“House of Flamingo je queer umjetnički kolektiv koji više od deset godina djeluje na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni kao platforma za razvoj i vidljivost drag kulture. Programi kolektiva odgovaraju na potrebu za prostorom slobode, tolerancije i kreativnosti u kojem participiraju umjetnici i publika svih rodnih, spolnih i drugih identitetskih odrednica”, istaknuto je u najavi programa.

Ove godine, Fanny Pack donosi raznovrsni show u kojem nastupaju članice kolektiva House of Flamingo: Entity, Colinda Evangelista, Roxanne, Spazam Orgazam i Jovanka Broz Titutka, a pridružit će im se mladi i perspektivni hrvatski drag kolektiv House of Ambicía, koji predvode drag kraljice Sofía Ambicía i Potpuna Prisutnost, uz plesni sastav.

Program se nakon izvedbenog dijela nastavlja klupskim sadržajem uz nastupe Doxie i mladog kolektiva Priroda i društvo.

Ulaznice za program po cijeni od 17 eura možete nabaviti putem poveznice.

Međutim, za House of Flamingo taj osobni kreativni impuls koji se formira kao prorada negativnog afekta uvijek je i na neki način političan, iako možda nije isprva tako zamišljen. To je jedna od ključnih poruka Čopora pičića, čija je premijera održana 27. svibnja u kinu Tuškanac u sklopu filmskog programa Vox Feminae Festivala. Film se sastoji od behind-the-scenes snimki s prošlogodišnjih nastupa na zagrebačkom i splitskom Prideu te s nastupa u Puli, kao i od “okruglog stola” na kojem su sudjelovale sve članice osim Spazam Orgazam, odnosno Jovanke Broz Titutke (koja se, kako je poznato, ne eksponira previše u medijima). Film je pun duhovitosti i humora koje očekujemo od Housea, pa nam tako članice otkrivaju kako su postavile gumenog pauka u Senidin šator na prošlogodišnjem zagrebačkom Prideu, kako je Entity u Puli publiku gađala komadom pizze jer je zaboravila staviti kruh u periku prije izvedbe Kolačića Marine Perazić, te nam otkrivaju kako su nastali prepjevi omiljenih hitova Ja sam barbika (Aquin Barbie Girl) te Danas sam bludna (Danas sam luda Josipe Lisac). Svatko od nas iz queer zajednice na neki se način može u filmu prepoznati – metaforički, ali i doslovno jer sam prilično siguran da se gotovo svi ljudi koji su bili u Tuškancu (uključujući mene) pojavljuju barem u jednom kadru filma. Osim humora, film je prepun srca – na koncu, to je film o zajedništvu ne samo jednog umjetničkog kolektiva već cijele LGBTIQ zajednice širom Hrvatske.

House of Flamingo dominira zagrebačkom queer scenom već skoro deset godina. Colinda priznaje u filmu da je uvijek posebno nastupati “doma”, ali da ima dojam da zagrebačka publika već zna napamet sve njihove “tri šale”. Međutim, ovaj je film doista svojevrsna prekretnica njihove karijere jer ih afirmira ne samo kao etablirane aktere zagrebačke nezavisne kulturne scene već kao izvođače koji svoj brend i svoju političku poruku uspijevaju proširiti po cijeloj Hrvatskoj. “Lako” je biti queer u Zagrebu, ali kako pokazuju okolnosti u Splitu (gdje, kako je prikazano u filmu, nikamo nisu smjeli bez policijske pratnje jer je njihov dolazak bio “visokorizičan” događaj), drugdje u Hrvatskoj situacija je manje bajna. Usprkos tomu, Entity primjećuje da je Split, “što se tiče publike i njezine raznolikosti, nadmašio sve. Pogotovo zato što je bilo toliko ograđeno, i stvarno nije ista stvar Split Pride i Zagreb Pride.” Marino Sorel dodao je da, iako već pet godina nastupaju u Splitu, “baš se ove godine vidio taj neki skok kod publike po pitanju njihove slobode i vizualnog izražavanja”. Svakako nije nategnuto reći da House of Flamingo igra ključnu ulogu u mijenjanju društvene klime. Colinda je u tom smislu odlično rekla da “ne počneš raditi drag da promijeniš nekom život, počneš radi sebe jer je tebi to zabavno. Mi bismo to radili i bez publike. Ali onda nekako skužiš da nastupaš i sebi, ali i tom dijelu sebe u drugim ljudima.” Ispričala je da im je na prošlogodišnjem Zagreb Prideu prišao jedan mladić koji im je rekao da su ga inspirirali da come outa roditeljima. “Ako ti možeš tu gola dok ti kurac viri pjevat prostote, ja mogu sve”, rekao je. Entity je dodala da je takva vidljivost iznimno važna te da su baveći se dragom shvatile da nastupaju onim dijelovima sebe koji nisu imali takve uzore dok su odrastali. 

Članice i članovi House of Flaminga uvijek će stoga biti ako ne političke, onda politične ličnosti. Ako muškarac iz svoje kuće izađe u štiklama, to nikada nije samo estetski, već i političan čin, iako nitko od nas ne želi da se jedna tako banalna stvar politizira. Kada kažem da su umjetnički činovi Housea politični, a ne politički, mislim na to da su oni, htjeli to ili ne, društveno relevantni – oni samim svojim djelovanjem (a ne nužno eksplicitnim propagiranjem ili agitiranjem određene političke opcije) dolaze u sukob s politikom koja ih ili ignorira ili odbacuje zbog toga što se ne uklapaju u njezinu viziju normalnosti. Ovo smo mogli vidjeti na vrlo konkretnom primjeru u Dubrovniku, kada su gradske vlasti istupile protiv njihova nastupa na otvaranju prvog dubrovačkog gay kluba. Mostovac Maro Krstić te gradonačelnik Mato Franković osudili su “vulgarnost” i “nekulturnost” Houseova prepjeva Herpes tvoga utora (prema pjesmi Program tvog kompjutera grupe Denis & Denis). Franković je izjavio da je nastup bio “potpuno neprimjeren, nekorektan i nekulturan za jedan grad kao što je Dubrovnik,” koji je nazvao “gradom kulture.” U brojnim se sredinama, dakle, i dalje mogu pronaći razna malograđanska moraliziranja te dušebrižnici koji se predstavljaju kao predziđe puritanskog ćudoređa. House međutim kontinuirano staje iza svoga stvaralaštva, tvrdeći da “svoj prostor kreativnosti, tu pozornicu na koju se penjemo i mikrofon koji uzimamo u ruke, uvijek ćemo smatrati podjednako alatom društvene promjene koliko i zabave.”

House svoje nastupe voli otvoriti, a ja ću završiti, pitanjem “Jeste gay?”, nakon čega slijedi pitanje “Jeste propaganda?” Publika uvijek oduševljeno klikće na oba pitanja – svakako smo gay, a ako propaganda znači stvaranje vidljivosti za LGBIQ zajednicu, ako znači širenje tolerancije i slobode, kao što to radi House of Flamingo, onda neka budemo i propaganda.

Tekst je objavljen u okviru projekta Kinemaskop i uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra.

Festival Dragram svake godine ima temu, a ovogodišnju su temu ikoničnosti odlučili postaviti vrlo široko, pa su neke od drag inkarnacija kojima je publika mogla posvjedočiti na pozornici Močvare one Lady Diane i Lady Gage, Djevice Marije i Madonne, Divine i Afrodite, Beyoncé i anonimne Hrabre Imoćanke. Već uhodani koncept glavne večeri festivala sastoji se od pojedinačnih točaka stalne postave House of Flaminga s inozemnim pojačanjem, a program započinje i kulminira dvjema velikim grupnim točkama. 

Nakon nastupa laureatkinje Ru Paul’s Drag Racea Alaske Thunderfuck na prvom Dragramu, organizatori su pri izboru gošći narednih izdanja festivala odlučili preusmjeriti pozornost na jaku britansku drag scenu koja se poprilično razlikuje od američkog stila dreganja koji je trenutno dominantan, a čijoj je dominaciji svakako pridonijela popularnost RuPaulovog showa. RuPaul’s Drag Race inače je Emmyjem nagrađen reality show, potraga za “idućom američkom drag superzvijezdom” koju vodi drag legenda Ru Paul, a njegov su uspjeh i reality format znatno utjecali na dominantne predodžbe o dragu unutar popularne kulture, kao i na same prakse draganja, ponajviše u Americi. To znači kako se na izvedbenom planu drag persone uglavnom grade putem lip syncanja, a rjeđe pjevanja ili govora na sceni, s jače prisutnim momentima realnessa i fishy pristupa ženstvenosti. Osim toga, američke prakse draga razvile su se iz njujorške ball kulture, a važan je estetski utjecaj i club kid drag osamdesetih.

S druge strane, britanska je scena ukorijenjena u lokalnoj i europskoj tradiciji popularnih zabavljačkih izvedbenih vrsta poput music hall kulture, viktorijanske burleske i kabareta, te je bliža komediji, posebice satiri, pa ju tako odlikuje eksplicitnija političnost vidljiva i na razini estetskog poigravanja signalima roda na pozornici – puno je češća i jača praksa genderfuckinga te prošireno poimanje samih pojmova “drag” i “queen”. Ističem ovu razliku jer je američki drag (ili bar jedan njegov dio) popularniji i lakše ga je pronaći i pratiti, stoga Dragram sustavnim gostovanjima s britanske scene koja je više underground domaćoj publici približava širok spektar mogućnosti drag izričaja, ove godine s drag queen Virgin Xtravaganzah. 

S treće strane nalazi se naš kontekst u kojemu House of Flamingo tek stvara drag kulturu, doslovce ni iz čega. Iako su izvedbe draga u Hrvatskoj, naravno, postojale i prije njih, uglavnom se radilo o raštrkanim nastupima u noćnim klubovima, te prije HoF-a ne možemo govoriti o “sceni” u punom smislu, kao ni o poimanju draga izvan čisto zabavljačke sfere, odnosno shvaćanju draga kao umjetničke forme. Rezidentice House of Flaminga razvijaju vrlo različite drag persone, a nakon četiri godine postojanja kolektiva i usavršavanja njihovih izvođačkih vještina već možemo govoriti o individualnim poetikama i na razini stilova izvedbe, kao i izbora izvora inspiracije iz kojih grade likove. 

Solo dio otvorila je Roxanne izvedbom Your Disco Needs You Kylie Minogue u pratnji četvorice plesača, uz vrlo spektakularnu koreografiju. Sam izbor pjesme i činjenica razgolićenih istesanih muških tijela, odnosno seksualizacije na pozornici jasni su signali muške gej estetike vezane uz dio popularne kulture koji je bliži campu i trešu. Na sličnom tragu, u idućoj točki izgradila je lik komičnim sučeljavanjem lika Hrabre Imoćanke u borbi s prirodom i Severine, ovaj put smjestivši isti senzibilitet u lokalni kontekst.

Uslijedila je Entity s kratkom izvedbenom biografijom Lady Diane. Krenuvši od vjenčanja s Charlesom (čiji je lik projiciran u pozadini), nesretnog braka uz Don’t Speak No Doubta i razvoda uz Robyn i Dancing on my Own, Entityjina Diana se postepeno oslobađa vjenčanice koja joj koči pokrete, tužno lip synca uz isječke pjesama o nesretnoj ljubavi i napuštenosti da bi se napokon oslobodila svih slojeva kostima i rasplesala, no naprasno ju prekidaju zvuci automobilske nesreće i mrak na sceni.

Iz mraka se uzdiže Colinda Evangelista s izvedbom Papparazzi Lady Gage, koja funkcionira kao nastavak priče o Diani, ali i komentar Gaginog hita sa svim njegovim problematičnim mjestima. Tako Colinda u jednom trenutku nastupa sa štakom (“kontroverzni” potez iz Gaginog spota zbog kojeg su joj upućene brojne kritike) i na kraju citira poznati nastup prosipanjem lažne krvi po sebi. U idućoj točki kombinirala je neke od okrutnijih izjava Tyre Banks upućenih natjecateljicama America’s Next Top Modela s Beyoncéinom Listen i stvorila lik koji pronalazi svoj vlastiti put do uspjeha, nadovezujući se na poigravanje temom “tamne strane” slave iz prve izvedbe. Colinda se u izvedbi najviše koristi mimikom te iz minimalnog scenskog pokreta uspijeva izvući maksimum izražajnosti.

Kao potpunu suprotnost njezinom stilu stoji hiperekspresivna drag izvođačica Spazam Orgazam koja koristi daleko najviše scenskih sredstava i gradi točke kao potpuno audio/vizualno/izvedbeno iskustvo. Uz animiranu projekciju na zid u pozadini i dodatno platno na kojem se ukazuje njezin lik kroz više “ikoničkih” varijanti u jarkim bojama i uzorcima, koreografija uključuje brzo, energično kretanje po sceni s naglim pokretima i skakanjem, a kostim i šminka nimalo ne ciljaju na realness. Bombardiranje publike gomilom istovremenih podražaja vidljivo je i na razini izbora pjesama – primjerice, prvu je točku otvorila Divineovom Walk Like a Man s projekcijom military uzorka i pokretima koji ismijavaju vojničke geste, nastavila je uz Grace Jones te Velvet Underground i Nico, a svaku je pjesmu pratio novi kostim i vizual.

Londonska gošća Virgin Xtravaganzah svoju drag personu temelji na figuri Djevice Marije koja je “sišla iz raja da bi postala drag queen” što je po njezinoj procjeni puno zanimljivija inkarnacija od one prve, biblijske. Svoj vizualni identitet Virgin je stvorila posuđujući iz likovnih interpretacija figure Majke Božje čemu pridonosi i kostim koji prekriva cijelo tijelo i ograničava mogućnost kretanja, što spretno koristi kroz scenski pokret – ukočenim stavom i minimalnim kretnjama njezina pojava podsjeća na kip ili ikonu.

Za razliku od članica House of Flaminga, a u skladu s naznačenom britanskom tradicijom drag komedije, Virgin gradi lik prije svega verbalno – kroz direktno obraćanje publici i pjevanje, a ne lip syncanjem, pri čemu izvodi obrade pop pjesama kojima mijenja značenje umetanjem vlastitim stihova. Primjerice, Sexyback Justina Timberlakea u njezinoj izvedbi postaje Abstinence, pjesma u kojoj ironično poziva na apstinenciju u doba Grindra. Njezin humor proizlazi više iz govora, a manje iz tjelesnog gega, a komičnost postiže promišljenim odnosom spram kršćanstva – kako kanona upućivanjem na Bibliju, tako i suvremenih stavova Crkve o queer ljudima kao i svim drugačijim identitetima.

Glavni joj je manevar doslovno čitanje Djevice Marije kao mlade djevojke i govor iz promišljeno naivne perspektive njenoj lika kao današnje tinejdžerke, mlade kršćanke kojoj nisu baš najjasniji kontradiktorni stavovi Crkve pa je odlučila potražiti svoj queer put. Virgin se u svojim točkama bavila problemima koji možda mogu zvučati kao opća mjesta (licemjerje krovne joj institucije, razračunavanje katolički odgojenog gej dečka s autohomofobijom), no nimalo jednostavnim uslojavanjem odabranih momenata pop kulture sa vlastitom scenskom pojavom visokoestetizirane madone s brkovima uspjela se postaviti u kompleksan odnos spram izabrane građe, pri čemu je zahvatila širok spektar mogućnosti humora.

Virgin krajnje doslovno preuzima određene elemente cisheteronormativne kulture, postupak koji sam po sebi već potiče na smijeh jer ih izmješta u queer kontekst i samim time očuđava i prokazuje kao isprazne, da bi ih nadalje postavila u različite odnose spram svoje persone i ostalih elemenata izvedbe. Time ostvaruje širok spektar parodijskih postupaka, od pastiša preko travestije do čistog i efektnog ruganja s “rodnim politikama našeg vremena” kroz završnu obradu pjesme Let it Be koju je preoblikovala u pjesmu o sve aktualnijem problemu toaletnog binarizma s refrenom Let us pee/Let me pee, u koju ponovno ulazi iz naivne perspektive preko koje svodi taj problem ono na što se on i treba svoditi – na suštu fizičku potrebu za mokrenjem.

Program Dragrama zaključile su Flamingosice velikim finalom – interpretacijom hrvatskih eurovizijskih uspješnica iz “zlatnih” devedesetih. Svaku izmjenu pjesme pratila je i izmjena kostima, odnosno skidanje po logici da nova pjesma vodi jednom sloju odjeće manje, što u složenoj desetominutnoj točci s brzom izmjenom pjesama i pripadajućih plesnih stilova nije bilo lako izvesti. Stihovi Svete ljubavi, Marije Magdalene i Neba ljubavi sasvim su se prigodno nadovezali na Virgin Xtravaganzah i time zaokružile večer tijekom koje su Flamingosice pokazale koliko se u posljednje četiri godine napredovale u svim segmentima – od lip syncanja, scenskog pokreta i prisutnosti, komunikacije s publikom i koreografija do sve ljepših kostima. Osim zahtjevnijim, razrađenijim nastupima i pomakom u svim scenskim i izvedbenim vještinama, uočljiva je činjenica da njihova publika raste, da imaju sve veći broj nastupa tijekom godine što sve pokazuje kako se drag kao izričaj sve više prima i prepoznaje.