U tom smislu treba pozdraviti najavu početka programa UPUH Susreti koji nedostaju, koji je, kako stoji u službenoj objavi Udruge plesnih umjetnika Hrvatske, usmjeren na “temu mentalnog zdravlja u plesno-izvedbenoj zajednici”. Iz UPUH-a navode kako im je želja “omogućiti radionice i susrete terapijsko-edukativnog karaktera na teme koje prepoznajemo kao relevantne u brizi za mentalno zdravlje uzimajući u obzir specifičnosti struke unutar koje djelujemo”. Nadalje, iz Udruge navode kako im je cilj “otvoriti pitanje mentalnog zdravlja unutar struke u kojoj djelujemo te omogućiti prostor za dijalog i podršku u kolektivnoj proradi tema koje se više ili manje direktno odražavaju na živote svih nas koji djelujemo u plesnoj umjetnosti bilo kao izvođači/ce, autori/ce, plesni pedagozi/pedagoginje, kritičari/ke ili organizatori/ce, itd.” 

Kao prva aktivnost programa, u sklopu festivala Sounded Bodies 11. i 12. listopada će se održati psihodramska radionica Prostori (ne)sporazuma pod vodstvom Jasne Jasne Žmak. Radionica će biti posvećena susretu i suočavanju polaznica s “projekcijama, fiksacijama i pretpostavkama” o idejama vlastite “scene” i “publike”.

Osim navedene radionice, u suradnji sa stručnjakinjama iz polja psihoterapije kroz siječanj će biti provedeni susreti na teme burnouta; odnosa prema boli i nelagodi unutar treninga/izvedbe/umjetničke prakse/umjetničkog procesa/obrazovanja i pedagoškog rada; posramljivanja tijela unutar plesnih praksi, obrazovanja i pedagoškog rada, kritike; emocija i plesa, snalaženja u odnosu na ideju “neutralnosti” izvođača/ice.

Kako navode iz UPUH-a, želja im je “dalje razvijati projekt u skladu s potrebama i interesom suvremene plesne zajednice” te pozivaju sve zainteresirane da im se do 7. listopada obrate s vlastitim prijedlozima.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Odvažila sam se da i u petak, 6. studenog, odem u Zagrebački plesni centar na plesnu predstavu Sol Silvije Marchig, izvedenu u sklopu festivala Sounded Bodies. Na početku same izvedbe, dok se izvođačica sporo i lagano kretala kroz prostor, pomislila sam kako je to još jedna od onih zbunjujućih plesnih izvedbi i kako ću se prijateljici koju sam pozvala sa sobom na predstavu morati ispričati zbog toga. Dok je izvlačila različite kostime iz džepova i ispod odjeće, plesačica je počela tkati priču o zauzimanju različitih uloga i predstavljanju svog bogatog izvođačkog i autorskog opusa. O tome najviše saznajemo u trenutku kada se razodjene i ostane u jednostavnom bijelom bodiju: tada naglo prekida plesnu izvedbu, napušta tijelo plesne umjetnice i postaje Silvia Marchig koja nam priča o svojim plesnim suradnjama i iskustvu. Ovaj dio izvedbe za mene je bio najemocionalniji i najmoćniji jer ulazimo u intimni prostor autorice, saznajemo koliko cijeni druge umjetnike i umjetnice s kojima je radila i koliko cijeni rad, ali i vrlo humoristično, diskretno i jasno pozicionira plesnu izvedbenu umjetnost u kontekst današnjeg društva te krize uzrokovane pandemijom i potresom u Zagrebu. Na taj način, govori i o tome koliko društvo ne cijeni izvođački rad. Spajanjem plesa i govora, odnosno verbalizacijom trenutaka i pokreta u konkretne životne priče oko kostima i predmeta na sceni, uz samu scenografiju koja je uključivala i crvene niti koje vise u prostoru i prožimaju ga, dobivamo osjećaj isprepletenosti događaja iz njenog života i novu perspektivu same izvedbe.

Od prve scene pa do svake sljedeće priče koju nam autorica priča, polako počinjemo osjećati sve dublje poštovanje prema njezinom radu jer osjećamo veliku privrženost i posvećenost plesu. To također naglašava trenutak u kojem se autorica razodjene i pokazujući na svoje noge kaže: “Ovo su moje školovane noge”. Primjećujemo veliki ožiljak na jednoj nozi za koji objašnjava da je rezultat nepromišljenosti u dvadesetima, a onda pokaže na scenu oko sebe i kaže: “A ovo je rezultat promišljenosti u četrdesetima.” U tom trenutku publika se nasmijala i tu je, jasno, bila prisutna doza sarkazma, kao i doza duboke samorefleksije o radu, ali i uvjetima u kojima se umjetnost i kultura u Hrvatskoj nalaze. Ispričala je i kako njezin glas, za razliku od nogu, nije školovan. To ju nije obeshrabrilo da bez glazbene podloge otpjeva pjesmu Metronome benda Nomeansno, što mi je u tom trenutku bilo zanimljivije i energičnije od nekakvog punk koncerta. Još jedan od moćnih trenutaka izvedbe odvija se nakon što Marchig ispriča kako u Japanu plesači prije svake izvedbe lupaju o pod kako bi probudili duhove predaka i pozvali ih da se pridruže na sceni u njihovoj izvedbi. Nakon toga obuje cipele, izrađene u Italiji posebno za njezine noge, i krene njima lupati o daske. Isprva lagano udara nogama i stvara ritam, a s vremenom njezin pokret postaje sve oštriji i snažniji, sve do trenutka kada smo gotovo sasvim ispunjeni jakim zvukom udaraca i vidimo trzaje njezinih ruku koje se grče u izvijanju.

Do kraja izvedbe, koja je trajala oko sat vremena, ja sam bila zaljubljena u tu ženu. Shvatila sam kako u posljednje vrijeme sve što čitam, gledam i slušam zapravo rade žene. Silvia Marchig jedna je od tih moćnih i snažnih žena koje se doista daju u svoj umjetnički rad i posjeduju moć da nam prenesu i vlastitu snagu i vlastitu krhkost.

Eksperimentalna glazba specifična je po tome što se ne drži samo jednog žanra ili vrste glazbe, kao i zato što nerijetko izaziva strah samim korištenjem riječi “eksperimentalno”. Često se bojimo da ju ne razumijemo ili da ju moramo razumjeti da bi ju shvatili, međutim promijenimo li perspektivu i krenemo li ju shvaćati kao puku igru i eksperimentiranje sa zvukom, više nam neće biti strana. Nisam glazbeni ekspert, a kamoli ekspert za eksperimentalnu glazbu, ali možda je upravo jedan takav tekst potreban da vam približi tu strašnu eksperimentalnu glazbu. 

CRI Orchestra (Croatian Improvisers Orchestra) je u sklopu festivala Sounded Bodies 7. studenog nastupao u Zagrebačkom plesnom centru. Radi se o projektu koji okuplja dvadesetak afirmiranih hrvatskih glazbenika koji između ostalog djeluju i na polju eksperimentalne i improvizacijske glazbe, a među njima su Maja Rivić, Tena Novak, Luka Žužić, Igor Pavlica, Mak Murtić, Leo Beslać, Neven Radaković i mnogi drugi. Sve su to iskusni profesionalni glazbenici koje smo navikli gledati u klasičnim i dobro poznatim okvirima glazbene scene. Nasuprot tome, CRI Orchestra je nešto na što nismo navikli, a s čime vam preporučujem da se upoznate. Taj projekt opisala bih kao alter-ego svih ovih glazbenika, kao nešto što rade u svoje slobodno vrijeme daleko od konvencija mainstream glazbe i scene kakvu znamo. Svoje polazište nalaze u eksperimentalnim, konceptualnim i game-play kompozicijama i pritom koriste soundpainting, multidisciplinarnu umjetničku praksu u kojoj dirigent ili skladatelj gestama i znakovima komunicira s ansamblom izvođača.

Soundpainting je znakovni jezik za skladanje u realnom vremenu namijenjen glazbenicima, glumcima, plesačima i vizualnim umjetnicima. Walter Thomson ga je koncipirao 1974. godine i razvija se do dan-danas. Tijekom ove izvedbe izmijenila su se četiri dirigenta soundpaintera koji nisu imali dirigentske štapiće. Originalni dirigent CRI Orchestra inače je Neven Radaković koji ovom prilikom nije bio prisutan, ali zato su se ostali članovi ansambla okušali u ulozi dirigenta. Jedan po jedan stali su pred ansambl i, umjesto dirigentskim štapićem, pokretima rukama i tijela pokazivali su koji će instrumenti i kako započeti kompoziciju, pa vam tako u jednom trenutku prestaje biti jasno jeste li na koncertu, predstavi ili performansu, a zapravo gledate i slušate sve to u jednom.

Geste soundpainting jezika kreću se u četiri smjera – tko, što, kako i kada – međutim neke od njih ukazuju na određene stilove, žanrove, improvizacije, discipline i instrumente, pa smo tako u ZPC-u čuli malo groove funka i malo bossa nove, nježne harmonije, razne solaže i kreket žaba, a sve je to ovisilo o dirigentu koji u realnom vremenu sklada harmoniju. 

Ono što eksperimentalnu i improvizacijsku glazbu čini takvom kakva jest je to što postoje nekakve početne postavke, a sve ostalo što se dogodi – dogodi se. Tako se dogodio i konačan nestanak granica. Osim fenomenalne glazbe koja se ispreplitala sa shizofrenim momentima, granice pozornice i publike su potpuno nestale. Nastup CRI Orchestra mora se gledati i slušati otvorenih očiju i ušiju. Ako ih pažljivo slušate, ulovit ćete val divnih i divljih frekvencija, a ako ih pažljivo gledate, s vremenom ćete primijetiti zaigranost i osmjehe na licima članova ansambla i doživjet ćete njihov “gušt” u izvedbi. Primijetit ćete njihove interne šale i pošalice koje se u tom momentu uopće ne doimaju internima, već i publika postaje dio njih. 

Eksperimentalna scena je u Hrvatskoj prisutna već duže vrijeme, no nikada nije bila razvikana na sva zvona. Ne možete ju čuti bilo gdje i bilo kada, ali zato čujte i počujte CRI Orchestra koji je izašao potpuno van okvira i donio nešto novo i nepredvidivo u monotoniju glazbene svakidašnjice, a da biste to primijetitili i doživjeli, ne morate biti glazbeni eksperti.

Program Sounded Bodies festivala predstavit će umjetnike iz Poljske, Irske, Njemačke, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Tijekom festivala će biti odigrano deset predstava, a održane će biti i dvije umjetničke radionice namijenjene plesačima, koreografima i izvođačima, ali i svima onima koje zanimaju razne tehnike kontrole glasa i pokreta.

Više o festivalu moguće je pročitati sljedećoj poveznici. 

U okviru Sounded Bodiesa u Zagrebu će nastupati brojni umjetnici iz Australije, Kanade, Francuske, Nizozemske, Njemačke, Mađarske i Hrvatske. Tijekom trajanja festivala će biti odigrano 10 predstava, te održano 5 umjetničkih radionica namijenjenih plesačima, koregrafima i izvođačima, tijekom kojih će se intenzivno raditi na učenju raznih tehnika kontrole međusobnog utjecaja glasa i pokreta.

Predstave na ovom festivalu dio su inicijative Umjetnost dostupna svima prema kojoj se ulaznice samo rezerviraju, a po izlasku s predstave svaki posjetitelj sam upisuje cijenu na ulaznicu ovisno o svojim financijskim mogućnostima i zadovoljstvu pogledanom predstavom.

Više o festivalu pročitajte na web adresi. 

Udruga Domino u okviru Queer Zagreb Sezone organizira Sounded bodies festival koji u Zagreb dovodi vodeće plesače i koreografe koji svoje radove temelje na istraživanju zvuka, glasa i glazbe. Festival se zatvara posebnom poslasticom – koncertom kanadske glazbenice Chinawoman, koja je već dobro poznata zagrebačkoj publici, a u Zagreb se vraća povodom izlaska novog i vrlo uspješnog albuma.

Predstava s kojom se otvara festival, Idioter, zajednički je projekt švedsko belgijskog dua koji u izvedbu uključuje ritam, glas i tijelo s jedne strane, te geometrijske crteže s druge. Tako nastaje  glasan elektronski koncert sa snažnim ritmičkom podlogom, u kojemu se Alma Söderberg poigrava sa samoglasnicima, intonacijama, kadencama i gestama, dok Hendrik Willekens crta geometrijske pejzaže koji nestaju u jednoj točki.

Söderberg također supotpisuje, uz njemačku umjetnicu Joliku Sudermann, predstavu A talk, u kojoj umjetnice, pretvarajući konverzaciju u ples, slave jezik s djetinjom radošću, u stalnoj oscilaciji između  podražajnosti i smislenosti. Jeanine Durning plesna je umjetnica iz New Yorka koja djeluje vrlo široko na polju koreografije i performansa. U Zagreb dovodi predstavu Inging, dio serije radova temeljenih na praksi koju naziva nonstopping.

Radovi Jule Flierl bave se transformacijom kroz disanje, glas i ples, a zagrebačka će publika vidjeti prvi i treći dio trilogije Happiness is a war…m gun, koja je rezultat istraživanja na temu povezivanja i odvajanja plesa i glasa, donoseći na scenu primjerice susret suvremenog plesa s eksperimentalnim pjevanjem ili pak noise koncert koji dolazi iz tijela.

Predstava Brune Isakovića, ReMove, u izvedbi Lane Hosni, dojam teatralnosti stvara kao posljedicu vrlo jednostavne akcije proizašle iz fizikalnosti tijela izvođača – repeticijom preuzetog jednostavnog mehaničkog principa. Soulsqueezing nizozemskog skladatelja i koreografa Tiana Rotteveela istražuje glas, pokret i ontologiju kao jednake sastojke umjetničkog djela, naslovom upućujući na čin “istiskivanja” unutrašnjosti tijela tijekom pijevanja, čime se stvaraju riječi i ne-riječi.

Koncert Chinawoman na rasporedu je 18. listopada u Tvornici kulture. Njezinu glazbu opisuju kao mješavinu Leonarda Cohena, Nico, Charlesa Aznavoura i sovjetskih pjevačkih zvijezda, a u Hrvatskoj ima mnoge fanove i poklonike, kojima je zbog do sada iskazane podrške Chinawoman odlučila pripremiti dodatnu, posebnu set listu što će ovaj koncert učiniti zaista jedinstvenim.

U sklopu festivala održat će se i tri umjetničke radionice, koje će voditi Jeanine Durning, Alma Söderberg i Jolika Sudermann, te Jule Flierl.

Festival će se održavati od 14. do 18. listopada na raznim lokacijama u Zagrebu. Program festivala možete pronaći ovdje. 

Koncert Chinawoman završni je događaj međunarodnog Sounded Bodies Festivala čiji je selektor Bruno Isaković, a koji se održava u okviru Queer Zagreb Sezone koju priređuje udruga Domino. “Dolazak Chinawoman u Zagreb, nakon što je objavila svoj novi i vrlo uspješan album, bit će jedan od atraktivnijih koncerata ove jeseni koji sigurno ne bi valjalo propustiti. Chinawoman u Hrvatskoj ima mnoge fanove i poklonike, a za koncert u okviru Sounded Bodies Festivala priprema i dodatnu, posebnu set listu što će ovaj koncert učiniti zaista jedinstvenim”, izjavio je Zvonimir Dobrović, umjetnički direktor Queer Zagreb Sezone.

Koncert će biti održan 18. listopada u Tvornici, s početkom u 22 sata. Cijena ulaznica u pretprodaju je 80 kuna, dok je na dan koncerta 100 kuna.