<?xml version="1.0" encoding="UTF-8"?><rss version="2.0"
	xmlns:content="http://purl.org/rss/1.0/modules/content/"
	xmlns:wfw="http://wellformedweb.org/CommentAPI/"
	xmlns:dc="http://purl.org/dc/elements/1.1/"
	xmlns:atom="http://www.w3.org/2005/Atom"
	xmlns:sy="http://purl.org/rss/1.0/modules/syndication/"
	xmlns:slash="http://purl.org/rss/1.0/modules/slash/"
	>

<channel>
	<title>šovinizam &#8211; Kulturpunkt</title>
	<atom:link href="https://kulturpunkt.hr/tag/sovinizam/feed/" rel="self" type="application/rss+xml" />
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<description>nezavisna kultura / suvremena umjetnost / dru&#353;tvo</description>
	<lastBuildDate>Thu, 19 Dec 2024 15:06:33 +0000</lastBuildDate>
	<language>en</language>
	<sy:updatePeriod>
	hourly	</sy:updatePeriod>
	<sy:updateFrequency>
	1	</sy:updateFrequency>
	<generator>https://wordpress.org/?v=7.1.4</generator>

<image>
	<url>https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2023/02/cropped-Kulturpunkt-baloncic-novo-32x32.png</url>
	<title>šovinizam &#8211; Kulturpunkt</title>
	<link>https://kulturpunkt.hr</link>
	<width>32</width>
	<height>32</height>
</image> 
	<item>
		<title>Žensko tijelo u ogledalu uglancanog šovinizma</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/zensko-tijelo-u-ogledalu-uglancanog-sovinizma/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Tihana Bertek]]></dc:creator>
		<pubDate>Tue, 27 Aug 2024 14:25:56 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[aem 2024]]></category>
		<category><![CDATA[dimitrije popović]]></category>
		<category><![CDATA[feministička kritika]]></category>
		<category><![CDATA[povijest umjetnosti]]></category>
		<category><![CDATA[seksizam]]></category>
		<category><![CDATA[šovinizam]]></category>
		<category><![CDATA[žensko tijelo u ogledalu slike]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkt.hr/?p=67039</guid>

					<description><![CDATA[Pregled ženskog akta kroz povijest umjetnosti iz pera Dimitrija Popovića krindž je onoliko koliko i zamišljate.]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[
<p class="has-text-align-left wp-block-paragraph"><em>Žene su tople<br>Žene su meke<br>Žene su blijede<br>Žene su snene<br>Žene su ukras prirode</em><br>(Buldožer, 1980.)</p>



<pre class="wp-block-verse"></pre>



<p class="wp-block-paragraph">U posljednje vrijeme svi pišu o ženama, promoviraju ih, objavljuju njihove knjige, priređuju izložbe autorica, organiziraju diskusije o njihovom položaju… Žene su vidljive, žene su u trendu, žene su tražene; žene konačno dobivaju neke zasluge za svoj rad i doprinose. Koliko god takvi projekti i inicijative nerijetko bile manjkave i podložne kritici (najčešće zato što održavaju <em>status quo</em> i ne dovode u pitanje sustav kao takav), u osnovi imaju barem tračak želje za afirmiranjem kreativnosti i stvaralaštva žena, koje je većinu povijesti bilo marginalizirano i obezvrjeđivano.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">U takvoj društvenoj klimi – u kojoj je mlađim generacijama već i <strong>Judith Butler</strong> sa svojim <em>queer</em> teorijama <em>so last year</em> i u kojoj je riječ heteropatrijarhat gotovo pa ušla u <em>mainstream</em> (<em>gasp!</em>), pojedini muškarci – intelektualci, umjetnici, kulturnjaci najvišeg reda – zaključuju da bi bilo baš originalno i relevantno baviti se ženskim aktom. Kao da ih je zaposjednuo <strong>Ljubo Babić</strong> pa sad imaju potrebu zazivati &#8220;žensku prirodu&#8221; i dobra stara vremena kad je čovjek nesmetano mogao opisivati &#8220;bubrenje djevojačkih grudi&#8221; a da ga <em>woke</em> policija ne napadne niti tjera da za kaznu ide u unisex WC.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Recimo, umjetnik i književnik<strong> Dimitrije Popović</strong> objavio je knjigu <em>Žensko tijelo u ogledalu slike: od Botticellijeve </em>Venere<em> do Koonsove Ciccioline</em> (Ljevak, 2024.). Odmah ću vam spojlati da je ovaj pregled ženskog akta u umjetnosti upravo onoliko krindž koliko zamišljate. Čak i ako niste upoznate s likom i djelom ovog umjetničkog superstara, ovog influensera prije društvenih mreža, vjerujem da će vam puno toga biti jasno već ako kažem da knjigu otvara citat <strong>Williama Blakea</strong>: &#8220;Golotinju žene stvorio je Bog.&#8221; A stvorio ju je, ako je suditi po ovoj knjizi, za užitak muškarcima. Mušku golotinju očito nije stvorio Bog i samim time nije vrijedna pažnje, ok?</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Proždrljivi pogled kulturnih velmoža</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">U određenom smislu, Popović je gotovo prelaka meta za feminističku kritiku, nešto toliko anakrono da se čini da mu ne trebamo pridavati pozornost. Zašto onda pisati o tome? Pa, u jednu ruku, morala sam si nečime ispuniti ljeto, a i ponekad treba čovjeku malo uzbuđenja u životu, čak i ako to uzbuđenje poprima formu živciranja, frustracije i susramlja. U drugu ruku, bilo bi šteta ignorirati postojanje ličnosti o kojoj su napisani nebrojeni novinski tekstovi i monografije, koja kontinuirano izlaže u domaćim i inozemnim muzejima, koja je bila temom 15 dokumentarnih filmova (!?), koja dan-danas, u vrijeme navodnog kanceliranja, nesmetano objavljuje knjige koje kao da su izašle iz pera nekog likovnokritičarskog mizoginika s početka 20. stoljeća.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Uz to, kako saznajemo iz medijskih napisa, <a href="https://www.tportal.hr/kultura/clanak/dimitrije-popovic-predstavio-knjigu-zensko-tijelo-u-ogledalu-slike-misica-izvela-performans-20240614" data-type="link" data-id="https://www.tportal.hr/kultura/clanak/dimitrije-popovic-predstavio-knjigu-zensko-tijelo-u-ogledalu-slike-misica-izvela-performans-20240614">promocija</a> ove Popovićeve knjige, održana u HNK-u, bila je pravi hit: &#8220;foaje je bio doslovce premalen za publiku gladnu ovakvih nekonvencionalnih događaja&#8221; (iz <em>press releasea</em>), a navodi se i da je Popović više od sat vremena potpisivao knjige. Budući da je žensko tijelo glavna Popovićeva preokupacija, na promociji je miss sporta <strong>Lucija Begić</strong> izvela &#8220;pomalo fetišistički performans&#8221; u kojem je oko nogu i ruku imala kistove zalijepljene pik-trakom, dok je oko vrata nosila bisernu ogrlicu s koje visi životinjska lubanja. To je art, kmetovi s nezavisne scene, a ne vaše lupanje po šahtovima. Na kraju performansa Popović se markerom potpisao na nogu misice, označivši svoje &#8220;djelo&#8221;.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Uglavnom, riječ je o jednom od onih velmoža hrvatske kulture (vidi: <strong>Ivica Matičević</strong>, <strong>Nikola Petković</strong>, <strong>Velimir Visković</strong>1<sup data-fn="6894913d-e338-463f-a0d6-72e79b0fba73" class="fn"><a href="#6894913d-e338-463f-a0d6-72e79b0fba73" id="6894913d-e338-463f-a0d6-72e79b0fba73-link">1</a></sup>, itd.) čiji stavovi naprosto nikako da izumru. Ovi uglancani šoveni kroz tek blago umiveni seksizam i mizoginiju, koju često samozadovoljno predstavljaju kao osviještenost i progresivnost (&#8220;Žene zaslužuju sva prava kao i muškarci&#8221;, <a href="https://www.nacional.hr/nacional-donosi-intervju-s-dimitrijem-popovicem-smisao-kristove-zrtve-i-uskrsnuca-nije-dovoljno-zazivio-u-stvarnom-zivotu/">reći će</a> Popović), ne prestaju spemati javni prostor – i trošiti javne novce – na svoje izdrkotine (<em>no pun intended</em>). I zato treba pisati o tome, jer deprimirajuće je što u 2024. godini u novinama moramo čitati izjave <a href="https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/renomirani-hrvatski-i-crnogorski-umjetnik-dimitrije-popovic-i-feministice-su-umorne-od-svog-feminizma/?meta_refresh=true">poput</a> &#8220;Ženi je svojstveno da se njeguje da bude atraktivna i da istakne svoju ljepotu i privlačnost,&#8221; iz kojih kao da progovara duh <strong>Žuži Jelinek</strong> otprije 20 godina.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Inače, cijela knjiga <em>Žensko tijelo u ogledalu slike</em> može poslužiti kao (50 godina zakašnjela) ilustracija <strong>Bergerovih</strong> teza o ženskom aktu. &#8220;Naslikao si golu ženu zato što uživaš gledati je&#8221;, dijagnosticirao je još davno Berger umjetnike, a nemoguće je oteti se dojmu da ista motivacija goni i Popovića. Pa i on sam piše da su &#8220;mitske teme slikarima renesanse i baroka služile kao svojevrsni alibi kako bi mogli izraziti potrebu i zadovoljiti imaginaciju u slikanju nagih ženskih tijela&#8221; – jedino nije jasno prepoznaje li i sam sebe u tom opisu. Suprotno ranije citiranoj tvrdnji Williama Blakea, ženski akt nije stvorio Bog, nego (odjeveni) muškarci. Ženski akt je proizvod muškog pogleda. Kako piše Berger: &#8220;Ona nije gola kao takva. Ona je gola onako kako je promatrač vidi.&#8221; Ženski akt stoga nije puki prikaz nagog tijela, već uključuje proces gledanja, pogled koji dolazi izvan kadra (&#8220;figure su <em>se za njega</em> obnažile&#8221;, ističe Berger), koji to tijelo pretvara u objekt ili prizor.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Popovićeva knjiga započinje pomalo konfuznim pseudo-filozofskim tekstom o slikama i ogledalima, iz kojeg saznajemo da je tijelo slika koja predstavlja &#8220;otjelovljeno biće žene&#8221;. Ali budući da je biće žene tajanstveno i nedokučivo (&#8220;Žena je uvijek enigma zahvaljujući upravo njenom složenom biću, bolje reći njenom tajnom biću&#8221;), ne preostaje nam drugo nego da piljimo u njezino otjelovljenje u nadi da ćemo doći do neke spoznaje. Ne spoznaje o ženi, naravno, već o samom umjetniku, za kojeg je žensko tijelo tek prazni teren na koji upisuje svoja značenja. Riječima <strong>Rozsike Parker</strong> i <strong>Griselde Pollock</strong> (1981.), &#8220;žena kao žena nije prisutna, osim kao simbol muške dominacije, kao scena muške fantazije&#8221;. Drugim riječima, ako se išta reflektira u &#8220;ogledalu slike&#8221;, to je umjetnik/povjesničar umjetnosti i njegov seksizam, dehumaniziranje objekta njegovim navodnim uzdizanjem, proždrljivi pogled koji sve podređuje svom čitanju.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Knjiga zatim kronološkim redom, od renesanse do kraja 20. st., obrađuje odabrane primjere iz povijesti umjetnosti. Iskaču jedino povremene reference na suvremena djela (od kojih je većina upravo Popovićeva). Pišući o umjetnicima poput <strong>Boticellija</strong>, <strong>Tiziana</strong> ili <strong>Maneta</strong>, on opetovano naglašava kako je svaki od njih genij i autor remek-djela, čime i sebe indirektno svrstava u tu kategoriju. Da parafraziram likovnog kritičara <a href="https://hrcak.srce.hr/file/362669">Vinka Srhoja</a>: kao da je genijalnost zarazna i da je dovoljno samo biti u njezinoj blizini pa da i sami postanemo geniji. Hoće li se i Popovićevi radovi naći u nekom budućem izdanju <strong>Jansonove </strong><em>Povijesti umjetnosti</em>? Eventualno u poglavlju posvećenom kiču.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Nizanje nonsensa</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">U svakom slučaju, ova knjiga nije toliko pregled ženskog akta kroz povijest koliko autorov dnevnik gledanja slika golih žena (pa i sam je naziva &#8220;albumom&#8221;). A svi znamo da ako gledanje nadopuniš formalnom analizom likovnog djela, nitko ti ne može prigovoriti da je riječ o nekakvim vulgarnim i prizemnim pornografskim porivima, koje ovaj umjetnik odlučno odbacuje (prema Popoviću, za razliku od pornografije, erotika – s kojom se on identificira – spada u domenu umjetničkog). Ipak, pojedini opisi, recimo <strong>Boucherove </strong><em>Djevojke koja se odmara</em> (1751.) ili <strong>Dalíjeve</strong> <em>Mlade djevice…</em> (1954.), toliko eskaliraju da bih se mogla kladiti da se u originalnom Popovićevom rukopisu (ili na tipkovnici) mogu pronaći bjelkaste mrlje nastale tijekom pisanja.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Autor u uvodu navodi da je izbor radova u knjizi vođen osobnim senzibilitetom i afinitetima. Dosljedan vokabular kojim opisuje aktove koje je izabrao daje nam do znanja koji su to interesi: svaka ženska figura je putena, bujnih oblika, bujne tjelesnosti, jedrih bujnih bokova, zamamnih/mesnatih oblina, te zrači senzualnošću (koja varira od zavodljive do umiljate) i erotičnošću (snažna erotičnost, tajanstvena erotičnost, bizarna erotičnost, itd.).&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">&#8220;Bogate različitosti&#8221; i &#8220;suprotstavljene estetike&#8221; koje autor vidi u rasponu djela koja je odabrao očituju se, pretpostavljam, u tome da neke ženske figure iskazuju stid pred vlastitom nagošću, dok su druge bestidne (uključujući &#8220;bestidnu nagost djevojčice&#8221;). Nadalje, razlikuje se konzistencija grudi i boja bradavica, što nam on sve detaljno opisuje – u sklopu formalne analize, naravno. Osim prikaza u kojima buja erotski naboj, nailazimo i na pokoju &#8220;samozadovoljnu&#8221; žensku figuru (gleda se u ogledalu); na &#8220;poganke&#8221; (sve žene prije Eve); kao i na šačicu neuglednih žena – one koje pate od celulita, koje su se deformirale od pretjerane debljine, koje imaju omlohavljene grudi, koje su opuštene u svojoj ružnoći ili čak uznemirujuće groteskne. Valja spomenuti da je autorica potonje i sama žena. (Vi bijesne feministkinje sigurno ste već pomislile da Popović nije uključio nijednu umjetnicu, ali kako se varate! Uključio ih je TRI!). Riječ je o suvremenoj britanskoj slikarici <strong>Jenny Saville</strong>, čiji monumentalni, ekspresivni (auto)portreti prkose klasičnoj ideji ljepote; šteta je samo što Popović ne primjećuje da su njezine slike jedan veliki <em>fuck you</em> povijesnoumjetničkoj tradiciji koju on tako zdušno zastupa.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Osim Saville, tu su još <strong>Frida Kahlo</strong> – čiji se opus neizbježno čita kroz prizmu &#8220;psihičkih stanja i trauma&#8221; – te <strong>Artemisia Gentileschi</strong>, čije silovanje se spominje već u prvoj rečenici kao nezaobilazni <em>fun fact</em>. Baš poput čitateljica ove knjige, Artemisijina protagonistkinja slike <em>Suzana i starci</em> (1610.) &#8220;okrenula je glavu i pokretom ruku kao da se brani i izražava zgroženost onim što je upravo čula&#8221;. <em>I hear you, sister</em>.</p>



<figure class="wp-block-image size-full"><img fetchpriority="high" decoding="async" width="1024" height="1455" src="https://kulturpunkt.hr/wp-content/uploads/2024/08/1024px-Susanna_and_the_Elders_1610_Artemisia_Gentileschi.jpg" alt="" class="wp-image-67040"/><figcaption class="wp-element-caption">Artemisia Gentileschi: <em>Suzana i starci</em> (1610)</figcaption></figure>



<p class="wp-block-paragraph">Kako bi pokazao da je masu moderan i prosvijećen, Popović na jednom mjestu spominje <strong>Griseldu Pollock </strong>i njezinu interpretaciju <strong>Velázquezove</strong> <a href="https://hr.m.wikipedia.org/wiki/Datoteka:VelazquezVenues.jpg"><em>Venere</em></a>, koju brzopotezno odbacuje tvrdeći da Pollock nije shvatila gdje leži &#8220;formalno-estetski kompozicijski akcent&#8221;. Naime, da je njezino čitanje točno, &#8220;dobili bismo vizualno neugodan nesklad&#8221;. Kakav točno nesklad, pitate se? Pa, da je Venerino lice u ogledalu jasnije definirano, odvlačilo bi pozornost od njezine stražnjice u prvom planu. Znate, kompozicija.</p>



<p class="wp-block-paragraph">Ne iznenađuje da Popović brani i <strong>Picassa</strong><sup data-fn="4ca60057-4c8a-4b9b-a1ef-96d5545dc28c" class="fn"><a href="#4ca60057-4c8a-4b9b-a1ef-96d5545dc28c" id="4ca60057-4c8a-4b9b-a1ef-96d5545dc28c-link">2</a></sup> od &#8220;krivih pristupa&#8221; i &#8220;tamnih, provokativnih tonova koji … banaliziraju kompleksnost njegova djela&#8221;, misleći pritom na feminističku kritiku <strong>Shannon Lee</strong>, ali i same Picassove unuke <strong>Marine</strong>. Njezine komentare o tome kako je Picasso potčinjavao žene svojoj seksualnosti Popović o(t)pisuje kao &#8220;uskogrudne, da ne kažem neuke&#8221;. Prema njemu, umjetnička djela ne treba svoditi &#8220;na produkt kakva seksualnog kompleksa&#8221; ili osobnih trauma – iako će on sam to napraviti već nekoliko stranica kasnije za Fridu Kahlo, pa i <strong>Renéa Magrittea</strong>, čija je majka počinila samoubojstvo.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Vješto, dakle, odbacivši navode Marine (&#8220;unuke slavnog djeda&#8221;, kako se više puta navodi), Popović zatim poentira svoj stav da je Picasso <em>zapravo</em> volio žene tvrdnjom da &#8220;španjolski genij penetrira u ženu svim svojim bićem&#8221;(!). Ali ne budite vulgarne – ne misli se to doslovno, nego kroz umjetnost. Dobro, možda malo i doslovno. U svakom slučaju, ako je Picasso i iskorištavao žene, &#8220;njihova žrtva, ukoliko jest bila žrtva, nagrađena je trajnom slavom koja živi u majstorovim platnima&#8221;. Eto, ne znam zašto su se žalile – pa sada su slavne! Svi znamo da nema velike umjetnosti bez barem malo patnje.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Sličan manevar autor izvodi i kod, primjerice, slikara <strong>Bouchera</strong> i <strong>Balthusa</strong>, kojima su pozirale vrlo mlade djevojke, no njihovo &#8220;vrhunsko slikarsko umijeće&#8221; i &#8220;smisao za kompoziciju&#8221; poništavaju optužbe za pedofiliju. Ali što drugo očekivati od Popovića, koji pedofiliju eufemistički naziva &#8220;osjetljivim problemom&#8221; i ne vidi ništa sporno u opisivanju &#8220;atraktivnog seksipilnog tijela mlade djevice&#8221;? Navodi on i vlastiti primjer umjetničke interpretacije ženske adolescencije: hororični crtež <em>Doba puberteta</em> (1973.), na kojem djevojčica umjesto lica ima &#8220;ženski spolni organ&#8221;, prsni koš prekriven joj je hipertrofiranim bradavicama, a u drugom planu seksaju se dvije žabe (da citiram samog autora, ovdje bi psihoanaliza &#8220;mogla donijeti puno zanimljivih opservacija&#8221;).&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Međutim, spretno poput kakvog povijesnoumjetničkog akrobata, Popović preduhitruje i poništava eventualnu feminističku kritiku svog rada. U <a href="https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/renomirani-hrvatski-i-crnogorski-umjetnik-dimitrije-popovic-i-feministice-su-umorne-od-svog-feminizma/">intervjuu</a> za <em>Novi list</em> povodom nedavno održane izložbe <em>Mit mode</em> (HDLU/Mimara) navodi da &#8220;neke feministice mogu [njegove radove] protumačiti kao stanoviti mačizam, ali to bi bio nonsens&#8221;. Dakle, nemojte se ni truditi, jer svaka optužba za mačizam znači da naprosto niste shvatile što je umjetnik htio reći ili gdje leži kompozicijski akcent.</p>



<p class="wp-block-paragraph"><strong>Zaslužujemo bolje</strong></p>



<p class="wp-block-paragraph">U jednoj emisiji na francuskoj televiziji, <strong>Susan Sontag</strong> govori <strong>Helmutu Newtonu</strong> da kao žena smatra njegove fotografije vrlo mizoginima i neugodnima. &#8220;Ja volim žene&#8221;, odvraća Helmut sa smiješkom. &#8220;Mnogi mizogini muškarci to kažu. Gospodar obožava svog roba. Krvnik voli svoju žrtvu&#8221;, odgovara Sontag. Sličnu argumentaciju ima i Popović<sup data-fn="058fd106-7a20-4c2e-ac63-e795385e0020" class="fn"><a href="#058fd106-7a20-4c2e-ac63-e795385e0020" id="058fd106-7a20-4c2e-ac63-e795385e0020-link">3</a></sup>: &#8220;U mojim djelima uvijek afirmiram fenomen ženstva u najljepšem i najširem smislu tog pojma. I to radim iz uvjerenja i poštovanja prema ženi i njenom biću&#8221; (intervju u <em>Novom listu</em>).&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Takvu &#8220;sofisticiranu viziju antifeminizma&#8221; <strong>Gordana Bosanac</strong> u knjizi <em>Visoko čelo</em> (2010.) naziva estetičkim antifeminizmom, u kojem je žena shvaćena kao &#8220;ukras svijeta&#8221;, a njezina primarna uloga je da bude lijepa i da muškarcima pričinja &#8220;estetsko-erotsku ugodu&#8221;. U estetičke antifeministe Bosanac ubraja i &#8220;gorljive ljubitelje žena, njihove obožavatelje, slatkorječiva zanovijetala&#8221;, muškarce koji &#8220;sami vole isticati svoju često žarku ljubav prema ženskom spolu, što pretvaraju gotovo u zanimanje&#8221;. Popovićeva ideja žene kao enigme, tajanstvene i nespoznatljive, žene prvenstveno kao estetskog/erotskog prizora i simbola a ne stvarnog ljudskog bića, odlično ilustrira tezu Gordane Bosanac.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Mislim da govorim u ime svih žena kad kažem: Dosta više slatkorječivih zanovijetala. Dosta muškaraca koji koriste sintagmu &#8220;Venerin brijeg&#8221;, Ženska seksualnost nije ni &#8220;stidna&#8221; ni &#8220;bludna&#8221; (također, prestanite upotrebljavati ove termine osim ako niste seksualno frustrirani viktorijanac). Dosta nam je vaše loše erotike. Vaše ideje su zastarjele i dosadne. Masturbirajte koliko želite, ali ne morate pisati knjige o tome.&nbsp;</p>



<p class="wp-block-paragraph">Svi skupa zaslužujemo bolje. Gdje je ona famozna tipka za kanceliranje kad je trebaš?&nbsp;</p>



<pre class="wp-block-verse"></pre>


<ol class="wp-block-footnotes"><li id="6894913d-e338-463f-a0d6-72e79b0fba73"><em>Fun fact</em>: Visković je objavljivao Popovićeve tekstove u <em>Književnoj republici</em> te potaknuo njihovo objedinjavanje u obliku knjige <em>Labirinti sjećanja</em> (Litteris, 2018.). <a href="#6894913d-e338-463f-a0d6-72e79b0fba73-link" aria-label="Jump to footnote reference 1">↩︎</a></li><li id="4ca60057-4c8a-4b9b-a1ef-96d5545dc28c">Segment iz knjige o Picassu prethodno je objavljen 2023. godine kao esej u <em>Vijencu </em>(br. 753) povodom 50 obljetnice Picassove smrti. Esej je čak dobio oštru reakciju Željke Zdelar objavljenu u idućem broju. <a href="#4ca60057-4c8a-4b9b-a1ef-96d5545dc28c-link" aria-label="Jump to footnote reference 2">↩︎</a></li><li id="058fd106-7a20-4c2e-ac63-e795385e0020">Naravno, nije on jedini; dobar primjer je još jedan ljubitelj ženske forme, fotograf <strong>Stanko Abadžić</strong>, koji je posljednju izložbu aktova imao početkom ove godine u Laubi, ili <em>Morski lahor</em>, aktualna izložba aktova iz zbirke NMMU-a, čiji tanašni koncept kao da su osmislili studenti preddiplomskog studija marketinga (otprilike: <em>ljeto je, vruće je, aktovi nemaju odjeće, publika želi gledati aktove jer bismo i mi voljeli biti bez odjeće</em>). Od dvadesetak izloženih radova, samo četiri sadrže muški akt. <a href="#058fd106-7a20-4c2e-ac63-e795385e0020-link" aria-label="Jump to footnote reference 3">↩︎</a></li></ol>


<pre class="wp-block-verse"></pre>



<p class="has-cyan-bluish-gray-color has-text-color wp-block-paragraph" style="font-size:16px">Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta&nbsp;<em>Kulturne trase društvenosti</em>&nbsp;koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Nihilistički smijeh</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/nihilisticki-smijeh/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matko Vlahović]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 11 Nov 2022 15:04:13 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[cancel culture]]></category>
		<category><![CDATA[humor]]></category>
		<category><![CDATA[ranjive skupine]]></category>
		<category><![CDATA[sloboda govora]]></category>
		<category><![CDATA[šovinizam]]></category>
		<category><![CDATA[stand-up]]></category>
		<category><![CDATA[twitter]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/clanak/nihilisticki-smijeh/</guid>

					<description><![CDATA[<p>Bez minimuma autorefleksije humor zapada u lijenost cinizma i nihilizma u kojem je svaka tema jednako vrijedna.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Matko Vlahović</p>
<p style="text-align: right;" dir="ltr">“Postoji ozbiljan problem s time da se ljudi ne znaju zajebavat’ na vlastiti račun. Ako se ne znamo šaliti na vlastiti račun imamo samo neku ksenofobnu i šovinističku perspektivu u kojoj je smiješno rugati se s onim s druge strane granice, a zapravo ne s onim bliskim.”</p>
<p style="text-align: right;" dir="ltr"><span style="text-align: left;">(</span><strong style="text-align: left;">Asja Bakić</strong><span style="text-align: left;">&nbsp;na&nbsp;</span><a href="https://www.pogon.hr/program/funny-how-tribina-o-humoru-i-politici/" target="_blank" style="text-align: left;" rel="noopener">tribini</a><span style="text-align: left;">&nbsp;</span><em style="text-align: left;">Funny how</em><span style="text-align: left;">)</span></p>
<p dir="ltr">Kada je&nbsp;<strong>Elon Musk</strong>, prema javno dostupnim podacima trenutno najbogatija osoba na svijetu, prije nekoliko tjedana konačno odlučio – možda bolje rečeno, bio&nbsp;<a href="https://theintercept.com/2022/10/28/elon-musk-twitter/" target="_blank" rel="noopener">prisiljen</a>&nbsp;– kupiti društvenu mrežu Twitter, u jednoj od prvih objava pompozno&nbsp; je najavio kako je humor ponovno dozvoljen. Iako se ubrzo pokazala&nbsp;<a href="https://www.wired.com/story/elon-musk-twitter-impersonation-suspension/" target="_blank" rel="noopener">netočnom</a>, Muskova objava je rijetko koga iznenadila. Narativ koji je pozorno iskonstruirao kao opravdanje i motivaciju za kupnju poprilično&nbsp;<a href="https://www.reuters.com/markets/deals/twitters-massive-revenue-drop-adds-heavy-debt-burden-2022-11-07/">neprofitabilne</a>&nbsp;društvene mreže velikim se dijelom oslanjao na pitanje moderiranja humora i slobode govora. Prema Musku i njegovim brojnim obožavateljima humor se na Twitteru, ali i ostalim moderiranim <em>online</em> prostorima, našao u raljama pripadnika <em>woke</em> zajednice koja svojom <em>cancel</em> kulturom ograničava slobodu izražavanja. Muskova kupnja Twittera u ovom je rakursu zapravo tek jedan u nizu primjera u kojima pitanje statusa humora zauzima važno mjesto u javnom diskursu i služi kao legitimacijsko sredstvo reakcionarnih političkih stajališta.&nbsp;</p>
<p dir="ltr">O <a href="https://www.kulturpunkt.hr/content/uvod-u-digitalnu-kontrarevoluciju" target="_blank" rel="noopener">načinima korištenja</a> humora u ekstremističkim <em>online</em> zajednicama već smo i ranije pisali na Kulturpunktu. U međuvremenu se diskurs o humoru oformljen na mreži prelio i u hrvatski javni prostor – prvo putem društvenih mreža i raznih foruma, a zatim i u mejnstrim političkim strankama i medijima. U tom je pogledu posebno indikativan nedavni slučaj <em>stand-up</em> komičara <strong>Aleksa Curaća Šarića</strong> koji je u svojem nastupu u zagrebačkom klubu Sax izvodio ni manje ni više nego &#8220;šale&#8221; o silovanju. Gledateljica koja se našla u publici izašla je za vrijeme nastupa i zatim <a href="https://www.tportal.hr/kultura/clanak/trebaju-li-nam-zaista-fore-o-silovanju-zagrebacki-stand-up-komicar-naljutio-je-mnoge-evo-sto-kazu-njegovi-kolege-20221018">svoje iskustvo</a> podijelila na Instagramu. U postu koji je izazvao određenu razinu pozornosti u medijima i javnosti, gledateljica piše: &#8220;Nije smiješno, niti najmanje. Umjesto osuđivanja seksualnog nasilja mi kroz humor doprinosimo daljnjoj normalizaciji. U publici je također sjedila barem jedna osoba koja je doživjela seksualno nasilje, najmanje što su Lajnapov tim i club Sax mogli napraviti je upozoriti kakve neukusne šale stoje na repertoaru!&#8221;.</p>
<p dir="ltr">Čini se nepotrebnim izvan ovog komentara raspravljati zašto su <em>stand-up</em> nastupi o silovanju i ismijavanje žrtava ili bilo koje ranjive skupine, koje još k tome izvodi muškarac, problematični, traumatični i politički regresivni – ukratko, šovinistički. Umjesto toga slučaj u Saxu možemo promatrati kao primjer koji simptomatično razotkriva mnoge probleme aktualnog pitanja o političkom značenju humora, pogotovo kada se u obzir uzme njegovo centralno mjesto u suvremenim kulturnim ratovima.</p>
<p dir="ltr">Kako je spomenuto, rasprave o humoru, a posebno o <em>stand-up</em> komediji, zadnjih se godina šablonski ponavljaju. Neki poznati dobrostojeći komičar srednjih godina nađe se na meti kritika zbog nekog dijela svojeg nastupa. Obično je riječ o šali u kojoj se na neosjetljiv način koriste iskustvom određene ranjive društvene skupine – žene i trans osobe su osobito omiljena tema. Jednom kad se ukaže na problematične dijelove njihovih materijala i njihov stvarni efekt u određenom društvenom kontekstu, ti komičari ne gube previše vremena na preispitivanje vlastitog materijala, već automatizmom krenu raspredati o tome kako se svemu dozvoljeno smijati. Zatim će u narednim nastupima pred prepunim auditorijima redovito pričati kako su <em>kenslani</em>, kako se bore za slobodu govora, kako njihovi kritičari imaju previše društvene moći, kako se njihove riječi izvrće, kako &#8220;<em>woke</em> rulja&#8221; upropaštava zabavu i tako dalje.</p>
<p dir="ltr">Sličan se narativ mogao primijetiti i na spomenutom hrvatskom primjeru. U zajedničkoj <a href="https://www.tportal.hr/kultura/clanak/trebaju-li-nam-zaista-fore-o-silovanju-zagrebacki-stand-up-komicar-naljutio-je-mnoge-evo-sto-kazu-njegovi-kolege-20221018" target="_blank" rel="noopener">izjavi</a> za javnost pripadnici su grupe Lajnap Comedy, čiji je Šarić član, poručili kako je &#8220;<em>stand-up</em> kritika društva kroz apsurd, kroz teme koje su generalno teške i traumatične. Javno govorenje u ovom obliku naravno da izaziva reakcije u ljudima i ako će ova reakcija ljudi učiniti da se u javnom prostoru više govori o silovanju, ako je nagnala ljude na promišljanje i izazvala druge snažne reakcije onda je misija ovog stand-upa postignuta&#8221;. Dalje u izjavi nastavljaju s tvrdnjama: &#8220;I ljutnja je reakcija! Svi trebamo biti ljuti ako će ta ljutnja učiniti da se svijet promijeni na bolje. Bravo za reakciju! Svaka čast jer odjek ovoga može učiniti da svijet sutra bude bolje mjesto.&#8221; Eto, sredovječni muškarci žele šalama o silovanju mijenjati svijet, kad ih samo osobe bez smisla za humor ne bi tlačile do sad bi ga vjerojatno i promijenili.</p>
<p dir="ltr">No kad sarkazam i <em>krindž</em> ostavimo po strani, članovi Lajnapa svojom izjavom zapravo zrcale argumente koji se nerijetko mogu čuti u raspravama o statusu humora, osobito od strane komičara koji se nađu na meti kritike. Linija argumenta obično tvrdi kako je komičar u <a href="https://www.index.hr/magazin/clanak/domaci-komicar-tip-me-na-nastupu-jednom-napao-nozem-jer-nije-shvatio-foru/2404785.aspx">potpunosti</a> suveren i određuje o čemu i kako se želi šaliti i provocirati, dok publici preostaje da se smije – primjerice, britanski komičar <strong>Ricky Gervais</strong> redovito voli isticati kako je njegov posao zapravo uvrijediti ljude i bez kompromisa ih suočiti s tabu temama. Dakle, zadaća je humora i komičara da nas suoče s onim što je neugodno. Ili, kako Lajnapovci ističu, da humor &#8220;kao umjetnička forma daje još jedan poligon za javno govorenje o temama, naglašava, prenaglašava i dovodi do apsurda sustava&#8221;. Međutim, nikad ne čujemo mnogo o tome koji to sustav žele dovesti do apsurda, niti imamo učestale prilike vidjeti bazičnu razinu svijesti o kontekstu, društvenim odnosima moći i vlastitoj poziciji ili iskustvu komičara. Bez takvog minimuma autorefleksije humor zapada u lijenost cinizma i nihilizma u kojem je svaka tema jednako vrijedna te postaje potpuno svejedno ismijava li se pripadnica_k ranjive skupine ili milijarder.&nbsp;</p>
<p dir="ltr">U svom komentaru na Gervaisove transfobne šale, sličnu stvar je primijetila i <strong>Natalie Wynn</strong>, kreatorica YouTube <a href="https://www.youtube.com/watch?v=qtj7LDYaufM&amp;t=1s">videoeseja</a> <em>Contrapoints</em>: &#8220;Stvar je u tome što ne mislim da mnogi komičari zapravo vjeruju u potpuno nihilističku ideju komedije. Mislim da se ponekad pretvaraju kad pokušavaju izbjeći kritiku. Mislim, uzmite čak i one <em>najedgy</em> bijele komičare i slušajte način na koji pričaju o svojim junacima, Lennyju Bruceu ili Georgeu Carlinu. Uvijek postoji element divljenja njihovoj hrabrosti, riziku, subverziji, govorenju istine. Drugim riječima, pokazuju razinu brige za istinu, a ne samo za ono što ljude nasmijava. Pa možda prije nego što uopće možemo razgovarati o onome što je smiješno, moramo imati razinu zajedničkog dogovora o tome što je istina i što je moralno ispravno.&#8221;&nbsp;</p>
<p dir="ltr">Vratimo se konačno na uvodni problem legitimacijske funkcije humora. Odgovor ne treba tražiti dalje od spomenutog nihilističkog karaktera i s njime povezanog konformizma. Nihilistički smijeh po sebi nikad nije subverzivan, niti izaziva društvene odnose moći – štoviše, normalizira ih. Budući da njihove platforme, programi i stajališta nužno počivaju na cinizmu i nihilizmu, takav smijeh vrlo lako šovinističkim političkim akterima ili milijarderima omogućuje zauzimanje pozicije branitelja slobode govora, dok je ono što nazivaju kulturom otkazivanja tek izraz obespravljenih i potlačenih za minimumom pravednosti i reprezentacije u simboličnom prostoru. Sudeći po tome koliko je javnih osoba zapravo uspješno bojkotirano, teško je ne zaželjeti barem nešto bolju efikasnost <em>kenseliranja</em>.</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
		<item>
		<title>Monopoliziranje javnog prostora</title>
		<link>https://kulturpunkt.hr/tema/monopoliziranje-javnog-prostora/</link>
		
		<dc:creator><![CDATA[Matko Vlahović]]></dc:creator>
		<pubDate>Fri, 16 Sep 2022 11:51:22 +0000</pubDate>
				<category><![CDATA[Tema]]></category>
		<category><![CDATA[desnica]]></category>
		<category><![CDATA[grad zagreb]]></category>
		<category><![CDATA[javni prostor]]></category>
		<category><![CDATA[mirko ilić]]></category>
		<category><![CDATA[šovinizam]]></category>
		<category><![CDATA[studenti za toleranciju]]></category>
		<category><![CDATA[zagreb design week]]></category>
		<guid isPermaLink="false">https://kulturpunkthr.lin83.host25.com/kulturpunkt/?clanak=monopoliziranje-javnog-prostora</guid>

					<description><![CDATA[<p>Čitavo desetljeće primjera i ustupaka nerazumnim zahtjevima desnice pokazuje da ne postoji toliko banalan slučaj koji se neće izvrnuti u parazitiranje na kulturi.</p>]]></description>
										<content:encoded><![CDATA[<p>Piše: Matko Vlahović</p>
<p dir="ltr">Početkom je rujna u sklopu <a href="https://zagrebdesignweek.com/">Zagreb Design Weeka</a> ispred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna postavljena izložba plakata pod nazivom <em>Studenti za toleranciju</em>, konceptualno inspirirana <a href="https://tolerance-project.org/">projektom</a> <em>Tolerance</em> dizajnera <strong>Mirka Ilića</strong>. Autori i autorice izložbe su studenti i studentice iz Austrije, Njemačke, Slovenije i Hrvatske koji_e su sudjelovali_e na jednotjednoj radionici u Grazu, gdje su na svojim plakatima radili pod mentorstvom <strong>Tomislava Bobinca</strong>, <strong>Rogera Walka</strong>, <strong>Marije Juza</strong> i <strong>Domena Frasa</strong>. Nakon što je izložba nastalih radova uspješno prezentirana u Berlinu, Grazu i Ljubljani, došao je red i na Zagreb.</p>
<p dir="ltr">Nažalost, za razliku od spomenutih gradova izložba se u centru Zagreba ubrzo nakon postavljanja pretvorila u novu epizodu parazitiranja desnice na kulturi u javnom prostoru. Naime, u središtu pozornosti šovinističkog dijela javnosti našao se plakat koji prikazuje zamagljenu scenu u kojoj nekoliko osoba sjedi za kuhinjskim stolom s upadljivim križem u gornjem desnom kutu. Slika evocira prizor tradicionalnog nedjeljnog ručka te je popraćena s dva kratka natpisa na engleskom. Prvi, onaj znatno uočljiviji, poručuje: &#8220;Odvratno, ali toleriram&#8221; (engl. &#8220;Disgusting, but I tolerate it.&#8221;). Ako prikazanoj sceni pristupimo s minimumom dobre vjere, odmah postaje jasno kako autorica ili autor plakata ovom intervencijom nastoji ironijski izokrenuti standardan narativ o toleranciji – narativ prema kojem osobe iz društveno dominantne i navodno samorazumljive heteronormativne pozicije toleriraju postojanje LGBTIQ+ zajednice. Kako bi poruka o toleranciji bila što bjelodanija, u podnožju je plakata stajao natpis: &#8220;Svaku nedjelju veteran, konzervativac, gej, liberal i ateist sjede za stolom i međusobno se toleriraju&#8221; (engl. &#8220;Every Sunday veteran, conservative, gay, liberal and atheist sit down at a table and tolerate each other.&#8221;).</p>
<p dir="ltr">No kao što je spomenuto, određenom dijelu medija i javnosti ni nedvosmisleni natpisi nisu predstavljali znatnu prepreku tome da studentski rad protumače kao protjerivanje kršćana neviđeno od doba poganih rimskih careva. Tako se jedan <a href="https://www.jutarnji.hr/kultura/art/uklonjen-kontroverzni-plakat-koji-je-uzbudio-duhove-u-hrvatskoj-stojimo-iza-spornih-radova-ali-15247140">ekstremistički portal</a> – koji je, valja spomenuti, dijelom <a href="https://www.kulturpunkt.hr/content/neprofitni-mediji-u-iscekivanju-godota">financiran</a> javnim sredstvima – našao zgrožen činjenicom da su Grad Zagreb i Ministarstvo kulture pokrovitelji studentske izložbe koja &#8220;napada kršćanstvo&#8221;. Nakon što se vijest o plakatu proširila među desničarskim <em>online</em> krugovima i zajednicama, čitava je stvar prerasla u cjelodnevni niz performansa. Prvo je skupina sredovječnih muškaraca, mahom pripadnika i simpatizera jedne ekstremno desne političke stranke, njima sporni plakat odlučila prekriti bijelom plahtom. Ti pripadnici zagrebačke srednje klase, <a href="https://www.telegram.hr/politika-kriminal/radikalne-desnicare-jako-je-uzrujao-ovaj-plakat-prekrili-ga-i-vikali-da-ce-unistiti-sotonski-lgtb/">odvjetnici i psihijatri</a>, snimili su čitavu intervenciju, kao i prigodne govore u kojoj izgovaraju retoričke hitove poput: demokršćanstvo, agresivni nasrtljivci, suverenitet, sotona, globalizam, Soroš, protuvjerski zlotvori i slično. Ubrzo nakon prvog performansa uslijedio je drugi. Naime, novi je sredovječni muškarac, ovog puta u samostalnom pohodu, prešarao križ i umjesto njega na vrh plakata crnim markerom napisao &#8220;LGBT&#8221;, doslovno potvrđujući samu izvornu intenciju plakata. Dan je konačno kulminirao u noćnim satima kada je plakat, uz dodatne izloške, uništen.</p>
<p dir="ltr">U reakciji na uništavanje izložbe sa Studija dizajna su <a href="https://www.studijdizajna.com/content/priopcenje-povodom-vandalskog-cina-prema-umjetnickim-djelima-grafickog-dizajna-s-izlozbe">poručili</a> kako u potpunosti stoje iza radova svojih studenata iz četiriju zemljalja, &#8220;radova koji su nastali u procesu učenja, temeljem najboljih praksi stvaranja komunikacije u svrhu razvoja društva. Utoliko žalimo što se dogodila destrukcija autorskih djela mladih ljudi koji će u bliskoj budućnosti postati aktivni članovi društvene zajednice.&#8221; Osim s fakulteta, službena reakcije je stigla još samo od strane <a href="http://dizajn.hr/blog/reakcija-hrvatskog-dizajnerskog-drustva-na-unistavanje-plakata-na-izlozbi-students-tolerance/">Hrvatskog dizajnerskog društva</a>, u kojoj su se retorički pitali: &#8220;Kakvu poruku šalje ovaj događaj hrvatskim građanima, kakvu šalje svijetu, s obzirom da o njemu već pišu i svjetski mediji, posve je jasno. No još važnije, ovaj događaj užasnu poruku šalje mladima, koji tek kreću u svoje profesionalne živote – poručuje im da šute, da se boje, da ih je strah progovoriti o minimumu pažnje koji bismo trebali osjećati prema drugima – o toleranciji, koja nam danas treba više nego ikada&#8221;. Konačno, prema <a href="https://www.index.hr/vijesti/clanak/unisten-plakat-o-toleranciji-protiv-kojeg-katolibani-danima-vode-hajku/2394817.aspx">pisanju Indexa</a>, ništa iz navedenog niza događaja nije prijavljeno policiji, tako da će osoba koja je uništila umjetničke radove proći neokrznuto.&nbsp;</p>
<p dir="ltr">Međutim, slučaj <em>Studenata za toleranciju</em> nije iznimka. Riječ je tek o još jednom u predugačkom nizu incidenata u kojima su se osobe desnih svjetonazora osjećale pozvano monopolizirati javni prostor te uništavati i zabranjivati slobodno izražavanje u gradu Zagrebu. Prije dvije godine uništeni su i izvorni <a href="https://www.jutarnji.hr/kultura/art/skandal-u-centru-zagreba-ustaskim-porukama-unistili-izlozbu-plakata-o-toleranciji-15005371">Ilićevi plakati</a> na koje se studentska izložba referirala. Osim toga, u gotovo isto vrijeme dok se postavljala vandalizirana izložba, na stupovima u centru grada osvanuli su homofobni, antisemitski i antimigrantski <a href="https://www.index.hr/vijesti/clanak/u-centru-zagreba-plakati-protiv-gejeva-i-migranata-dobrodosli-novi-hrvati/2393764.aspx">plakati</a>. Jedan od njih je izjednačavao LGBTIQ+ zajednice s pedofilijom, dok je drugi prikazivao kukasti križ i ironično zazivao otvorene granice. Na oba plakata bio je istaknut grb Grada Zagreba kako bi se <a href="https://faktograf.hr/2022/09/14/grad-zagreb-i-tomasevic-nisu-sponzori-plakata-kojima-se-promice-pedofilija/">insinuiralo</a> da su plasirani od strane nove gradske uprave. Tijekom svibnja je pak u parku Zrinjevac <a href="https://www.index.hr/magazin/clanak/dugina-klupa-ne-smije-pasti/2365060.aspx">postavljena klupa</a> u duginim bojama koju je nepoznati muškarac tek par sati nakon postavljanja prebojio u crno. Nadalje, svake se godine u Zagrebu povodom prajda postavljaju zastave LGBTIQ+ zajednice i svake godine se pronađu <a href="https://www.24sata.hr/news/nepoznati-muskarci-pokusali-skinuti-zastavu-duginih-boja-762602">skupine</a> muškaraca koje ih barem nekoliko potrgaju. Prošlog studenog bio je pak aktualan <a href="https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/suverenisti-osudili-unistenje-vukovarskog-murala-u-savskom-gaju-stojimo-uz-hrvatske-branitelje-15114095">slučaj murala</a> na HEP-ovoj trafostanici, gdje nepostojanje dozvole za oslikavanje, neslaganje stanara obližnje zgrade i činjenica da je mural prikazivao ratnog zločinca nije spriječila desnicu da sebe još jednom prikaže kao žrtvu. Nebrojene primjere <a href="https://lupiga.com/vijesti/o-jednom-velikom-muralu-kad-mali-princ-prevari-odrasle">preslikavanja</a> grafita u navijačke boje ne treba ni spominjati. Slični slučajevi aproprijacije javnog prostora kontinuirano se ponavljaju već čitavo desetljeće, još od famoznog zabranjivanja plakata za predstavu <em>Fine mrtve djevojke</em> kazališta Gavella.</p>
<p dir="ltr">Spomenuti primjeri ukazuju na izrazito neugodnu činjenicu da šovinistička desnica u znatnoj mjeri kontrolira javne prostore u gradu Zagrebu, dok se u slučajevima bilo kakve intervencije koja bi taj monopol dovela u pitanje izvodi dobro uhodani performans hinjenja žrtve i nasilne reakcije – uglavnom od strane jednih te istih aktera. Čitavo desetljeće primjera i ustupaka nerazumnim zahtjevima pokazuje da ne postoji toliko banalan slučaj koji se neće izvrnuti u parazitiranje na kulturi. No kako je autoviktimizacija glavna i izuzetno uspješna taktika desnice teško da možemo očekivati promjenu nastavljanjem dosadašnjih politika popuštanja. Ako netko razbije plakat, onda to nije znak da ga je potrebno ukloniti kako bi se izbjegle neugodne rasprave i sukobi, već da razlozi za njegovim prisustvom u javnom prostoru itekako postoje.&nbsp;</p>
]]></content:encoded>
					
		
		
			</item>
	</channel>
</rss>
