Kroz performans Bella Vista Split umjetnik će ući u ulogu investitora, predstavljajući svoju viziju izgradnje budućeg atraktivnog kompleksa. Nakon performansa, u 12 sati, održat će se vodstvo izložbom u MKC-u, pod vodstvom kustosice Jasmine Šarić.

Pavle Mijuca umjetnik je i istraživač prostora. U svom radu bavi se propitkivanjem struktura moći iza prostornog planiranja i arhitekture. Svoj proces započinje istraživanjem problematike urbanističkog planiranja poput gentrifikacije, ilegalne gradnje i nereguliranog planiranja, koje provodi na internet portalima, građevinskim forumima i društvenim mrežama te analiziranjem prostornih planova. U predstavljanju rezultata svog istraživanja, služi se performansom i razvija likove ulazeći u ulogu turističkog vodiča, arhitekta ili istraživačkog novinara. Performanse upotpunjuje koristeći se objektima koje sam izrađuje, slažući motive koje balansira na granici stvarnosti i fikcije. 

Više informacija o događaju možete pronaći ovdje.

Russell u knjizi Glitch Feminism: A Manifesto vidi prostor digitalnog, online svijeta kao polazište, teritorij u kojem je moguće odbiti binarne rodne podjele i društveno uvjetovane zadanosti te na taj način raskrinkati mehanizme moći koji nas u svijetu “udaljenom od tipkovnice” (AFK – away from keyboard) prisiljavaju tek na jednu od dvije moguće opcije. U smislu opiranja društveno uvjetovanim binarnim podjelama, glitch se na Splitskom salonu najočitije otkriva u pričanju ženskih povijesti i individualnih priča u kontekstima nerijetko etiketiranima kao muškima; nekih duljeg, nekih kraćeg vijeka, kao i nekih koje nisu odmaknule od početka, koje su priznale poraz u muškom svijetu. Tematiziran je tako ženski rad u pomorstvu (Matea Šabić Sabljić, Brodi/ona), brodogradnji (Nadija Mustapić, Volim li svoj posao?) i ribarstvu (Karla Crnčević, Naše su ruke manje), ali i tvornicama (Neli Ružić, Do konca) i filmskoj industriji (Tatjana Dunja Ivanišević, Žemsko). Ali, kao što ni Russell ne promatra glitch tek kao pogrešku, kako to ističe i Meštrov, “nego upravo suprotno”, kao “proširenje/korekciju”, tako je teško ne zapitati se kakvo značenjsko proširenje nude navedeni radovi. Na koji način “promiču kompleksnosti feminističkih genealogija, potiču na produktivne dijaloge među generacijama kao načine izgradnje pravednijih povijesti, imaginiraju uključivije i zelenije sadašnjosti, lokalno, ali i mnogo šire”, kako je opisano u tekstu ovogodišnjeg Salona? Nažalost, tek neki od nabrojenih izlaze iz okvira dokumentarizma i arhivskog pristupa tematici; prvenstveno je to rad Neli Ružić, točnije videoportret bivše radnice Dalmatinke Sinj Ane Radović, prikazan kroz tjelesnu memoriju mehaničkih pokreta rada na predilici na kojoj je provela gotovo trideset godina svog radničkog vijeka. Uzmemo li u obzir da je i sama tekstilna (tzv. ženska) industrija bila svojevrsni glitch u “muškom” svijetu industrije, tada se kroz repetitivne pokrete kojima Radović gotovo pa da iscrtava oblik jednog stroja isprepliću ne samo tijelo i (nepostojeći) stroj već prošlo i sadašnje, ispričane i neispričane, gotovo zaboravljene, povijesti.

Rad Matee Šabić Sabljić Brodi/ona koji je, zajedno s radom Nadije Mustapić Volim li svoj posao?, postavljen u Pomorskom muzeju Split, možda je najočitiji glitch cijelog postava; autorice intervencijom u stalni postav muzeja izazivaju ograničenja koja binarna rodna dihotomija nosi sa sobom, ovog puta u svijetu pomorstva i brodogradnje. Tako je u zgusnuti stalni postav muzeja postavljeno šest brodica koje je Šabić Sabljić ručno izradila od odbačenog drva i epoksidne smole, dodajući radu i ekološku dimenziju. Drugi dio rada u mnogočemu je suptilniji, ali, nažalost, i manje odvažan; po zidovima muzeja postavljeni su deseci muzeoloških kartica, ploč(ic)a koje podsjećaju na info ploče i urbanu signalizaciju, na kojima su ispisane kratke biografije žena značajnih za povijest pomorstva. Ipak, rad kao da se kroz ove pločice utišava; nestaje ona silina kojom su brodice zauzele zasluženo mjesto u povijesti i muzeju. Priče na njima tek su došapnute nekom tko je dovoljno uporan da se provlači kroz postav i škiljeći potraži neku dotad nepoznatu priču.

Vratimo li se na trenutak na sam naziv ovogodišnjeg Splitskog salona, Ne posve izgubljeni jedni za druge, u njemu možemo iščitati ljudski kontakt, povezivanje, komunikaciju i brigu kao kolektivni glitch u svijetu koji, čini se, počiva na dubokim društvenim podjelama i nasilju. U tom smislu, radovi Splitskog salona postavljeni u Multimedijalnom kulturnom centru Split mogu se čitati ne samo kao poziv na otkrivanje skrivenih ženskih povijesti već kao i međugeneracijska komunikacija, komunikacija s prošlim, povijesnim, ali nikako dovršenim. Ona najočitija, komunikacija između generacija žena unutar jedne obitelji, otkriva se u dvama radovima postavljenima u izložbenom prostoru MKC-a; u prvom redu, u multimedijalnoj instalaciji Vide Guzmić Sjene njezinih slika, koja na vizualno primamljiv i zaigran način revalorizira radove amaterske umjetnice Sofije Guzmić, autoričine bake – slike u kojima se uočava utjecaj naivne umjetnosti, izrađene u tehnikama slikanja na staklu, kolažiranja i precrtavanja. Guzmić svojim radom priziva glitch u njegovom izvornom obliku, onom digitalnom, te Sofijinim radovima prišiva sjene u bojama RGB spektra. Propitujući odnos umjetničkog (i) amaterskog rada, Guzmić iz sjene izvlači i komunicira s onim najbližim nam neispisanim ženskim povijestima i pričama, onima koje žive u obiteljskom stablu i ukazuju na žensku svakodnevicu i stvaralaštvo unutar društveno nametnutih ograničenja. S druge strane, videorad Selme Selman Salt Water after 47, u kojem prati 47-godišnju majku i njezin prvi ulazak u more, proizlazi iz sudbine, svakodnevnog života te više funkcionira kao dokumentiranje proživljenog nego kao međugeneracijska komunikacija i kolaboracija.

Ako se odmaknemo od generacija unutar jedne obitelji i komunikaciju proširimo na “prošlo, trenutno i buduće”, ona se otkriva i u većini ostalih izloženih radova u prostoru MKC-a. Tako će Nicole Hewitt i Ivan Slipčević u kompleksnom radu Žene minorne spekulacije otvoriti prostor za nove interpretacije prešućivanih ženskih povijesti kroz neolitnu figuricu, a Lala Raščić u jednokanalnom video-pripovjedačkom performansu EE-0 ponuditi rekontekstualizaciju grčkog mita o Arahni.

Spontana međugeneracijska komunikacija događa se i na samom ulazu u galerijski prostor MKC-a. Ispred crnog zastora, kao u predvorju, dočekuje vas Alieta Monas Plejić, čije su slike na ovom Salonu kustoska intervencija u postav i poziv na revalorizaciju ove umjetnice. Nasuprot Monas Plejić smješten je rad Renate Poljak Mrtvo more, sastavljen od crteža koje biste lako mogli zamijeniti za kadrove njenih filmova. Ako znamo da Poljak inače ističe Monas Plejić kao jednu od ključnih figura u svom umjetničkom obrazovanju, kao osobu koja ju je naučila osnovama crtanja, učinit će nam se zgodnim ovaj susret autorica u postavu izložbe.

Postavljajući radove u osvijetljeni dio galerije, izvlačeći Monas Plejić iz mraka ostatka izložbenog prostora, kustosica ovim činom u kolektivnu splitsku svijest priziva ne samo Alietino dugogodišnje umjetničko djelovanje u Splitu, već i samu temu svjetlosti koja je izvor inspiracije za Monas Plejić (ciklusi Zidovi svjetlosti, Eppur e luce sopra d’ ogni luce – Ipak je svjetlost, Eppur e luce sopra d’ ogni luce – Ipak je svjetlost nad svjetlostima). Uz četiri izložene slike, ostavljena su četiri prazna uokvirena mjesta za radove kojima tek treba nadopuniti Alietin arhiv, na što su pozvani i svi posjetitelji koji posjeduju neki njezin rad.

Priča o ovoj umjetnici ipak se ne može svesti samo na njen slikarski opus pa mi se čini gotovo nemogućim ne spomenuti i njen angažman u radu s djecom i mladima. Neka bivša djeca Splita 90-ih zasigurno se sjećaju Aliete kao nastavnice, a neka kao utemeljiteljice dječjeg bijenala Ujedinjeni svijetli svijet pa sumnjam da sam jedina među vršnjacima koju uz Alietu veže neko dječje sjećanje. Navikli na zidine kao kulisu naše ulične zabave, iznenadan susret s ovom ženom, koju smo zatim mjesecima pratili kao trupa po ulicama Dioklecijanove palače, pokazao nam je zaigranost kojom možemo pristupiti svijetu oko sebe i svemu onome što nam je poznato, a stoga nerijetko i dosadno, svakodnevno i nezamjetljivo. Alieta, kojoj je svjetlost ne samo glavni motiv u slikarskoj praksi već i u kontaktu s ljudima, tako u mojoj, a vjerujem i kolektivnoj splitskoj memoriji, funkcionira kao glitch.

Među radovima izloženima na ovogodišnjem Salonu našla su se i dva ukorijenjena u izvedbenom, koja su simbolično zaokružila ovu manifestaciju i posjetiteljima ponudila “poticaj da se čuju unutar trenutačnog kaosa svakodnevice”, kako navodi Meštrov. Postav u galeriji MKC-a prvi je otvoren, a ambijentalna instalacija Dobra voda Zrinke Šimičić Mihanović (koreografija), Marine Bauer (prostorna instalacija) i Didiera Doueta (zvučni rad Espace – Vibrations 4: Résonnances), koja posjetitelja dočeka odmah na ulazu u Dom mladih, funkcionira kao svojevrsna kulisa za metaforičku garderobu na koju smo navikli na ulazima u kulturne institucije. Dok vam uši ispiru ambijentalni zvukovi, a tijelo prolazi kroz instalaciju dodirujući njene trake kartonskih papira, kao da se čistite od svega vanjskog da biste bili spremni na ono što vas čeka unutra. Tako nas ova instalacija, čijem su “izvedbenom aktiviranju” građani mogli prisustvovati dan nakon službenog otvaranja Salona, vraća iz onog početnog, Russellinog online svijeta u ovaj fizički, u kojem je dodir još uvijek moguć i u kojem pojedinac preko kontakta i pokreta spoznaje ne samo svijet već i sebe i druge.

S druge strane, koreografsko istraživanje i jednosatna izvedba Koreografija utopije pokret br. 2 Sonje Pregrad, Andre Giunija i Tina Dožića obilježila je zatvaranje programa Salona (iako izložba u Pomorskom muzeju ostaje otvorenom do 16. prosinca), a održala se u prostoru Akvarija Bačvice, kolektivno gotovo pa zaboravljenog, nikad dovedenog u funkciju – prostoru koji je simbol “poraza urbanog planiranja, neoliberalne zablude, greški deregulacije, rentne ekonomije i nemoći arhitektonskog autorstva”, kako navodi Jurica Pavičić u popratnom tekstu za Salon. I u ovom se radu pokret otkriva kao temelj ljudskog iskustva i uspostavljanja odnosa sa sobom i svijetom, kao širenje onog unutrašnjeg u trenucima kada subjekt želi zahvatiti i razumjeti vanjski svijet, a Akvarij postaje mjestom kolektivnog predaha, utočištem u okružju urbanističkog kaosa. Pregrad, Giunio i Dožić u Akvarij su pokretom, svjetlom i zvukom unijeli energiju koja se odbijala od betonskih zidova i dopustila okupljenima da na trenutak osjete potencijal ovog prostora. Koliko god dominirali izvedbom, Giunio i Dožić pružili su gledateljima i slušateljima meditativno iskustvo u ambijentu i situaciji koja sat vremena neprestano “napada” gledateljeve oči i uši, ne propuštajući priliku da okupljeni osjete dodir, dožive komunikaciju i usude se pomisliti da “nismo posve izgubljeni jedni za druge”.

Osim izložbenog dijela Salona, na inicijativu udruge Kvart održano je i predavanje povjesničara i povjesničara umjetnosti Duje Jakovčevića na temu Počeci feminizma u Dalmaciji, posvećeno političkoj i društvenoj klimi u Dalmaciji na početku 20. stoljeća, prvim tekstovima i javnim istupima u kojima se spominju prava žena. Predavanje fokus stavlja na povijesno-političke teme i ličnosti kojima se Jakovčević i inače bavi u svom istraživačkom radu, primarno na temu Hrvatske pučke napredne stranke. Stoga se postavlja pitanje koliko je ono plod fokusiranog istraživanja lokalne povijesti feminizma, a koliko je tek riječ o zanimljivim fusnotama na koje je Jakovčević naišao u istraživanju brojnih muškaraca o kojima govori. Naime, osim tek par ženskih imena usputno spomenutih na početku, predavanje je bilo fokusirano na priče o muškarcima koji su prvi pisali tekstove za lokalna glasila u kojima se spominju prava žena. Jedna od ključnih žena za početak feminizma u Dalmaciji, Maja Nižetić Čulić, osnivačica Narodne ženske zadruge 1918. godine, čije je lice iskorišteno u vizualu, a ime u najavi predavanja, spomenuta je tek pri samom njegovom kraju. Jakovčevićevo predavanje se u tom smislu zapravo pokazalo kao propuštena prilika da se liku i djelu Nižetić Čulić – čija je priča uglavnom nepoznata i dio one manje vidljive, ženske, povijesti – pristupi ozbiljnije i temeljitije.

Zadržavši se tek na općenitim informacijama o Nižetić Čulić i ne dotičući se njenog najaktivnijeg feminističkog djelovanja, Jakovčević na kraju diplomatski zaključuje da joj kao društvo dugujemo makar ime ulice. Svakako, službeno imenovanje neke ulice po ženi  jedan je od načina izvlačenja neispričanih ženskih povijesti iz mraka zaborava, ali je, neminovno, i najlakši način otplate starih dugova – mlako, uz minimum truda i uvijek s previše godina zakašnjenja. Na kraju svega, čini se, ostaje pitanje koja će od brojnih ispričanih, često prešućivanih, priča – tolikih glitcheva ženskog u patrijarhalnom svijetu – ostati prisutnom u kolektivnoj svijesti Splita i nakon zatvaranja ovogodišnjeg Salona i kada ćemo, da parafraziram Russell, glitcheve kojih je povijest prepuna početi promatrati kao generativnu silu i novi način zauzimanja svijeta.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura solidarnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Lana Beović

U Splitu se u posljednjih desetak godina dogodio niz kolaborativnih studentskih projekata koji su za cilj imali, ili još imaju, predstavljanje mladih umjetnika i kustosa. Usprkos nedostatku adekvatnih prostora za njihovu reprezentaciju te jasne vizije Sveučilišta i obrazovnih te galerijsko-muzejskih institucija, projekti se u Splitu događaju često i bez službene suradnje među fakultetima. Neki od takvih projekata, iako nažalost kratkog vijeka, ostavili su veliki trag na lokalnoj sceni, dok drugi pak postoje već godinama i uspješno ili manje uspješno grade svoju publiku. 

Primjeri recentnih verzija kolaborativnih praksi u području umjetničkog i kustoskog studentskog rada u Splitu su Premijere, izložbeni program splitske Umjetničke akademije, koji se već niz godina odvija u srcu Dioklecijanove palače, u Loggi Zlatnih vrata – nekadašnjeg Pučkog učilišta, današnjeg Centra za kulturu i cjeloživotno obrazovanje koji djeluje već 90 godina. Također valja spomenuti višegodišnji ciklus naziva Utorkom u Galeriji – Fast Forward, projekt nastao suradnjom Umjetničke akademije, Filozofskog fakulteta i Galerije umjetnina, koji je u šest godina postojanja predstavio gotovo 80 studenata Akademije i Povijesti umjetnosti putem samostalnih izložaba. Gotovo svima je upravo ovaj projekt bio prvi susret s izlagačkom djelatnosti, prvo pisanje kustoskog predgovora za konkretnu izložbu te prva suradnja na relaciji umjetnik-kustos. Možda najrelevantniji projekt koji je proizašao iz umjetničko-studentske sfere u Splitu je Bez Naziva. Počevši 2013. kao umjetnički rad za 39. Splitski salon, Bez Naziva je prerastao u kolaborativni prostor koji je funkcionirao kao galerija, biblioteka, klub studenata, mjesto za predavanja i tribine te svojevrsni dnevni boravak za sve uključene volontere i posjetitelje. Možda indikativno, najuspješniji projekt ovakvog tipa bio je potpuno izvaninstitucionalan. Nastao je zahvaljujući angažmanu nekolicine tadašnjih studenata slikarstva i kiparstva koji su preuredili zapušteni podrum zgrade Umjetničke akademije u Zagrebačkoj ulici te ubrzo postao mjesto druženja buduće – danas već aktualne – mlađe generacije splitske umjetničke scene. 

Ironično, splitski sveučilišni kampus zamišljen je još tijekom šezdesetih godina kao dio revolucionarnog urbanističkog rješenja Split 3 koji je svjetski prepoznat, i kao takav je postao sinonim modernističkog urbanizma Jugoslavije. Poanta današnjeg, napola izvedenog kampusa, bila je okupiti sve splitske fakultete u pripadajućim adekvatnim prostorima. Većina je uspjela u toj tranziciji, osim Umjetničke akademije i Filozofskog fakulteta, koji su sada već tradicionalno dislocirani po cijelome gradu. Iz toga proizlazi konkretan problem Filozofskog – čitave generacije završavaju studij bez doticaja s drugim smjerovima. Raštrkanost akademije i humanistike u Splitu direktna je posljedica vodstva dviju institucija i cijelog Sveučilišta, a odvojenost dvije tako bliske discipline zasigurno ne ide u prilog studentima. Naime, na pojedinim odsjecima splitske Akademije do prije par godina održavali su se zajednički predmeti sa studijem povijesti umjetnosti, te obratno, dok takva interdisciplinarna suradnja nije naprasno prekinuta. Ono što je ostalo jest velika potreba za povezanošću kojoj se pokušava doskočiti nizom vannastavnih izložbenih programa.

Navedeno je dobra ilustracija jedne šire problematike studentskog života u Splitu. Naime, ne postoji konkretna studentska galerija niti studentski prostor gdje bi se dogodila interakcija i kolaboracija između različitih disciplina. Ono što je trebalo zaživjeti na kampusu – punkt za druženje studenata raznih fakulteta – jednostavno se nije dogodilo. 

Mladi umjetnici i povjesničari umjetnosti u Splitu tako imaju tek dvije opcije za izlaganje. Osim godišnjih diplomskih izložaba u prostoru Multimedijalnog kulturnog centra u Domu mladih, mogu čekati da im s vremena na vrijeme neka institucija otvori svoja vrata ili mogu sa svojim mentorima sudjelovati u nekim od već navedenih projekata. Jedan od takvih projekata je grupna izložba naziva Rad, tekst, kontekst (oblici kolaborativnih praksi), otvorena 14. ožujka u prostorima Stare gradske vijećnice na splitskom Narodnom trgu. Izložba je zamišljena kao suradnja između studenata Odsjeka za slikarstvo i Odsjeka za kiparstvo Umjetničke akademije te studenata s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Splitu. Radovi mladih umjetnika u prostoru popraćeni su tekstovima sedmero studenata kustosa. 

Odabir gradskog prostora za izložbu je svakako pohvalan. Gledajući lokaciju i povijest vijećnice te raznolik izlagački program, stanovnici Splita razvili su kulturu posjećivanja ovog etabliranog prostora. No, infrastruktura same zgrade nije u reprezentativnom stanju i možda ne bi bila najbolji izbor za redovito predstavljanje studentskih radova. Nadalje, postavlja se pitanje procesa selekcije. Naime, s čak 27 umjetnika na tri kata te imajući na umu da je Rad, tekst, kontekst studentska izložba s fleksibilnijim kriterijima izlaganja, ne može se oteti dojmu da se pri odabiru radova moglo i više promišljati o njihovoj interakciji u prostoru, te da je broj od 27 umjetnika, sa samo dva odsjeka relativno male akademije kao što je splitska, možda preveliki zalogaj za jednu koherentnu izložbenu priču. Usporedbe radi, projektu Utorkom u Galeriji – Fast Forward trebalo je gotovo tri godine programa da “pokrije” toliko veliki broj umjetnika. 

Koliko Rad, tekst, kontekst uspijeva biti “mjesto aktivnog dijaloga i propitkivanja aktualnih problematika svakodnevnice”, kao što se tvrdi u pozivu na izložbu, ostaje diskutabilno. Iako je većina kratkih kustoskih tekstova solidno napisana, pojedini su nažalost ostali na razini tekstualne ilustracije pripadajućeg umjetničkog djela ili doslovni prijepis statementa. Štoviše, nejasno je zašto su autorski tekstovi budućih povjesničara umjetnosti potpisani tek njihovim inicijalima ako se inzistira na ravnopravnom prostornom “dijalogu”. Mali format previše ograničava mlade kolege te se iskreno nadam da će im se u najavljenom katalogu povodom završetka izložbe dati više prostora za izražavanje.

Pohvalno je da je svaki rad dobio svoj kustoski tekst, no nesrazmjer se ipak dogodio između tekstualnih intervencija na zidovima izložbenog prostora i ostatka izložbe. Teško je fraze poput “Plutaju li uzvodno fragmenti subverzivnih poruka” ili “Zašto li je promjena samo difuzno osvijetljena” uskladiti sa studentskim tekstovima i radovima koji se ni u jednom trenutku ne referiraju na njih, što povlači pitanje granica mentorske intervencije kod ovakvog tipa reprezentacije te koliko ona doprinosi ili odmaže postizanju dijaloga ponekad hermetičnim curator-talkom.

Izložba u pozivu također postavlja pitanje homogenosti odnosno heterogenosti splitske scene tvrdeći da “heterogeni aspekt izložbe općenito podsjeća na neujednačenost splitske umjetničke scene, no ona je ipak potaknuta jasnom potrebom za homogeniziranjem i jačim povezivanjem i kolaboracijom unutar nje”. Poučena prošlim Splitskim salonom koji se bavio upravo ovom problematikom, ne bih išla toliko daleko i tvrdila da u Splitu postoji jasna potreba za homogeniziranjem, no za povezivanjem i kolaboracijom zasigurno da, što dokazuju i ovi mladi ljudi koji su na pravom putu za buduće potencijalne suradnje. Neki od radova koje valja posebno istaknuti, a koji mogu funkcionirati samostalno i van konteksta izložbe su Bura Ivana Jakšića i Biomorfna apstrakcija Antonije Šimunović, koji poštuju formu klasične organske apstrakcije, interesantna olovna skulptura More Nine Dajak, jedan od rijetkih čisto slikarskih radova naziva Brzina Petre Lizde te konceptualno snažno razrađene Tri etape nepomičnosti Josipa Šurlina.

Željno iščekujem autore predstavljene na ovoj izložbi vidjeti u budućnosti s nekim drugim radovima i u nekim drugačijim kontekstima. Potencijal suradnje između najmlađe generacije budućih kustosa i akademskih umjetnika svakako postoji. Nadam se da će im izložbe poput Rada, teksta, konteksta te pripadajući projekti pružiti barem priliku upoznavanja i umrežavanja, u čemu njihovi fakulteti podbacuju. Poučeni projektima Fast Forward i Bez Naziva, kontakt je ključni inicijator događanja na našoj sceni. Studentima treba pružiti barem minimum infrastrukture da bi uopće dobili priliku blisko surađivati i po prvi put se adekvatno profesionalno predstaviti. 

Nažalost, na državnoj razini trenutno nema više sluha za potrebe studenata. Na trećoj sjednici Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije, pitanje studentskog standarda izbačeno je s liste prioriteta. No možda sad, nakon što je ministar Barišić dobio javnu potporu od rektora i Filozofskog fakulteta, splitski Filozofski napokon dobije svoju zgradu i neka sustavnija suradnja između institucija postane stvarnost.  

Izložba Rad, tekst, kontekst (oblici kolaborativnih praksi) otvorena je do 30. ožujka.

Piše: Ivana Vukušić

Ove godine najvažnija umjetnička manifestacija grada Splita – Splitski salon, otvorena je grandiozno i sa stilom. Nakon dugog niza godina elitističkog pristupa organizaciji Salona, na način da se samo odabranim umjetnicima upućivalo pozive, ovaj put sa svježim licima u sastavu organizacijskog tima Hrvatske udruge likovnih umjetnika pod predsjedavanjem Vice Tomasovića, a pod palicom dvojice kustosa, Dalibora Prančevića i Bože Kesića, jednog umjetnika, Borisa Šituma, te ostalih suradnika i asistenata, Salon je okupio gotovo polovicu članova HULU-a Split i predstavio njihove radove. Poziv je bio upućen svim članovima, a nazivom “Prikazi podijeljenosti / Representations of Split” ostvarena je mala jezična manipulacija koja je aludirala na (podijeljenu) umjetničku scenu grada Splita, koju je suprotno nazivu ova manifestacija pokušala ujediniti. Zadnjih godina može se osjetiti nedostatak dijaloga među akterima scene te odvajanje u grupacije što dovodi do negativnih naboja u javnosti. Naravno, zbog kompleksnosti takvog pristupa konceptu manifestacije, dogodili su se i propusti. Nužnost i potreba da se splitska scena predstavi, naveli su kustose da radove ne selektiraju, a posljedično su nastali i problemi u samom postavu izložbe. Zbog nedavne afere oko podruma Dioklecijanove palače i pokušaja cenzuriranja manifestacije Adria Art Annale, upravo su oni bili prvi izbor organizacijskog tima za lokaciju Salona, uz Galeriju Kula, Salon Galić i atrij Galerije umjetnina. U protivnom, kako je navedeno u članku Slobodne Dalmacije u razgovoru s timom, Salon bi vjerojatno bio preseljen u Sinj. Također, podrumi su kao dugogodišnji izložbeni prostor splitskog Salona ipak kultna lokacija koja ima vrijednost i značenje u predstavljanju lokalne umjetničke scene. Uz navedene lokacije, određeni dio radova je intervenirao i u javni prostor. U ovom trenutku upućujem kritiku zbog nedostatka uputa ili popratnih materijala koji bi ukazali na dislocirane sredine. 

Splitska umjetnička scena – tendencija i recepcija 

Prvo pitanje koje se nameće samo od sebe a otvara i mnoga druga pitanja, jest sama svrha manifestacije, kome je ona namijenjena – sceni samoj i/ili publici, i koliko je u toj namjeri uspjela? Referirajući se na naziv kustoskog kolektiva WHW – što, kako i za koga?, upravo su mi se ova tri pitanja konkretizirala kao ona koja objedinjuju format, postav i svrhu splitskog Salona. Na samom otvaranju prisustvovao je veliki broj posjetitelja, pojedinaca kojima je struka usko vezana uz likovnu scenu, ali dakako i znatiželjnika koji su došli posjetiti prestižnu splitsku manifestaciju. Međutim, koliko se tih posjetitelja ponovo vratilo i pomno sagledalo radove? Posljednjih dana lokacije izložbe posjećivalo je mali broj posjetitelja, a svakako je bilo zanimljivo osluškivati njihove komentare koji nam uvelike govore o recepciji i doživljaju suvremene umjetničke scene. No, čija je uloga da se pojedincima približi suvremena umjetnost – umjetnika, kustosa i/ili likovnih kritičara, pitanje je koje se nastavlja na prethodna. Iako je to tema za neku d(r)ugu raspravu, teško je primijetiti da se kustoskim konceptom i o tome promislilo. Zbog svojevrsne kustoske antikoncepcije, ostavivši prostor za recepciju otvorenim, te želje da radovi ne budu dodatno pojašnjeni, posjetitelji su prepušteni doživjeti djelo prema vlastitom nahođenju. Koliko je taj koncept uistinu promišljen, a koliko se nametnuo sam po sebi, također je tema za raspravu. Namjerna nejasnoća koncepta i demokratičnost u pristupu postavu i recepciji otvorila je polje za veliki broj nadolazećih rasprava, a splitski Salon je zamišljen kao “platforma na kojoj se sagledava heterogenost suvremenosti u domeni lokalnog umjetničkog izraza” – kako poručuju organizatori. 

Kada govorimo o splitskoj umjetničkoj sceni teško je artikulirati stav koji bi objedinio sve ono što se na njoj događa ili pak ne događa. Velik je broj umjetnika predstavljenih na Salonu čije mjesto stvaranja uopće nije vezano uz grad Split, pa se postavlja pitanje što je uopće scena i kolika je njena pojavnost u gradu? Je li ona nekakva kulturna univerzalija ili živi organizam grada? Učmalost sredine u kojoj se formira splitska scena proizlazi iz različitih rakursa – ekonomskog, političkog, socio-kulturnog, te se očituje u korpusu i prezentnosti same scene. Problemi na koje umjetnici nailaze u produkciji odnosno realizaciji ideje rada često sputavaju i degradiraju stvaralački zanos, što je tema velikog broja radova ovog Salona. Ako se samo prisjetimo sveopćeg kaosa koji je nastao kada je pisana kulturna strategija grada nije ni čudno što u javnosti dolazi do konfuzije. Nedostatak izlagačkog prostora, ateljea, umjetničkih programa, projekata i rezidencija sigurno utječu na kvalitetu i produktivnost umjetničke sredine. Uz samu podijeljenost scene koja se osjeća u izričaju, stvaralačkom pristupu, a koju ovaj Salon tematizira i prikazuje, osnovna problematika je kroničan nedostatak kritičkog dijaloga među njenim akterima. 

Također, proboja u tradiciju i dogmu, provokacije, radikalnosti i progresivnosti u tematici radova i umjetničkom izričaju spomenutih aktera, gotovo da i nema. Možda je to ogled konfuzne današnjice gdje smo konstantno zatrpani informacijama i opterećeni borbom za egzistenciju no to ne bi smjelo biti opravdanje. Baš u ovom trenutku, iz ove pozicije, moramo upregnuti snage i provocirati, polemizirati, postavljati još više pitanja, zapletati se u odgovorima, komunicirati, misliti i otvarati dijaloge, bilo to aktivnim djelovanjem u zajednici, vlastitim stvaralaštvom u bilo kojoj domeni, okruglim stolovima, edukacijom itd. Sve je dopušteno, a interdisciplinarnost je nužna. Nažalost, upravo su nedostatak sinergije raznih disciplina i eksperimentiranja doveli do letargije i manjka kritičnosti. Podijeljenost nije nužno loša, više je riječ o različitostima koje su prirodne. Ovim tekstom a priori nemam namjeru skretati pažnju na negativnosti jer mlađe generacije itekako rade, splitska umjetnička scena se polako uzdrmava i kreativnog zanosa ne nedostaje. No, je li to dovoljno? Ono što se može zamijetiti jest manjkavost u promišljanju rada, neartikuliranost u stavovima i ograđivanje od potencijalne kritike sredine. 

Postav – tehnička problematika i prezentacija

Ulaskom u glavni izložbeni prostor Salona, same podrume Dioklecijanove palače, postaje nam razumljivo koliko je on neadekvatan za postav. Vlaga, nedostatak kvalitetnog osvjetljenja, voda koja curi sa svih strana, životinjski izmet, nemogućnost korištenja infrastrukture zbog rizika oštećivanja, onemogućavanje rada i represija nadležnih institucija koje određene izložbene prostore smatraju svojim vlasništvom kojim mogu upravljati diktatorski, umanjili su kvalitetu prezentacije radova, a samim time i recepcije. Korespondencija radova i prostora također je izostala. Prvi dojam jest da su u istočnom krilu podruma postavljeni radovi uglavnom konceptualnog karaktera, a u zapadnom krilu oni figurativnog, iako prolazeći kroz daljnji postav primjećujemo namjeru da ne prevladava jedan tip u određenom prostoru. Tematika na koju nailazimo u velikom broju radova raznolika je, no ipak se može svesti na nekoliko nazivnika – turistifikacija, kulturna politika, unutarnje borbe pojedinca, položaj umjetnika u društvu i slično. 

Budući da su podrumi kao izložbeni prostor najveći i postavom najbrojniji izdvojit ću nekoliko radova koji su se tu istakli. Rad koji se nalazi na samom izlazu iz zapadnog krila podruma – Sarkofag Sv. Dujma, Pelin i med, različitost genetskog koda Dijane Ive Sesartić prikazuje objekt u obliku sarkofaga u kombiniranoj tehnici voska na podlozi od pčelinjih saća koje potom prekrivaju sam sarkofag. Preciznost i slojevitost rada koja odgovara na temu salona, asocirajući na pjesmu splitskog autora Dina Dvornika Pelin i med te povijesni kontekst, način na koji je rad smješten u prostoru, izvrstan je primjer promišljenosti koja zadovoljava i uokviruje sve potrebne aspekte – zanatski, estetski i semantički. Nadalje, od umjetnika mlađe generacije izdvojila bih Bez naziva 009 kipara Dragoslava Dragičevića, oku privlačnu instalaciju u prostoru nastalu u kombiniranoj tehnici kartona i mramora, zasebno postavljenu u jednu od podrumskih soba. Na podu uočavamo gomilu oblika izrezanih iz kartona koji prikazuju fasadu kuća te jedan mramorni objekt koji predstavlja cijelu kuću. Dragičević često u svojim radovima tematizira odnos sebe kao umjetnika naspram okoline koja ga okružuje pa tako i u ovom radu možemo iščitati podijeljenost autora predstavljenog puninom mramorne kuće, aludirajući među ostalim na kamen s otoka Brača odakle je Dragoslav porijeklom, naspram “šuplje” okoline. Radi li se o neaktivnim umjetnicima koje autor možda želi akcentuirati, na posjetitelju je da dokuči.

Diskurzivni element video rada naziva Baba Darka Škrobonje u trajanju od otprilike 5 minuta ostavlja nas duboko potresenima ljudskim pričama koje su prepune oprečnih apsurdnosti. Darko u ovom radu spaja snimku njegove bake dok nožem guli kožu zeca s audio zapisom razgovora s unukom sudionika Drugog svjetskog rata koji prepričava tragičnu sudbinu svoga djeda. Inače, iako je Škrobonja još uvijek student, svojom produktivnošću je aktivniji na umjetničkom polju od nekih kolega koji su na salonu predstavljeni. Izuzetno simpatična je instalacija Dina Bićanića nazvana Dopunska nastava – niz redova školskih klupa koje oponašaju učionicu s podrumskih zidom kao pozadinom. Na klupe su postavljeni razni predmeti koje je autor izradio poput: slušalica napravljenih od žvakaće gume, komada cigle na koji su nacrtane tipke predstavljajući mobitel, opuška cigarete izrađenog od drva. Osobno razočaranje mi predstavlja rad Brodotrogir Vilima Halbartha čija pretjerana pretencioznost izražava megalomaniju autora postava. Naizgled zanimljivu instalaciju cijevi broda postavljenih u jednoj od podrumskih soba uz snimku varioca škvera Brodotrogir, uništio je pretjerano izražen i napadan postav objekata spram prostora te je tako zašao i u ostale prostorije i time narušio autonomnost susjednih radova.

Suradnja i interakcije Salona

Od ostalih noviteta koji su se u sklopu salona dogodili skrećem pažnju na suradnju Salona s emisijom Grid community radija KLFM. U njoj je u nizu razgovora s akterima umjetničke scene, uz koordinaciju samih kustosa, dokumentirana njihova radna biografija i najavljene buduće akcije. Slušatelji se tako putem podcasta postavljenih na web stranici radija imaju priliku upoznati s kustoskim dvojcem salona, zatim s kustoskim kolektivom Our, Ninom Jurić – organizatoricom festivala Nus, te Duškom Boban, inicijatoricom revitalizacije kamenog kioska na Marjanu gdje u okviru Salona izlaže svoje analogne fotografije s prikazima moderne arhitekture grada Splita. Hvalevrijedan projekt kojim se želi osnažiti kulturna ponuda grada, što prema lokalnom stanovništvu tako i građanima, kiosk na Marjanu je zamišljen kao platforma za buduće projekte i suradnje u kulturi i umjetnosti gdje su svi protagonisti scene pozvani da sudjeluju.

Definitivno najbitniji dio postava Salona Galić je arhiv žive memorije u kojem se prikazuje stotinjak splitskih umjetnika i desetak povjesničara umjetnosti koji u kratkim videozapisima iznose svoje misli i stavove o splitskoj umjetničkoj sceni te ulozi umjetnika u današnjem svijetu. Posjetitelji mogu izabrati umjetnika i poslušati njegovu analizu same scene što je izuzetno važno za stvaranje odnosa umjetnik-djelo-posjetitelj. Sama količina videa i znatiželja da upozna protagoniste navodi posjetitelja na povratak u Salon.

39. Splitski salon kao društveno zbivanje, kako ga je novinar Sandi Vidulić okarakterizirao, a što on uistinu jest, tako je ipak osvijestio potrebu da se nadiđu podjele kako bi se pojedini akteri umjetničke scene zbližili i ostvarili komunikaciju, a potom i da se potencira umjetnička produkcija. Na tom tragu zaključujem ovaj tekst mišlju Nicolasa Bourriauda: “Kao ljudsko djelovanje utemeljeno na razmjeni, umjetnost je istovremeno i objekt i subjekt etike: tim više što je, za razliku od ostalih djelatnosti, njezina jedina funkcija da se izloži toj razmjeni. Umjetnost je stanje susreta”.

Kada je u veljači 2011. proglašen stečaj Uzora iz Splita, svjedočili smo još jednoj propasti nekada uspješne tvrtke. Budući da nije bilo materijalnih uvjeta za nastavak poslovanja, početkom lipnja su sve zaposlenice dobile otkaz ugovora o radu. Isprovocirani novom žrtvom pretvorbe i privatizacije na hrvatski način, nekolicina građana se pokušala solidarizirati s radnicama, organizirajući medijski popraćene javne akcije, no sve je završilo gdje je i počelo – na simboličnim gestama podrške manjeg dijela javnosti. 

Gledati takve događaje i ne moći ništa učiniti moralo bi biti frustrirajuće za svakog čovjeka, ne samo zbog strepnje da se to uskoro može dogoditi i drugima, već i zbog osjećaja nemoći utjecanja na vlastitu sudbinu. No, kako se nositi s tim ako ste još i umjetnik? Je li odgovornost umjetnika naspram odgovornosti “običnog” građanina veća i je li njegova dužnost kao “kreatora” reagirati i aktivirati se? Naravno, to ovisi o osobnom senzibilitetu, ali sve veći broj “angažiranih umjetnika” pokazuje kako je sve teže zatvarati se u mikrosvijet ateljea i stvarati estetske objekte izvan konteksta uzavrele stvarnosti. 

Splitski umjetnik Boris Šitum osjetio se p(r)ozvanim, pa je umjetničku akciju/ performans Match ball izveo doslovno na “mjestu zločina” – krovnoj terasi zgrade Uzora. On je, i kao samostalni umjetnik te kao član i predsjednik udruge za suvremenu umjetnost Kvart, prepoznatljiv po neposrednom reagiranju na aktualne događaje, a radove izlaže u prostoru svakodnevnice, van institucionalnih okvira, najčešće u gradskoj četvrti Trstenik (gdje se nalazi i zgrada Uzora). Video rad koji dokumentira ovu umjetničku akciju izložen je na ovogodišnjem, 37. Splitskom salonu, postavljenom od 4. studenoga do 4. prosinca u podrumima Dioklecijanove palače. 

Odjeven kao tenisač u bijelom, s “logom” Uzora na leđima, Šitum se u trku popeo na zgradu te lopticama s istim logom gađao radnice i prolaznike na ulici. Iako možemo govoriti o simbolici tenisa kao elitnog, “gospodskog” sporta koji nema mnogo veze sa sivom svakodnevnicom, veza “bijelog sporta” i Uzora je mnogo direktnija budući da je posljednji vlasnik tvrtke bio bivši tenisač Bruno Orešar. On je 1990-ih privukao pažnju medija zbog igranja tenisa s Tuđmanom, a zatim i brojnim poslovnim malverzacijama što su uslijedile nakon procesa privatizacije. Riječ je o paradigmatskom primjerku poduzetnika koji su, dočepavši se uspješnih tvrtki te sustavnim sklapanjima štetnih ugovora, rasprodajama imovine i nesavjesnim poslovanjem, koristeći kapitalistički patent nacionaliziranja gubitaka, a privatiziranja profita, doveli te tvrtke do propasti. Kao i u sintagmi “operacija uspjela, pacijent mrtav”, svaki njihov potez je bio meč lopta u “igri” uništavanja javne imovine.

S jedne strane, umjetnik se poigrava elementima teatra apsurda, jer na brutalno banalan i humorističan način progovara o tragičnosti ljudske egzistencije, razotkrivajući apsurde suvremenog društva i odnosa unutar složene društvene mreže (sport – visoka politika – poduzetništvo – eksploatacija rada). Kao izražajno sredstvo koristi i kič, osobito kada na kraju, kao “vrhunac” performansa skine i baci gornji dio dresa u publiku, na opće oduševljenje prisutnih “skupljača loptica”. S druge strane, gotovo u šamanskom ritualu preuzima identitet drugoga kako bi očistio prostor od duhova, oslobađajući se bar dijela nakupljene energije svakom bačenom lopticom, podsjećajući na Josepha Beuysa i njegovu zamisao o “transformaciji energije”. Naime,  ovaj rad, kao i neka ranija Šitumova ostvarenja, na tragu su Beuysove filozofije prema kojoj se tek iz čovjekove kreativnosti vidi mogućnost čovjekove slobode u društvenom, povijesnom i antropološkom smislu. Štoviše, išao je tako daleko i vjerovao kako tek iz svoje slobode stvaralaštvom može postajati čovjekom. Sve se zbiva u prostoru dijaloga čovjeka s čovjekom i u tom je smislu umjetnost sredstvo za političku akciju, a temeljno stajalište s kojeg je i Beuys poduzimao svoje umjetničke akcije su pitanja koja u središte doživljaja stavljaju dostojanstvo čovjeka. Konačno, za obojicu je ključna moralna odgovornost umjetnika. Što se tiče smještanja rada u kontekst teme 37. Splitskog salona, u kojem se sučeljavaju termini izlaganja (djela) i laganja, video se uklapa ako umjetnost cinično interpretiramo kao nemoćnu naspram sfera visoke politike i poduzetništva, a performans poput ovoga kao još jednu simboličnu gestu podrške manjeg dijela javnosti.

Jedno od gesla ovogodišnjeg Splitskog salona “Čovjek može biti razuman, građanin ne može” (Jacques Rancière) otvara i pitanje o zajedničkoj odgovornosti kao posljedici zadojenosti kapitalističkom ideologijom potrošnje i sveprisutnoj ovisnosti o dugovanju. Jesu li i “svi ostali”, naivno vjerujući pričama i bajkama ’90-ih, zatvarajući oči, uši i usta dok se ne tiče direktno njih samih, pasivno gledajući stvarnost kao da nije riječ o zbilji, pridonijeli postojećem stanju stvari? Kako bilo, umjetnici, uključujući i Borisa Šituma, bar na simboličan način postavljaju “nepristojna” pitanja i nude odgovore koje mnogi možda ne žele čuti.