Festival započinje pretprogramom koji traje od utorka, 21. do srijede, 22. listopada, a donosi radionice, umjetnička istraživanja i susrete s publikom. Iz pretprograma izdvajamo masterclass uličnog teatra pod vodstvom redatelja Adriana Schvarzsteina, na kojem sudjeluju umjetnici iz Hrvatske, Srbije, Mađarske i Austrije. Rezultat radionice bit će performativna šetnja Bringing Joy to the City. Također, tijekom pretprograma francuski kolektiv umjetnika izvest će projekt Odiseja, pokretnu urbanu intervenciju tijekom koje autori 72 sata provode vrijeme na javnim prostorima u Splitu i povezuju se s lokalnim stanovništvom.

Od četvrtka do subote Split Calling donosi izvedbe koje na različite načine propituju odnos grada, zajednice i prostora kroz suvremeni cirkus i fizički teatar. Kazališni redatelj Adrian Schvarzstein zajedno s Juraté Sirvyte Rukstele izvest će Arrived, uličnu predstavu koja publiku uvlači u niz apsurdnih i nadrealnih situacija u središtu grada, dok će nizozemski umjetnik Luuka Brantjes predstaviti poetičnu predstavu Lone. Osim toga, talijanski umjetnik Davide Visintini izvest će site-specific performans Fragile koji se prilagođava prostoru i publici. Također, održat će se i filmski program Turizam na filmu, koji okuplja autore_ice poput Tončija Gaćine, Borisa Poljaka i Lucije Bužančić, čiji radovi “s humorom, kritikom i dozom nostalgije prikazuju apsurde turizma i njegov utjecaj na grad”, stoji u najavi.

Festival će završiti u subotu, 25. listopada, na Starom Pazaru, uz radionicu sitotiska u suradnji s Društvenom tiskarom Split i kolektivom queerANnarchive, te koncertom splitskog benda Gdinjko.

Više detalja o programu i satnici pronađite ovdje.

Jedna od predstava bila je Responsive Round, solo izvedba Josefa Stillera (koji potpisuje i koncept), uz oblikovanje zvuka i tehničku podršku Moritza Grenza, a koji zajedno čine KLUB GIRKO. Ovaj njemački kolektiv ne libi se istraživanja novih i nekonvencionalnih umjetničkih formi koje spajaju cirkus, kazalište, glazbu i likovnost. Pokazali su to i u ovom jedinstvenom performansu u kojemu Stiller tijekom 45 minuta balansira bambusove štapove duljine nekoliko metara, dok je publika okupljena u kružno postavljenom gledalištu. Smještena u prostoru splitskog Vestibula (dan prije na lokaciji Triklinija), izvedba se savršeno uklopila i geometrijski i estetski u ovaj prepoznatljivi i frekventno posjećeni dio starogradske jezgre, dok su štapovi postavljeni uvis akcentirali njenu arhitekturu i s njom se stopili. Turistička atrakcija tako zadobiva novu vizuru, povijest se susreće sa suvremenošću, antički kamen s organskom teksturom bambusa. 

Grane bambusa prilično su neočekivani (a time i inventivni) materijal za cirkuski rekvizit, a osim prirodnog daška pridodaju vizualnom doživljaju kroz svoju eleganciju i osjećaj smirenosti, fokusa i zena. Upravo je fokus onaj ključni element izvedbe u kojoj Stiller suprotstavlja svoje tijelo gravitacijskom plesu vertikala, gradeći tenziju između točke balansa, padanja i hvatanja. Žonglerska je postavka temeljena na tome da je bambusovih štapova tri, a izvođačevih ruku dvije, pa pokret proizlazi iz manevriranja i hvatanja padajućeg trećeg štapa, koje može trajati beskonačno. No, tu se prostor izvedbe otvara i publici kojoj je ponuđeno da bude ta treća karika koja nedostaje i pridruži se igri balansiranja.

Participacija gledateljica i gledatelja izvedbi daje dodatnu dimenziju koja nas povezuje u cjelinu, s izvođačem i međusobno, neposredno kroz objekt i potencijal trenutka. Jednostavno hvatanje i dodavanje štapova publiku angažira, istovremeno stvarajući neočekivane i humoristične momente kroz improvizaciju, a da pritom gledatelj_ica ne mora napustiti komfor zonu svoga sjedišta. U ovoj “responzivnoj rundi” ulogu igra i minimalističan zvuk kojim manevrira Grenz, a prati pokret štapova. 

Upravo su jednostavnost i čistoća izraza ono što potencira snagu i efektnost ove predstave koja, brišući razlike između ljudi koji sjede u krugu, prenosi poruku jednakosti, sudjelovanja i demokratičnosti. Svoju dirljivost dostiže kroz neverbalnu komunikaciju između izvođača i publike, zajedničku igru i podršku. Tome doprinose ogoljenost i otvorenost izvođača, koji potom širi mogućnosti manipulacije štapova tako da iskušava balansiranje na različitim dijelovima tijela – leđima, dlanu, stopalu, bradi. Nakana pritom nije ograničena diktatom uspjeha, niti pukim divljenjem njegovoj vještini, već se zbog povezanosti koja je prethodno stvorena, kod gledatelja_ica budi suosjećanje, pa zajedno s izvođačem strepe za ishod svakog cirkuskog poduhvata, zadržavajući dah.

Igra vertikalama postepeno se dramaturški gradi, ne bi li dostigla svoj vrhunac u konačnoj konstrukciji koja stremi nebu – sva tri štapa spojena su jedan na drugi, a na vrh je konačno dodan i element koji je cijelo vrijeme svojom pojavnošću na sceni nagovještavao finalnu sliku – kraći, širi bambusov štap u kojemu se nalazi još jedan, tanji. Nevjerojatna je pak vještina kojom Stiller pleše s ovim tankim “divom” od nekih 6-7 metara, a dodatna dva elementa na vrhu svojom dinamikom i nestabilnošću kao da ga oživljavaju, animirajući objekt koji svakim časom prijeti kolapsom, no ipak stalno nalazi novu ravnotežu.

Responsive Round se tako završava u duetu izvođača i objekta, s odjekom interakcije s publikom koja ostaje opipljiva sve do zadnje scene. U njoj se izvedba otvara prema visinama, a nas pušta s osjećajem zajedništva i ljepote, obogaćene za jedno zanimljivo, ugodno i promišljeno kazališno iskustvo. 

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

Promišljanjem njihovog potencijala kroz prizmu izvedbenih i cirkuskih umjetnosti bavili su se polaznici masterclassa pod nazivom Dramaturgija javnog prostora – Letters to the Neighborhood koji se održao u sklopu festivala Split Calling od 30. rujna do 5. listopada 2024. Ova jedinstvena edukacija, intenziv od četiri dana, okupio je grupu od osmero zainteresiranih izvođača_ica, studenta_ica i cirkuskih umjetnika_ca iz Hrvatske, Španjolske i Njemačke. Pod vodstvom Jorgea Durána Roldósa, renomiranog umjetnika i profesora izvedbenih umjetnosti, polaznici_e su zajedno istraživali_e umjetnički potencijal javnog prostora starogradske jezgre Splita, kroz povijesne i društvene odrednice pojedine mikro-lokacije. 

Tako je drugo izdanje splitskog festivala suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom donio ne samo izvedbeni i diskurzivni program, već i svojevrsni istraživački lab koji je rezultirao performativnom šetnjom koja se tijekom festivala održala dva puta, 4. i 5. listopada. Kako je cjelokupni festival koncipiran oko cirkuske i umjetnosti na otvorenom u širem smislu, Letters to the Neighborhood se savršeno uklopio kao izvedba na otvorenom – ne samo u smislu ulice kao scenografije i dovođenja predstava neposredno pred publiku, već i kao umjetnički alat za dublje, kritičko i aktivističko promišljanje tog prostora i kreacije “iz” njega. U subotnje sunčano jutro na Pjaci (Narodnom trgu), ispred stare Gradske vijećnice, okupila se grupica “namjerne” publike i pristupa im druga grupica koja se naizgled ni po čemu posebnome ne razlikuje od prve. Nepoznati muškarac prima me za ruku, kao što i drugi_e izvođači_ce uzimaju osobe iz publike za ruku, te nas u tišini vode u laganu šetnju, preko trga, do jedne uske slijepe ulice. Ovdje nas dočekuje mlada djevojka (Andreja Lemić) čije kretnje, sumnjičavi pogledi i iritirani upiti prema nama odaju da utjelovljuje lik puno stariji od sebe. Upirući prstom u nas, s pitanjem “Jesi li ti turist?”, lik “bakice” pokazuje svoju frustraciju neobzirnim turistima koji joj upadaju u dvorište, ali i svoje strategije kretanja kroz stari grad da bi izbjegla gužve. Ta se igra nastavlja u šaljivo-klaunskoj maniri te nas naposljetku i poziva kod sebe doma. Ipak, vrijeme je za poći dalje. 

Slijedimo grupu do još jedne uske uličice na drugoj strani trga i tu pak nalazimo ugostiteljsku radnicu na puš-pauzi (Marta Horno Bosch). Ubrzo se mora vratiti na posao, nastaviti s usiljenim smješkanjem i servilnošću, ali prije nego ode, vadi jednu po jednu cigaretu i stavlja ih na začudna mjesta – u džep, kosu ili uho nekih od nas u publici. Daje nam zatim uputu da zajedno podignemo nekoliko metara dugačak smotuljak od platna, a mi smo poslušno, poput kakve flote mornara koja nosi zamotano jedro preko palube, promarširali s tim velikim predmetom nad glavama opet preko trga. 

Iduća izvođačica (Mia Bradić) preuzima scenu u jednoj prometnoj ulici na početku koje smo položili “jedro”, izuva se te lagano i mekano odmotava platno koje je zapravo transparent s porukom. Širina platna je samo malo manja od širine ulice te prolaznicima otežava kretanje, što je uvelike privuklo pažnju kako lokalaca tako i stranaca, a nisu izostali ni šaljivi i kritički komentari u prolazu, fotografiranje cijele situacije i nagađanja o čemu se radi (zanimljivo, prosvjed je bio najčešća varijanta). U svojoj impozantnoj dužini od 15-ak metara, transparent je objelodanio svoju poetičnu poruku I still miss you sometimes, a mi smo dobili papire s riječima pjesme Toxic od Britney Spears, koju nas izvođači ohrabruju da zajedno pjevamo. Jedan izvođač (Felix Heil) tada preuzima grupu i vodi nas kroz mnoge ulice, uličice i prolaze, i dalje ustrajući na Toxic. Poigravajući se riječima iz pjesme, gradska infrastruktura postaje poligon za njegov akrobatski ludizam. Naš vođa se penje po rasvjetnim tijelima i preskače antičke zidove, a njegova eskalirajuća energija podiže i našu dok ga vjerno pratimo kroz labirint nekadašnje palače. Ponavljam, Split je prepun turistima, probijamo se kao koherentna grupa među tom masom, ulicama odzvanja “…with a taste of a poison paradise…“, a naš akrobat opipava granice ove performativne šetnje dok grli rimske vojnike na Peristilu, poziva s balkona sve prisutne da nam se pridruže i s članovima klape u Vestibulu prelazi s Toxic na dalmatinsku šansonu. 

Nakon tog šaljivog i uzbuđujućeg vrtloga, grupa se našla u sasvim uskoj ulici, skučena, a u toj nagloj fizičkoj blizini otvorio se prostor za promatranje detalja oko nas, drugih u grupi i sebe samih. Dora Komenda, cirkuska umjetnica iz Splita i jedna od organizatorica festivala, sada preuzima scenu i koristeći naša ramena kao naslon, izvodi dirljivu igru tijela i arhitekture dok se penje po kamenoj fasadi, vješa o rešetke prozora, napinje između dva zida iznad nas te ostaje visjeti rukama preko kamene grede. Još jednu intimnu i čeznutljivu točku vidjeli smo u izvedbi mlade dramaturginje i cirkuske izvođačice Esther Davies, koja nas je dočekala nagnuta preko ograde balkona s dugom kosom koja se vertikalno proteže prema dolje kao i biljke koje vise s pitara pored nje. Davies je izvela ples s hulahopom spuštajući se stepenicama i koristeći prostor ispred stare, zabačene kamene kućice kao pozornicu. 

Sve ove performativne intervencije polaznika_ca masterclassa, spojene u ad hoc 60-minutnu šetnju / predstavu, zapravo su “pisma” koja su kroz svoje likove, pokret i zvuk, izvođači_ce napisali_e gradu. Riječima Esther Davies: “Cilj je bio predstaviti ulicu u njenoj ogoljenosti, ne prolaznosti. Udahnuti prostor i naći vječno u prolaznome. Gledati grad s novom perspektivom, koja nije više životinjska – recimo ptičja kad gledamo na karti ili žablja dok gledamo u visine kamenitih zidova, već fantomske prirode, što je dalo svježinu okruženju. Trebalo je zasjesti na jedno mjesto i ispričati priču onoga zarobljenog u kamenu. Boravljenje u tom prostoru, slušajući zvukove, gledajući kad se koji lokal otvara, vidiš kako taj prostor diše. Zanemareni dijelovi grada kriju osobne priče, iza kulisa glavnih preferencija turista.“ 

Uz njenu cirkusku točku, čujemo voice-over autorskog teksta, pisma bake unuci u budućnosti, koja je kuću dobila u nasljedstvo, zanemarivala ju te potom pretvorila u bezlični apartman (u kojemu nema više tragova obiteljske prošlosti, predaka i sjećanja iz djetinjstva, koji je lišen života). Motiv zvuka kotrljanja kotačića kofera o kamene ulice u tekstu je poslužio kao simbol vremena i prolaznosti. No uz to, iz ove transgeneracijske slike jasno se daje iščitati i jedna kritika monokulture turizma koji poput kakve invazivne vrste briše diverzitet i raskoš mjesta, zamjenjujući autentični, lokalni život za sterilne turističke sadržaje. 

Problematiku raseljavanja autohtonih stanovnika iz starogradskih jezgri turističkih destinacija također je kritički oštro, ali s humoresknom notom, predstavila sljedeća izvođačica (Dajana Džafo, također i izvršna producentica festivala) sa svojim likom agentice za nekretnine, stereotipno recitirajući oglase za kupnju stanova strmoglavih cijena. Pridružile su joj se i ostale izvođačice, sve obučene u sako, ali se “agentice” neočekivano pretvaraju u prosvjednice, podižu transparent s natpisom Without poetry there is no city te nas uvlače u skandiranje parolom “We want poetry!“. Ovdje izvedba dostiže još jedan vrhunac, a smiruje se u jedinoj indoor sceni u hodniku zgrade u kojoj Felix Heil, svojim drugim pojavljivanjem, okrenut leđima izvodi stoj na rukama s cigaretom u ustima. Hodajući na rukama među mnoštvom postavljenih plastičnih čaša, iz voice-overa saznajemo da se radi o radniku u supermarketu, a njegov markantan i taman izgled nadopunjuju rečenice koje se od svjedočanstva napornog, sezonskog rada pretvaraju u filozofska promišljanja o životu, prelazeći u retke poezije. 

Iz ove onirične slike prelazimo u zadnju scenu. Zadnja lokacija ovog kolektivnog performansa je još jedna neugledna i zabačena ulica puna kapajućih klima uređaja i oblaka mirisa iz kuhinja restorana. Ovdje Antonia Cvitan Vuletić (također i glavna producentica festivala) zaokružuje cjelinu svojim imaginacijama o potecijalu grada (koji je ugodno mjesto za život) te još jednom uključuje nas, publiku, kako bismo i sami imaginirali drugačiji grad. Ovime zapravo kraj dobiva jednu otvorenu formu, potencijal da se mapirana problematika i pokrenuta promišljanja nastave dalje, u nama. Izvedba Letters to the Neighborhood zaista je, s obzirom na svega četiri dana rada, iznenadila svojom intenzivnom energijom, složenošću i estetikom kojima nas je uvela u zakulisne potencijale i kompleksne odnose skrivene u splitskim ulicama. Umjetnici koji su se većinom ovdje upoznali, te su neki po prvi puta u Splitu, zaista su suvereno proniknuli u genius loci, objelodanivši u svojim izvedbenim pismima memoriju grada i njegovih ljudi. Osim uspješnog prikaza rada na masterclassu, izvedba nas je spojila u zajedničku, umjetničku aproprijaciju teritorija grada. Ne libivši se iskoristiti sve, pa i “toksične” datosti prostora, umjetnici_e su pokazali_e i svoju aktivističku moć progovorivši s puno mekoće, ali i nužne oštrine, o posljedicama masovnog turizma, gentrifikaciji, prekarnom radu i stambenoj krizi. Spajanjem suvremenog cirkusa i fizičkog kazališta, ponudili_e su nam ozbiljnu, angažirajuću i zabavnu šetnju koja nije ostala na površnoj, dekorativnoj razini, već je pokazala svu transformacijsku moć umjetnosti na otvorenom.

Tekst je nastao u sklopu programa rezidencija za kritičarke koji u 2024. godini provodi Nacionalna cirkuska platforma, prva suradnička programska platforma u Hrvatskoj koja okuplja organizacije posvećene razvoju i promicanju suvremenog cirkusa.

Za potrebe festivala, izvođači_ce će svoje programe izvesti na područjima koja su obilježena razvojem turizma, gubitkom lokalnog stanovništva i monokulturnom transformacijom sadržaja. Sudionici_e festivala predstavit će istraživanja prostora Grada Splita i njegova naslijeđa.

Festivalski program uključuje umjetničke programe, izvedbe u različitim disciplinama – od suvremenog cirkusa, fizičkog teatra, klaunerije do umjetnosti zvuka i prostornih instalacija. Osim izvedbenog programa, festival nudi nekoliko edukacija u raznim cirkuskim tehnikama, masterclass dramaturgije u javnom prostoru te okrugli stol na temu umjetničkih praksi u otvorenom prostoru.

Više detalja o rasporedu i satnici festivala možete pronaći na poveznici.

Program rezidencije nastoji potaknuti istraživanje i stvaranje na otvorenom prostoru unutar suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom. Program rezidencije Outdoor Art Research Lab 2025 potiče živi dijalog između umjetnika_ca, lokalnih zajednica i urbanog konteksta unutar kojeg se radi, reimaginirajući splitske javne prostore kao mjesta povezanosti i kreativnosti.

Rezidencija se prvenstveno fokusira na istraživanje i eksperimentiranje. Ne postoji obveza za stvaranje ili premijeru finalnog proizvoda. Cilj je pružiti umjetnicima_cama prostor za rad na novoj ideji te potaknuti razvoj kreacije na otvorenom prostoru koja se direktno odnosi na prostor izvedbe i njime je oblikovana.

Pozivaju se svi umjetnici_e i kolektivi koji se bave suvremenim cirkusom, umjetnošću na otvorenom ili srodnim disciplinama da se prijave, bez obzira na razinu iskustva. Posebno se potiču kandidati_kinje sa strašću prema pomicanju granica suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom, željom za stvaranjem djela koja se povezuju s javnim prostorima i njihovim jedinstvenim kontekstima te spremnošću za suradnju s lokalnom zajednicom.

Rezidencija traje 22 dana u razdoblju od ožujka do travnja, a po završetku je moguće sudjelovati na festivalu Split Calling. Cirkus Kolektiv nudi produkcijsku podršku, mentoriranje, upoznavanje s drugim umjetnicama_cima, promociju aktivnosti, organizaciju radionica i moderiranih razgovora s publikom.

Tijekom rezidencije pokriveni su troškovi putovanja, smještaja i dnevnice od 25 eura, a svaki_a umjetnik_ca će dobiti dodatnih 500 eura za troškove produkcije.

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Prijave se vrše putem online formulara do 25. rujna.

Organizacija Cirkus Kolektiv tim povodom poziva regionalne umjetnike_ce i kolektive suvremenog cirkusa i umjetnosti na otvorenom da se prijave sa svojim radovima. Natječaj je namijenjen regionalnim umjetnicima_ama iz Hrvatske, Mađarske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Kosova.

Prijavljeni radovi trebaju biti iz područja suvremenog cirkusa ili umjetnosti na otvorenom. Prihvatljivi su radovi različitih formata poput predstave, performansa, izložbe, performativne šetnje, instalacije ili prostorne intervencije. Prijave za sudjelovanje vrše se putem online platforme.

Drugi poziv u okviru festivala tiče se edukacije u trajanju od sedam dana koja će se održati od 30. rujna do 6. listopada. Masterclass pod nazivom Dramaturgija javnog prostora – Letters to the neighborhood vodit će Jordi Duran Roldós.

Tema edukacije je otkrivanje umjetničkog potencijala javnog prostora grada kroz povijesne i društvene odrednice pojedinog mjesta. Cilj edukacije je stvaranje pisama, kako ih naziva mentor – performativnih intervencija koje će se tijekom festivala spojiti u jedinstveno pismo gradu i manifestirati u vidu performativne šetnje ulicama gradske jezgre.

Edukacija je namijenjena svima koji se zanimaju za umjetnost na otvorenom i dramaturgiju javnog prostora neovisno o polju djelovanja i iskustvu. Prijave na edukaciju vrše se putem online obrasca.

Više detalja o javnim pozivima možete pronaći ovdje i ovdje.

Rok za prijavu na oba natječaja je 5. rujna.