spektakl – Kulturpunkt

Afirmacija različitosti i solidarnosti

Ivana Pejić — Fri, 27 May 2022 13:22:59 +0000

Clubture-HR: programska razmjena i suradnja središnji je program Saveza udruga Klubtura / mreže Clubture koji potiče izravnu suradnju organizacija u polju nezavisne kulture (udruge, umjetničke organizacije i neformalne inicijative) koje kroz platformu razmjenjuju sadržaje ili zajednički osmišljaju i provode nove partnerske projekte. Ovim programom Clubture već 20 godina stvara prostor za povezivanje i razmjenu programa, ideja, informacija, znanja i vještina, istovremeno osnažujući organizacijski razvoj sektora i jačajući njegov utjecaj na promjenu institucionalnog okvira u kojem djeluje.

Doprinos Clubturea u kreiranju dinamika kulturne scene proizlazi iz vrijednosti i ideja oko kojih se mreža oblikovala, među kojima se, uz razmjenu i suradnju, kao temeljna izdvaja decentralizacija. Platforma organizacijama iz čitave Hrvatske omogućuje prostor da se povežu i krenu u provedbu projekata učeći jedni od drugih, osiguravajući dostupnost inventivnih i kvalitetnih kulturnih sadržaja u različitim djelovima zemlje, u manjim i većim sredinama i za raznovrsne publike. Zadnji vikend svibnja tako donosi nekoliko projekata koji se provode u sklopu 22. kruga programa Clubture-HR, a uključuju radionice, cirkuske performanse i plesne izvedbe od Knina do Kumrovca.

Prva od njih je CirkAktiv, program koji je pokrenula zagrebačka Udruga Beton kroz suradnju s Muzejem nasilja i cirkuskim kolektivom Tricycle Trauma. Osmišljen je program koji se bavi problemom nasilja u društvu s ciljem stvaranja ravnopravnog, afirmativnog prostor za dijalog i edukaciju, prvenstveno za mlade, kako bi se raspravila pitanja korijena, strukture i mehanizama nasilja u društvu. Događaj započinje kratkim cirkuskim performansom, a nastavlja se radionicom Pozicije u društvu koja ima za cilj sudionike staviti u perspektivu osobnog iskustva određene društvene grupe kako bi osvijestili društvenu raslojenost i neravnopravan položaj različitih skupina. Na nju se naslanja radionica cirkuskih vještina koja obrađuje vrijednosti poput komunikacije, solidarnosti, rodne ravnopravnosti, razumijevanja i podrške, od kojih se svaka obrađuje kroz primjer cirkuskih vještina u interakciji sa sudionicima. U suradnji s udrugom Ka-Matrix program CirkAktiv 27. svibnja gostuje u Karlovcu, u Urbanom parku HD, a dan kasnije, 28. svibnja putuje u Knin gdje se održava u prostoru Udruge Atribut.

Idućeg dana u Kumrovcu kreće program Suvremeno u Zagorju u organizaciji Kućnog kolektiva, udruge zaslužne za recentnu revitalizaciju kulturnog života u Klanjcu. Program je usmjeren na promociju i prezentaciju domaće i međunarodne suvremene plesne, dramske i cirkuske umjetnosti, izmještajući izvedbe iz zatvorenih prostora na javne površine čime doprinosi otkrivanju i popularizaciji suvremenih performerskih estetika. U sklopu programa razmjene i suradnje kod Spomen doma Kumrovec izvodi se plesna predstava Spektakl zagrebačkog Studija za suvremeni ples, najstarijeg domaćeg suvremeno-plesnog ansambla. Predstava je autoreferencijalnog karaktera, preispituje nasljeđe Studija, ali i postavlja pitanja o uvjetima, značenjima i razlozima funkcioniranja kolektiva, na sceni i van nje. U tom se smislu Spektakl odmiče od tradicionalne estetike “spektakularnosti”, afirmirajući njezine emancipatorske aspekte.

Afirmacija otvorene komunikacije, prihvaćanja i podrške središnja je tema radionice Različitost oko nas koju 30. svibnja u karlovačkom Centru za mlade Gabrik provodi umjetnička inicijativa Artikal. Radionice su koncipirane kao kombinacija razgovora i kreativnog izražavanja na temu vršnjačkih odnosa i osobnih iskustava. Svrha radionice je poticanje djece na razmjenu iskustava, poticanje empatije te prihvaćanje različitosti. Cilj je prevencija vršnjačkog nasilja, osnaživanje te pružanje podrške djeci osnovnoškolske dobi koja se osjećaju ranjivima i različitima. Dijeljenjem svojih iskustava polaznici i polaznice radionice su-kreiraju fanzin, svojevrsni “bonton s porukama protiv mržnje, ruganja i vršnjačkog nasilja”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bilješke uz raspravu o MSU

Ante Jerić — Mon, 05 Jul 2010 15:56:58 +0000

Rasprava između Dalibora Martinisa, Dejana Kršića, Branka Franchescija, Antonie Majače i Tihomira Milovca pod moderaturom Klaudija Štefančića trebala je javnosti rasvijetliti ulogu Muzeja u suvremenoj umjetničko-kritičkoj proizvodnji. Zanimljiva tema, zanimljiva imena, zanimljiva rasprava. Ili ipak ne?

Uvodna riječ odgođena je za gotovo pola sata nakon čega se moderator ispričao zbog poslovičnih problema s tehnikom i nedolaska najavljenog Martinisa koji je “zapeo negdje u Rijeci”. Nisu neki problemi, ali ako trčite preko omekšanog asfalta koji isparava da ne biste zakasnili, nije vam sasvim svejedno. Zanemarimo li organizatorske šlampavosti otvaranje je bilo sasvim solidno. Prvu temu razgovora predstavljala je nova zgrada Muzeja. Mikrofon se sljedećih pola sata najčešće nalazio u ruci Milovca koji je arhitektonsko rješenje Igora Franića nazvao ni manje ni više nego “izvanrednim izložbenim prostorom”. MSU, prema njegovim riječima, nije bio zamišljen kao turistička atrakcija kakve su po zamislima Gehryja i Libeskinda podignute u Bilbau i Berlinu već kao ozbiljni izložbeni prostor. Franceschi se načelno složio s njim naglašavajući kako je nova zgrada u pravilu zadovoljila i građane i stručnu javnost. Štefančić je sumirao pohvale njenom izgledu zaključivši kako je ona “simpatično staromodna” te kao takva ne odvraća pozornost od izložbenih postava. Ljudi bi, dakle, nakon posjeta Novom Zagrebu trebali pamtiti izložbu, a ne zgradu. Da prisustvujemo nekakvoj raspravi podsjetio nas je Kršić kojem se zgrada, najblaže rečeno, nije nimalo dopala. Ona je, za početak, promašena jer je propustila simbolizirati iskorak kulturnih institucija preko Save. Kroz cijeli niz primjera obrazložio je zašto arhitektonski koncept smatra šupljim ne samo simbolički već i doslovno budući da toplinska energija iz Muzeja curi na sve strane. Za sve ostale Kršićeve zamjerke upućujem vas na njegov tekst koji je nakon objavljivanja od p(r)ozvanih komentiran tek u kuloarskim razgovorima. Raspredanje o arhitekturi previše se rasteglo budući da ona nije bila uža specijalnost baš nikog od prisutnih. Unatoč tome, disonantna mišljenja glede same zgrade izvukla su sudionike debate iz početne uljuljkanosti.

Dotad prilično nezainteresirana Majača otvorila je prilično zanimljivo pitanje pozicioniranja muzeja unutar društva jednom kad je mikrofon došao do nje. “Što je mission statement MSU-a?” Prema njenom mišljenju, muzej od nacionalne važnosti trebao bi jasno artikulirati svoju ulogu u legitimiranju nekih društvenih praksi što je on dosad propustio učiniti. Ili, jednostavnije, muzej nije ponudio odgovor na pitanje o vlastitoj svrsi, a trebao je. Nakon te zamjedbe riječ je zatražila Nada Beroš, kustosica stalnog postava MSU-a, da bi s popriličnom dozom patosa ustvrdila kako je “sve što oni rade njihov mission statement” nakon čega je napustila raspravu zbog neodgodivih poslovnih obveza. Ne znam, možda ima pravo, ali mene je cijeli taj prizor stilski neodoljivo podsjetio na završnu scenu jednog partizanskog klasika. Može li se to nazvati poštenim odgovorom na postavljeno pitanje prosudite sami.

Drugi sudionici rasprave nadovezali su se na raspravu premještajući fokus na slabu posjećenosti MSU-a. Ako i nisu rekli što je svrha muzeja, rekli su da nema svrhe ukoliko zjapi prazan. Franceschi i Milovac konstatirali su da muzej kao institucija danas balansira između elitističkih i populističkih tendencija. Elitisti smatraju da bi muzeji trebali ostati sredstva za podizanje intelektualne i kulturne razine populacije, dok populisti drže da bi se muzeji trebali približiti industriji slobodnog vremena. Milovac nema ništa protiv toga se da se muzeji spektaklom približe široj publici, dok Franceschi kategorički odbija spektakl kakav predstavlja, recimo, Noć muzeja. Čemu služe muzeji? Zadovoljavajuć odgovor nismo dobili.

Tribina je upozorila na taj prijeko potrebni moment autorefleksivnosti. Da je Majača par minuta prije prepoznala neuralgično mjesto hrvatske kulturne scene potvrdili su komentari iz publike. Glavni problem neki od njih vide u tome da se tribine ovakvog tipa uvijek organiziraju od strane nezavisne kulturne scene, a nikad od strane MSU-a. Milovac je takve tvrdnje odbacio kao deplasirane pozivajući se na svoj rad u minula dva desetljeća, ali glasove iz publike nije s tim mogao utišati. Institucionalna nezrelost, kao termin koji je skovao netko iz publike, odgovorna je za nespremnost institucija da prime zamjerke na svoj rad. Gard koji su Beroš, a donekle i Milovac zauzeli u ovoj raspravi pokazao je da su njihovi kritičari imali pravo. Iluzorno je očekivati da institucionalna kritika dođe od strane institucija kad vodeći ljudi tih institucija javnu raspravu doživljavaju kao sačekušu. Javne tribine potrebne su da bi domaću kulturnu scenu izvukle iz apatije u kojem se već dugo nalazi. Dean Duda je tu proračunatu suzdržanost precizno opisao u tekstu Hrvatski književni bajkomat objavljenom još 2003. kao stanje u kojem “sistem i njegovi pregaoci stvaraju nekonfliktnu interesnu mrežu međusobnog čuvanja leđa”. S javnim tribinama možda bi prestalo samozadovoljstvo naše kulturne scene koja podrazumijeva svoje postojanje premda sama očito ne zna objasniti zašto.

Treba biti oprezan pri procjeni značaja ove rasprave. Ne zato što nije bila dobra, dapače. Spremnost velikog broja ljudi da sudjeluje u diskusiji bila je pohvalna koliko i simptomatična. Izostala je neugodna tišina karakteristična za javne rasprave. Ona koja nastaje uslijed činjenice da je pristojnim ljudima pomalo nelagodno istupati pred hrpom ljudi koje vide prvi put u životu. Ovdje se mogao steći dojam da je rasprava bila javnija od javne. To se može objasniti jednom kad shvatite da je većina okupljenih u kinu bila međusobno “na ti”. Ukoliko MSU prihvati izazov i doista poradi na organizaciji javnih tribina posvećenih vlastitom djelovanju bilo bi lijepo u istoj prostoriji osim stručne javnosti okupiti pripadnike svih društvenih slojeva koji su nužni za njegov rad; od umjetnika do putnika namjernika. Dok nemate u publici barem jednog čovjeka kojemu pojam MSU označava tramvajsku stanicu gdje silazi za Avenue Mall, a ne radno mjesto, i dok se ne prestane na kritiku odgovarati zauzimanjem odbrambenog stava, pitanje je koliko će takva rasprava biti uspješna. Prepoznao je to netko iz publike tko je pretpostavio da ništa od izrečenog neće odjeknuti dalje od žabokrečine u kojoj su se prisutni našli. Malo pretjerano, ali ne sasvim pogrešno.

Drugi tematski blok bio je posvećen načinu financiranja muzeja u čijem se kontekstu osim potpuno javnog financiranja sve više govori o modelu javno-privatnog partnerstva ili pak sponzorstva. Publika je opet bila na visini zadatka s primjedbom kako se novac iz državnog proračuna koji čini najveći dio budžeta raznih javnih institucija uzima zdravo za gotovo dok se manji dio budžeta dobiven od privatnih financijera dočekuje kao mana s neba. Kršić, sa svoje strane, nije propustio pametno upozoriti na slabu regulativu o ulasku privatnog kapitala u javne institucije kakve su muzeji. Milovac pak ne dvoji da je to društveno legitimna praksa. Zanimljiv je način na koji je to objasnio.”T-com nama naplaćuje svoje usluge. T-comovi novci zapravo su naši novci. Sponzorstvom umjetnosti T-com nama vraća dio naših novaca.”

Do izjave gospodina Milovca osjećao sam se pomalo kao onaj afrički domorodac pri projekciji filma u primitivnom selu iz poznate akademsko-urbane legende koju profesori rado pričaju kad žele upozoriti na važnost poznavanja perceptivnih konvencija. Domorocu je, naime, pušten film sporog ritma koji ga je trebao naučiti tehnikama isušivanja močvare. Nakon što je projekcija završila sanitarni inspektori pitali su domoroca što je zapamtio. On je rekao da je zapamtio kokoš. Odgovor je inspektore prilično iznenadio jer nisu bili svjesni da se u filmu pojavljuje kokoš. Ubrzo su pažljivo odvrtili vrpcu – kadar po kadar – i, vidi stvarno, doista pronašli kokoš koja je protrčala donjim desnim dijelom tijekom jednog prizora nakon što ju je netko preplašio. Izjava gospodina Milovca bila je moja kokoš! Imam iskustva u prepoznavanju interioriziranja i upotrebe MI-diskursa. U čije ime Milovac govori kad govori u prvom licu množine? Vjerojatno u ime sviju pretplatnika T-coma. Ne znam za vas ali meni bi – kao jednom prosječnom korisniku usluga T-coma – bilo puno draže da telekomunikacijski gigant spusti cijenu svojih preskupih impulsa nego da iti lipu mog novca potroši na svoje karitativne aktivnosti poput povećanja fonda T-comove zbirke pri MSU ili, ne znam, digitalizacije Vlaka u snijegu.

Javnu tribinu može se ocijenit kao uspjela. Jest da su tehničke šlampavosti išle na živce, jest da bi vjerojatno bilo bolje da su se organizatori usredotočili na jednu temu pa je detaljno secirali, jest da su neki od sudionika bili više, a neki manje indisponirani. Ako je ova javna rasprava poslužila kao platforma za niz tribina posvećenih kulturnoj politici koje su zakazane u idućih nekoliko mjeseci, može se reći da je ispunila svoju svrhu. Ako nije, barem se održala u pauzi između osmine i četvrtfinala Svjetskog prvenstva pa me svejedno ne progoni osjećaj da sam bio u krivo vrijeme na krivom mjestu. A nekad je i to sasvim dovoljno.

Za svakoga po nešto

Ante Jerić — Fri, 28 Aug 2009 11:15:51 +0000

Ne znam za vas, ali meni se ovo kiosk-izdavaštvo baš sviđa. Evo, recimo, Slobodna Dalmacija – koju čitam jer stare navike umiru teško – izdala je po promotivnoj cijeni od niti 40 kuna album Eksplozija srednjožalosne pevaljke Dragane Mirković. Večernji list – koji nije default novina na mom stolu – izdao je u isto vrijeme po još promotivnijoj cijeni od niti 50 kuna izvrsni novi hrvatski prijevod Zaratustre genijalnog filozofa Friedricha Nietzschea. Ako sad očekujte proglas propasti tisućljetne hrvatske uljudbe i litanije za pomoć od kuge, gladi, rata i narodnih Hrvata – stanite ovdje. Mene takva raznolikost zapravo veseli. Uspoređujući općenito izlog Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije teško je ne primijetiti određenu tendenciju u ponudi. Kao da ciljaju na različite kupce. A, recimo, čitajući taj isti Večernji list i Slobodnu Dalmaciju, teško da ćete steći taj dojam. Upravo bi različitost u izlozima naših dnevnih listova, po mom skromnom mišljenju, trebala postati model segmentiranja pristupa novinarstvu u domaćoj dnevnoj i tjednoj periodici. Želja: za svakog po nešto!

Pogledajte malo listove koji izlaze svakog tjedna u Hrvatskoj. Nijedan od njih nema prepoznatljiv identitet, hoćete vizualno hoćete sadržajno.

Ako se na 10-ak metara približite kiosku počinje bombardiranje očnog živca hipnotično agresivnim kontrastom koji čine bijela slova na crvenoj podlozi. Tek kad dođete sasvim blizu i kad boje ili format više ne igraju ulogu možete dokučiti radi li se o Globusu ili Nacionalu. Počinjete okretati stranice i, ako baš niste redoviti čitatelj, teško ćete sa sigurnošću reći koji list imate u rukama. U oba, naime, imate rezervirano mjesto za članke o gorućim svjetskim problemima, tjednopolitičkim aferama, nezaobilazni lifestyle kutak, pokoji intervju i par kolumni naših vodećih pera. Oni su ujedno differentia specifica svakog od tjednika i, što se mene tiče, jedini razlog zašto bih za njih odvojio 12 kuna. A i to samo ako treba ubiti jedno poslijepodne drndajući se u autobusu između Splita i Zagreba.

A dnevne novine? I tu je situacija daleko od idealne. Svaki dnevni list izgleda identično stranicu po stranicu od novosti preko regionalnih vijesti, mozaika, crne kronike, sporta pa sve do tv programa. Takva ustaljena forma i kod dnevnika i kod tjednika možda jesu – kao sonet u lirici – jednostavno savršene. Nije problem u rubrikama. Problemi su više kvantitativne naravi.

Hoćemo malo o omjerima? Omjer stranica posvećenih kulturi i onih posvećenih sportu u već spomenutoj Slobodnoj Dalmaciji je 1:9. Ukoliko je koeficijent k=1 što, shvatili ste, znači da od 60-ak stranica koliko broje naši dnevni listovi sportu pripada pozamašnih 9, a kulturi pišljiva jedna. Od tih 9, ni više ni manje, čak su 4 posvećene nogometu. Pa je li baš istina da Hrvati ( i Hrvatice, da ne zaboravimo!) radije čitaju o izvedbi koju priredi Dinamo u Maksimiru nego onoj koju priredi Teatar Ulysses na Brijunima? Statistika, koliko god inače varljiva bila, eksplicitno pokazuje da je u protekloj godini više gledatelja sjedilo u parterima naših kazališta negoli na sjevernim tribinama naših stadiona. Eto, neka glavni i odgovorni urednik Slobodne Dalmacije primi na znanje – kad srce kaže HNK kaže Hrvatsko narodno kazalište Split, a ne Hrvatski nogometni klub Hajd u k…

Omjer sporta i znanosti u našim tiskovinama još je porazniji – 0:9. Znanost, eto, nema niti jednu počasnu stranicu. Iako proživljavamo i preživljavamo znanstvenu (r)evoluciju, hrvatske novine vijesti o nauci uopće ne prate. Barem ne sustavno. Tu i tamo u subotnjim prilozima, koji trpe sve, osvane kakav članak koji se očeše o prirodne znanosti, ali to je, više-manje, to. Nema matematike, fizike, kemije, biologije ni, primjerice, astronomije. Zašto eksponiram baš astronomiju? Možda zato što je 2009. godina astronomije, a naši zvjezdoznanci su u zadnje vrijeme poprilično aktivni i uspješni. Mogu se okladiti da to niste saznali zahvaljujući hrvatskoj periodici. Kako je lijepo primijetio jednom prilikom Boris Dežulović – u Hrvatskoj se praćenjem zvijezda bave paparazzi, a ne astronomi.

E, sad smo na pravom tragu. Ono čega je prije bilo u tragovima, a sad metastazira na račun svakog vida ozbiljnijeg sadržaja su tabloidaštine. Britanski novinarski ekspert John Ryan sažeo je njihovu mnogostruku pojavnost u formulu 3*S = skandali + seks + sport. Najuspjelije je, razumije se, kad sve elemente uspijete kondenzirati u jednoj jedinoj vijesti. Tko od nas nije u proteklih pola godine barem jednom naletio na naslov tipa Christiano Ronaldo: Trešen pijan u naručju Paris Hilton ili, ako ste nabasali na kuloarske domaćice, Lana Banely: Poslije nogometaša – nogometaš. Iako nisam čuo da je itko naručio Gallupovu anketu o ljudskoj potrebi da na dnevnoj bazi bude upućeno o upornim pokušajima Ante Gotovca da dobije Porina za najboljeg debitanta ili kladioničarskim prognozama o tome hoće li kao sljedeći kavalir Dolores Lambaše figurirati Bernie Eccelstone (moj favorit, čisto da se zna) ili Flavio Briatore, mogu pretpostaviti da takve novosti nisu žarka želja nekoga tko prolista novine srčući prvu kavu. Velika većina ljudi koje znam sposobni su i, što treba naglasiti, ŽELJNI pročitati korektno napisan tekst s točno raspoređenim veznicima i zarezima, duži od jednog paragrafa i, vjerovali ili ne, pokojom zavisno složenom rečenicom. Tema koju bi jedan takav hipotetski tekst obrađivao, za početak, ne bi imala veze sa začaranim krugom izvjesnih osoba koje su poznate samo zato što su poznate.

Danas je na djelu očito podcjenjivanje čitateljstva. Ne treba učiniti pogrešku pa ga početi precjenjivati objavljujući za publiku koja s jednakom lakoćom čita i Zarez i Bug. Mislim da je naša Hrvatska – iako mala – dovoljno velika da u njoj svaki dan na jedan dnevni tabloid i tračerski tjednik može doći jedan zaista ozbiljan dnevni list i ništa manje seriozan tjednik. Kad bi se dogodila specijalizacija za koju ja toliko navijam nema sumnje da bi, ako ništa, otpao dobar dio ovih moreauovskih hibrida između ozbiljnih novina i tabloida. Pri njihovom stvaranju, sudeći prema ovotjednoj hrpetini novina na mom stolu, želja je možda i bila objaviti za svakog po nešto, ali je rezultat ispao za svakog po ništa.

Perverznost kontroverze

admin — Thu, 14 May 2009 13:18:27 +0000

Piše: Šefik Šeki Tatlić

Najava zagrebačkog pisca Pere Kvesića da će javno zapaliti sve primjerke svoje knjige koji se ne prodaju do određenog datuma (10. svibnja) ipak nije rezultirala u “provokativnoj” lomači. Neprodane primjerke samofinanciranog reizdanja autorove knjige Uvod u Peru K., su spomenutog datuma u zadnji tren kupili Profil, EPH i Tiska.

Tako je “kontroverzni” autor nakon svega održao kratki govor u kojem je (dakle isti taj autor koji je htio javno paliti svoje knjige!!) rekao kako je “Uvod u Peru K. knjiga koja se ne treba dokazivati, o čemu svjedoče brojne kritike, kao i nebrojena pohvalna spominjanja.”. Kako je autor dodao, ako se nakon ovakve medijske prašine djelo ubrzo ne proda, nešto nije u redu sa čitateljima ili je nešto pogrešno na putu prema čitateljima ili sve zajedno nije dobro.

Recimo da, najblaže rečeno, sve zajedno nije dobro. Je li se “skandal” onda ipak dogodio? Ne onog tipa kakvog je autor možda priželjkivao, nego onog tipa u kojem je stupanj medijske pažnje posvećene ekscesu diktirao komercijalni uspjeh autorove knjige. Je li kulturna produkcija toliko sterilna, dehumanizirana i masovna da je eksces potreban da bi se izdigla iz mora “proizvoda” ili je eksces/spektakl kao takav integralni, neizostavni dio kulturne produkcije? Igranje na kartu marketinškog trika od strane autora sigurno igra ulogu u cijeloj priči ali teško da je isto “igranje” odraz samodopadnosti ili egoizma, prije će biti da je autor shvatio što “prolazi”.

A to što prolazi, kako je pisao Guy Debord je, parafrazirajući, spektakl koji podvrgava žive ljude u mjeri u kojoj ih je ekonomija već podvrgnula u potpunosti kao ekonomija koja se razvija od same sebe.

Eksces, kontroverza, skandal, nakon što su obilježili globalnu političku scenu (od Watergatea, Irangatea, Reaganove politike u Srednjoj Americi, afere Lewinski, Berlusconijeve vječne vladavine, porno filmova raznih estradnih umjetnica koji cure na internet) postali su omiljene mantre i sine qua non globalne “celebrity” scene da bi preselile i u domenu lokalne kulturne produkcije.

Tu Kvesićev ili bilo kakav sličan “eksces” danas nije nikakav eksces (iznimka, iskakanje) u striktnom smislu značenja pojma, nego rekonformiranje, puka potvrda jednog od dominantnih modusa kulturne proizvodnje u kapitalizmu. Onog modusa kojemu je spektakl integralni dio.

U poznatom slučaju iz 1994. godine članovi art grupe The K Foundation (bivši članovi britanskog banda KLF) Bill Drummond i Billy Cauty navodno su zapalili milijun funti sterlinga. Akumulacija vrijednosti/čuvenja tog slučaja nije bila uvjetovana samo profilom (pozitivnih i negativnih) reakcija, nego i kontroverzom oko toga je li se slučaj uopće dogodio. Poslije “događaja” autori su montirali kratki film (Watch the K Foundation Burn a Million Quid) koji prikazuje paljenje novca te su s njim krenuli na turneju reklamirajući film plaćenim oglasima u novinama na kojima su napisali pitanja poput Je li to kriminal, ludilo, politička izjava ili glupost? Kao pitanja na koja ni autori vjerojatno nisu imali odgovor, koja zapravo nisu ni tražili jer su predstavljali puku dekoraciju ekscesa.

Možda bi se čak moglo reći da samo konzumiranje informacija o postojanju određene “kontroverze” ili čak određenog medijskog sadržaja na neki način predstavlja sudjelovanje u njoj. Tako je Johnatan Beller u svojoj knjizi The Cinematic Mode of Production – Attention Economy and the Society of the Spectacle ustvrdio da je samo gledanje filmova-televizije proizvodni rad. Gledatelji ili potrošači u toj su situaciji po Belleru i radnici, a čin gledanja televizije ili recimo nečega na webu je, ne samo analogijski ili metaforički, nego doslovni čin proizvodnog rada.

Po Belleru, samo gledanje proizvodi vrijednost zbog nečega što se naziva “učinkom mreže”: što više platformi ili komada software-a koristi više ljudi, to oni postaju vredniji (Facebook? Twitter?). Naravno, uopće nije bitno je li povratna informacija pozitivna ili negativna, bitno je ispostavljanje, medijsko eksponiranje široj javnosti gdje je puko eksponiranje proizvodni čin. Drugim riječima, tu nije spektakl simptom društva, nego je društvo simptom spektakla.

Naime, ako se Bellerove teze primjene na šire polje kulture, onda vrijednost određenog djela (recimo knjige) biva determinirana količinom pažnje posvećenoj njenoj medijskoj reprezentaciji, koja je spektakl. Dakle, ne autorovom radu kao takvom, nego autoru kao nositelju ekscesa, kako već nalaže neoliberalni pučki imperativ Moraš se znati prodati. Dakle čini se da je eksces roba, produkt rada kolateralna šteta spektakla (što budimo iskreni nekad ni nije šteta), a sam rad je sveden na konzumaciju ekscesa kao njegove ultimativne reprezentacije i vrijednosne determinante.

Parafrazirajući Deborda, fundamentalno tautološki karakter spektakla potječe od jednostavne činjenice da su njegova sredstva istodobno i njegov cilj. Stoga, spektakl u svom izvornom smislu zapravo ni ne postoji. On nije periodična forma zabave, puko sredstvo promocije, iznimka ili metaforički rečeno, “izraslina” na tijelu demokratskog društvenog procesa, nego modus njegove reprezentacije ili velikim dijelom samog njegovog funkcioniranja. Njegov cilj je njegovo sredstvo, a rezultat nije ništa drugo do znatiželja, želja za konzumacijom više spektakla. Parafrazirajući Paolo Virnoa, i Augustin i Heidegger smatraju znatiželju perverznim i degradiranim oblikom ljubavi za znanjem gdje je zapravo riječ o epistemičkoj strasti. Strasti za više kontroverze kao strašću za sudjelovanjem u proizvodnom procesu čiji je proizvod opet samo kontroverza.

Pero K. je u ovom slučaju sigurno uspio, znao se prodati, knjige su otkupljene. Ne zbog njihovog sadržaja nego zato što su to knjige “koje su trebale biti zapaljene”, dio “kontroverzne” promocije. Javna reakcija na knjigu, tj. njen sadržaj bit će (bila) je dakle reakcija na način njene promocije. Jer objekt kontroverze uopće nije knjiga, ali ni njen autor. Objekt kontroverze je sama kontroverza.

U krajnjem slučaju, ako je cijela situacija nečemu doprinijela, onda je to samo daljnjem samopotvrđivanju spektakla kao ključnog industrijskog sektora slobodne tržišne ekonomije. Drugim riječima, spektakl je ništa drugo do nastavak politike drugim sredstvima.

Fotografije preuzete s portala Booksa.hr.