U utorak su na rasporedu filmovi Stanje redatelja Thomasa Heisea u 19 sati i Giacomovo ljeto Alessandro Comodin u 21 sat. U srijedu pogledajte film redatelja Matiasa Meyera Posljednji Cristerosi u 19 sati, a u 21 sat na rasporedu je film Corta Felipea Guerrera i Suočavanje sa životinjama Jana van Ilkena.

Detaljnije informacije o navedenim filmovima i programskim sekcijama mogu se vidjeti na službenim stranicama festivala.

Uz nova filmska ostvarenja, Festival će retrospektivno prikazati izabrane radove našeg multimedijalnog umjetnika Ivana Ladislava Galete te poznatog talijanskog autora animiranih filmova Simonea Massija, koji će na radionici animiranog filma zaintersirane uvesti u osnove svog načina animacije. Dva međunarodna žirija dodijelit će nagrade najboljem filmu u konkurenciji dugometražnog i kratkometražnog filma, a posebnu nagradu za izuzetan doprinos razvoju umjetnosti pokretnih slika Festival će dodijeliti portugalskom redatelju Pedru Costi. Međunarodna publika imat će priliku dublje zaviriti u filmsku produkciju Estonije, ovogodišnje zemlje u fokusu. 

Na festivalu će se upriličiti i druge aktivnosti: predavanja, tribine i prezentacije, a ostala popratna događanja zaintrigirat će lokalnu publiku. Tamo će imati priliku upoznati i družiti se s hrvatskim i inozemnim profesionalcima iz svijeta filma. Svaki dan nakon projekcija, koje će se odvijati u kinima Karaman i Zlatna vrata, druženje će se nastaviti uz glazbu u hostelu Goli&Bosi. 

Program je u cijelosti dostupan na festivalskoj stranici.

Festival des Cinémas Différents et Expérimentaux de Paris koji se održava od 6. do 11. prosinca pozvao je Splitski filmski festival / Međunarodni festival novog filma da u segmentu Cartes Blanches predstavi 90 minutni program po vlastitom izboru. Tako će u kinu Les Voûtes 9. prosinca biti prikazana dva filma hrvatskog filmaša, performera i multimedijalnog umjetnika Tomislava Gotovca, Dead Man Walking i Glenn Miller 1. /Srednjoškolsko igralište 1./. Filmove će predstaviti programer Splitskog filmskog festivala Duje Škaričić.

Dead Man Walking je ready-made Tomislava Gotovca, sastavljen od isječaka njegovih, tuđih i arhivskih dokumentaraca, koji tvori jednu od mogućih autobiografija autora – provokativni kolaž njegovih avangardnih umjetničkih akcija iz 60 i 70-ih  godina prošlog stoljeća i osobnih obračuna s političkim ideologijama dvadesetoga stoljeća i kulturnim establišmentom u svojoj sredini.  Glenn Miller 1. / Srednjoškolsko igralište snimljen je u jednom kadru kao filmska posveta umjetnika Glennu Milleru i vesternima Johna Forda. Film navodi gledatelja na opušteno promatranje scena, raznih fragmenata koji ulaze u kadar, prolaze kroz njega i ponovno izlaze iz njega, ali ovaj izlet, kao i u  drugim Gotovčevim filmovima, nije prepušten isključivo volji gledatelja, već je uvjetovan sugestivnim impresijama koje pruža glazbena pozadina. 

Osim Split Film Festivala, svoje programe predstavit će i europske organizacije No.w.here, L’Alternativa Film festival  i Venice Mostra, Orizzonti section.

Podsjećamo da je prošlog mjeseca proslavljena trideseta obljetnica Gotovčeve akcije Zagreb, volim te! o čemu više čitajte ovdje.

 Izvor: Split Film Festival

Još uvijek mi pokretanje virtualne knjižare izgleda kao odlična ideja iako je Tomaš ustvrdio u jednom od intervjua kako to neće biti posebno značajan korak vezan za čitatelje, kad knjižara već ima isprofiliranu čitateljsku bazu. Svejedno, takva virtualna knjižara za grad koji pati od manjka opipljive, materijalizirane kulture tj. kulturnih događanja pokazuje da ima ljudi koji se trude promijeniti trenutno stanje limba kojem je Split jako sklon. Jako, jako sklon. Toliko da čak i oni najveći entuzijasti razviju nekakav oblik skepticizma. Pokupiš taj nekakav skeptični stav kojeg se kao kakve loše karakterne crte moraš riješiti kad dođeš u velegrad. Bilo koji velegrad, čak i velegrad zaglavljen pod navodnicima. Od Zagreba pa zapadnije. Da te ne vide kako se čudiš ljudima koji žive u skladu s vremenom, tj. ljudima koji su zapravo normalni.

Tu i tamo u autobusu obratim pažnju na pubertetsku i studentsku čeljad koja mirno sjedi u narančastom ili sivom sjedalu (da, redovito su te boje) i čita nekakvu knjigu ili časopis. Naime, oni mi pažnju privuku jer nisu pripadnici ove mobitel generacije koji stalno tipkaju nešto po tim stvarčicama, nisu čak ni oni kojima je nelagodno što moraju doći od točke A do točke B bez agorafobičnih osobina poput buljenja u pod ili kroz veliko staklo živčano lupkajući prstima po nogama ili sjedalu ispred sebe. Oni jednostavno čitaju i to im je najnormalnija stvar na svijetu. Barem onih petnaestak minuta u autobusu dok se pokušavaju dokopati centra grada.

Uvijek su me fascinirali u toj predanosti stranicama, kako im ne smeta, ne samo to što će netko vidjeti da čitaju, nego ni gužva, buka, žamor… ništa im ne bi omelo koncentraciju. Nešto slično Japancima, koji čitanje isto prakticiraju u nebulozno brzim vlakovima, ne gube vrijeme iako im treba par minuta do odredišta. Ali, ovaj scenarij ne odvija se negdje u Japanu, odvija se u Splitu, gdje zbilja fascinira netko tko čita dok se vozi, šeta psa u parku ili čeka u nekoj kobasici od reda da bi prijavio ispit. Ili bilo kakvoj sličnoj kobasici od reda. Ne može se čovjek oteti dojmu da je to čitanje ustvari kulerski ispad, a ne želja da se stvarno nešto pročita. A to smeta. Kao što smeta i to primjećivanje ljudi koji čitaju jer bih najradije da su neprimjetni, sasvim uobičajena slika… Uobičajena poput one slike penzionera u tom istom autobusu u kojem se zatekne mladi naivac s knjigom. Ta slika toliko bode oči jer je, vjerovali ili ne, protuprirodan prizor, kao stvoren za kolutanje očima i duboko uzdisanje.

Zanimljivo je da u Zagrebu nikad, ali baš nikad ne primjećujem ljude koji čitaju. Savršeno se uklapaju u sliku grada, makar bila nekakva falsificirana bojanka, nikad ni jedan od osobenjaka iz tramvaja s knjigom u ruci, kod mene ne izazove nikakav čudnjikavi pogled ili želju za komentiranjem. Ustvari ne komentiram ni ove iz Splita, samo se istaknu pa me to malo zatekne. Zatekne me toliko da shvatim kako postoji nešto u uvrnutom mentalitetu ovih prostora.

Nedavno je taj uvrnuti mentalitet pokušao sugerirati mojoj majci da se malo zamisli oko mojeg pisanja pjesama, jer se još uvijek zna dogoditi pojedinac koji vjeruje, ne da su pjesnici krhke dušice nego okrhnute i kako bi bilo društveno korisno da ih se pokuša zaliječiti. Moraš voljeti Split, nema druge.
Čitati da bi bio pametniji (načitaniji) ili čitati da bi bio viđen da čitaš, sasvim je svejedno, u Splitu jedan takav strši kao ona, nazovimo je tako, plutačica u punču. Pomisliš da si i ti bio u toj čitateljskoj zabludi nekoliko godina ranije i kako nisi ni primijetio da si prestao hvatati vrijeme, a postalo ti je pomalo glupo da na takav način daješ doznanja da i ti čitaš knjige. Dobro, stavljam veto na taj statement i prelazim na nešto mnogo podmuklije -; audio knjige.

Od Splita do Zagreba ima pet sati puta autobusom. Taj put sam pokušala preživjeti slušanjem muzike, ali ne, jednostavno nije išlo. Ne možeš pet sati u komadu slušati bubnjanje po osjetljivim ušima, možda sat, sat i pol najviše, ali počneš zijevati već oko 45-te minute. Svako daljnje izdržavanje je čisti mazohizam. Ali! Na povratku u Split sam se dokopala nekakve audio knjige koja je, svemirskom slučajnosti, trajala točno 5 sati i koju uopće nisam imala potrebe izbaciti iz ušiju. Ustvari jesam jednom, ali to se ne broji jer sam se morala javiti na mobitel. Uglavnom, knjiga je bila jedna od onih You’ve got the power, You have the ability to change the world američkih podvala, ali natjerala me da je odslušam do kraja i da se zapitam jesam li ja stvarno počela vjerovati da imam moć i sposobnost da promijenim svijet. Fora je što, bez obzira na knjigu, jesam promijenila nešto barem na neko vrijeme – sebe. Jer mi je, tih pet sati, s lijeve strane društvo bila djevojka koja je čitala džepnu zelenu knjižicu koju sam primjetila na ulasku u bus, a kasnije totalno zaboravila i na knjigu i na vlasnicu. Jebo sve, moć se događa u obliku neprimjećivanja splitskih čitateljskih endema.

U međuvremenu sam skitala po 25fps internacionalnom festivalu eksperimentalnog filma i videa za čijeg sam ovogodišnjeg favorita publike Le petite mort Damira Čučića i ja glasala (a moram se pohvaliti), ali ne zato jer se pojavio nekakav domicilni inat nego me filmić stvarno oduševio. Ono što me je, ne baš oduševilo, ali sigurno dalo zeleno svjetlo festivalu jest način na koji je organiziran. Filmići su se prikazivali u jednoj velikoj dvorani, od 15 do 21 sati s najavljivanjima filmova i predstavljanjima autora istih (ako su došli na festival), koji su se pokazali susretljivima, a bome i čovjekolikima. Takva neposrednost između gledatelja i filma je upravo ono što užasno fali Split film festivalu, a što 25pfs ima. Nije ovdje čak ni bitan broj gledatelja, za kojeg sam očekivala da će biti nešto veći, ali ok, što su se filmovi kasnije prikazivali, to je bilo više gledatelja. A i afterparty ima neke veze s time, da, da. Bitno je da su se potrudili približiti filmove na najbolji mogući način. Mislim da su i po SFF-u bili autori filmova, mislim… Ma, ne mislim, znam. Samo što su na projekcije dolazili u zatvorenim grupicama, inkognito, ne znaju oni za nas ni mi za njih. Ne znam čija je to ideja bila, al’ bilo bi lijepo kad se sljedeće godine ne bi odvijao isti scenarij i kad bi netko izašao ispred velikog platna i rek’o riječ-dvije o filmu.

Tako me je na 25fps fino nasmijao Chris Shepherd, prošlogodišnji favorit publike, sa svojim suludim izjavama o filmovima i konstataciji kako je većina ljudi iz njegove okoline mislila da je malo (čitaj poprilično) skrenuo, pa čak i rođena majka. Nakon odgledanog uvoda u njegova ostvarenja i meni dva najdraža – “Silence is Golden” i “Who I am And What I Want”, otprilike se poželite složiti s njegovom majkom. Pogotovo kad se shvatite da vas nešto jako zbunjuje dok Chris priča i da je to nešto zapravo njegovo felšanje kod slova r. Tako je Chris film Safari predstavio kao ‘Safawi’, što je bilo užasno simpatično, a Broken Jaw kao Bwoken Jaw. I da, nije majka mislila da je crazy nego cwazy. Eto, to fali SFF-u, malo opuštenosti i kontakta s publikom, a ni neka veća kino dvorana ne bi bila naodmet.

S godinama, što se više odvajam od Splita shvaćam da je on stvarno onaj limb s početka priče, prostorija obložena spužvom u kojoj se možeš bacakati po zidovima bez većih posljedica, sve ostane na površini ili se nikada zapravo ni ne primijeti. Primijeti se samo da se ništa ne događa u gradu, a stvari od kojih grad počinje disati, baš kao što je ta Internet knjižara, u sklopu jedinog mjesta gdje se događaju promocije knjiga koje rado posjećujem, opstaju trenutno kao jedine kulturne točke na koje se možete osloniti i razbijati predrasude i motive ljudi koji čitaju knjige po autobusima ili parkovima.

Ponekad me zna izbaciti iz takta upravo to što grad uživa u svome mrtvilu na takvom nekakvom mazohističkom principu da ga ništa ne može trgnuti, čak ni on samoga sebe. Sve što uradimo dobro sljedeću godinu zaboravimo ili ismijemo jer, jebo sve, što god da napravimo postoji velika mogućnost da ćemo brzo odustati i zaboraviti da se ikad događalo. Dođeš do točke kad se više ne čudiš ljudima koji odlaze, nego onima koji ostaju ili se vraćaju natrag kako bi nešto napravili. A možda samo želim pronaći opravdanje za vrijeme kad ću i ja Split iskoristiti za safari ili safawi, kako god da vam je draže.

Obično se ne javljam na nepoznate brojeve na mobitelu, ma ne javljam se većinom ni na poznate, ali ovaj put sam se, u subotu, ipak javila jer… Ma nema to zdravorazumskog objašnjenja, jednostavno sam se javila. S druge strane je bila Janja, jedna od urednica tekstova mi, koja me obavijestila da je u Splitu, došla je na Split film festival pa bi bio red da se nađemo na nekakvoj kavi. Sve se nekako poklopilo jer je to bio prvi dan festivala, a već sam odlučila zasjesti na sve projekcije Askarianovih filmova, počevši s Medvjedom na prvi dan tj. prvo popodne festivala, gdje mi je društvo pravila urednica. Festival je službeno otvoren nekoliko sati kasnije s filmom Sindromi našeg vremena, redatelja čije ime valjda ne zna ni on sam izgovoriti – Apichatpong Werasethakul.

I ove sam se godine družila s Googleom provjeravajući kad će Split film festival. Iako je započeo nekih desetak dana ranije nego što je znao započinjati prijašnjih godina, uhvatila sam na vrijeme svoje mjesto u gledalištu, jer je to gledalište u pravilu prazno. Sam Split film festival kvalitetom filmova iz godine u godinu postaje sve bolji, a bome i stariji jer je ovo već dvanaesti po redu, a gledatelja ima sve manje i manje. 

U čemu je problem ako su filmovi kvalitetni, a festival se reklamira? Što ostavlja gledalište prazno?

Jedan dio odgovora mi je servirao poznanik, na drugi dan festivala, kad sam ga zvala da mi bude društvo u gledalištu. Naime, postoji velika vjerojatnost da ta nekakva splitska scena ni ne zna za festival. Uglavnom, pitam ja tog poznanika hoće li sa mnom na SFF, a on me u čudu gleda i pita: Šta, al’ i to sad postoji? Jebate, država nam je puna tih nekih festivala, sad ćemo i mi Splićani ka s njima, nemaju šta radit pa izmišljaju kulturne manifestacije… Ali ovo je već dvanaesti po redu, kažem samo da ga prekinem u lamentiranju o kulturnom procvatu. Dvanaesti?, ponovi za mnom. Aha, potvrdim. Malo je ostao zbunjen, pa je zakolutao očima i nešto promrmljao i otišao dalje svojim poslom. One down, one more to go. Moj poziv je očito odbio jednog potencijalnog gledatelja, bar što se ove godine tiče, al’ ne bih se začudila da ga vidim na SFF-u sljedeće godine. Kad već zna da postoji, možda dođe i provjeriti što je to točno. Jer, i meni dogodila slična situacija samo prije nekih 4-5 godina i tek sam se sljedeće godine usudila pojaviti na nekoj od filmskih projekcija.

Ljudi su, bez obzira na plakate na svakom koraku u centru grada, radio, televiziju i Internet ipak nezainteresirani za festival koji se događa već dvanaestu godinu zaredom. Ne bi čovjek povjerovao koliko smo dobri u ignoriranju kulture. Drugi dio odgovora mogu pretpostaviti baš u tome, u reklamiranju samog festivala. Plakati se izvjese po gradu jedno desetak dana ranije, na televiziji, radiju i internetu sama obavijest o početku festivala bude otprilike po pet dana prije otvorenja festivala. To je, realno, premalo vremena da se netko tko nije iz Splita usudi doći na jedan takav festival. To je, sudeći po posjećenosti, premalo vremena da ga i sami Splićani posjete. Meni se, evo već četvrtu godinu zaredom, događa da se samoinicijativno informiram o festivalu, a i krećem se u tom krugu ljudi koji imaju većinu informacija o tome što se i kad događa u gradu pa većinu tih “službenih informacija” i ne primijetim. Tako da nisam mjerodavna što se tiče informiranja prosječnog (budućeg) posjetitelja festivala, ali inicijativa otvaranja SFF bloga je isto tako došla nekako prekasno, taman pred početak festivala, a nisu nešto ni ažurni (kad ih usporedite s blogom Motovunskog festivala, koji je otvoren mjesec i pol ranije od otvorenja festivala, sve budete razumjeli).

Ne vjerujem da u Splitu ima trideset ljubitelja dobrog filma ili pedeset, koliko ih otprilike bude na projekcijama u kinu Karaman, ili tristotinjak (slobodna procjena) koliko ih je bilo na otvorenju ovogodišnjeg Split film festivala u ljetnom kinu Bačvice. Postoji taj neki nerazvijeni moment (jer ne znam kako bih to drugačije nazvala) u sredini poput ove, koja se koncentrirala na to da se sve dobro i kvalitetno i moderno događa u Zagrebu, a ako se ne događa u metropoli – nije dobro. Što je, donekle i istina jer tamo gdje se sve događa koncentrira se i kvaliteta u nekoj vidnoj mjeri. Nemamo razvijenu ni kulturu snobizma, kako je fino zaključio Marko Pogačar, dok smo pričali o tome zašto na zagrebačkim projekcijama ima više ljudi, iako nisu obavezno bolji festivali ili događanja. Ljudi dolaze da budu viđeni jednako koliko i film. Mi konkretno imamo kulturu dišpeta koja nam u ovom slučaju ne ide u korist. Valjda mislimo da, ako je nešto besplatno automatski ne valja. U ovom slučaju, iznimka potvrđuje pravilo jer ljudi baš i nema na besplatnim projekcijama filmova. Pomalo suludo, zar ne?

Treći dio odgovora nalazi se u vremenu održavanja festivala. Otprilike to izgleda ovako: nijedno vrijeme nije pravo vrijeme za Split film festival. Prije par godina festival je započinjao krajem lipnja, što se nije pokazalo kao najsretnija odluka jer je opet bilo manje ljudi od broja kojeg se očekivalo, ali znam da je te dvije-tri godine bilo više gledatelja nego sad, sredinom rujna (što isto nije pravilo, obično je festival započinjao krajem ovog mjeseca), kad se ljudi vraćaju u jesensku kolotečinu koju im je oduzelo ljetno vrijeme. Možda da prije svake projekcije organiziraju po domjenak? Ili da svaki dan od predviđenih sedam do deset dana održavanja festivala organizator ponovi otvorenje?

Ne znam kako drugačije jednog prosječnog građanina i (mogućeg) gledatelja filmova, sudionika nekakve splitske “scene” ili pop kulture, koja se ako je promatrate kroz prizmu publike na festivalu čini sasvim besmislenom, dovesti na festival koji je ove godine napravio odličnu selekciju filmova. Tu je program, pa pogledajte. Najsmješnije vezano za cijeli ovaj festival jest par poznanika koji, kad ih susretnem, obično dolaze ili idu na neki od naših razvikanijih filmskih festivala, a na odlazak na Split film festival još se uvijek nisu odvažili. Nadam se da će barem doći na program Blue Night. 

A program Blue Night čine četiri erotska art filma, koji su me zainteresirali jednako koliko i retrospektiva filmova armenskog redatelja Dona Askariana. Filmovi iz programa Blue Night prikazivat će se zaredom od 00 do 06 ujutro ove subote (22. rujna), a jedan je posebno zanimljiv – The Good Old Naughty Days Michela Reilhaca, film sastavljen od kratkih erotskih filmića nastalih od 1905. do 1930.

Ne znam koliki je točno proračun Split film festivala ove godine, ali znam da su Novi mediji na iznenađenje većine stalnih posjetitelja ostali van konkurencije baš zbog tijesnog proračuna. Da je taj isti proračun malo veći, sigurno bi se bolje odradila reklama festivala, bez obzira na vrijeme održavanja i kvalitetu prostora gdje se održavaju kino predstave.

Dakle, dva dobra razloga za posjetu festivala su tu: dobri filmovi i besplatni upad. Treći je ovaj, namjerno spomenuti program Blue Night, koji opet ima nekakav blesavi termin, ali možda upali, pogotovo ako se sjetite izreke da seks prodaje. U ovom slučaju prodaje nešto što je, ni manje ni više nego – besplatno.