Politike teških sjećanja

Hana Sirovica — Tue, 14 Jul 2020 12:23:28 +0000

Piše: Hana Sirovica

Od početka najnovijeg vala Black Lives Matter prosvjeda, politike sjećanja i prakse obilježavanja prošlosti u zapadnjačkom se kulturnom krugu nalaze u središtu društveno-političkih previranja. Činovi rušenja spomenika povijesnih ličnosti koje su sudjelovale u kolonizaciji prelili su se sa sjeveroameričkog kontinenta u Europu, pa smo posljednjih tjedana imali prilike svjedočiti uklanjanju i intervencijama na kipovima i spomen-obilježjima britanskim, francuskim ili belgijskim tiranima i kolonizatorima.

Na suočavanje s vlastitim tlačiteljskim temeljima prosvjedi su nagnali prvenstveno bivše (ili sadašnje) imperijalne sile, no šire su niihove implikacije itekako zahvatile i države koje nisu sudjelovale u kolonizaciji. Prosvjedi podrške pokretu Black Lives Matter u europskim državama koje ne dijele kolonizatorsku povijest, poput naše, vežu se uz posljedice migrantske krize 2016. godine te općenito za pitanja (ne)prihvaćanja migranata i policijske brutalnosti na razini Europske unije.

Diskusije kojima su okidač prosvjedi polariziraju podjednako europsku ljevicu i desnicu, a upravo je ta polarizacija i mobilizacija poslužila ukrajinskom povjesničaru Vladimiru Ryzhkovskom kao polazište izlaganja Memory, Speak: bilješke o putovanju iz ukrajinske post-imperijalne periferije u postkolonijalnu modernost drugog svijeta. Izlaganje se održalo u Showroomu Galerije Nova, u organizaciji kustoskog kolektiva WHW kao dio programa Povijest umjetnosti i društva, serije predavanja koji razmatra istočnoeuropsku povijest umjetnosti i njezine veze s povijesnim narativima nakon pada Berlinskog zida. Predavanje je ponudilo zanimljiv uvid u slojevite probleme nasljeđivanja socijalizma s pomalo neočekivanim polazištem u postkolonijalnoj teoriji.

Govorimo li o teškoj baštini u tzv. Istočnoj Europi, prva su asocijacija svakako spomenici bivših komunističkih režima. Odnos prema tim spomenicima dio je širih problema suočavanja sa socijalističkim nasljeđem uopće, a postaviti pitanje o tom odnosu znači propitati osnove same Europske Unije, odnosno politika sjećanja na Drugi svjetski rat i holokaust koje se nalaze u njezinim temeljima, naglasio je Ryzhkovskyi. Drugim riječima, potrebno je propitati narative o europskoj pobjedi nad fašizmom i ukazati na njihova unutrašnja nesuglasja. Kako bi oprimjerio dva pola ove rasprave, povjesničar je sučelio sudbinu kipova Churchilla i Lenjina, dva važna simbola pobjede nad fašizmom koji su odigrali bitne uloge u narativima izgradnje europske povijesti. Churchill je, osim po pobjedi u ratu, ostao zapamćen po rasisističkom pristupu indijskim narodima i kulturi, a londonske su vlasti nedavno njegov spomenik ogradile kako bi ga zaštitile od prosvjednika. Lenjinovi su pak kipovi u sovjetskom kontekstu figurirali kao važan simbol režima, a onda i ratne pobjede i oslobođenja od fašizma, no s revizijom sovjetskog nasljeđa 2013. godine dočekalo ih je u Ukrajini masovno rušenje poznato kao Lenjinpad. Ono što povezuje ova dva slučaja, naglasio je povjesničar, jest činjenica da se radi o simbolima koji se vežu uz pobjedničke režime Drugog svjetskog rata, no dok je suočavanje se s kolonijalizmom zapadne strane te pobjede u tijeku, dominantni narativ o socijalističkim društvima i dalje počiva na pretpostavci da u njima kolonizacije nije bilo.

U pat-poziciji u kojoj se Istočna Europa trenutno nalazi, a koja uključuje konstantno kruženje oko nasljeđa Drugog svjetskog rata, upravo bi postkolonijalna prizma mogla ponuditi važne uvide koji bi mogli pomoći izlasku iz vječno oprečnih nacionalističkih i socijalističkih stavova, ustvrdio je Ryzhkovskyi. Drugim riječima, potrebno je razbiti opreku nacionalizma i socijalizma, a da bi se to učinilo, neophodno je propitati povijesni narativ prema kojem su komunističke države izgrađene na antiimperijalističkim temeljima i stoga ne uključuju kolonizaciju. U sovjetskom se slučaju postkolonijalna perspektiva uobičajeno primjenjivala na odnos Carstva prema neslavenskim narodima poput kazaških ili mongolskih, očekivano ispitujući odnos slavenskog centra moći prema kulturama koje se od njega razlikuju na očiglednije načine. No takva istraživanja, objasnio je povjesničar, nisu razmatrala kolonijalističku dinamiku koja je oblikovala europski dio SSSR-a i ruske ili ukrajinske nacionalne identitete.

Unatoč ideologiji koja je zagovarala pravednije društvo, prakse modernizacije koje su komunističke države primjenjivale nisu napustile kolonijalističku logiku carstava koja su im prethodila – bilo ono Rusko carstvo, bilo da je riječ o austrougarskom imperiju, podcrtao je povjesničar, ponudivši na taj način i poveznicu s našim, postjugoslavenskim kontekstom. Naime, u našem se kontekstu postkolonijalna perspektiva primjenjivala se u okviru proučavanja balkanizma. Riječ je o pojmu koji je uvela bugarska teoretičarka Maria Todorova, a koji označava odnos zapadne europe prema Balkanu pa se balkanski (i južnoslavenski kontekst) opisivao kao kriptokolonijalni prostor, što znači da njemu zapadnjačke sile nisu prepoznavale toliku različitost, no ona je u smislu zamišljene balkanske kulturne inferiornosti svejedno postojala, prateći jasne odnose moći i iskorištavanja teritorija i naroda.

Ryzhkovskyi je svoje predavanje zaokružio tvrdnjom da je preosmišljavanje odnosa spram komunističkog nasljeđa važan zadatak za ljevicu na globalnoj razini. Na nužnosti suočavanja s posljedicama kolonizacije zorno ukazuju primjeri Black Lives Matter i reakcije na migracijske politike Europske unije s početka ovog teksta. Ukoliko se ne suočimo s teškim i problematičnim stranama narativa o Europi i vrijednostima na kojima ona počiva i ne osvježimo u tom smislu kulturu sjećanja, ne može doći do pomirenja kulturnog sukoba oko prošlosti koji bitno oblikuje današnjicu. Promjene povijesnih narativa nisu jedini faktor u razrješenju ovih problema, no suočavanje s teškim nasljeđem važan je aspekt potrage za izlazom iz pat-pozicije, a u tome humanistika može i treba imati važnu ulogu.

Rađanje ruskog punka

Martina Domladovac — Thu, 19 May 2016 12:38:57 +0000

Piše: Martina Domladovac

Moskovski fotograf Igor Mukhin poznat po intimnim portretima i foto-esejima ruskog društva, svoju bogatu karijeru počeo je fotografirajući rađanje ruske punk scene osamdesetih godina prošlog stoljeća. Mukhin je dokumentirao ovo transformativno razdoblje iz prve ruke, bilježeći kreativnu energiju mladih na rubu društva pred kraj razdoblja Sovjetskog saveza. Tijekom šest godina snimao je buntovništvo moskovske mladeži, underground rock scenu i DIY uličnu modu koja je iz toga proizašla. “U to vrijeme nismo znali kako je svijet izgledao iza Željezne zavjese. U jedinom sovjetskom fotografskom časopisu Soviet Photo, nisu se mogle vidjeti suvremene fotografije. No osjećao sam da je došlo vrijeme ‘promjene’ i da to moram snimiti”, kaže Mukhin na kojeg je u to vrijeme posebno utjecao Svjetski festival mladih i studenata koji se 1985. godine održao u Moskvi. “Koncerti, okupljanja, lica, odjeća i ponašanje sudionika bilo je izvanredno. Jednom riječju moglo se nazvati “sloboda”. Na primjer, bilo je nevjerojatno vidjeti sudionike s dugom kosom koje policija nije privela kako bi im provjerili dokumente i prisilnoih ih ošišali”.

Iako trenutno predaje u moskovskoj Školi fotografije i multimedije Rodchenko, Mukhin priznaje kao je njegov tadašnji rad većinom rezultat intuitivnog eksperimentiranja, a ne formalnog školovanja. “U ono vrijeme fotografirao sam bez ikakvih smjernica ili učitelja. Snimao sam isključivo za sebe i po malo od svega”. Prvi put je iz zemlje otputovao 1989. godine u Finsku s grupom drugih fotografa. “Bili su iznenađeni kad smo ih “mi” smatrali zapadom. Morali smo objasniti da je nama zapad sve s druge strane Željezne zavjese”, kaže Mukhin koji je nedavno pokrenuo crowdfunding kampanju kako bi sve fotografije tog vremena objedinio i objavio u knjizi I Saw Rock ‘n’ Roll. “Njegov talent tada je možda bio ne izbrušen, no njegove fotografije ostaju moćan dokument punka u jednom od najvažnijih razdoblja zemlje, slaveći ikonoklastičku energiju iza Željezne zavjese”, piše Emily Manning za i-D.

Nakon što je počeo bilježiti život underground glazbenika Sovjetske Rusije, Mukhinov rad razvio se u šire istraživanje sovjetskog i post-sovjetskog prostora. Njegova djela objavljena su u brojnim ruskim i međunarodnim publikacijama te su izložena u muzejima, galerijama i na festivalima diljem svijeta. Moja Moskva iz 2012. godine jedna je od uspješnijih knjiga njegovih radova u kojoj koristeći individualni i poznat stil rekonstruira i istražuje stvarnost post-sovjetskog društva u Moskvi. Fotografije otkrivaju javni i privatni život različitih slojeva građana, različitih političkih, javnih i umjetničkih grupa ili subkultura, te pokrivaju veliko razdoblje promjena i tijeka života brojnih generacija Moskovljana suočenih s dvadeset petogodišnjim razdobljem promjena i nade.

sovjetski savez – Kulturpunkt

Politike teških sjećanja

Rađanje ruskog punka