…. I kad kažem “najbolje serije”, pod tim naravno hoću reći “meni osobno najbolje od serija 2018. koje sam ja, potpisnik ovih redova, stigao pogledati tokom ove godine”.

A u svrhu transparentnosti mislim da je fer pripomenuti da nisam, naravno, stigao pogledati baš sve serije za koje mi je zamislivo da bi mogle biti dovoljno dobre da upadnu na listu, samo da sam ih uspio pogledati, kao naprimjer: Genijalna prijateljica (nisam još počeo ni čitati knjigu, imajte milosti!), The Haunting of Hill House (ovo mi kao fanu horora ne služi na čast, istina), One Day at a Time (multi-cam sitcomi nisu moja šolja čaja – iako mi ovaj, kad ga god vidim na minutu-dvije u prolazu na televiziji, uvijek izgleda tako pametno i zabavno i dobro da mi je bed što ga inače ignoriram), Bodyguard (nisam gledao čak ni istoimeni romantični triler s Whitney Houston i Kevinom Costnerom!), Big Mouth i The Marvelous Mrs. Maisel (nisam im još načeo ni prve sezone, ako ćemo iskreno, nije da se ponosim, ali eto), Insatiable (totalno imam feeling da su oni rijetki koji govore da je serija fora u pravu, a da su svi ostali koji su je popljuvali uštogljeni dosadnjakovići – al’ ono, trebam prvo pogledati, jel’), Insecure (znate ono kad se sezone samo gomilaju i gomilaju i sa svakom novom ti sve teže pada pomisao o potencijalnom gledanju jer se već TOLIKO toga nakupilo? E, to.), Maniac (baš me zanima zašto su toliko podijeljene reakcije na ovu seriju! Mada očito ne toliko da bih je dosad pogledao lol), Chilling Adventures of Sabrina (ma kladim se da je ovo dobro, vjerujem ja u Shipku!), Patrick Melrose (volim gledati ljude koji se drogiraju pa upadaju u nevolje zbog drogiranja, ne znam zašto sam ovo preskočio?), Billions (ja sam mislio da je to neka muška serija za muške i da stoga ne moram ni uzimati u razmatranje, a sad vidim da i žene to dosta vole i da svi govore da serija s vremenom samo postaje sve bolja, jooooooj pa NIJE valjda ću morati sad još I TO gledati?! A u pičku…), Better Call Saul (vjerujem svima koji govore kako je super, nije mi problem povjerovati čak ni onima koji govore da je još i bolje od Breaking Bad, ali… šta ja mogu kad jednostavno nemam volju za provođenjem daljnjeg vremena u univerzumu Breaking Bada? Ne da mi se!), Barry (gle, čovjek u životu ima trenutke kada mora odlučiti hoće li gledati novu hvaljenu seriju na HBO-u ili ironično pročitati stomilijunti tekst o lustriranju duboke države na nekom od kriptoustaških portala jer nema vremena za oboje! A ja sam svoje odlučio.), Lodge 49 (šta?!?), itd., itd…

“Dobro, pa ŠTO si ti onda uopće gledao, crni sine?” Čujem vas, čujem vas!

E, pa – pogledao sam jedno četrdesetak ovogodišnjih serija! Od čega ih je taman jedno 25 koje bih srdačno preporučio, pa krenimo redom…

25. The Good Fight

Trudim se suzdržavati od seruckanja po liberalima jer vjerujem da su mnogi liberali/ke potencijalni budući ljevičari/ke (come to the dark side, WE HAVE GULAGS COOKIES!) pa nisam siguran je li najpametnije u startu ih alijenirati, ali ova serija je iz mene baš izvukla najnamćorskijeg mogućeg ljevičarskog anti-lib zanovijetala, sa svojim bogatim odvjetnicima koji su tako beskrajno zbedirani Trumpovom pobjedom iako su, realno, među zadnjima koji će je osjetiti na svojoj koži… No zanemarite moje sitničarenje, teško se može poželjeti zabavniju seriju koja se hvata u koštac s Trumpovom erom.

24. Corporate

Poprilično dobra igrana humoristična serija Comedy Centrala koja ne nalazi baš uvijek najplodniji balans između šašavog humora i dehumanizirajuće korporativne kolotečine, ali ga nalazi dovoljno često da itekako vrijedi pogledati.

23. The Man in the High Castle

Ova štorija o alternativnoj povijesti u kojoj je Drugi svjetski rat završio pobjedom Sila osovine u trećoj je sezoni napokon ispunila svoj potencijal i postala stvarno dobra, taman za prekratiti vrijeme dok čekamo da nam na Bujici otkriju tko je nacrtao svastiku na Poljudu (evo, samo što nisu!).

22. The Americans

Ne znam, meni prva i peta i zadnja epizoda jesu bile fantastične – ali ostatak sezone mi je bio ipak malo ispod razine najboljih sezona The Americansa (a to bi bile: četvrta, druga i treća). Pa nisam mogao staviti previsoko, savršeno zakucanom kraju unatoč.

21. High Maintenance

U moru serija koje se upinju biti televizijskim romanima, rijedak dragulj koji nudi televizijske kratke priče, s istančanim smislom za detalje – kako karakterne, tako i vizualne.

20. Crazy Ex-Girlfriend

Iako nije bilo nijedne baš loše epizode Crazy Ex-Girlfriend te ih je i ove godine bilo nekoliko sjajnih, zasad je malo teško dokučiti koja bi točno trebala biti poanta završnog poglavlja o osobnom rastu Rebecce Bunch. Pa ‘ajde, recimo da ću vjerovati da se nisu baš snašli s produženim brojem epizoda i da je ovo bilo samo zagrijavanje za furiozni finiš dogodine!

19. Trial & Error

Odličan whodunit-sitcom, krimi-Parks and Recreation koji je bio prevrckast za ovaj okrutni svijet (u kojem je, uostalom, i sam Parks & Rec jedva preživio!) pa je otkazan nakon samo dvije sezone. Šmrc.

18. Forever

Sporovozna, no dosta intrigantna dramedija i ne mogu reći više jer bi išta više bilo spojlanje. Ako ne bude nastavka, ovo će biti već druga serija s tim naslovom koja je otkazana nakon prve sezone!

17. Homecoming

E, ovaj triler paranoje je pak nešto za što bih najiskrenije volio da ne dobije nastavak jerbo ga nimalo ne treba. Ali će ga svejedno dobiti, i ja ću svejedno gledati jer sam debil koji nije naučio lekciju s Mr. Robotom.

16. A Very English Scandal

Hugh Grant briljira u ulozi Jeremyja Thorpea, engleskog političara iz sedamdesetih kojem je karijera propala nakon što se saznalo da je pokušao ubiti svog bivšeg ljubavnika. Puno je zabavnije nego što zvuči, vjerujte mi!

15. Sharp Objects

Serija o američkoj obožavateljici jednog starog engleskog benda koji zvukom neodoljivo podsjeća na Gretu Van Fleet. I o još koječemu drugom! Jako cijenim kako je na samom kraju ful otišlo u horor.

14. Brooklyn Nine-Nine

Ni ususret svojoj sedmoj godini Brooklyn nimalo ne gubi na kakvoći, sad se već polagano zlatnim slovima upisuje u povijest humorističnih serija.

13. Killing Eve

Igra mačke i miša između osobe koja predstavlja snage zakona i reda i osobe iz kriminalnog podzemlja – s tim da su ovaj put obje žene! Već vidim koliki će druga sezona biti krš sad nakon što su otišli u smjeru zavjera unutar zavjera unutar zavjera (to nikada ne izađe na dobro), ali ova prva je bila takav gušt za gledati, ajme miline!

12. South Park

Nevjerojatno, ali istinito: u 22. godini (!) svog postojanja, South Park je isporučio jednu od svojih najboljih sezona. U kojoj su se možda čak i ponajbolje snašli s više serijaliziranim formatom što ga furaju zadnjih nekoliko godina: ništa nije ostalo visiti u zraku i sve se tako fino povezalo da sam na kraju mogao samo zapljeskati.

11. American Vandal

Još jedna serija koja nas je prerano napustila. Počivao u miru, Vandale, nikada te nećemo zaboraviti!

10. Joe Pera Talks with You

Serija o simpatičnom čudaku iz gradića u Michiganu koji… A ništa, ide okolo i biva čudan, ali na… simpatičan način. Jako simpatičan! Ako se za jednu seriju u 2018. moglo reći da je uistinu potpuno drugačija od svega ostalog na televiziji – onda je to Joe Pera Talks with You.

9. BoJack Horseman

Hmmm, čini mi se kao da je mnoge ova zadnja sezona malo ohladila? A meni baš bio povratak u formu nakon lagano razočaravajuće četvrte!

8. GLOW

Ova serija o ženskim hrvačicama u osamdesetima bila je melem za dušu i u drugoj sezoni, koja je bila čak i još bolja i emotivno bogatija od prve, najtoplija preporuka.

7. Succession

Iako je prilikom prikazivanja Succession prošao relativno nezapaženo, visoko je kotirao na brojnim kritičarskim listama krajem godine i neka, dobro je da se širi glas o jednom od najugodnijih TV-iznenađenja ove godine. Koliko god da mrzite bogate, još ćete ih više voljeti mrziti u ovoj seriji.

6. Dear White People

Kako nešto o studentima koji se ne bave skoro ničim osim frenetičnim ideološkim raspravama može biti ovako zabavno, KAKO?!? Ova serija je živo čudo.

5. The Good Place

U trenutku pisanja ovog teksta, do iduće epizode je još šesnaest dana. No kada ga vi budete čitali – od nove epizode će nas dijeliti samo četrnaest dana. Blago vama, ja sad moram izdurati još cijela dva dana da bih došao na vaš level da treba čekati još samo četrnaest dana do slijedeće epizode The Good Place!

4. Atlanta

Kultni status Atlante je apsolutno opravdan jer nijedna od svih tih modernih serija koje su nominalno humoristične, ali žanrovski šaraju nema takav raspon i ambicije i izvedbu bez ikakvog raskoraka s rasponom i ambicijama… Uglavnom, super je!

3. American Crime Story: The Assassination of Gianni Versace

Znate ono kad pogledate neki film pa niste sigurni što da mislite o njemu, ali vam onda odleži par dana u glavi i tek onda skužite koliko je to što se pogledali zapravo moćno? E pa, mislim da mi se ovdje to prvi put dogodilo s jednom serijom i pritom nije trajalo par dana nego mjeseci – toliko me je dugo Gianni progonio u mislima prije nego što sam postao svjestan koliko mi se duboko zavukao pod kožu.

2. Pose

Serija sa srcem o životima, ljubavima i strastima, razočaranjima i trijumfima trans-žena i gejeva, ljudi koji su kroz veći dio televizijske povijesti figurirali tek kao epizodne žrtve brutalnih zločina u krimi-proceduralima i karikaturalni klaunovi u sitcomima. Možda ipak ima nade za ovaj svijet?

1. The Terror

Moreplovci-istraživači zaglave na Arktiku, bez spasa na vidiku. K tome ih još i opsjeda tajanstveno krvoločno stvorenje kao mamac za ljubitelje horora i fantastike, no najveći horor je ipak onaj preživljavanja: već na početku saznajemo da je posada oba broda nestala bez traga, a po zbivanjima vrlo brzo postaje razvidno da nisu, štajaznam, naišli na neki čarobni portal koji ih je odveo u neku čudesnu nedođiju nego da su, jebiga, jedan po jedan skončali u surovo ledenoj pustoši. The Terror je istodobno i worst of i best of čovječnosti, pokazujući sve ono najgore na što su ljudi spremni u borbi za goli život (neizbježno trošenje ograničenih zaliha hrane naposlijetku dovodi  do… točno onoga do čega bi i očekivali da dovodi), ali i ono najbolje i najdivnije što ljudi znaju iskazati u najtežim trenucima – požrtvovnost, nježnost i brigu za druga svog.

Bilo je to negdje sredinom prošlog desetljeća: pričao sam s dvojicom nekoliko godina mlađih momaka iz NGO sektora – momcima kakvi su koju godinu kasnije sudjelovali u prosvjedima na Filozofskom ilitiga povojima nove, mlade hrvatske ljevice – i tada su me upitali koje je moje političko opredjeljenje. Kada sam im rekao, reagirali su s mješavinom razočaranja i posprdnog gnušanja.

“Liberal? Stvarno?!?”

Bilo je to vjerojatno prvi put da sam uživo naletio na nekoga kome je “liberal” fuj-fuj riječ, a da taj netko nije bio desničar/ka. Možda čak i prvi put da sam bio primoran preispitati svoju dotadašnju naviku da pojmove “liberali” i “ljevičari” tretiram kao sinonime. I to tek sredinom prošlog desetljeća! A intenzivno sam pratio hrvatski politički diskurs i medije još od sredine devedesetih! Jel možete to vjerovati?

Vjerujem da među vama ima podosta mlađe ekipe kojoj će to biti teško povjerovati – ili će pomisliti da sam jednostavno bio neuki debil. A možda i jesam bio, tko zna! Ali u moju obranu, evo malo konteksta…

U devedesetima, dvostruka pošast rata i HDZ-a na vrhuncu moći je ovdašnju ljevicu bila bacila u svojevrsni safe mode, funkcioniranje na najosnovnijim postavkama – ako i to uopće. Priče o radničkim pravima i sličnome su bile teža apstrakcija u doba toliko brutalne privatizacijske destrukcije da je bilo pitanje hoće li se uopće više imati što i za koga raditi. I dok su se u nekim razvijenijim i sretnijim krajevima svijeta lomila koplja oko tzv. “političke korektnosti” i tko smije a tko ne smije koristiti N-word, ovdje su se pripadnici jedine brojnije etničke manjine – uključujući i one daleko od ratišta – borili za goli život. A dok je Europa pretežno bila još cca dva desetljeća udaljena od uspona neofašizma kao relevantne kontinentalne političke sile, mi smo imali orgijastični revival ustašije na svim razinama javnog života.

Bilo je to doba vrhunca bipolarizacije u Hrvatskoj: ili si bio uz HDZ, ili si bio protiv. A ako si bio protiv, nije bilo važno jesi li sebe nazivao ljevičarem ili liberalom – neke bitnije razlike u praksi nije ni bilo. Svi smo bili toliko zauzeti borbom za obranu najbazičnijih stavki najminimalnijeg minimuma iole civiliziranog društva da se nismo ni stigli dijeliti po nekoj imalo kompleksnijoj osnovi. “Liberal” danas jest popularno pogrdan izraz u našim ljevičarskim krugovima, ali tada nije bilo mreže neprofitnih web-medija koji bi vam objasnili zašto je tako – rasprave o strukturalnim problemima kapitalizma naprosto nisu bile dio dominantnog lijevog diskursa, koji se tada ionako manje-više svodio na… hm, jedan nacionalni tjednik? “Poduzeća se dijele šakom i kapom tajkunima koji ih pljačkaju i bacaju u stečaj i moramo ih zaustaviti kako god znamo i umijemo” je bio otprilike plafon ekonomskog ljevičarenja u Hrvatskoj devedesetih – sve ostalo je bilo ezoterija i teška margina.

Svi mi koji smo bili protiv HDZ-a smo bili na istoj strani, a oni mlađi među nama su se gotovo bez iznimke kleli u South Park. Svi smo tada još bili dio iste primordijalne, gotovo pa pretpolitičke juhe i trebale su proteći još godine i godine dok se nismo  počeli dijeliti na ljevičare i liberale, antifašiste i libertarijance, berniebrose i putinofile… I dok nije počelo postajati jasno da je taj obožavani animirani serijal, oko kojeg smo bili toliko ujedinjeni, u duši zapravo – jedna reakcionarna, desničarska serija.

Treba, naravno, odmah reći da je desnica, baš kao i ljevica, širok spektar i da time što ga smatram desničarskom serijom ne želim reći niti da je South Park neofašistička serija, niti da je alt-right, pa ni alt-lite. Njegovi tvorci Trey Parker i Matt Stone su se kroz protekle 22 godine i skoro pa tristo (!) epizoda sprdali s toliko različitih pojava i trendova da je njihovo konkretno političko određenje teško uhvatiti za glavu i rep.

Mnogi će reći da su najbliže libertarijanstvu i s time bih se dobrim dijelom i mogao složiti, no pritom se mora uzeti u obzir i kako je, primjerice, već u drugoj sezoni jedan od likova – koji je pritom očigledno progovarao u ime autora – Atlas Shrugged Ayn Rand otpisao kao teže smeće i sranje. Bilo je svakako i momenata u kojima bi se South Park našao na konzervativnim pozicijama, ali će seriju u kojoj kip Djevice Marije krvari iz guzice a svi katolički svećenici (osim onoga iz naslovnog gradića u Koloradu) su entuzijastični pedofili – malo tko nazvati konzervativnom, bar ne s velikim “K”.

No opet, ovisi što biste definirali kao konzervativizam s velikim “K”: po meni je malo što konzervativnije od zastupanja statusa quo. A South Park redovito dočekuje na nož svaki novi vid progresivnih politika, svaku vrstu zagovaranja društvenih promjena. Ako imate viziju boljeg ili bar drugačijeg društva i spremni ste je gorljivo zagovarati, sama ta činjenica vas kvalificira da budete predmet South Parkove sprdnje. Vjerojatno najzloglasniji primjer je epizoda ManBearPig, u kojoj je, prilikom ismijavanja Ala Gorea, koncept klimatskih promjena kao produkta ljudskog faktora – personificiran u obliku nepostojećeg čudovišta ManBearPig (“pola čovjek, pola medvjed, pola svinja”).

Mislim, gle, naravno da ne živim u iluziji da bi globalno zatopljenje bilo imalo usporeno da su Parker i Stone bacili tu epizodu u koš… Ali poricanje klimatskih promjena nekoć ipak nije bilo dio mainstreama i South Park je s tom epizodom dao svoj mali, ali nezanemarivi prilog kočenju posljednjih mogućih pokušaja da se spriječi planetarna klimatska katastrofa zbog koje će budući naraštaji nebrojenih milenija mrziti sve nas i sve što ima veze s nama.

“Ali u South Parku se ne sprdaju samo s ljevičarima, oni se sprdaju sa SVIMA!”, čujem kako se već neki javljaju. E, pa – i u tom grmu isto leži zec. Karikirajući manje-više svaku ideološku poziciju do ekstrema i suprotstavljajući različite polove tih tobožnjih ekstrema, South Park je oduvijek poručivao da je najpametnije držati se nekakve famozne “zlatne sredine”. Te je tako dao i svoj mali prilog današnjoj društvenoj klimi u kojoj svatko zavrjeđuje dobiti svoje mjesto u javnoj debati jer “treba saslušati sve strane” i onda tako imaš ozbiljne znanstvenike koji dijele isti studio i istu minutažu s potpunim šarlatanima, neofašiste koji dijele polemičke stupce s ljudima koji nisu fašisti – te prosječnog konzumenta koji, ne znajući što da misli o svemu, sasluša i jedne i druge i na kraju slegne ramenima uz zaključak da je “istina vjerojatno negdje u sredini”.

Mogao bih nabrajati grijehe South Parka do sutra, ali sumnjam da bi se ikome dalo čitati ovaj tekst do sutra! Pa bih sad rekao koju i o tome zašto, kao jedan ljevičar, volim ovu seriju i ni dan-danas ne propuštam nijednu epizodu. Mogao bih, zapravo, i tu nabrajati razloge do sutra, pa ću se ovom prigodom, kada sam se već uhvatio ideološke dimenzije South Parka, ograničiti na jednu bitnu vrlinu serije, to jest njezinog glavnog autora, Treya Parkera, a to je njegovo – samopropitivanje.

Prosječna epizoda South Parka se napiše i snimi unutar samo tjedan dana prije prikazivanja (što omogućuje bavljenje najsvježijim temama), a Trey Parker je potpisan kao jedini scenarist gotovo svih dosadašnjih epizoda. On se na početku radnog tjedna nađe sa svojim writers’ roomom kako bi skupa izmozgali o čemu će otprilike biti epizoda, a onda se povuče u osamu i napiše scenarij.

To što je sve toliko na plećima Treya Parkera ima, naravno, svojih loših strana (posebno kad krene s repetitivnim šibanjem po šalama koje ni prvi put nisu bile za upišat se od smija)… Ali i znači da je serija plod jednog čovjeka i njegovih osobnih preokupacija kroz, evo, već više od dva desetljeća, bilo da je riječ o velikim društvenim temama du jour ili o potpuno sporednim pizdarijama koje Parkeru u danom trenutku idu na živce. Poput, recimo, bajkera. Ili igara koje se nazivaju freemium iako zapravo nisu skroz besplatne (da, bila je cijela jedna epizoda o tome).

Još jednom: preko dva desetljeća. Što je užasno dugačak vremenski period kroz koji se promijeni štošta, naprimjer tehnologija (uključujući i načine na koje se dobavljalo nove epizode u ovim krajevima, od dilanja VHS kopija prvih sezona, preko skidanja realmedia fajlova na 56k modemima, pa sve do torenata i streamanja), a bogami i – ljudi. Pa i Trey Parker. Koji svijet oko sebe ne promišlja na isti način na koji ga je promišljao i prije nekoliko godina, a kamoli pri počecima South Parka. I uopće ne bježi od toga.

Vrhunac te autorefleksije se odigrao u odličnoj devetnaestoj sezoni (srsly, jel ima ijedna druga serija na svijetu koja se može podičiti time da je imala odličnu DEVETNAESTU sezonu?!), u kojoj je po prvi put cijela sezona bila serijalizirana i imala radnju koja se provlačila kroz sve epizode. S obzirom na to da se većina prijašnjih višedijelnih epizoda South Parka bila ispuhala već nakon prvog nastavka, taj pristup nije slutio na dobro… No Parker je bio iznimno inspiriran jer se uhvatio jedne za njega goruće teme, a to je: kako se South Park, kao renomirano “anti-PC” serija, uklapa u današnji krajolik u kojem je toliko puno toga što je do jučer ismijavao – u međuvremenu preraslo u općeprihvaćene društvene norme?

U devetnaestoj sezoni škola u South Parku je dobila novog ravnatelja – koji se odaziva na nimalo suptilno ime PC Principal – a cijeli taj gradić u Koloradu je tresla groznica tzv. “političke korektnosti” koja je dovela čak i do gentrifikacije nekih kvartova. I jest da je to otvorilo prostora za najgore parkerovske pošalice na liniji standardne desničarske anti-PC/SWJ propagande (oj dragi desničari, pa jel bi vas ubilo da možda katkad probate saznati što pojmovi poput trigger warningsa i safe spacesa ZAPRAVO znače, umjesto da samo nekritički gutate kvaziinformacije iz druge ruke iz paničarsko-drkadžijskih pamfleta u Atlanticu i Wall Street Journalu? Je li to stvarno previše za tražiti, ha?)…

No sezona je imala i momente poput epizode The City Part of Town, u kojoj Mr. Kim, vlasnik kineskog restorana City Wok, biva prisiljen zatvoriti obrt jer novi hipsterski žitelji gentrificiranog kvarta zaziru od njegovog “uvredljivog naglaska” i doživljavaju ga kao neugodni relikt minulih vremena… Što je, naravno, bila alegorija na to kako je lik Mr. Kima dugo vremena bio metom kritika jer je rasistička karikatura: South Park zna biti pronicljiv po pitanju rasne tematike, ali tretman likova azijatskog podrijetla se gotovo uvijek svodio na “Ha-ha, ONI NE ZNAJU NOLMALNO PLIČATI ENGLESKI!!”. A kako vrijeme prolazi, to se – nasreću – sve manje tolerira, pa je i Mr. Kim otišao u zasluženu mirovinu.

A onda su u aktualnoj dvadeset i drugoj sezoni otišli korak dalje u posipanju pepelom te učinili nešto čemu se stvarno nisam nadao: odrekli su se čak i ManBearPiga! Tojest, ispostavilo se da je ManBearPig ipak itekako stvarna prijetnja, koja se u jednom trenutku prikrade nekom tipu dok ovaj svojoj sugovornici samozadovoljno objašnjava kako “nema znanstvene potvrde ni stvarnih dokaza” da ManBearPig (ilitiga klimatske promjene) uopće postoji i da “svi samo žele iskoristiti strah od ManBearPiga kako bi dobili ono što žele, pa se nabacuju nazovi-znanošću i svi su sad odjednom, kao, neki eksperti” – a čak i da postoji, “pa što više uopće možemo učiniti?” I ManBearPig ga onda zaskoči i krvoločno rastrga!

Mali korak za čovječanstvo (i obuzdavanje klimatskih promjena), ali veliki skok za South Park.