Tandem Žižić/Kožul kontinuirano mapira spektar post-tranzicijske stvarnosti u kojima se otkriva raskorak između ekonomsko-društvene stvarnosti i njezine prezentacije kroz različite mehanizme marketinške industrije. U svojim projektima istražuju metode, forme i sadržaje kojima marketinška industrija predlaže ideje sreće i prosperiteta naizgled dostupne svakom pojedincu. U fokus tih istraživanja umjetnici smještaju proizvodnju vizualno profinjenih estetskih podražaja karakterističnih za visoku modu i industriju luksuza, koje prednjače u ovim metodama. Pristupajući umjetničkom radu, Žižić/Kožul intrigantnim i inteligentnim preokretima preuzimaju uočene taktike iz marketinške industrije i stvaraju začudne umjetničke radove. Projekt u Muzeju suvremene umjetnosti nastavak je i svojevrsna dogradnja dosadašnjih istraživanja i pristupa koje smo imali prilike vidjeti ranije u Galeriji Karas i u Kući Lauba u Zagrebu. Sljedeće godine umjetnici nastavljaju prezentaciju svojih istraživanja projektom u Malom Salonu, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci kojime će se obilježiti Noć muzeja.

Žižić/Kožul je umjetnički tandem koji čine Damir Žižić i Kristian Kožul. Rade na umjetničkom istraživanju i projektima od 2013. godine. Do sada su samostalno izlagali u Galeriji Karas (HDLU) i u Kući Lauba u Zagrebu. Sudjelovali su u grupnim izložbama 53. porečki Annale u Poreču i Nagrada T-HT@MSU.HR u Zagrebu. Dobitnici su otkupne godišnje nagrade T-HT@MSU.HR (2014).

Izložba je otvorena do 22. rujna, a kustosica je Leila Topić.

To nije bila jedna od onih priča u kojoj će u afektu baciti vjenčani prsten ili ne baš tako suptilno poručiti naciji kako njega njegova žena mora slušati ili će dobiti, bukvalno, nogom u guzicu. Sjeo je čovjek u fotelju i donio sa sobom rekvizite kojima će i intervju i priču i javnost, u njihovim učmalostima, zabaviti još samo malo. Za dobro sviju nas. Od novinarske struke do sakupljača plastičnih boca po ulicama.

Svoju verziju priče dao je i Dikanov sin Leo, a baka male Lane, Tereza Begović, jedina se među njima odlučila na zakopčavanje do grla i rekla možda jednu-dvije rečenice o cijeloj situaciji – da je Dikan dobar otac i da je divan, pažljiv i nježan prema maloj Lani. Donekle parafraziram jer nisam zapisala točno kako je išla rečenica, nisam znala da ću se pola sata kasnije ipak htjeti pozabaviti s nečim što ima velike veze baš s Pokos-Radeljak temom. Na druga pitanja o cijeloj aferi nije htjela odgovarati već se ustala i otišla dalje od kamera, a voditelj je protrljao ruke kao da je i to dio nečeg senzacionalnog. Međutim, jutros sam shvatila da njen odlazak nije bio ni do koljena prikazivanju Vlatkinih privatnih poruka i prepričavanja ostalih nepoznatih nam detalja. Većina internetskih medija je dan kasnije odlučila objaviti samo najprljavije detalje nedjeljnje reportaže Red Carpeta i tako dati javnosti još jedan komad ove najveće svadbene torte ikad.

Kad je prije gotovo dvije i pol godine osvanuo Severinin pornić na Internetu, za našu se javnost podigla ljestvica na skali senzacionalizma i sad teško da nas nešto može udariti tamo gdje nas je udarila Severina s jedanaestominutnom snimkom. Postavila je neke druge i nove kriterije oko veličine i zanimljivosti priče koju će javnost biti spremna progutati. Nešto što je onomad bila napravila i Pamela Anderson sa svojim pornićem, a na što se Paris Hilton nadovezala i sve pretvorila u jedan veliki, putujući cirkus, u kojem je samo nebo granica. Ako i ono. Amerikanci sad mlate praznu slamu, svi odjednom imaju posla: psiholozi, sociolozi, tv-voditelji, paparazzi. Svi! Ne postoji struka (dobro, zasad nećemo tu uračunati paparazze) koja ne može zaraditi na privatnim životima slavnih ljudi. Sve je poželjno, od rastave preko živčanog sloma i golotinje pa sve do dokonog besposličarenja. Sve se može unovčiti, sve postaje pitanje ponude i potražnje, samo neka se dobro začini i sve ćemo progutati. Ako nam teško i padne na želudac -; sami smo to tražili, opravdat će se svatko tko je plasirao takve vijesti. Mi dajemo ljudima ono što sami žele, a to su instant vijesti za instant vrijeme. Nešto što ćemo brzo probaviti, ali ne toliko brzo da ne stignemo o tome dati nekakvo vlastito mišljenje. Koje neće biti bog zna kakvo. Sve u skladu s vijestima kojima se kljukamo.

Internet generacija jako se brzo navikla na novo stanje stvari i način prezentiranja vijesti, neki od naših foruma su tome poprilično pridonijeli, sloboda govora postala je sloboda cipelarenja koga god i kad god, a sam internet mjesto gdje će neka informacija osvanuti makar na pet minuta i kasnije se, u slučaju da i nije bila sasvim provjerena ili točna -; ispraviti ili maknuti s portala. Problem novina i televizije je baš to stanje konkretnosti, nazovimo ga tako, ne može se ponovo otisnuti ista vijest, ali pomalo drugačija, niti se može zamijeniti vrpca s koje će se nanovo prikazati ista vijest, ali za nijansu-dvije drugačija. Ono što je, međutim, zajedničko ovim medijima je mogućnost da biraju kakve će vijesti objavljivati i kojim će se temama baviti. Nitko ne bira priče i vijesti koje zapravo i imaju zaključak, treba se jednostavno uhvatiti u koštac s pričama i vijestima koje neće imati ni kraja ni zaključka, a ako se kakav i ukaže nakon nekog vremena, treba ići dalje i kopati još dublje pod cijenu, vjerovali ili ne, istraživačkog novinarstva.

Boris Dežulović je u subotnjem Spektru (prilog Slobodne Dalmacije) lijepo rekao da nije čitateljima dopizdilo čitati novinarske reportaže nego im je mozak ustrajno ulijenjivan. Takva taktika uljenjivanja se, očito, primijenila na više segmenata ljudskog funkcioniranja u društvu, a mediji su samo najbolje iskoristili tu lobotomiju sivih stranica za zaradu. Koju su, dakako, postigli bombardirajući sve te ulijenjene dijelove mozga nebuloznim sadržajima koje kao čitatelji bez jasnih stajališta i kriterija prema društvu primamo kao da smo baš toga i gladni. Ne reagiramo jer ne znamo kako reagirati, pogotovo ako je svaka prijašnja reakcija završila u slijepoj ulici. Ne reagiramo jer mislimo da je to baš tematika kakvom se današnje društvo treba baviti i da, najgore od svega je što ne reagiramo jer bi u duhu konzervativne tradicije koju još nismo uspjeli sasvim ulijeniti, bilo najbolje da o nekim događajima šutimo kako ne bismo vlastito, privatno prljavo rublje koje javnost uopće ne zanima, izložili nekim slučajem van ulice u kojoj živimo. To što smo usput postali licemjeri, ma koga boli briga, dok se priča o drugome, a ne o nama, važno je sudjelovati. Tko u ovoj igri pobijedi zapravo gubi i svi toga postajemo svjesni.

Kraj svake afere koja izbije kod nas odvija se na način da sudionici priča završe na sudu i svak svakog tuži za nešto. Izjašnjavanje o privatnom životu u medijima naziva se teškim kaznenim djelom klevete, udarac u četiri zida kuće (nije bitno je l’ žene il’ djeteta) naziva se zlostavljanjem, sve poprima neki novi rječnik i ulazi u sferu ozbiljnosti koja nas više neće toliko zabavljati. Naime, 365-ta verzija jednog te istog događaja i ne bi trebala biti nešto zabavno, zar ne? Od ping-pong zabavljanja javnosti, sudionici afera se dolaskom na sud odjednom hvataju za glavu i odlučuju da bi sad bilo dobro da i sami shvate eventualnu ozbiljnost situacije. A mi, javnost, plaćamo internetske račune i dnevne novine i gubimo novce. Mi smo zapravo njihovi poslodavci koji im plaćamo prema količini pikanterija iz privatnog života. Zatvoreni krug iz kojeg ćemo jako teško izaći ili gotovo nikako, čak i kad promislimo kako bi bilo vrijeme da prestanemo zabavljati sive stanice takvim sadržajem.

Međutim, nijedna od afera neće sigurno završiti dok na njoj ne zarade, ne samo mediji kojima to postaje kruh, nego i sami sudionici. Način na koji će naši sudionici afera zaraditi novce je drugačiji od onog na koji se naučio gotovo svaki pripadnik “zapadne kulture” (moram ovo staviti pod navodnike). Kate Moss je poslije kokainske afere pokrenula svoju modnu kolekciju i sad oblači sve vrle mlade Top shop djevojke, Paris Hilton se odlučila pozabaviti glazbenim vodama, pa kad joj to nije upalilo, uhvatila se parfema, a Pamela? Ne znam, Pamela se skine i zaradi i još će dugo tako. A ni život od tantijema ne bi smio biti loš. Barem ne za nju. Uglavnom, urede si život tako da na traumi, tragediji ili kakvoj god priči iz života koja je završila u medijima, još dugo žive od nje i za razliku od naše uobičajene prakse – oni mamuzaju medije, a ne mediji njih. U nas te nesnalažljive zvijezde prodaju svoje priče po novinama za sitne novce i uopće ne razmišljaju kako bi bilo dobro udariti kamate na sve. Npr. Vlatka Pokos bi dosad u Americi vjerojatno imala svoj show, a ni na Dikana se ne bi zaboravilo, sigurno bi se uhvatio u koštac s nečim sličnim Trumpovom Pripravniku. Zamislite kolika bi im samo cijena bila da su neko vrijeme govorili Nemam komentara i odmjerili pravi trenutak iza ispuhivanje balona? Da su baš u vrijeme kad je cijela situacija bila u fazi ključanja izletjeli s ekskluzivama? Dobro, otprilike su tako i napravili. A da su i dan danas ostali Bez komentara i da su sustavno izgovarali samo te dvije rečenice, nit’ bi oni zaradili nit’ bi se javnost zabavljala, a ostalo bi ponešto i od cijelog tog dostojanstva kojeg se tako trude zaštiti u svakom intervjuu koji nikako nije Bez komentara. A šteta nastaje zapravo posvuda. 

Fora je što ignoriranje sigurno ne pomaže jer evo, i uz najbolju volju, dohvati te ono o čemu sigurno ne želiš razmišljati. A ona, ranije spomenuta, ozbiljnost situacije prestane postojati jer u međuvremenu sva ta mećava intime kojom su nas zasuli, zamete usput i nekakve vrijednosti koje bismo kao društvo (a i pojedinci) trebali njegovati. Treba samo stisnuti zube i nadati se da je i ovo jedan od trendova suvremenog društva. Trendovi, naime, prolaze, a dok ne prođe i ovaj trend najkorisniji je savjet svakog prisebnog vozača – zavezati pojas i barem preživjeti mirnog želuca, ako već ne možemo uživati u vožnji.