Radionica istraživanja grada Rijeka: Tihi sugovornici održat će se isti dan u užem centru i na lokaciji Rikard Benčić, od 16 do 20 sati. Sudionici se nalaze kod rezidencije Kamov, ulica Janeza Trdine 9 u 16 sati, a voditelji su Anamarija Batista i Brandon Labelle.

Multimedijalni umjetnik Brandon Labelle će noćni svijet, njegove oblike i prostranstva, dovesti u vezu sa djelovanjem danju “nevidljivih” zajednica, koje koristeći noć kao prostor i vrijeme djelovanja, grad obogaćuju svojim šaputanjima i zvukovnostima. Kustosica Anamarija Batista razmatrat će zvukovne figure spavaće sobe, koja danju djeluje kao tek neki indiferentni prostor, koji se kroz noć, proširuje i produbljuje, dobivajući drugačije oblike. 

Više potražite ovdje.

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci ove godine po četvrti put organizira program Spajalica / Umjetničke intervencije u javnom prostoru. U sklopu programa, španjolski street art umjetnik Sebas Velasco iz Billbaa oslikao je fasadu u blizini Trsatskih stuba. Mural pod nazivom Explorare Necesse Est prikazuje portret slučajnog prolaznika kojeg je umjetnik upoznao dan prije u Rijeci s  prepoznatljivim motivima riječke industrijske arhitekture u pozadini. Time Velasco na sebi specifičan način ujedinjuje prošlost i sadašnjost grada kao i njegovu kulturnu povijest. Naslov dolazi iz razgovora u kojem je čovijek s portreta, pričajući o glazbi, knjigama i umjetnosti, spomenuo važnost istraživanja novih stvari (u umjetnosti i općenito). Portret riječkog radnika podrijetlom iz Bosne uklopio se u opću ideju projekta koji slavi različitost, te na neki način predstavlja posvetu svim radnicima koji su se iz cijele regije doseljavali u grad i doprinosili njegovom razvitku. Nakon Velasca, u Rijeku u stižu i Isaac Cordal, španjolski umjetnik poznat po skulpturalnim minijaturama koje smješta u realni gradski prostor i zatim ih fotografira, te poznati hrvatski ulični umjetnik Lonac.

Program Spajalica nastavlja se na aktualne kulturne prakse vezane uz reaktiviranje javnog i urbanog prostora uz dodatne naglaske na snalaženju čovjeka u socijalno-ekonomskom kretanju kapitala, hrvanju s brzim promjenama, izmicanju javnog prostora i slobodnog vremena. Ove godine program će se odvijati u gradskim prostorima od kompleksa bivše tvornice Rikard Bencic pa sve do Rječine i njezinih nevidljivih zona, urbanih prostora na izdisaju. Umjetničke intervencije tematski se dotiču tri okosnice koncepta Rijeka 2020: voda, rad i migracije, a na repertoaru su performansi, murali, intervencije i jedan koncert iznenađenja kojim će se zatvoriti ovogodišnja Spajalica krajem rujna. Iz MMSU-a najavljuju kako će se umjetničke intervencije pojavljivati tiho i bez prethodne najave, zadržavajući osnovnu ideju neposredne komunikacije s prostorom i zajednicom. 

MMSU je jedan od sedam partnera u višegodišnjem kulturnom projektu Soft Control (Art, Science and the Public Awareness) koji istražuje kulturne fenomene na sjecištima umjetnosti, znanosti i javne sfere. U fokusu je povezivanje različitih područja kulture i znanosti, tako da se uspoređuju i razmjenjuju modeli kritičkog mišljenja, istraživanja, eksperimentiranja i aktivizma. Uz sudjelovanje umjetnika, znanstvenika i teoretičara, projekt kroz radionice, izložbe i razne diskurzivne formate smjera uključivanju što šire javnosti, a osobito nestandardne publike.

Koncertnim sesijama nastoji se otvoriti novi prostor u onomu postojećem, uzimajući u obzir osjetilne i arhitektonske karakteristike triju različitih lokacija. Prostor je istaknut kao rezonantna kutija koja pohranjuje različite osjećaje, ovisno o žicama koje se trzaju za svirku. Pritom Disperzija ¿____ ? nudi i drukčije slušanje glazbe, odstupajući od uobičajenoga frontalnog odnosa između benda i publike.

U okviru Spajalice objavljen je poziv lokalnim bendovima na sudjelovanje u projektu te su izabrana tri izvođača (JMZM i Denis Razz, Zoran Majstorović, Wuná) koji će svoje koncerte održati na tri različite lokacije, u prostoru ex-Bernardi (18. ožujka u 19 sati), na stubištu MMSU-a (19. ožujka u 19 sati) te u Prirodoslovnom muzeju (20. ožujka u 19 sati).

Ulaz na koncerte je besplatan.

Filip Cenek će site-specific instalacije izvoditi u četvrtak, 12. ožujka, od 14 do 15 sati (Trg Ivana Klobučarića), od 16 do 17 sati (Trg Svete Barbare),  od 18 do 19 sati (Narodna čitaonica, Korzo 24) i od 20 do 21 sati (Ulica Marka Marulića). 

Umjetnik u Rijeci gostuje u sklopu Spajalice, projekta umjetničkih intervencija u javnom prostoru koje govore o hrvanju s brzim promjenama, istiskivanju javnog prostora iz zajedničkog horizonta te odumiranju dokolice.

Spajalica se nastavlja na aktualne kulturne prakse vezane uz reaktiviranje javnog i urbanog prostora, a dodatno se bavi nesnalaženjem (pozicioniranjem) čovjeka u socijalno-ekonomskom kretanju svjetskog kapitala. Tome su pridodane i dvojbe vezane uz priželjkivanje bolje budućnosti kojoj možda vrijedi doskočiti svjesnim preusmjeravanjem želja i potreba pojedinaca.

I ove godine radi se o hrvanju s brzim promjenama, istiskivanju javnog prostora iz zajedničkog horizonta te odumiranju dokolice koja postaje oznaka nepoželjnog svjetonazora – neučinkovitosti i nerada. Na repertoaru su izložbe, intervencije i radionice, a sudionici su ARCHIsquad, Lara Badurina, Filip Cenek, Laura Llaneli, Miron Milić, Damir Žižić i Kristian Kožul. 

Glavna riječka šetnica privremeno dobiva novu skulpturu – Stvarnost na napuhavanje (Žižić/Kožul), atrij Malog salona i Radija Rijeke oprema se modularnim dnevnim boravkom (ARCHIsquad), izlozi Malog salona postaju nove svjetlosne ikone (Badurina), ruševno pročelje staroga grada zove na visinske radove street arta (Milić). Riječki bendovi su u điru – izvan klupskog ambijenta, a 95 godina staru točku proglasa o glazbi kao glavnom principu vladanja proglašavamo ponovno aktualnom (inicijativa Laure Llaneli i Filipa Ceneka). 

Kalendar Spajalice, odnosno raspored izložba i radionica, popis gostujućih predavača, intervencija u javnom prostoru i razgovora u Malom salonu potražite na službenim stranicama. Voditeljica projekta je Nataša Šuković, a kustosice Ksenija Orelj i Sabina Salamon. Spajalica je dio projekta Soft Control.

Piše: Bernard Koludrović

Pretpostavka svakog trgovačkog centra je prodaja sreće – posredovane, komodificirane i lijepo upakirane. Bolničko-sterilan i visoko stilizirani heterotopični prostor, u kojemu je sloboda kretanja unaprijed određena prostornim zakonitostima potrošnje, gdje se spektakl komunicira podražajima svih osjetila, pruža nam mogućnost cjelodnevne potrošnje i boravka. Od vremena samoupravnog socijalizma osnovne su škole bile to popularnije što su uvodile mogućnost produženog boravka – mjesta gdje su djeca mogla provoditi vrijeme prije povratka roditelja s posla, a pod nadzorom učiteljica i učitelja, gdje su pisala svoje domaće zadaće, učila i igrala se. Danas djeca i roditelji provode istovremeno, ali odvojeno, svoj produženi boravak u “hramovima konzumerizma”. Pejorativno, ali pogrešno tituliranje ukazuje na sakralizaciju potrošnje spektakla, no kolokvijalnom kritikom olako se izostavlja dalekosežan utjecaj na transformaciju svakodnevice. Kapitalizam i njegov brat blizanac konzumerizam su krivi – nekako smo prihvatili ovu uopćenu tezu, ali možemo li, barem povremeno, zagrebati malo dublje ispod parola?

Umjetnički tandem Žižić/Kožul u projektu Wonderful Things will Happen, postavljenom u Malom salonu Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, prema vlastitim riječima, “tematiziraju suvremene surogate javnog prostora, od kupališta i popratnih turističkih rekvizita do shopp-igrališta i potrošačkih ikona”. Vizualnim, zvučnim i taktilnim podražajima instalacije Žižića i Kožula zadiru u osjećaj prisnosti koji imamo s vlastitom svakodnevicom. Prihvatili mi to ili ne, kritizirali ili ne, uredili smo živote prema zakonu potrošnje – svaki odmak od konzumerističkog ponašanja hvalevrijedan je čin, ali i endemski primjer alternativnog životnog stila. U našem svijetu trgovački centar nije samo primjer konzumerističkog poretka, već je semiotički vratar koji određuje značenje unutar poretka. Žižić i Kožul ne prepoznaju samo njegovu zamjensku ulogu (zamjensku samo prema simboličkom kodiranju nekog drugog vremena), već poduzimaju njegovu najbolniju dekonstrukciju.

Zvučna kulisa prigušenog radija i neutralnost boja preduvjeti su kulise trgovačkog centra pred kojom se potom može postaviti uobičajen postav izloga i izvedbe prodavača i potrošača. Ti arhetipi naše kulture dekonstruirani su (uglavnom) monokromnim postavom, noise kulisom i dobrodošlom činjenicom da se Mali salon nalazi na riječkom Korzu, odumrlom središtu gradske trgovine. Arterioskleroza društvenog tkiva preslikana je u betonske odljeve luftića, koluta i inih pomagala za plažu izloženih na samome Korzu, nasuprot gordom i dobro prokrvljenom McDonald’su. Sav sjaj spektakla potrošnje, sjaj koji prikriva komodifikaciju i odigrava prikaz originalnosti, ogoljen je do svoje supstance. U tome leži početak Žižićeve i Kožulove dekonstrukcije – svi poznati artikli svakodnevne potrošnje svedeni su na svoj temeljni, plastični oblik. Bilo da se radi o bocama vode u video(crnoj)-kutiji ili ambalažama higijenskih proizvoda, koji su izvučeni iz svoji prodajnih ili potrošačkih konteksta, lišeni svih stvarnih ili simboličkih etika i brandova, promatrač/promatračica prepoznaje artefakt, prepoznaje njegov izvorišni kontekst. Desemantizacija prvotnog i resemantiziranje kroz monokromnu tehniku i galerijski kontekst uspješno provode dekonstrukcijski postupak. Istu namjeru možemo pratiti od njihovog prvog zajedničkog galerijskog predstavljanja u Galeriji Karas prije godinu dana u Zagrebu. Od instalacije 0,50, za koju dobivaju otkupnu nagradu T-HTnagrada@MSU u ožujku 2014., do postava u Laubi, Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i na Bijenalu industrijske umjetnosti u Labinu, Žižić i Kožul nastavljaju istom linijom propitivanja.

Više od resemantizacije robe u artefakt/eksponat i dekonstrukcije konzumerizma, izložba uspješno prokazuje nelagodu u suvremenoj kulturi. Svakodnevno potiskivanje i transfer koji uspješno provode marketinške strategije dalekosežniji su problemi i zahtijevaju predstavljanje nelagode koju uzrokuju. U tome možemo vidjeti uspješnost ovog postava – nemoguće je ne osjetiti tjeskobu kada smo bombardirani tako poznatim, a opet toliko čudnovatim, jezovitim slikama konzumerizma. Jedino se i očuđenjem poznatog može, makar trenutno, propitati nelagoda u kulturi. To je iskustvo ojačano noise pozadinom koja izaziva tjeskobu, dekoncentrira, onemogućava trenutno promišljanje okoline. U kontrapunktu s prigušenom i neutralnom glazbom trgovačkih centara, koja kao odsutno prisustvo stvara dojam domaćinske, opuštene atmosfere, noise koji koriste Žižić i Kožul iritira; bolno uspješno. Zbog toga je njihov (i kustoski) dekonstruktivistički pokušaj uspješan, bolno uspješan.

Tragovi te aktivirane tjeskobe, zatitralih živaca u tijelu promatrača/promatračice ostali su vidljivi i nakon otvaranja postava povodom Noći muzeja. Pored Sretnog para ostavljeni su papirići s porukama: “čovjek koji radi sklekove i žena koja razmišlja o šargarepi” te “čovjekova intervencija u neljudstvo”. Intervencija u naziv instalacije/fotografskog niza trag je kako je dekonstrukcijska namjera rezultirala reakcijom i to onom koja obilježava i sam postav izložbe. Poruke su dokaz kako umjetnost još uvijek može dodaknuti “živac” ljudskosti: dokaz kako unutar potrošača još uvijek čuči čovjek.

Izložba Wonderful Things Will Happen otvorena je do 5. ožujka u okviru projekta Spajalica. 

Pretpostavka je da grupa osoba koja na forumu raspravlja o performansu negirajući ga kao umjetničku formu, predstavlja mišljenje velikog dijela stanovništva Hrvatske, a time i većine prolaznika koji će se zateći za vrijeme riječke izvedbe. Preuzeti diskurs negacije i ismijavanja performansa na taj način postaje dijelom definiranja ovog medija kao ravnopravne umjetničke discipline, pokušaj približavanja – povezivanja – spajanja mišljenja većine s onim što performans zapravo jest.

U performansu sudjeluju: Krešo Kovačiček, Vladimir Wolfl, Andrea Kustič, Dejan Kljun, Zoran Krema, Davor Mandić, Igor Medved aka Medo Meduza, Igor Grdaković, Andrea Knežević, Jelena Germuth, Alen Petrić, Mitja Jelovčan, Antonio Kiselić, Emir Mulalić, Lovro Ivanković, Branko Manzin, Jura Marčec, Nikola Nedić, Boro PHC aka Boris Rakmarić, Luka Urlić, Dean Lalević.

Performans će biti održan u četvrtak 15. svibnja u 17 sati, na stubama ispred hotela Bonavia u Rijeci. 

Fokus ovogodišnje Spajalice je kolektivno prisvajanje gradskog prostora i potvrda njegove javne namjene, u pratnji umjetničkih ciljeva i ideja zajedništva, propitivanjem mogućnosti koje aktualni grad nudi ili skriva. Ove godine govorit će se i o hrvanju s brzim promjenama, istiskivanju javnog prostora iz zajedničkog horizonta, te odumiranju dokolice koja postaje oznaka nepoželjnog svjetonazora – neučinkovitosti i nerada.

Tridesetak domaćih i stranih umjetnika, građana, istraživača i teoretičara izvest će projekte u vidu samostalnih ili suradničkih inicijativa, između 8. travnja i 31. svibnja, na teritoriju od glavne pješačke zone – Korza do ruba Sušaka i parkirališta Delta, preko Gata Karoline Riječke do industrijske zone u okolici željezničkog kolodvora. Na repertoaru su jednokratna ili višednevna događanja, radionice, predavanja i javne akcije; izlaženje iz užeg susjedstva Muzeja, te ulaženje u specifiku pojedinih gradskih toponima, za i u korist kreativne razmjene i podupiranja ideje grada kao mjesta stvaranja društvenih alternativa.

Spajalica se nastavlja na aktualne kulturne prakse vezane uz reaktiviranje javnog i urbanog prostora, a dodatno se bavi nesnalaženjem (pozicioniranjem) čovjeka u socijalno-ekonomskim stremljenjima u kojima se kanalizira kretanje svjetskog kapitala. K tome dodajemo i dileme vezane uz priželjkivanje bolje budućnosti, kojoj možda vrijedi doskočiti svjesnom preusmjeravanju želja i potreba pojedinaca. Zbog toga Spajalica i dalje smjera njegovanju neformalnih odnosa, kako bi se stvorile situacije međusobnog povjerenja i osjećanja uzajamnosti.

U radu ovogodišnje Spajalice sudjeluju Kreativni Kolektiv Kombinat, ARCHIsquad, Holger Pohl, Tanja Vujasinović, Rino Efendić, Tajči Čekada, Luiza Margan, Dunja Tišma, Marija Kajapi, Una Rebić, Kruno Jošt, Lucija Ukić, Sanja Gergorić, Čiko i dokoličari, Mateja Bučar / DUM, Stéphane Querrec, Josip Pino Ivančić, Katze und Krieg, Nika Rukavina, Petra Mrša, Ivana Lučić i Igor Eškinja.

U razgovorima Jesu li javni prostori zajednički? i Imamo li vremena za dokolicu? koji će se održati u Malom salonu sudjeluju Andreja Kulunčić, Raumlabor – Axel Timm, Siniša Labrović, Valentina Zrnić Gulin, Zona 00 – Nina Sindičić, Aaron Schuster, Archisquad, Tina Peraica, Kruno Jošt, Maja Kohek te Suzana Marjanić. Kustosice projekta su Ksenija Orelj i Sabina Salamon, a voditeljica projekta Nataša Šuković. 

Detaljan program nalazi se ovdje. 

Tridesetak domaćih i stranih umjetnika, građana, istraživača i teoretičara izvest će projekte u vidu samostalnih ili suradničkih inicijativa, između 8. travnja i 31. svibnja 2014., na teritoriju od glavne pješačke zone – Korza do ruba Sušaka i parkirališta Delta, preko Gata Karoline Riječke do industrijske zone u okolici željezničkog kolodvora. Na repertoaru su jednokratna ili višednevna događanja, radionice, predavanja i javne akcije; izlaženje iz užeg susjedstva Muzeja, te ulaženje u specifiku pojedinih gradskih toponima, za i u korist kreativne razmjene i podupiranja ideje grada kao mjesta stvaranja društvenih alternativa.

Spajalica se nastavlja na aktualne kulturne prakse vezane uz reaktiviranje javnog i urbanog prostora, a dodatno se bavi nesnalaženjem (pozicioniranjem) čovjeka u socijalno-ekonomskim stremljenjima u kojima se kanalizira kretanje svjetskog kapitala. K tome dodajemo i dileme vezane uz priželjkivanje bolje budućnosti, kojoj možda vrijedi doskočiti svjesnom preusmjeravanju želja i potreba pojedinaca. Zbog toga Spajalica i dalje smjera njegovanju neformalnih odnosa, kako bi se stvorile situacije međusobnog povjerenja i osjećanja uzajamnosti.

U radu ovogodišnje Spajalice sudjeluju Kreativni Kolektiv Kombinat, ARCHIsquad, Holger Pohl, Tanja Vujasinović, Rino Efendić, Tajči Čekada, Luiza Margan, Dunja Tišma, Marija Kajapi, Una Rebić, Kruno Jošt, Lucija Ukić, Sanja Gergorić, Čiko i dokoličari, Mateja Bučar / DUM, Stéphane Querrec, Josip Pino Ivančić, Katze und Krieg, Nika Rukavina, Petra Mrša, Ivana Lučić i Igor Eškinja.

U razgovorima Jesu li javni prostori zajednički? i Imamo li vremena za dokolicu? koji će se održati u Malom salonu sudjeluju Andreja Kulunčić, Raumlabor – Axel Timm,  Siniša Labrović, Valentina Zrnić Gulin, Zona 00 – Nina Sindičić, Aaron Schuster, Archisquad, Tina Peraica, Kruno Jošt, Maja Kohek te Suzana Marjanić.

Kustosice projekta su Ksenija Orelj i Sabina Salamon, a voditeljica projekta Nataša Šuković. 

Detaljan program nalazi se ovdje. 

Izvor: MMSU

U projekt koji je pokrenut u Odjelu edukacije Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u školskoj su se godini 2012./2013. uključili kao mentori profesori četiriju riječkih srednjih škola. Anketu za sociološko istraživanje u kojemu je ispitano 196 učenika iz četiri škole uključene u projekt, sastavili su učenici Srednje talijanske škole – Scuola media superiore Italiana, pod vodstvom Željka Maurovića, prof. sociologije i filozofije, a podatke su statistički obradili učenici Davida Karasmana, prof. sociologije i filozofije u Gimnaziji Andrije Mohorovičića. Individualni i grupni rad učenika na istraživanju odabranih lokacija i kreativnom rješavanju opreme prostora pratila je mentorica Laura Herceg, mag. art. educ., iz Škole primijenjene umjetnosti, a učenici Građevinske tehničke škole istraživali su odnose tijela u javnom prostoru pod mentorstvom profesorica likovne kulture Branke Batričević i Asje Rukavine Bikić. 

Rezultati istraživanja i izložba učeničkih radova bit će održana u riječkom Malom salonu u srijedu, 29. svibnja, u 12 sati.

Edukativno-istraživački projekt Srednjoškolci u javnom prostoru osmišljen je i realiziran kao popratni program Spajalice – serije umjetničkih intervencija u javnom prostoru Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, u sklopu projekta Soft Control.