Prva zagrebačka izvedba izvedbenog predavanja iz ovog ciklusa održala se u organizaciji Kurziva (nakladnika Kulturpunkta) na sceni Akademije dramske umjetnosti, a među publikom se zatekla i mlada ilustratorica Petra Divković koja je svoje dojmove pretočila u ilustriranu reportažu.

“Bilo mi je važno da u ilustracije unesem dio atmosfere koju smo, kao publika, doživjeli na izvedbi. Cijela ta večer neposredno me podsjeća na crvenu boju, zato je bilo i više nego smisleno koristiti ju na ilustracijama – nosila sam crvene čarape, majicu na crvene pruge, na podu je stajala crvena harmonika, a iz mraka se pojavila Tea Vidmar, jedna od izvođačica, u crvenoj haljini”, pojasnila je Petra okidače svog radnog procesa.

“Mrak, kao važan element izvedbe, također sam uključila u ilustracije jer je on bio ključan u stvaranju okruženja koje otvara prostor za izražavanje. ‘Temnica’ (tamna komora) u koju nas glumica Lina Akif na početku izvedbe uvodi, pridonijela je stvaranju intimne atmosfere, a tijekom cijele izvedbe, unatoč težini priča i iskustava koje smo čuli, bio je prisutan osjećaj sigurnosti i povezanosti. Gotovo kao da je tama omogućila slobodu izražavanja, otvaranja, preispitivanja i suočavanja s problematikom.

Odabrala sam motive koji su na mene ostavili poseban dojam; nisam htjela ulaziti u temu kroz tekstualne opise i natuknice, tako da istraživanje o samoj temi ostavljam čitatelju”, napisala nam je umjetnica. Ilustracije pogledajte u nastavku.

Reportaža je dio naše serije ilustriranih refleksija na programe nezavisne kulturne scene.

Festival otvara dokumentarna predstava Cure u režiji Tjaše Črnigoj, koja će biti izvedena 14. i 15. studenog u 19.30 sati u HNK Ivan pl. Zajc. Predstava se bavi odrastanjem, prvim seksualnim iskustvima i spolnim odgojem generacija žena. Selektirana je za Marulićeve dane i ovjenčana s čak sedam regionalnih nagrada, a više o njoj možete doznati u tekstu koji je za Kulturpunkt pisala Nika Krajnović.

Predavanje-performans Spolni odgoj II: Borba na programu je 22. studenog u 19 sati u Exportdrvu. Ovo djelo, nastalo u suradnji sa Slovenskim mladinskim gledalištem, Zavodom Maska i Mjestom žensk iz Ljubljane, bavi se borbom za reproduktivna prava žena u Jugoslaviji. Predstava, dio šireg ciklusa Tjaše Črnigoj, osvojila je niz nagrada, uključujući Specijalnu nagradu “Jovan Ćirilov” i Nagradu publike na festivalu Bitef.

U subotu, 23. studenog, u Palachu će se održati premijera dokumentarnog filma Crna vuna riječke filmske umjetnice Mare Prpić. Film prati proces istoimene predstave Kolektiva Igralke, koja tematizira iskustva beskućništva kroz biografske priče korisnika Udruge Oaza. O predstavi ste također mogli čitati i slušati na ovom portalu.

Najizvođenija predstava kolektiva, Bakice, ponovno će biti izvedena 24. studenog u 20 sati u Filodrammatici. Inspirirana svjedočanstvima starijih žena koje skupljanjem boca preživljavaju u Rijeci, predstava je gostovala od Berlina do Pančeva i doživjela gotovo 40 izvedbi. Jednu od prvih za Kulturpunkt je pratio Bernard Koludrović.

Kazališni crtić Plastika fantastika, namijenjen djeci od 4 godine, održat će se 20. prosinca u 17 sati u Dječjoj kući. Predstava u režiji Alise Debelić tematizira problem plastičnog otpada, dok radionica pod vodstvom Tanje Blašković potiče djecu na pronalaženje kreativnih rješenja za očuvanje okoliša.

Dio programa čini i radionica (p)ODRŽATI ODVAJANJA koju 23. studenog od 15 do 19 sati u Filodrammatici vodi kazališna umjetnica Tina Hofman. Radionica je namijenjena nezavisnim umjetnicima i kulturnim radnicima, a fokusira se na osvještavanje i usklađivanje brojnih uloga koje takav rad zahtijeva.

Ulaz na sve programe je besplatan uz prethodnu rezervaciju mjesta na igralke.kolektiv@gmail.com, osim predstave Cure koja se izvodi u organizaciji HNK Ivan pl. Zajc.

Kao dio programa Exposium u organizaciji udruge Kurziv (Kulturpunktovog nakladnika), 9. studenog u prostoru F22 (izvedbena scena Akademije dramske umjetnosti) u 20 sati održat će se gostovanje izvedbe Spolni odgoj II: Sposobnost.

Spolni odgoj II slovenske redateljice Tjaše Črnigoj, u koprodukciji Maske iz Ljubljane, Slovenskog mladinskog gledališča i udruge Mesto žensk, ciklus je od pet izvedbenih predavanja (Dijagnoza, Consentire, Sposobnost, Igra i Borba) koja skreću pozornost na pravo na seksualni užitak kao temeljno seksualno pravo u kontekstu ljudskih prava, iz različitih perspektiva i kroz različite izvedbene prakse. Izvedbena predavanja se temelje na razgovorima sa ženama koje su podijelile svoje osobne priče, iskustva i poteškoće, te na razgovorima sa stručnjacima iz različitih područja.

Sposobnost se temelji na pričama četiriju žena o njihovu seksualnom sazrijevanju, njihovu odnosu prema tijelu, njihovoj seksualnosti i odnosima. Ono što im je zajedničko je da sve četiri žive s invaliditetom te su stoga, kako Elena Pečarič navodi u svojem eseju Tako lijepa, a invalid, suočene s dvostrukom diskriminacijom, kao osobe s invaliditetom i kao žene. U Sloveniji je seksualnost osoba s invaliditetom zanemarena na sustavnoj razini, a seksualni odgoj je u tom području posebno manjkav, dok socijalni radnici imaju diskrecijsko pravo odlučiti hoće li ženama s invaliditetom pomoći u seksualnoj praksi, jer im to nije u opisu posla.

“U takvoj atmosferi koja sputava, žena s invaliditetom se doslovno mora boriti s vjetrenjačama kako bi izrazila svoju seksualnost, ženstvenost, dobrobit ili zadovoljstvo svojim izgledom, sobom i svojim tijelom. […] Zašto je tako teško shvatiti i prihvatiti da žena s invaliditetom može biti zadovoljna sobom ili svojim tijelom takvih kakvo jest, da se osjeća dobro, da se osjeća lijepom, privlačnom ili seksi.” (Elena Pečarič: Tako lijepa, a invalid)

U izlaganju se navode i izjave intervjuiranih stručnjaka (Elene Pečarič, Jerneja Hazimalija i Stevena De Weirdta) te ulomci iz eseja Elene Pečarič Tako lijepa, a invalid, objavljenog u časopisu Socijalni rad (slo. Socialno delo), god. 44, broj 1/2.

Projekt je dio ciklusa izvedbenih predavanja u kojima kao autorice i izvođačice sudjeluju i Nika Rozman, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, te stručne suradnice Alja Lobnik, dr. Gabrijela Simetinger i dr. Maja Vehar.

Nakon izvedbe slijedi razgovor s umjetnicama Spolnog odgoja II: Sposobnost u vodstvu Une Bauer.

Ulaz je besplatan. Broj mjesta je ograničen i obavezna je prijava putem formulara.

Izvedbeno predavanje se realizira u suradnji Kurziva s udrugom Maska i Akademijom dramske umjetnosti.

***

Režija: Tjaša Črnigoj
Izvođačica: Lina Akif
Izvođačica zvuka i autorica glazbe: Tea Vidmar

Vizualno oblikovanje i kostimografija: Tijana Todorović
Scenografija: Barbara Kapelj
Nurin glas: Katarina Stegnar
Oblikovanje i montaža zvuka: Jure Vlahovič
Oblikovanje svjetla: Tjaša Črnigoj, Igor Remeta, Manca Vukelič, Barbara Kapelj
Prijevod: Tina Malič, Andrea Rožić, Kristina Matić
Fotografija: Nada Žgank
Produkcija: Tina Dobnik
Postprodukcija: Nastja Kotnik Minik
Tehnički tim: Igor Remeta, Klemen Švikart, Jasmin Dasović

Iskustva su podijelile Martina Piskač (i Uroš Sede), Nura, Suzana, Tjaša i Linda.

***

Sex Education II: Ability

As part of the Exposium program organized by Kurziv (the publisher of Kulturpunkt), a performance of Sex Education II: Ability will take place on November 9 at 20h in F22 (Academy of Dramatic Art).

Sex Education II by Slovenian director Tjaša Črnigoj, co-produced by the Maska Ljubljana, Mladinsko Theatre and City of Women, is a series of five lecture-performances (Diagnosis, Consentire, Ability, Play, Fight), that shed light on the right to sexual pleasure as the fundamental sexual right in the context of human rights from different perspectives and through diverse performance practices. They are based on conversations with women who shared their personal stories, experiences and difficulties, and on interviews with experts in different fields.

Ability is based on stories of four women about their sexual coming-of-age, their relationship to their bodies, their sexuality and their relationships. What the four women have in common is that they live with a disability and are thus, as Elena Pečarič says in her essay So beautiful, yet disabled, faced with double discrimination, as persons with a disability and as women. In Slovenia, the sexuality of people with disabilities is overlooked at a systemic level and sex education is particularly lacking in this area, while social care workers have discretion as to whether they help women with disabilities with sexual practice, as this is not in their job description.

“In such a stifling atmosphere, a woman with disability literally has to fight windmills to express her sexuality, femininity, well-being or satisfaction with her appearance, herself and her body. […] Why is it so difficult to understand and accept that a woman with disability can be happy with herself or her body as it is, to feel good, to feel beautiful, attractive or sexy.” (Elena Pečarič: So beautiful, yet disabled)

Included are statements by expert-interviewees (Elena Pečarič, Jernej Hazimali and Steven De Weirdt) and excerpts from Elena Pečarič’s essay So Beautiful, Yet Disabled, published in the journal Social Work, Volume 44, Issue 1/2.

The project is part of a series of lecture-performances in which also Nika Rozman, Sendi Bakotić and Vanda Velagić participate as authors and performers, and Alja Lobnik, PhD Gabrijela Simetinger and PhD Maja Vehar as expert collaborators.

After the performance, there will be a discussion with the artists of Sex Education II: Ability, led by Una Bauer.

Admission is free. Seating is limited, and registration is required via form.

This lecture-performance is organized in collaboration between Kurziv, Maska, and the Academy of Dramatic Art.

The program will be held in Slovenian, with Croatian and English subtitles.

Directed by: Tjaša Črnigoj
Performer: Lina Akif
Sound Performer: Tea Vidmar

Music: Tea Vidmar
Visuals and Costume design: Tijana Todorović
Set design: Barbara Kapelj
Nuri’s voice: Katarina Stegnar
Editing audio tapes and Sound design: Jure Vlahovič
Lighting design: Tjaša Črnigoj, Igor Remeta, Manca Vukelič, Barbara Kapelj
Translation: Tina Malič
Fotography: Nada Žgank
Production: Tina Dobnik
Postproduction: Nastja Kotnik Minik
Technical team: Igor Remeta, Klemen Švikart 
Production: The New Post Office (Maska Ljubljana and Mladinsko Theatre)
Co-production: City of Women

Martina Piskač (together with Uroš Sede), Nura, Suzana, Tjaša and Linda shared their experiences.

Spolni odgoj II: Sposobnost dio je projekta Testing Ground: Reparative Practices for New Cultural Ecosystem koji provode Kurziv, Maska i Krytyka Polityczna uz potporu programa Kreativna Europa Europske unije. Akademija dramske umjetnosti pridruženi je partner projekta.

Riječima Davora Miškovića, pokretača festivala i direktora udruge Drugo more, “festival Zoom daje blisku sliku nečega što nam je poznato iz daljine. Ove godine to je slika umjetničkih gibanja u kulturnom području koje se nekad podudaralo sa zajedničkom državom. Taj pregled nužno je nepotpun i sigurno nedovoljan, ali predstavlja važan uvid u produkciju tekstova, predstava, stripova, fotografija i intervencija u javnom prostoru”.

Središnje mjesto za održavanje izvedbenog dijela festivala bit će Exportdrvo na riječkoj Delti, a festival će u četvrtak 23. svibnja u 20 sati otvoriti premijerna izvedba predstave Soft Skills autorskog tima koji čine Aleksandra Stojaković Olenjuk, Jelena Lopatić i Edi Ćelić. Idućeg dana, u petak 24. svibnja, na programu je predstava Sloboština Barbie (20 sati), nastala prema romanu Maše Kolanović u režiji Natalije Manojlović, nakon koje od 21.30 slijedi koncert riječke grupe Marinada. Program se u subotu nastavlja predstavom Spolni odgoj II: Borba slovensko-hrvatskog autorskog tima koji čine Tjaša Črnigoj, Sendi Bakotić, Vanda Velagić, Tijana Todorović i Lene Lekše. Suvremeno-plesna predstava Pripreme za sadašnje koreografkinje Ane Kreitmeyer održat će se u nedjelju 26. svibnja u 20 sati, dok će izvedbeni program festivala zaključiti predstava Cure riječkog Kolektiva Igralke i slovenske redateljice Tjaše Črnigoj, u utorak 28. svibnja u 20 sati.

Pored izvedbenog dijela programa, značajan dio radova koji će biti predstavljeni na Zoomu nastao je u okviru dva projekta Goethe-Instituta, Present Past i New Stages. Projekt Present Past je kroz različite umjetničke formate promišljao odnos susjedstva koji se transformirao usporedo s transformacijom država koje su nastale na području nekadašnje Jugoslavije. 

U sklopu ovog programa, u petak, 24. svibnja u Gradskoj knjižnici Rijeka održat će se izložba stripova nastalih pod mentorstvom Saše Rakezića, koji je pod imenom Aleksandar Zograf jedan je od najpoznatijih i najnagrađivanijih srpskih strip crtača, ilustratora i karikaturista. Za vrijeme trajanja izložbe trajat će i radionica izrade stripa, a svi zainteresirani mogu besplatno sudjelovati uz prethodnu najavu na e-mail adresu info@drugo-more.hr. Na izložbi će svoje stripove na temu kave predstaviti autori Ana Petrović, Boris Stanić, Dragana Kuprešanin, Danilo Milošev Wostok i Zlata Vojnić Kortmiš, s kojima je od 17 do 18 sati ispred Gradske knjižnice najavljeno druženje uz kavu.

Istog dana u 18 sati, u Galeriji Principij otvara se izložba fotografija bosanskohercegovačkih autora Dijane Muminović i Mitara Simikića, koje su nastale uz mentorstvo Ziyaha Gafića, nagrađivanog sarajevskog fotografa i ravnatelja Fondacije VII Akademija. Izložba fotografija, koje pričaju intimne priče njihovih autora, ostaje otvorena do 29. svibnja.

Na panel raspravi o temi uloge umjetnosti u tranziciji, u subotu 25. svibnja od 11 sati u Gradskoj knjižnici Rijeka sudjelovat će Ziyah Gafić, Zorica Milisavljević (koordinatorica projekta Present Past, Goethe-Institut Beograd), Aleksandar Zograf / Saša Rakezić (autor stripa, Srbija) i Zoran Žmirić (književnik, Rijeka). Raspravu na engleskom jeziku moderirat će riječka novinarka i spisateljica Gordana Brkić Žagar.

U okviru programa festivala predstavit će se i projekt Goethe-Instituta New Stages. Usmjeren na dramsko i kazališno stvaralaštvo, program podržava rad mladih autora s namjerom stvaranja veza između umjetnika iz Jugoistočne Europe i Njemačke.

Program će u ponedjeljak 27. svibnja ugostiti Hrvatski kulturni dom na Sušaku, u kojem će se održati scenska čitanja i razgovori s mladim kazališnim autoricama i autorima iz Hrvatske, Srbije i BiH. S početkom u 16 sati, na pozornici HKD-a svoju će izvedbu Kiselina predstaviti dramaturginja Asja Krsmanović, nakon koje će uslijediti Dario Bevanda s komadom Tama na rubu grada. Po završetku prvog dijela, s navedenim će autorima razgovarati zagrebačka dramatičarka Jelena Kovačić. Od 18 sati, dramski tekst 35 kvadrata ili 35 Nigdjezemska predstavit će dramaturginja Lucija Klarić, s kojom će razgovor održati riječka kazališna umjetnica Nataša Antulov, a program će u 20 sati završiti scenskim čitanjem Lizistrate dramaturginje i scenaristkinje Mine Milošević, s kojom će razgovarati Sunčica Šido iz Goethe-Instituta Beograd.

Više o programu festivala možete doznati na internetskim stranicama Drugog mora i Goethe-Instituta Kroatien.

Spolni odgoj II: Borba

Kišno je poslijepodne u dvorištu Nove pošte, prostoru Slovenskog mladinskog gledališča i Zavoda Maska u Ljubljani. Okupljena publika čeka početak izvedbenog maratona od pet performansa-predavanja o ženskom seksualnom užitku Spolni odgoj II, projekt nastao u produkciji dviju gore spomenutih organizacija zajedno s Mestom žensk. Pojedina mjesta u dvorištu nose žutu tablu s imenom ili opisom, poput prometnih znakova, pa tako svaki izvedbeni prostor nosi neko asocijativno ime. Po potrebi će isti prostori mijenjati imena u scenografija i gledalište, ovisno o zahtjevima i temi pojedinog performansa. Tako je sada, za početak, dvorište Nove pošte Školsko igralište gdje nam je dobrodošlicu poželio ženski autorski tim: redateljica Tjaša Črnigoj, izvođačice Lina Akif, Sendi Bakotić, Nika Rozman, Vanda Velagić i Tea Vidmar te Tijana Todorović, Barbara Kapelj i Lene Lekše koje potpisuju dizajn svjetla, scenografiju i izbor glazbe. Objašnjavaju nam zašto je školsko igralište uzeto za prvu stanicu ovog edukativnog višesatnog događaja – bila je to i njihova početna točka rada na ovom projektu. U jednoj takvoj školi, autorice su se upoznavale, razgovarale, dijelile osobna iskustva i potom istraživale što je sve za njih ženski užitak. Svako predavanje uključuje i dokumentarne snimke intervjua autorica sa stručnim suradnicama_ima i ženama koje su bile voljne podijeliti svoje iskustvo ovisno o temi performansa.

1. Dijagnoza

Črnigoj vodi publiku u Novu poštu kroz dvoranu u mraku, a put nam osvjetljavaju bljeskalice s mobitela. Ulazimo u manju sobu, svojevrsno zapozorje Pošte gdje čeka Rozman koja na crni linoleum izlijeva tube prozirnog gela, lubrikanta. Ulazak u mračne prostore i korištenje vlastite bljeskalice jedan je od provodnih motiva ovog ciklusa predavanja – da bi smo stekle znanje o (vlastitom) (ženskom) tijelu, potrebno je zaroniti u nutrinu i suočiti se s tamom koja nam krije put. Prvo predavanje, naslovljeno Dijagnoza, odvija se u izvedbenom prostoru koje nosi ime Zdjelica. Zdjelica je, prema mišljenju ginekologinje i seksologinje dr. Gabrijele Simetinger, ogledalo duše, prenosi Črnigoj. Dr. Simetinger je uključena u ovo predavanje kao jedna od stručnih suradnica_ka koji su svojim znanjem pridonijeli edukativnom aspektu projekta. Dijagnoza se bavi vaginizmom¹ i općenito boli uzrokovanom spolnim odnosom.

U pozadini se čuje snimka intervjua s djevojkom u ranim dvadesetima koja pati od tog poremećaja, čiji je put do prave dijagnoze bio težak i frustrirajući, ponajviše zbog ginekologinje koja njezinu bol nije doživljavala ozbiljno i više ju je zabrinjavalo to što djevojka odbija spavati s dečkom zbog boli. Isprva je djevojka osjećala samo peckanje za što joj je ginekologinja pripisala razne kreme, ali kasnije se bol proširila, ne samo tijekom penetracije, već i kod uzbuđenja. Njezin je glas pun ljutnje jer joj stručna osoba ne može pomoći, ne pokazuje razumijevanje ili suosjećanje, dapače, savjetuje joj da se “samo” treba opustiti i trpjeti. Za to vrijeme, nakon što je istisnula dovoljno lubrikanta, gela, kreme, Rozman ga razmazuje po podu i sebi te izvodi sitne akrobacije, kližući se s lijeva na desno. Trudi se izvesti ih što gracioznije moguće, zbog čega posrće i pada na pod, simulirajući nemogućnost dostizanja užitka tijekom neprestanog osjećaja boli i nelagode.

Dok Rozman raspoređuje hrpu ženskih gaćica po sluzavom podu u pozadini slušamo razgovor s dr. Simetinger o načinima liječenja vaginizma koji je, očekivano, povezan s internaliziranom mizoginijom i to, prema njezinim riječima, više nego što možemo zamisliti. U njezinoj je ordinaciji najvažniji instrument ogledalo. Govori kako se veliki broj žena gnuša od pogleda na vlastitu vaginu, a kamoli da ju dodiruju. Za to vrijeme, služeći se grafoskopom, Rozman na zidu projicira folije s fotografijama raznih vagina pa taj odraz na zidu zrcali po zidovima prostora koristeći se ogledalom. Korištenje grafoskopa još je jedan od zajedničkih motiva svih performansa, instrument koji vezujemo uz obrazovne institucije, mjesta gdje bi se zapravo trebalo učiti o spolnog odgoju. Služenje tim naizgled banalnim obrazovnim pomagalom, u interakciji s drugim predmetima i istraživanjem igre svjetla i sjene, autorice kao da su mu udahnule novi život izvedbenom kreativnošću.

Rozman potom uzima mobitel i snima uživo kako nježno prstima prolazi po prostoru što se također projicira na zidu, a za to vrijeme Simetinger objašnjava kako terapijom dodira liječi vaginizam. Francuska šansona koja je dosad svirala u pozadini sada se čuje iza prozora prostora u izvedbi Tee Vidmar koja sudjeluje u prva tri performansa. Vidmar krasi divan vokal i vještina pjevanja kojom uspijeva dodatno obojiti predavanja. Također je vrlo kreativna u instrumentalnoj izvedbi pa tako primjerice, u završetku Dijagnoze svira na različitim dilatatorima, instrumentima koji služe za liječenje vaginizma. Iza nje na plakatu stoji objašnjenje da im je dilatatore posudila Simetinger koja ih je dobila na poklon od pacijentice. Ipak, nedostaje jedan u setu, onaj najveći, koji je bivša pacijentica zadržala za sebe.

2. Pristanak (Consentire)

Črnigoj vergilijevski nastavlja voditi publiku u drugi prostor Nove pošte, nazvan Granice. Ovo predavanje je u izvedbenom smislu slabije od ostalih, ponajviše jer se odviše oslanja na upotrebu televizora za projekciju Rozman koja prenosi neugodno iskustvo djevojke čije granice i pristanak nisu bili poštovani. U isto vrijeme sudjeluju Todorović i Kapelj – jedna neprestano ugljenom crta lica muškaraca koji se nalaze iznad raširenih nogu žene pa ih potom briše, nižući tako beskrajne portrete koji ostavljaju crne, vidljive tragove na hameru, kao što svako negativno seksualno iskustvo ostavlja posljedice na osobu, dok druga hoda po tipkama na klaviru.

Na zidovima su nalijepljeni materijali i QR kodovi koji se bave temom entuzijastičnog pristanka, straha, silovanja i granica. Publika je slobodna da pogleda materijale dok se pušta snimka razgovora sa ženama o nepoštivanju njihovih granica i/ili ne pristajanju na seks. Ta velika količina materijala i sadržaja kojim je publika bombardirana izaziva preopterećenje, teško je pohvatati i upiti sve što se događa u prostoru. Rozman se vraća, ovaj put u bijelom kombinezonu s nekoliko vreća zemlje koju će rasporediti po sredini prostora na crnom linoleumu. Ritmičnim kretnjama koje blago aludiraju na erotične kretnje, ona stvara udubljenja u zemlji različitih oblika koja potom ispunjava sjemenkama i tako ispisuje riječ. Na kraju, tijekom kraće pauze, publici su uz čaj i kavu ponuđene slatke lizalice u obliku vulve.

3. Sposobnost

Treće u nizu predavanja bavi se temom seksualnosti i tjelesnosti žena s invaliditetom, a izvedbeni prostor ovoga puta nosi naziv Crna soba zato što ćemo, riječima Črnigoj, uživo pratiti razvijanje fotografija intervjuiranih žena. Osim samih fotografija, koje su opet projicirane grafoskopom, koriste se i folije crteža na kojima su (ne nužno realistični) portreti četiriju žena čije intervjue kasnije čujemo. Predavanje sad drži Lina Akif uz vokalnu i glazbenu pratnju Vidmar na maloj harmonici, i dalje se držeći repertoara francuskih šansona. Prostor je ispunjen grafoskopima i projektorima na školskom stolicama, a ispod svake stoji poveći grm mahovine, kao da signalizira mjesto projekcije intime svake od žena. Vodeći se esejem So beautiful, yet disabled Elene Pečarič, ovaj performans prije svega razbija stigmu žena s invaliditetom čija se seksualnost zanemaruje, kao i njihove potrebe i želje.

Jedan od zanimljivijih uglova istraživanja ove teme je potreba za asistentima koju iskazuju intervjuirane žene. Ti asistenti trebali bi pomoći korisnicima u istraživanju i zadovoljavanju vlastite seksualnosti, ponajprije radi zaštite dobrobiti i zdravlja osoba s invaliditetom. U razgovoru s jednim od koordinatora asistenata, on otkriva kako se nerijetko dogode ozljede kada korisnici eksperimentiraju na svoju ruku, u svojoj privatnosti. Postavljanje granica od strane asistenata u pomaganju svojim korisnicima s njihovom intimnošću pokazuje se vrlo škakljivim teritorijem, na čemu treba još raditi i razgovarati. Ono što se posebno ističe u ovom predavanju je snažan osjećaj topline koji proizlazi iz slušanja ljubavnih priča žena sa snimki.

4. Igra 

Nakon pauze za ručak u Publika baru koji se nalazi nedaleko od Nove pošte, u istoj zgradi kao i Mladinsko gledališče, po publiku stižu sve četiri izvođačice na biciklima uz vesele povike i uzvike, podsjećajući na opise woo djevojaka Barneyja Stinsona iz serije Kako sam upoznao vašu majku. Sve su odjevene u pomalo ekstravagantne kostime – Bakotić u ružičastoj haljini s bijelom bob perikom, Rozman u kostim s tigrastim uzorkom, Velagić u smeđoj bundi s čarapama i ničim drugim, a Akif, koja predvodi povorku jer drži i ovo predavanje, nosi bijelu kaćipernu haljinu i periku. Za razliku od prethodnog predavanja, ali općenito cijelog ciklusa, ovaj je performans energetski nabijen i vrlo zabavan za slušanje. Razlog tomu je zasigurno tema ovog četvrtog predavanja pod nazivom Igre – u njemu se istražuju različiti oblici fetiša i nastranosti poput BDSM-a, ne-monogamnih i drugih nekonvencionalnih praksi. Osim toga, Akifina persona je puno prisnija i razigranija od prethodnih s kojima smo se dosad mogli susresti. Kada nas dovede do dvorišta Nove pošte, radi turu svoje Kuće užitaka koja se smjestila u prostore instalacije ispred Pošte, a sastoji se od nekoliko teretnih kontejnera. U toj kući nalazi se njezin ured, klinika za besplatno testiranje i shibari soba gdje je publika pozvana da opipa kvalitetu uža koje se koristi za tu tehniku.

Ponovno smo u zapozorju Pošte koje je ovaj put namješteno kao muzej gdje se mogu pogledati Akifini rekviziti poput uokvirenog senzualnog crnog kostima za swingerske zabave koji je sama “napravila”. Na zidovima se mogu pronaći i snimke zaslona s FetLife profila, web stranice koja služi za umrežavanje zainteresiranih za nekonvencionalne fetiš prakse. Glumica daje sažet opis kako stranica funkcionira, uspoređujući ju s Facebookom za osobe željne upoznavanja i eksperimentiranja s različitim erotskim praksama. U sklopu ovog dijela velik je naglasak na spolnom zdravlju i zaštiti od prenosivih bolesti na čemu se, prema riječima Akif, inzistira u toj zajednici. Kao problem ističe nedostatak besplatnih testiranja i strah od stigme i osude liječnika koji ih provode.

Potom nas vodi na scenu Pošte, ovoga puta nazvanu Eden, koji je, kao i neki drugi prostori slabo osvijetljen i u koji treba ulaziti s oprezom. Izgled scene jako je atraktivan i kreativno dizajniran, zidovi su oblijepljeni raznobojnim flourescentnim trakama raspoređenim u slova koje tvore riječi vezane uz kinky prakse. Iste trake na podu iscrtavaju ženska tijela, a zbog svog isprekidanog rasporeda podsjećaju na cestu – moguću metaforu vrludavog i uzbudljivog puta do neistraženih putenih užitaka. Akifin bijeli kostim tako, osim što se igra s bijelom bojom kao simbolom čednosti, ima i praktičnu funkciju jer se čini kao da je sam izvor svjetlosti i olakšava praćenje njezinih kretnji po sceni. Dok se izmjenjuju glasovi četiri Slovenke iz off-a koje govore o svojim iskustvima sudjelovanja u pronalaženju zajednice i eksperimentiranju, Akif ih prati energičnim kretnjama koje simuliraju zavođenje i/ili seksualnu aktivnost što pridonosi uzbudljivim pričama, ali i blagoj nelagodi koja se može osjetiti kod žena kada govore o strahu od stigme i sramu koji bi uslijedio ukoliko njihova šira okolina sazna kako se zabavljaju u slobodno vrijeme.

5. Borba

Po izlasku u dvorište Pošte, sada se taj prostor zove Trg sindikata, a okolo je raspoređena hrpa panjeva. Posljednje predavanje Borba vraća nas u Drugi svjetski rat, u vrijeme partizanskih bitki za slobodu, do 1974. kada je pobačaj postao ustavno pravo. Međutim, ovo nije samo priča o državi, zajedništvu i nasilju – ovo je priča i o solidarnosti, ljubavi i tijelu neke nepoznate žene. Ovaj performans izvode dvije Hrvatice, Sendi Bakotić i Vanda Velagić, pa je tako jezik predavanja mješavina njihovog nespretnog slovenskog (za koji je Akif pak mislila da je hrvatski) i hrvatskog. Predavanje započinje spuštanjem u svojevrsnu kotlovnicu ispod Pošte, prostor koji je nazvan Ilegala gdje Velagić demonstrira različite načine tj. “kućne” lijekove za nesiguran abortus koristeći se zdjelom vode i grafoskopom. U zdjeli se nalazi kuglica crvene boje koja se odupire svim načinima uklanjanja, sve dok ne popusti pod pritiskom vješalice i krvava se boja počne širiti u zdjeli vode i po zidu prostora intenzivnog vlažnog mirisa.

“A ako to ne uspije…”, sintagma je koja se ponavlja nakon svakog neuspjelog pokušaja “kućnog” abortusa. 

Povratkom gore u dvorište slušamo Velagićin govor u ulozi Vide Tomšič, jugoslavenske političarke koja zajedno sa svojim suprugom ginekologom Francom Novakom-Lukom, predstavlja glavne aktere ovog predavanja i priče o borbi za reproduktivna prava u Jugoslaviji. Nakon rata, došlo je do naglog porasta opasnih pobačaja kod mladih žena koji su često završavali smrću i tadašnja je vlada odlučila tome stati na kraj tako da pobačaj zabrani i kriminalizira. Tematizira se i problem neprepoznavanja silovanja u braku kao zločina koji se jezivo demonstrira dugim nizom krvavih gaćica koje se vješaju na štriku u skladišnom prostoru Pošte gdje se izvodi ostatak predavanja, koji je ispunjen povijesnim i arhivskim materijalima. Vodeći se njihovim biografijama i radom, Bakotić i Velagić vode publiku kroz svoje istraživačko putovanje arhivima koje ih je vodilo preko gotovo cijele Europe. Naizgled suhoparni podatci i arhivistika oplemenjeni su uzbuđenjem i dinamikom koji ovaj duet uspješno nosi tijekom cijele izvedbe. Vjerojatno je tako najuzbudljiviji segment priča o potrazi za jugoslavenskom dijafragmom koja se proizvodila pedesetih godina u Savi Kranj, tvornici guma. Nažalost, nisu pronašle dijafragmu iz pedesetih, ali jesu iz osamdesetih godina, koju su svečano prezentirale izvlačenjem iz plave kutijice i pobliže ju pokazale publici. 

Borba je tako, u odnosu na ostale performanse-predavanja, možda najpunokrvniji dio koji savršeno zaokružuje sva prethodna predavanja stavljajući poseban naglasak na političku dimenziju borbe za ženska prava za koja se iznova, i iznova, borimo. Cijeli serijal predavanja predstavlja golem trud autorica da sažeto i efektno približe žensko pitanje publici, a teme koje su odabrane neizmjerno su dragocjene za trenutnu društvenu sliku u kojoj se nalazimo. Ovaj Spolni odgoj možda u imenu nosi broj dva, ali za neke je sigurno bio tek prvi susret s ovim važnim temama i pitanjima. Kao uspomenu na izvedbeno iskustvo, gledateljima se uručuju diplome sa žigom i potpisima autorica.

Pjesma Olivere Katarine Vučo Jer ljubav, to je miris belog cveća prati Borbu, a njezini stihovi raslojavaju sav koloplet emocija koji vezujemo uz motiv ljubavi – onih koje nas vesele i onih koje nas bole, a takvim se čini i iskustvo života tijela jedne, tako nam dobro poznate, žene:

„Jer ljubav, to je miris belog cveca
nežan dodir krila plave ptice
jer ljubav, to je patnja ili sreća
oluja ili vetrić tih i blag“

1. “Vaginizam se smatra jednim od najtežih seksualnih poremećaja kod žena. Vaginizam izaziva grčenje mišića zdjelice, što u potpunosti onemogućuje vaginalnu penetraciju čak i kada ju žena želi.” (citirano prema programskoj knjižici performansa) ↩︎

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kulturne trase društvenosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Na taj način polazišno pitanje u uvodniku je formulirala glavna urednica časopisa Pia Brezavšček, naglasivši i kako određene pozicije, posebno pozicije onih koji su zbog svog roda ili seksualne orijentacije na vlastitoj koži iskusili nepravdu i nezadovoljstvo prevladavajućim načinima djelovanja, nose veću osjetljivost na ove teme i, često iz sasvim egzistencijalnih razloga, imaju veći potencijal za preosmišljavanje rješavanja problema, uvjeta suradnje i suživota.

Upravo zbog toga, broj se uvelike naslanja na queer i feminističke perspektive, istražujući kroz osam tekstova riznicu ideja o tome kako djelovati drugačije. O takvim pristupima pisala je teoretičarka Eve Kosofsky Sedgwick, nazvavši ih reparativnima. Riječ je o terminu koji, kako objašnjava Brezavšček, u svojim tekstovima koristi dio autora_ica ovog broja časopisa, a koncept reparativnosti također je polazište međunarodnog projekta Testing Ground (koji zajednički razvijaju Maska, Krytyka Polityczna i Kulturpunktov nakladnik udruga Kurziv) u čijem okviru izlazi ovaj broj.

Izdanje otvara prilog zagrebačke teatrologinje i profesorice Une Bauer koja polazeći od vlastitog iskustva promišlja postupanje s prijavama seksualnog nasilja unutar institucija. Koreograf_kinja Gry Tingskog piše o parazitskim protu-strategijama i mikropolitičkim intervencijama u institucijama, dok kolektiv prekarnih radnica_ka u kulturi Systering opisuje pregovore unutar svoje grupe. Metodama kolektivnog rada posvećen je i tekst publicistice i socijalne pedagoginje Klare Otorepec, koji se nadovezuje na njeno dugogodišnje iskustvo u feminističkom čitalačkom kružoku Sestrinstvo ponosnog delfina.

Kustos i umjetnik Gyula Muskovics u svom tekstu istražuje kreativne principe eksperimentalne drag grupe Blacklips Performance Cult, dok je razgovor glumice i izvedbene umjetnice Line Akif s burlesknom izvođačicom Peekaboo Pointe posvećen reparativnoj moći užitka. Užitkom se bavio i istraživač Slavčo Dimitrov u tekstu o analnim tijelima i politikama. Broj zaključuje prilog kazališne redateljice Tjaša Črnigoj koja otkriva metodologije razvijene kroz proces istraživanja i stvaranja zapažene serije performativnih predavanja Spolni odgoj II.

Maska je časopis koji istražuje izvedbene umjetnosti u vezi sa širim područjem suvremene umjetnosti, multimedijskim praksama, društvenom teorijom i filozofijom. Časopis izlazi tri puta godišnje u dvojezičnom izdanju.

Broj Metodologije, taktike, strategije, kao i sva ostala izdanja Maske, možete naručiti na njihovoj stranici.

Spolni odgoj II serija je predavanja-performansa koju čine nastavci Dijagnoza, Pristanak, Sposobnost, Igre, Borba, a koja iz različitih kutova i kroz različite scenske prakse osvjetljavaju pravo na seksualni užitak. Svi nastavci temelje se na razgovorima sa ženama koje su podijelile svoje osobne priče, iskustva i probleme te na razgovorima sa stručnjacima iz različitih područja. Dijagnoza se odnosi na vaginizam i bolan snošaj koji, prema nekim istraživanjima, ima i do 40 posto žena. Sposobnost se temelji na pričama četiri žene s invaliditetom o njihovom spolnom sazrijevanju, odnosu prema vlastitom tijelu, seksualnosti i partnerskim odnosima. Igre ulaze u područje nekonvencionalnih seksualnih praksi, odnosno kinka. Borba je posvećena borbi za reproduktivna prava u Jugoslaviji. Predavanja-performansi nastali su u sezoni 2022./2023. u Novoj pošti (prostoru kojim suupravljaju Slovensko mladinsko gledališče i udruga Maska), a na festivalu Mesto žensk prvi put su objedinjena u cjelodnevni događaj.

Iz serije koja se iz različitih uglova bavi ženskim pravima u odnosu na seksualni užitak, Maja je izabrala odgovoriti na predavanje-performans posvećen pristanku, koji, kako stoji u opisu, otvara prostor za razmatranje što pristanak u seksu zapravo znači i kako izgledaju seksualne prakse koje nastaju uz pristanak svih uključenih. Za dio ilustracije je koristila ruž, a s nama je podijelila i kratki video kroz koji možete zaviriti u detalje.