Piña će s polaznicima izrađivati dva mala modula srca, Iskrivljena ljubav i Ljubav kontrolirana naponom, dizajniranih za generiranje buke i distorziju zvukova iz stvarnog svijeta. Kada ih se međusobno poveže s trećim audio izvorom poput snimaka, instrumenata ili radija, stvaraju “bizaran ljubavni trokut zvuka”.

Constanza Piña umjetnica je u području sound arta i elektronike te nezavisna edukatorica. Njezin rad temelji se na elektroničkom eksperimentiranju, tehnologijama otvorenog koda, DIY filozofiji i tehno-feminističkim društvenim praksama. Istražuje buku kao zvučni, politički, kulturni i duhovni fenomen.

Za sudjelovanje se potrebno prijaviti do 4. lipnja putem obrasca, a kotizacija za radionicu iznosi 20 eura.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Jedna od najupečatljivijih izvedbi petog izdanja Gibanja bio je svjetlosno-zvučni performans 1 kap 1000 godina kanadskog skladatelja i audiovizualnog umjetnika Martina Messiera, kojim je 19. svibnja u Pogonu Jedinstvo događanje i otvoreno. Polazeći od procesa termohalinske cirkulacije, odgovornog za regulaciju planetarne klime, Messier dočarava putovanje jedne vodene kapi kroz period od gotovo 1000 godina nizom kinetičkih skulptura koje sinkroniziraju pad vodenih čestica u stvarnom vremenu. Vodene čestice tako ulaze u dojmljive formacije, isprepličući se sa zvukom i svjetlom. 

Ovaj ambiciozan i istinski fascinantan projekt otvara niz pitanja – od onih klasičnih poput inspiracije koja iza njega stoji do materijalnih uvjeta njegova nastavka i mogućih izazova proizašlih iz kompleksnosti samog sustava. To je poslužilo kao povod za razgovor s umjetnikom, u kojem nam je rekao više o svojoj umjetničkoj evoluciji, viđenju uloge eksperimentalnih umjetnosti i procesu nastanka rada 1 kap 1000 godina.

U jednom od ranijih intervjua rekli ste da je vaš inicijalni interes za glazbu došao kroz sviranje u punk i metal bendovima. Nakon toga studirali ste elektroakustičnu glazbu i počeli stvarati djela pod utjecajem musique concrète. Što vas je posebno privuklo eksperimentalnoj glazbi, a kasnije i multidisciplinarnom radu na razmeđu sound arta, performansa i instalacije? 

Volim eksperimentirati u životu. Kada kušam vino u restoranu, želim doživjeti nešto što još nisam, tražim novo iskustvo. Isto očekujem i od umjetnosti. Ali kako starite, sve je teže ponovo doživjeti ono prvo uzbuđenje. Nije lako ponovno proživjeti trenutak kad si prvi put čuo punk. Tada je to bio šok. Isto vrijedi i za metal, free jazz ili filmove Davida Lyncha. Prvi put kad sam gledao Mulholland Drive, potpuno me oborilo s nogu jer nisam imao pojma kamo ide. A onda s vremenom počneš imati osjećaj da znaš sve.

Ono što možda ne govorim dovoljno često jest da se s umjetnošću povezujem i na drugačiji način. Vjerujem da stvaranjem nepoznatog na neki način ponovno izmišljamo svijet. Mnogo toga što slušam na svoj način preoblikuje svijet. Kad sam se intenzivno bavio klasičnom glazbom, proučavao sam kako je sustav evoluirao tijekom 20. stoljeća. Oduševili su me svi ti ljudi, žene i muškarci, koji su mijenjali stvari. U meni stalno postoji ta ideja da trebamo nastaviti preispitivati kako stvari funkcioniraju. To mi je jako važno. Umjetnost nam pomaže da razmišljamo izvan okvira.  U umjetnosti nas najčešće privuče upravo ono što nas najviše iznenadi. I to vrijedi na svim razinama – u načinu na koji razgovaram s vama, kako se ponašam u svom timu i kako živimo kao društvo – uvijek postoji prostor za promjenu i iznenađenje.

Vaš raniji rad više se fokusirao na zvuk i dekontekstualizaciju svakodnevnih predmeta, poput šivaćih mašina ili filmskih projektora, da bi se kasnije preusmjerio na vizualni aspekt izvedbe, scensku organizaciju i gestu. U jednom intervjuu to opisujete kao ideju pozornice kao igrališta, što vjerojatno proizlazi iz vašeg rada u suvremenom plesu. Kako biste opisali svoju umjetničku evoluciju? Koje su razlike u vašem pristupu kada polazite od zvuka u odnosu na organizaciju djela oko vizualnih aspekata i pozornice? 

Moji počeci u glazbenom svijetu vezani su uz bend. Bilo mi je prirodno izvoditi s objektima. Pokušavao sam odgovoriti na pitanje kako uživo na pozornici izvesti elektroakustični performans na način koji ima smisla, jer se elektroakustika često prezentira isključivo kao zvuk koji dolazi kroz zvučnike. Htio sam tu kvalitetu zvuka prenijeti u kontekst izvedbe. Koristio sam objekte koji u sebi nose sjećanja i prekrasnu povijest koju možeš podijeliti s drugima – poput šivaće mašine. Još uvijek izvodim instalaciju Sewing Machine Orchestra, jer su te mašine nevjerojatno snažne na više razina. Gotovo da su dio povijesti svijeta jer su svima poznate. 

Privlače me apstraktne ideje koje se mogu dijeliti s drugima. Više je riječ o dijeljenju osjećaja ili iskustva s drugima nego o pričanju priče. Takve stvari ostaju dulje, snažnije su. Nisam pripovjedač, makar možda jednog dana postanem. Volim priče, kao i svi, ali više volim raditi na ovaj način.

Ovaj odgovor lijepo uvodi temu publike. U jednom intervjuu rekli ste da počinjete stvarati kad se dogodi iskra, što ste objasnili kao pokušaj odgovora na pitanje, što biste željeli vidjeti kao publika. Kakvo iskustvo pokušavate prenijeti publici? Na koje se aspekte fokusirate kada razmišljate o publici? 

Ljudi me uvijek pitaju o publici, ali ja ne mogu biti u tuđoj glavi. Da mogu, rado bih bio – jer bih volio znati što ljudi zaista misle. Čak i dok radim, često spontano pitam ljude oko sebe što misle. Kad se vratim nekom radu, obično imam oko deset minuta odmaka – mogu ga ponovno vidjeti kao da ga gledam prvi put. A onda taj osjećaj nestane. Ponovno uronim u rad i počinjem primjećivati sve one detalje koje vjerojatno nitko drugi ni ne zamjećuje. U nekom trenutku to prijeđe u instinkt – osjećaj da bi nešto moglo biti zanimljivo ljudima i da to vrijedi podijeliti.

Ono što mogu  kontrolirati je tajming. Uvijek postavljam jasna pravila tako da sekvence ne traju predugo. To sam razvio s vremenom i danas je vrlo jasno ugrađeno u moj proces. Na primjer, uvijek pokušavam izgraditi slijed slika koji se razvija tijekom izvedbe od 25 do 30 minuta. Kod ovakvog rada nikada ne idem preko tog limita.  Trudim se svake minute uvesti neki novi element. Nakon jedne minute, mora se dogoditi neka promjena – makar bila i sasvim mala.

Kad jednom pokažeš rad svijetu, dobiješ gomilu različitih reakcija. Kod ovog rada, 1 kap 1000 godina, mislio sam da će me svi pitati kako to tehnički funkcionira – ali umjesto toga, ljudi samo promatraju gdje odlazi voda. Primijete da voda pada pola sata, a gotovo ništa ne ostaje na podu.

Možete li nam onda pojasniti kako 1 kap 1000 godina funkcionira iz tehničke perspektive? Riječ je o kinetičkim skulpturama koje sadrže 15 ventila. Kako je izgrađen ovaj sustav i koji su alati korišteni?

Nazivam ih “kapaljkama” jer voda kaplje. Imam 15 iz kojih istovremeno kaplje voda i svijetli svjetlo. Koristim posebnu upravljačku karticu kojom kontroliram svjetla. To je zapravo trik – svjetlo treperi tolikom brzinom da ga ne primjećujete kad radi na 50 herca, odnosno 50 ciklusa u sekundi. Kad u istom ritmu kaplje voda, stvara se iluzija da kap stoji u zraku – to je perceptivna varka.

O tom sustavu bih mogao jako puno pričati jer s njim stalno radim i stalno nešto novo učim. Ovaj put dolazim s potpuno novom verzijom sustava i jako sam sretan jer je puno jednostavniji za postavljanje. Puno sam naučio i o vodi – ili barem o tome kako raditi s ovakvim sustavom u izvedbenom kontekstu.

Zanimljivo je i kako prostor utječe na izvedbu. U svakom mjestu gdje gostujem, prostor igra važnu ulogu. Ako sustav mogu postaviti samo na visinu od pet metara, dolazi do delaya između trenutka ispuštanja vode i trenutka kada udari o pod. Ako pustim samo jednu kapljicu, treba joj otprilike jedna sekunda da padne – taj tajming svaki put moram prilagođavati.

Također sam se puno igrao sa zvukom, istražujući kako kap napušta kapaljku i udara o pod. Efekt odgođenog zvuka provlači se kroz prvi i drugi dio izvedbe.

Rad ste predstavili na značajnim festivalima poput L.E.V. Festivala i Rewirea. Po čemu su se te izvedbe razlikovale u prostornom smislu? Pretpostavljam da svaka izvedba donosi nova saznanja o tome kako bi se djelo moglo razvijati dalje.

Kada putujete sa svojim projektom, shvatite koliko prostor i okolnosti mogu promijeniti izvedbu. Mnogi su vidjeli moj rad u različitim prostorima i rekli: “Ovo je potpuno drugačiji projekt, jako si ga promijenio” – ali zapravo, nikada ništa ne mijenjam. Moji radovi uvijek ostaju isti. Kad sam zadovoljan nekom verzijom, ne diram je puno. 

Kao što sam već spomenuo, radim vrlo precizno kad je riječ o ritmu i vremenskoj strukturi. Nestabilnost sustava koji koristim već dovoljno utječe na to što će na kraju nastati. Podizanje ovog sustava u industrijskom prostoru djelu daje potpuno novi ton. Ako ga, recimo, izvedem na L.E.V. Festivalu koji ste spomenuli, dojam je potpuno drugačiji nego u kazališnom ili klasičnijem, tradicionalnom prostoru. Putujem sa svime time, i radim s vodom, koja je po prirodi kaotična. Zato pokušavam održati kompoziciju unutar neke sigurne zone.

Rad se bavi procesima oceanske termohalinske cirkulacije i homeostaze. Koja je bila početna ideja ili iskra iza njega? Je li proizašla iz koncepta ili iz nečeg drugog?

Do koncepta smo došli tijekom samog kreativnog procesa. Način na koji je djelo komponirano povezuje sve pokrete vode s konceptom, jer se ona cirkulira na više različitih načina. Termohalinska petlja iznimno je kompleksan sustav, ali ono što je važno zapamtiti jest da ona stvara ravnotežu na Zemlji i hrani brojne dijelove planetarnog ekosustava.

Što se tiče same tehnike, ranije sam već radio s kapaljkama u radu Con Sordina. Bila je to petominutna sekvenca s tri kapaljke. Kasnije nas je kustos Jae Bang pozvao da razvijemo novi projekt. U Con Sordini je prisutnost samo tri kapaljke već imala snažan efekt. No znali smo da će taj dojam, ako ih umnožimo, biti još snažniji – i da bi mogao postati temelj za upečatljivu izvedbu.

Ovaj je projekt na mnogo načina bio putovanje. Sve dublje sam uranjao u rad s vodenim sustavima – što je za mene nešto prilično novo.

Kako se ovaj projekt nadovezuje na vaš dosadašnji rad? Zvuči kao da je ovo prvi put da ste autoreferencijalni na ovaj način. 

Nikad o tome nisam razmišljao na taj način – više to doživljavam kao jednu od iteracija. Osjećao sam veliko zadovoljstvo radeći s nečim što mi je već poznato, a opet pronalazeći u tome nove ideje.

Prvih petnaest godina puno sam eksperimentirao – s plesačima_cama i različitim tehnikama. Svaki put sam isprobavao novi pristup. U sljedećih pet ili deset godina, želim dublje zaroniti u ono što sam već započeo istraživati. Mislim da bih si trebao dopustiti da nadograđujem postojeće bez osjećaja da se ponavljam. Znate na što mislim? 

Možete nadograđivati, a da to ne bude repetitivno ili već viđeno. 

Da, točno tako.

Možete li nam reći nešto više o svom interesu za pokret i tijelo? Čak i kada ste sami na pozornici, veliki je naglasak na gestama. Na primjer, u vašem radu Field, gesta uključivanja i isključivanja kabela vrlo je izražena. Kako se pokret povezuje s ostalim aspektima vašeg rada? 

Zanimaju me apstrakcije. Kad sam prvi put vidio suvremeni ples, bio sam oduševljen. Dirnuo me jer ostavlja puno prostora za imaginaciju, ne nudi gotove odgovore. Istovremeno, mislim da je to prekrasna umjetnost jer izražava nešto samo tijelom, i možemo se povezati s drugima, jer imamo tijelo… 

Nisam toliko zainteresiran za pokret sam po sebi. Ono što me stvarno privlači jest odnos između pokreta i zvuka. To je uvijek prisutno u mojim radovima. Sviđa mi se sinkronizacija zvuka i pokreta. To može biti motorizirani ili ljudski pokret, ali treba mi nešto što mogu slojevito nadograditi zvukom. 

Tema rada može se tumačiti kao promišljanje o širim pitanjima klimatske krize, ali i o međuljudskoj dinamici definiranoj regulacijom, što je, primjerice, vrlo istaknuto u diskursu o mentalnom zdravlju. Vidite li djelo 1 kap 1000 godina kao društveni ili politički komentar? 

Mislim da bi rad trebao govoriti sam za sebe. Osobno sam politički involviran – pokušavam pratiti što se događa koliko god mogu – ali ne bih tvrdio da je moj rad političan. Jednostavno pokazujem da termohalinska petlja postoji i da bismo trebali biti svjesni tog nevjerojatnog fenomena koji omogućuje život na Zemlji. 

Ako pročitate programski tekst, možda ćete o tome početi razmišljati, ali ne nužno dok gledate samu izvedbu. Kao što sam ranije rekao, umjetnost nam pomaže da otkrivamo – i svijet i sebe. Pomaže nam da ostanemo otvoreni prema onome što ne poznajemo. Važno mi je razumjeti različite perspektive.

Surađivali ste s umjetnicima_cama i stručnjacima_kinjama iz različitih područja. Možete li nam reći više o naravi tih suradnji? Je li u pitanju proces razmjene ili suradnici_ce prvenstveno provode vašu viziju?

To ovisi o projektu. Rad s Nicolasom Bernierom na djelu machine_variation, Ashes s Elie Blanchard, i Soak s koreografkinjom i plesačicom Caroline Laurin-Beaucage bio je razmjena – sukreacija između dvoje ljudi.

U ovom projektu, 1 kap 1000 godina, suradnja je više tehničke prirode – tražim ljude da mi pomognu oko izvedbe ideja. Kada imam ideju, želim je odvesti najdalje što mogu prije nego je pokažem drugima. Jednom kada sam zadovoljan idejom koju sam razvio, tada sam otvoren za dijalog i daljnju razradu s drugima. Volim biti u kontaktu s ljudima s kojima radim na projektu.

Koje biste ideje ili smjerove željeli istražiti u budućnosti? 

Imam puno mogućnosti i nisam siguran u kojem ću smjeru krenuti. Veliko je pitanje o čemu zapravo sanjam. Dosad sam ostvario mnogo svojih snova, poput projekta sa 60 plesača koji se zove Innervision. U rujnu ću ga izvesti u Italiji, pa će se i taj san ostvariti.

Trenutno me zanimaju javna umjetnost i arhitektura, jer me uvijek privlače stvari koje još ne poznajem. Pitam se što mogu unijeti u to područje polazeći iz svog konteksta – mogu li pronaći neki kut iz kojeg mogu stvoriti nešto novo? To su pitanja koja me vode dalje.

Poziv je otvoren za sve pojedince_ke i kolektive iz Hrvatske ili s boravištem u Hrvatskoj koji imaju ideje, koncepte ili dovršene umjetničke projekte u barem jednom od sljedećih navedenih suvremenih umjetničkih područja: hibridne intermedijske i istraživačke umjetničke prakse, umjetnost, znanost i tehnologija, bio-art i biomediji, umjetnost zvuka (sound art) i eksperimentalna glazba, urbana ekologija, XR tehnologija i metaverzum.

Odabrani umjetnici_e imat će priliku realizirati svoje umjetničke radove uz financijsku, kustosku i logističku podršku te sudjelovati u Kontejnerovom cjelogodišnjem izložbenom i prezentacijskom programu.

Više informacija i prijavni obrazac možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 15. ožujak.

Izložba po običaju djeluje kao platforma umjetnicima_cama u usponu koji istražuju slojeve zvuka kao umjetničkog medija kao i njegov odnos sa slikom, prostorom te samim ljudima. U prijateljskoj suradnji s udrugom KONTEJNER, predstavit će se selekcija zvučnih instalacija i skulptura, audio i audiovizualnih radova te izvedbe na prvi i zadnji dan izložbe – među kojima su i dvije nove produkcije.

ZEZ – Zavod za eksperimentalni zvuk program je pokrenut u KSET-u sad već davne 2013. godine kada se pod jedinstvenim programskim usmjerenjem publici odlučilo predstavljati eksperimentalne, inovativne i manje zastupljene suvremene glazbene izričaje. Iako se ZEZ od 2017. prebacio u festivalski format, već se neko vrijeme ZEZ-ovi koncerti mogu pronaći i izvan festivalskog tjedna. S obzirom na to da je ZEZ-ov dom, KSET, privremeno zatvoren, za ostvarenje najavljenog programa ruke pomoći pružili su klub Močvara, prostor AKC Attacka te udruga KONTEJNER.

Why Frets? Marka Cicilianija serija je koju čine tri rada: multimedijalni performans, izvedbeno predavanje i višemedijalna instalacija na temu različitih aspekata izmišljene povijesti električne gitare.

U sklopu samog otvaranja festivala Ciciliani će izvesti i multimedijalni performans Why Frets? – Downtown 1983 u Amfiteatru Doma mladih, a treći dio trilogije, izvedbeno predavanje Why Frets? – Requiem for the Electric Guitar, posjetitelji festivala moći će vidjeti u petak, 10. studenog u Beton kinu Doma mladih.

Ostatak festivalskog programa izgleda ovako:

Petak, 10. studeni

• 20 h Kopaton Records, prezentacija izdavačke kuće

• 21 h Davor Gazde: Levitation Scene

• 22 h Roj osa (Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Marco Quarantotto, Ivan Marušić Klif),

Subota 11. studeni

• 20 h The Anti — Teleological Rock Combo (Leo Beslać, Luka Čapeta, Pavle Jovanović, Šimun Matišić)

• 21 h Marija Mratinić: Neku večer u mojoj sobi, performans

• 22 h Radian (Martin Brandlmayr, John Norman, Martin Siewert)

Nedjelja, 12. studeni

• 20 h Audio Leakage Community: Co-composing Split, performans (Budhaditya Chattopadhyay, Bojana S. Knežević, Franziska Windisch, David Helbich, Yati Durant)

Ponedjeljak, 13. studeni

• 10 h Audio Leakage Community: razgovor

Organizator i producent festivala je udruga Mavena, idejni začetnici i umjetnički voditelji festivala Ispod bine su Natasha Kadin i Hrvoje Pelicarić. Tehnički direktor festivala je Eugen Jeličić, za dizajn je zaslužan Igor Stangliczky, a animaciju Tihana Mandušić.

Više informacija o programu festivala pronađite ovdje.

Program ima snažan fokus na projekte i interdisciplinarni dizajn. Sudionici_e će biti potaknuti_e da doprinesu i razviju vlastito iskustvo. Diplomski program je građen na najnovijim dostignućima glazbe i umjetnosti te nudi priliku za istraživanje i razvoj projekata u različitim okruženjima. Naglasak je stavljen na zvukove u prostornim okruženjima, posebice javnim prostorima. Tijekom studija polaznici_e će stvarati zvučne instalacije te razvijati koncertne i medijske koncepte za nastupe.

Program je besplatan, ali je potrebno platiti administrativnu naknadu od oko 350 eura po semestru. Detaljne informacije o programu i prijavi možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 10. rujna.

Skladateljice i skladatelji su pozvani da svoja djela za nadolazeći Festival novog zvuka baziraju na ideji diptiha. Pri tom je moguće uzeti ideju diptiha vrlo liberalno, kao polazišnu točku mentalnog putovanja kroz ideje dvodijelnosti, dvojnosti, kontrasta, dvoglasja i svega ostalog što počinje sa slovima DVO.

Udruga UPSUS (Udruga za promicanje suvremene umjetnosti – Sinj) osnovana je 2013. godine s ciljem oživljavanja i osvježavanja kulturnog života u Sinju s uvjerenjem da suvremena umjetnost ne pripada samo zatvorenom krugu umjetnika, nego i generalnoj populaciji. Članstvo udruge čine akademski umjetnici, ali i ostali entuzijasti i zaljubljenici u suvremenu umjetnost.

Pravo prijave na natječaj imaju glazbenici_ice do 35 godina, odnosno, rođeni 1988. godine i mlađi. Prijavljene skladbe ne moraju biti pisane standardnom notacijom, a dopuštene su i prijave kompozicija uz elektroničku pratnju. Skladbe mogu biti pisane za flautu, klarinet, saksofon, gitaru, klavir, mandolinu, violinu, violončelo ili rog. U obzir dolaze kompozicije napisane za solo instrument, instrument uz elektroniku, solo instrument uz klavirsku pratnju ili duo bilo kojih od navedenih instrumenata (moguće je kombinirati i dva ista instrumenta, npr. duo flauta, duo gitara itd.). Trajanje kompozicije ne smije biti duže od 12 minuta. Skladba ne mora biti nikad izvedena, ali nikad izvedene skladbe će u odabiru imati prednost.

Izabrane skladbe izvest će se na jednom od dva dana festivala, pred publikom, te će biti snimljene; a svi primljeni radovi na natječaju čuvat će se u arhivu festivala. Za sudjelovanje na natječaju nije potrebna kotizacija. Ukoliko skladatelj_ica odabire vlastitog izvođača_icu za skladbu, izvođač_ica dolazi i nastupa o svom trošku.

Prijaviti se možete putem obrasca. Radovi se mogu slati do 15. studenog.

Broj polaznika_ca je ograničen, a prijave se primaju na mail. Prijave su otvorene do 6. lipnja ili do popunjavanja radionice.

Radionica stavlja naglasak na slušanje zvučnog okoliša uvodeći polaznike_ce u područje field recordinga. Obuhvatit će zajedničko slušanje, razgovor, soundwalk odnosno šetnju i slušanje Savskog nasipa – njegova zvučnog okoliša te pokušaj stvaranja zvučnog nasipa u maloj dvorani Pogona Jedinstvo.

Davorka Begović diplomirala je muzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Dugi niz godina radi u području kulture i umjetnosti kao selektorica i producentica, prvenstveno glazbenih, ali i kazališnih, suvremenoplesnih, multimedijskih i filmskih projekata. Od samih početaka Kulture promjene SC-a bila je vanjska suradnica, a zatim umjetnička voditeljica Muzičkog salona SC unutar kojeg je pokrenula te umjetnički i produkcijski vodila međunarodni festival Izlog suvremenog zvuka. Osim u području glazbe niz je godina bila aktivna u filmskoj produkciji (Motovun Film Festival, Spiritus Movens, CineLink SFF-a, Studio Dim) nakon čega se u potpunosti posvećuje umjetničkom i kustoskom radu te se usavršava i specijalizira za područje suvremene (eksperimentalne) glazbe i srodnih izričaja. Trenutno radi kao samostalna muzikologinja, nezavisna kustosica i suradnica KONTEJNER-a. Na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu radi kao vanjska predavačica kolegija Zvuk kao likovni izraz. Objavljuje kritike i članke, piše tekstove za diskografska i druga izdanja.

Slušaonica se održava u sklopu projekta Zvučne točke kontakta – iskustvo procesa podržanog od strane Ministarstva kulture i medija RH. Projekt se provodi u partnerstvu Kurziva – Platforme za pitanja kulture, medija i društva i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade.

Ivo Vičić, profesionalni je snimatelj zvuka koji se bavi i glazbenom produkcijom i izradom zvučnih instalacija. U prostoru riječke Galerije Filodrammatica predstavlja instalaciju Element (i) vjetra koju čine zvučne kompozicije i 3D video zapisi vjetrova na planinskim obroncima u okolici Rijeke. Zvuk koji autor bilježi, umjesto zrakom, širi se različitim objektima poput visokonaponskih dalekovoda, tankova za gorivo u riječkoj petrolejskoj luci Pioppi, vjetroelektrana i žičara. Kao nadogradnja zvučnog zapisa, uz fotografski i video materijal, u prostoru je korištena i VR oprema kako bi se 3D tehnikom vjetar i zvučni krajolik doživio na više osjetilnih razina.

Kroz izložbu otvorenu do 15. prosinca proveo nas je sam autor. Segmente zvučne kompozicije s izložbe možete čuti u podlozi vodstva.

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Snimanje: Dubravko Matanić
Montaža i uređivanje: Martina Kontošić
Fotografija: Tanja Kanazir/ Drugo more
Vizual: Klasja Habjan

Instalacija Titraji prostora Filipa Borellija izvedena je za Galeriju VN te predstavlja zvukovno oblikovanje upravo tog prostora, sa svim njegovim specifičnostima. Osam kinetičkih skulptura čine zvučnici od kojih se prema prema nasuprotnim plohama pružaju i titraju niti u vizualnoj manifestaciji zvuka. Izložbu kroz koju nas je proveo autor instalacije moguće je posjetiti u Galeriji VN do 4. veljače. Podcast je snimila i pripremila Martina Kontošić.

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audiovodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.  

Foto: Filip Borelli

Vizula: Klasja Habjan

Podcast je dijelom projekta Kultura kritičkog slušanja podržanog od strane Ministarstva kulture i medija.