zadataka i izlaganje radova učenika izvan škole, čak i na međunarodnim izložbama. Specifično za ovu školu, a što se također smatra važnim, je i stvaranje osjećaja pripadanja školi, učenika jednako kao i učitelja. Bivši učenici Škole i nakon mature ostaju s njom povezani, a često se u Primjenjenu vraćaju i kao profesori. To je posebno važno jer su profesori tako već vrlo dobro upoznati s pulsom Škole i sami se s njom identificiraju. Također,  prenošenje znanja i iskustva najefikasnije je ako je razlika u godinama mala, kaže Cesar, odnosno kada se proces učenja generacijski rascjepka zbog čega Škola sustavno radi na međugeneracijskom povezivanju kroz projektnu nastavu. Na kraju još treba spomenuti individualno učenje kroz mentorirani rad i rad u malim kolektivima koji omogućavaju profesorima da se posvete svakom učeniku i zajednički ostvare njegov puni potencijal.

Kreativnost, kreativni i kulturni kapital i inovativnost danas su definirani kao potreba, ne samo u kulturnim industrijama nego i kao pokretač društva u cjelini, ali unatoč tome gotovo uopće nisu obuhvaćeni i primijenjeni u odgojno-obrazovnom procesu. Istovremeno, umjetničke se škole zbog kontinuiranog razvoja tehnologije neprestano moraju prilagođavati novim društvenim potrebama, što ih je prisililo na razvijanje fleksibilnih modela nastave. Dok se bitka za reformu obrazovanja u Hrvatskoj čini već davno izgubljena, a i u samom početku kritizirana je kao nedovoljno radikalna, umjetničke škole dva su koraka ispred. Umjesto traženja novih modela, umjetničke škole možemo uzeti kao primjer pristupa obrazovanju koji stvara poticajno okruženje za kreativnost sadašnjih i budućih generacija.

Za vrijeme trajanja izložbe na otvorenom pod nazivom Tolerancija koja je nedavno zatvorena u Zagrebu, jedna od programskih aktivnosti bila je i radionica izrade zmajeva. Učenici ŠPUD-a su za vrijeme radionice osmislili i izradili uz pomoć voditelja radionice Snježane Hristov i Žarka Tkaleca iz Zmajoljubaca – Kite Flying Lovers dva velika zmaja: zmaj ŠPUD-a i zmaj Tolerancije. U osmišljavanju i oslikavanju zmaja ŠPUD sudjelovali su učenici prvih razreda i Slikarskog odjela s mentorima Sanjom Balen i Milivojem Ćeranom, a zmaj Tolerancije oslikali su učenici Grafičkog odjela s mentorima Tomislavom Tomićem, Martinom Majcen i Teom Pranjić. Šivanje zmajeva i doradu realizirali su učenici Tekstilnog odjela uz mentoricu Ines Fey Gjurin i voditelje radionice. Puštanjem zmajeva Tolerancija i ŠPUD organizatori žele bitnost teme i poziv na toleranciju dodatno osvijestiti i među najmlađim generacijama.  

Nakon puštanja zmajeva od 19.30 sati u Galeriji Močvara moći će se pogledati izložba crteža i skica učenika koji su radili na osmišljavanju zmajeva. 

U istom terminu otvaraju se vrata i za početak večeri benefit koncerata učenika ŠPUD-a, a sredstva prikupljena tokom večeri bit će namijenjena uređenju školskog parka. Ideja je oživotvoriti postojeći park u atriju Škole kako bi se mogao otvoriti za boravak učenika, profesora, roditelja i posjetitelja prilikom raznovrsnih programa. Rad i aktivnost mladih umjetnika zahtjeva određenu vrstu uspostavljanja odnosa s prirodom i jačanje senzibiliteta u prirodnom okruženju. Upravo otvaranjem jedne ovakve oaze unutar same Škole, omogućilo bi mladim umjetnicima u nastanku afektivniji rad u području kreacije i oblikovanja, te protočnost svih odjela škole koji su u dvorištu punom automobila nedovoljno povezani kroz otvoreni prostor.

Na benefit koncertu nastupaju glazbenici i bandovi iz same škole: Orkestar GuEllyBa te bendovi TUĐI LJUDI i MENTAL.

Preporučena donacija na ulazu je 20 kuna.

Izložba je otvorena do 7. rujna.

Podržite maturante svojim odazivom.