Ovom prilikom u Zagrebu se predstavlja duo koji čine Angélica Castelló i Jérôme Noetinger. Duo Castelló i Noetinger više od desetljeća razvija svoj glazbeni izraz koristeći kazete, magnetofonske trake, radio i analognu elektroniku. Njihove izvedbe grade se od šuma, petlji, terenskih snimki i fragmenata glasova, stvarajući gustu, dinamičnu zvučnu cjelinu koja se razvija uživo, pred publikom.

Večer otvara Yellow Wasabi, umjetnica koja u svom radu spaja biologiju, nove medije i zvuk. Kroz kombinaciju tradicionalnog instrumenta guzheng, računalnih alata, umjetne inteligencije i vizualnih elemenata, istražuje odnos čovjeka, tehnologije i ekologije, pozivajući publiku na zajedničko iskustvo slušanja i improvizacije.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Ruhail Qaisar umjetnik je iz Leha u Ladakhu. U svojoj aktualnoj umjetničkoj praksi Qaisar se usredotočuje na “propitivanje niti vernakularnog pamćenja, mitosa i poetike kroz zvučnu umjetnost, kompozicije i pronađene skulpture”. Kako piše u najavi događaja, Qasiar kroz svoju glazbu “kanalizira abrazivnu snagu noisea i power-eletronicsa – u ogoljenu socio-političku refleksiju; rad mu je oblikovan geografskom izolacijom i globalnim rascjepima”.

Ulaz na koncert je slobodan, a dolazak je moguć od 19 sati.

U okviru programa raspisuje se javni poziv kojim će se izabrati troje mladih autora_ica do 35 godina starosti (uključujući i one starosti 35 godina) kojima će biti omogućena produkcija novog autorskog rada, uz financijsku, mentorsku i tehničku podršku.

Umjetnost zvuka definira se kao širok spektar umjetničkih praksi koje koriste zvuk kao primarni ili ravnopravni medij izražavanja. Naslov programa, Bijeli šum, referira se na zvuk koji sadrži sve frekvencije čujnog spektra, simbolički označavajući otvorenost različitim pristupima, konceptima i estetikama.

MaMa će odabranim umjetnicima_ama omogućiti:

• honorar od 500 eura (netto)
• produkcijski budžet za pokrivanje materijalnih i tehničkih troškova realizacije rada
• mentorsku podršku etabliranih umjetnika i autora iz područja zvuka i novih medija – Hrvoslave Brkušić i Tina Dožića
• tehničku i organizacijsku podršku pri realizaciji i prezentaciji rada
• javnu prezentaciju rada

Na poziv se mogu prijaviti mladi umjetnici i umjetnice do 35 godina starosti, studenti i studentice umjetničkih akademija i svi zainteresirani autori i autorice koji se bave zvukom na umjetnički način, bez obzira na formalno obrazovanje, a djeluju na području Grada Zagreba.

Prijava treba sadržavati: ime i prezime autora_ice, naziv rada, kratki životopis,
kontakt (broj mobitela i e-mail), opis koncepta rada – prijedlog rada (do jedne kartice teksta), po potrebi skice (foto, video ili zvuk) i okvirni troškovnik produkcije rada.

Prijave se šalju na e-mail adresu soundartlabmama@gmail.com s naslovom “Prijava – Bijeli šum”. Puni tekst poziva pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 10. siječnja.

Takvi sadržaji se povremeno javljaju u sklopu festivala poput ZEZ-a, Gibanja ili MBZ-a, kroz elektroakustične izvedbe i projekte na granici elektronike i sound arta, ali ostaju vezani uz festivalske termine. Od gostovanja, najrecentniji primjer je Gnijezdo – projekt mostarskog selektora Amara Zagorčića (Zagintosh), zamišljen kao putujuća izložba zvuka, a u Zagrebu predstavljen prošle jeseni na Qvorumu u organizaciji Kongres Kolektiva.

No, izvan tih okvira, pojavljuje se potreba za novim, kontinuiranim formatima. Inspirirani (bivšim) beogradskim serijalom Sub rosa, koji je pokrenuo DJ SAUD / Gana, zagrebački umjetnici Monika Milas, DJ Josip Kornet i DJ i producent Kristian Bagarić (varboska) pokreću SNOP, serijal koncertnih i diskurzivnih večeri u formi audiovizualnih performansa. Nekoliko mjeseci kasnije, nezavisna galerija Suputnici započinje suradnje s raznim DJ-ima_cama, otvarajući prostor za slušaonice, a u partnerstvu s kolektivom Heartskomerz organizira i događaj koji spaja intimnu slušaonicu s imerzivnom izvedbom uživo. 

Početkom lipnja, u sklopu programa Sound Art Lab u MaMi, pridružuje im se i Ultra slow party – novi “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja”, koji potpisuje umjetnica, DJ-ica i eksperimentalna filmašica Maja Milić, poznatija kao Geanina Gypt. 

Iako trenutno živi i radi u Berlinu, gdje vodi klupsku večer i radijsku emisiju Beat the Future, a na reboot.fm-u uređuje Gypt Sessions i Intruder Sessions, Maja je prvo izdanje Ultra slow partyja odlučila održati baš u Zagrebu. Nedavno je pokrenula i vlastiti label Gypt Records, čije je prvo izdanje, mikstejp Ultra slow party, ujedno i zvukovni manifest cijelog projekta. 

Manifest nastaje kao Majin odgovor na zasićenost elektronikom kakvom dominira scena: brzi, oštri rave zvukovi koji su, prema njenom mišljenju, preplavili mainstream house i techno, čineći ih homogenima i plošnima. Iako prepoznaje potencijal kluba kao suvremenog oblika ritualnog okupljanja, odbacuje površni “hedonizam i konzumerizam” klupske kulture. Glazbu vidi kao sredstvo unutarnjeg povezivanja i zajedničkog iskustva, ali koja pak, u uvjetima klasičnog klupskog izlaska, ne dolazi do izražaja. 

Kroz subverzivnu ideju “sporo kao hardcore” Maja želi otvoriti prostor za eksperimentalnu, leftfield elektroniku – izražajnu, emocionalno bogatu i neočekivanu. Teži dugim, koherentnim setovima koji omogućuju autentičan izraz i razvoj priče bez forsiranih prijelaza, zamišljajući party kao fluidan, gotovo improviziran tok, u kojem se i B2B setovi rađaju spontano. Sporo, u tom kontekstu, označuje odmak – od ritma, forme i perceptivne ubrzanosti svakodnevice. Postaje misaona kategorija koja poziva na pažnju, prisutnost i senzibilnost.

Na prvom izdanju Ultra slow partyja u MaMi, Maji se pridružio Wojtek Szustak aka Immortal Wojtechnique, DJ na kazetama i autor radijskih emisija iz Krakova. Okruženi raznovrsnom analognom opremom, Maja i Wojtek sjede na dekama. Publika raspoređena u dva reda stolaca, obgrljena je polumrakom zagasitog svjetla jedne lampe. Takav spokojni ambijent, kao pred san, prati i Majin set.

Glazbenica gradi nježni kolaž tekstura eksperimentirajući s pločama koje su puštene na nižim brzinama, loopovima i repeticijama – no nikad do točke monotonije; kad bi ideja iscurila, pustila bi je da ode. Usporavanjem se lomi forma i pretaču se sliveni slojevi terenskih snimki koje ne daju naslutiti izvor, već aludiraju na prirodne pojave i šumove. Improvizirajući s vlastitim, ranije snimljenim improvizacijama, Maja koristi sampler, gramofon, CDJ-e, kazetofon i mikser, gradeći teksturalno voluminozan lo-fi koji tek povremeno dopusti da iz mase izroni obris melodije. Prave beatove koristi rijetko, kako ne bi narušili nunajući puls i umirujuće frekvencije nalik mrmoru.

Nakon skoro sat vremena, na njenu misao nadovezuje se Immortal Wojtechnique. Bez jasno definiranog mjesta i vremena upada, prvih nekoliko minuta uistinu zvuči kao slobodna improvizacija. Organske šumove presijeca digitalni zvuk Roland sintisajzera, razbijajući osjećaj uljuljanosti u koju se publika smjestila tijekom Majine izvedbe. Immortal Wojtechnique manipulira prethodno snimljene sekvence looperima i delay pedalama, no sve to radi pomalo nervozno. Iako je njegova izvedba bila estetski zanimljiv dodatak, malo grubljeg karaktera, polifona struktura koju gradi djeluje razbarušeno, više nalik borbi nego intrigantnoj mreži kontrastirajućih zvukova. 

Uz pokoju izmjenu ili duet, spori party bliži se trećem satu. Publika se polako vrpolji, diskretno gleda na sat i pristojno izlazi. S obzirom na trajanje i učinak koji želi postići, Ultra slow partyju bi više odgovarao opušteniji i fleksibilniji prostor umjesto dinamike nalik koncertu, gotovo klasičarskog bontona gdje publika sjedi pred izvođačima, statično sluša izvedbu od početka do kraja, a svaki izlazak traži prolazak pored izvođača, otvaranje vrata i propuštanje svjetla čime se prekida atmosfera. Problem je ponajprije u odabiru i dinamici prostora koja ne odgovara onome iz manifesta događanja. 

Joanne Demers u Listening Through the Noise: The Aesthetics of Experimental Electronic Music, piše kako se eksperimentalna elektronička glazba odmiče od tradicionalne zapadnjačke glazbene logike potičući tzv. estetsko slušanje. Demers ga definira kao način slušanja koji odbacuje zahtjev za potpunom i neprekidnom pažnjom te dopušta isprekidanu fokusiranost na zvuk i druge senzacije, pritom uvažavajući estetske kvalitete i onih zvukova koji se inače smatraju neglazbenima. Slušatelj_ica ne traži nužno narativ ni formalni razvoj, već se otvara zvuku kao prostornom, taktilnom fenomenu u stalnoj promjeni.

Aktivno slušanje ovdje znači uranjanje u slojeve, teksture i šumove, istraživanje materijalnosti i atmosfere zvuka, uz slobodu raspršivanja pažnje na detalje ili pak, u klupskom kontekstu, izmjenu fokusa između zvuka, plesa i socijalne interakcije.

Uz žanr glazbe koji donekle diktira način njene konzumacije, ključnu ulogu u oblikovanju i intenziviranju iskustva igra i prostorno uređenje. Primjeri poput SNOP-a, Gnijezda ili Suputnika svjesno koriste prostor kao aktivni element događanja. Na SNOP-u, uz jastuke, deke i tepihe, Monikine instalacije oponašaju zvučne plohe i teksture, stvarajući dojam čahure koja obavija publiku. Time se gradi ne samo fizički, već i psihološki prostor koji inducira osjećaje opuštenosti, smirenja, pa čak i sjete ili nostalgije, oblikujući sigurno okruženje za refleksiju kroz sinergiju audiovizualnih podražaja.

Uz to što izborom glazbe i ambijentom potiču specifična stanja u slušatelju_ici, ova događanja dijele gotovo paradoksalni moment introvertiranosti u kolektivu: potrebu da budeš okružen ljudima, ali da ostaneš u svom unutarnjem prostoru. Ne da aktivno komuniciraš, već da, uživajući u glazbi i zvukolicima, dijeliš atmosferu zajedničkog “pogleda unutra” – trenutak introspekcije unutar društvenog okvira, ali bez društvene obveze.

Bilo iz umora, zasićenja ili frustracije pretjerano intenzivnom i monotonom svakodnevicom, ili pak glazbom koja to zrcali svojim brzim i nabrijanim BPM-om, sve je jasnija mijena u slušateljskim navikama i potrebama zagrebačke scene, ali i šire. Ultra slow party, čvrsto vezan uz Majin osobni izričaj, postavlja jasne estetske temelje koji, čak i u usporedbi sa SNOP-om, Gnijezdom ili slušaonicama Suputnika, otvaraju nove prostore izričaja i nude radikalniji odmak od elektronike kakvu produciraju njeni kolege_ice, klupski producenti_ce i DJ-i_ce.

Uz sretnije produkcijske uvjete i bolju provedbu, ostaje za vjerovati da će se “mogući” iz najave ubrzo izgubiti i da će se Ultra slow party čvrsto upisati na mapu događanja koja pružaju tih, spor i introvertiran otpor protiv buke svakodnevice i nedostataka scene, proširujući poimanje što sve elektronička glazba može biti.

Tim povodom s Tarikom Haskićem razgovarali smo o razvoju njegove umjetničke prakse, utjecajima drugih znanstvenih disciplina kojima se bavi u mediju zvuka, odnosu prema okolini i prirodi te terapeutskim i političkim aspektima slušanja.

Za početak, možeš li nam ukratko predstaviti neke fokuse u svom radu sa zvukom i pojasniti kako si ih počeo razvijati?

Moj rad započeo je s radoznalošću – iskrenom potrebom da razumijem sebe i svijet oko sebe. Iz tog unutarnjeg pitanja spontano se razvila praksa slobodne improvizacije, koja mi i danas omogućuje da istražujem vlastito biće i povezujem se s drugima kroz neposrednu, tjelesnu i zvučnu interakciju.

Počeo sam izrađivati jednostavne instrumente s piezo mikrofonima kao tinejdžer. Ti su mi mikrofoni otvorili sasvim novu dimenziju slušanja – omogućili su mi pristup zvukovima unutar materijala, tihim vibracijama koje inače ne čujemo. Bio je to moj prvi kontakt s idejom da zvuk ne mora biti “gotov” ili “izveden”, nego da on već postoji, samo ga trebamo znati slušati.

S vremenom sam se sve više okretao DIY elektronici i gradnji vlastitih sintesajzera. Posebno me inspirirala filozofija Ciat-Lonbarde instrumenata, koji ne slijede klasične forme, već nude horizontalni prostor za istraživanje, slobodan od hijerarhija i očekivanja. U njihovom pristupu me posebno zaintrigirala ideja psihogeografije instrumenata – načina na koji dizajn instrumenta utječe na emocionalne pejzaže kroz koje se krećemo dok sviramo. Zvuk tada nije samo rezultat, nego mapa unutarnjeg kretanja.

Tih godina sam živio u Londonu, gdje sam bio aktivan na sceni slobodne improvizacije i eksperimentalnog slušanja, te završio magisterij iz Sound Arta. Tamo sam prvi put upoznao praksu Deep Listening (dubinskog slušanja) Pauline Oliveros – iskustvo koje me duboko transformiralo. Počeo sam istraživati kako zvuk može otvoriti prostore nesvjesnog, kako može spojiti ljude i okoliš, ne samo kroz riječi i zvuk, nego prisutnost i tišinu.

Danas živim u Sloveniji. Prvo sam studirao rehabilitaciju u Zagrebu, a trenutno sam na edukaciji iz kibernetike i sistemske psihoterapije u Rijeci. Posebno me zanima rad u alteriranim (trans) stanjima svijesti, dubinsko slušanje u odnosima, te dijaloške prakse koje koriste zvuk kao sredstvo povezivanja i razumijevanja. 

Reci nam nešto o radionici Kako da ja čujem tebe, da ti čuješ mene koju si održao u MaMi?

Radionica Kako da ja čujem tebe, da ti čuješ mene nastala je u suradnji s umjetnikom Tinom Dožićem. Naše interese povezuje istraživanje odnosa između zvuka, percepcije i zajedništva, ali iz različitih kutova. Tina iznimno cijenim kao umjetnika koji spaja svjetove tehnologije, okoliša, psihologije i filma u vrlo osobne, precizne i simbolički bogate narative. Moj pristup je više usmjeren na neposrednu ljudsku interakciju – zanimaju me suptilne dinamike slušanja, odnosa, dodira tišine i prisutnosti.  Susrećemo se u potrebi da slušanje postane alat povezivanja, ne samo s drugima, već i s onim što inače ostaje na rubu svijesti.

Radionica je bila osmišljena kao zajednički prostor susreta. Krenuli smo s upoznavanjem: svatko je imao priliku biti slušan, podijeliti osjećaj, misao ili očekivanje s grupom. Zatim je uslijedilo uvodno predavanje o kibernetici i radikalnom konstruktivizmu iz zvučne perspektive – filozofije koje stvarnost ne gledaju kao nešto apsolutno, već kao relacijski proces, kao nešto što se gradi u odnosu. Zajedno smo promišljali kako se te ideje mogu povezati s našim svakodnevnim iskustvom, komunikacijom i slušanjem.

Nakon toga, proveli smo vježbu Teach Yourself to Fly Pauline Oliveros – jednostavnu, ali snažnu praksu iz njezine zbirke Sonic Meditations. Sudionici su sjedili u krugu, usmjeravajući pažnju na vlastito disanje. Postupno su dopuštali da disanje postane čujno, a zatim su polako uvodili glas, dopuštajući da glasnice vibriraju na način koji im je prirodan. Intenzitet zvuka se postupno povećavao, stvarajući zajednički zvučni prostor koji je odražavao kolektivnu prisutnost i pažnju grupe. Ova vježba nije imala za cilj stvaranje harmonije u tradicionalnom smislu, već je poticala dubinsko slušanje i osluškivanje kako se vlastiti glas uklapa u zajednički zvuk. Kroz ovu praksu, sudionici su istraživali kako pažljivo slušanje i spontano izražavanje mogu stvoriti osjećaj zajedništva i međusobne povezanosti.

Središnji dio radionice bila je izrada DIY sintesajzera, inspiriranog idejama Nicholasa Collinsa. Riječ je o jednostavnom synthu koji koristi dvije elektrode kao istraživačke sonde. Dodirom odbačenih PCB ploča (računala, mikseri, stari radio uređaji), sudionici su mapirali otporne puteve unutar materijala, stvarajući zvukove koji proizlaze iz samih objekata. Na taj način, synth je postao alat slušanja materije, produžetak uha, sredstvo istraživanja onog što inače ostaje nečujno. Za kraj smo dogovorili zajedničku improvizaciju. Dogovor je bio jednostavan: slušaj. Kada čuješ nešto što te takne ili potakne, odgovori vlastitim zvukom.

Spomenuo si već praksu ‘dubinskog slušanja’, možeš li nam pojasniti kako ju koristiš i povezuješ s drugim disciplinama u svom radu?

Deep listening je praksa koju je razvila skladateljica i glazbenica Pauline Oliveros. Ona kombinira slušanje zvukova iz okoline, unutarnjeg svijeta i imaginacije u jedinstveni čin svjesne prisutnosti. Cilj nije samo čuti, nego postati svjestan slušanja – prepoznati kako slušamo, što slušamo, i što izostavljamo. To je oblik meditativne i kolektivne pažnje, često vođen vježbama koje uključuju glas, tišinu, pokret i refleksiju. Ukratko, rekao bih da je dubinsko slušanje most koji putem zvuka povezuje tijelo, odnosno pojedinca s okolišem i drugim ljudima u nekom prostoru. Deep listeningom, kako kaže Oliveros, može se produbiti svijest i proširiti razumijevanje o tome što se sve nalazi oko nas. 

Pauline Oliveros je voljela reći da dubinsko slušanje nije muzika, ali muzika može biti slobodan proizvod deep listeninga, što mi je jako simpatično. Zanimljivo je kako naša vlastita očekivanja igraju ulogu u tome da su nam neki zvukovi u određenom kontekstu buka, a u nekom drugom muzika koju volimo čuti.  

Zanima me i kako kibernetika drugog reda – posebno kroz radove Heinza von Foerstera i Gregoryja Batesona – može oblikovati način na koji slušamo sebe i druge. Ta teorijska pozicija odbacuje ideju objektivne stvarnosti i umjesto toga predlaže da svatko od nas djeluje unutar vlastitog, relacijski oblikovanog svijeta koji nastaje kroz tijelo, jezik, kontekst i odnos. U tom svjetlu, slušanje više nije pasivna percepcija, već etički čin sudjelovanja u stvaranju značenja. Zanima me kako se ta filozofija može utjeloviti kroz zvuk: kroz gradnju instrumenata, zajedničku improvizaciju i pažljivo osmišljene zvučne situacije. U radioničkim formatima koje razvijam, zvuk postaje medij relacije, odnosno način kako se ljudi mogu čuti, prije nego što se razumiju.

Inspiraciju nalazim u Batesonovoj ideji “obrazaca koji povezuju”, kao i u von Foersterovom pojmu “opažanja zapažanja”: sve je odnos, sve je proces, i sve je prilika za slušanje. To su prostori u kojima se briše granica između umjetničkog, edukativnog i terapijskog – gdje stvaranje postaje prostor zajedničke transformacije.

Kada slušamo zajedno, ne da bismo objasnili ili uskladili, nego da bismo zajedno postojali u zvuku – tada nastaje prostor za nešto istinski novo. To je prostor koji me zanima, i koji pokušavam stvarati.

Kod razumijevanja Oliveros i njene teorije spominješ i aspekt brige za neposrednu okolinu pa me zanima na koje još načine uvodiš ekologiju u svoju umjetničku praksu?

Po mom mišljenju, rad sa zvučnim praksama otvara potpuno novu dimenziju spoznaje naše okoline. Često izlazim u prirodu ili gradske prostore, i slušam ih pomoću različitih vrsta mikrofona koji mi omogućuju da uhvatim zvukove izvan dosega ljudskog uha. Koristim piezo mikrofone, geofone, elektromagnetske pickupove, VLF antene i sličnu tehnologiju koja otkriva ono što inače ne bismo čuli. Ova praksa slušanja ne samo da nas približava našoj neposrednoj okolini, već nam pruža uvid u svijet koji se inače skriva od naše percepcije.

Ekološka praksa mi je jako bitna. Priroda nam omogućuje bijeg od svakodnevnog stresa, a istovremeno nas može duboko približiti stvarnosti — onoj stvarnosti koja je složena, promjenjiva i neprekidno u pokretu.

Dubinsko slušanje otkriva slojeve stvarnosti koje često zanemarujemo, ali postaje i izazov jer naša planeta nije netaknuta. Svjedoci smo onečišćenja i zagađenja koji često ometaju snimanje “čistih” zvukova prirode. Ipak, smatram da je upravo u tom kontekstu nužno raditi sa zvukovima koje dobijemo — ne idealizirati prirodu, nego je prihvatiti u njenom sadašnjem, složenom stanju. Međutim, uz prihvaćanje, nužno je i da počnemo raditi ozbiljnije na promjeni. Ne možemo ostati pasivni promatrači; kroz umjetnost, tehnologiju i ekološku praksu imamo priliku intervenirati, podizati svijest i konkretno djelovati na okoliš. To znači i raditi sa materijalima i tehnologijom na način koji je ekološki osviješten, reciklirati, izrađivati instrumente i koristiti zvuk kao sredstvo za produbljivanje naše veze sa svijetom.

U ovom kontekstu, često se vraćam već spomenutoj ideji Gregoryja Batesona i konceptu ekocentrizma. Bateson nas podsjeća da čovjek nije centar svega što postoji, nego da smo uvijek u neprekidnoj razmjeni i odnosu sa drugim živim bićima, biljkama, elementima i energijama. Ta spoznaja mi je osobno vrlo važna jer mislim da mnoge psihološke teškoće proizlaze iz osjećaja odvojenosti od prirode i drugih živih sistema. Naša egocentrična orijentacija, fokus na vlastite potrebe i interese, često nas sprječava da sagledamo sebe kao dio šireg ekosustava koji traži našu pažnju i brigu.

Možemo se vratiti na drugi aspekt tvog rada, uz to što se baviš glazbom, trenutno pohađaš edukaciju za psihoterapeuta. Imaš li doticaja s muzikoterapijom? Spajaš li u svom radu umjetnost zvuka i neke terapeutske procese? 

Važno je naglasiti da ja ne studiram muzikoterapiju. Moj fokus je na kibernetici i sistemskoj psihoterapiji, disciplinama koje stavljaju veliki naglasak na međuljudske odnose i komunikaciju. Za razliku od rada po strogo definiranim modelima ili protokolima, naš pristup je fleksibilan i temelji se na ulasku u svaki pojedinačni odnos bez nametanja unaprijed određenih teorija o ljudima ili obrascima komunikacije. To znači da nas osoba s kojom radimo — klijent — uči kako će taj odnos i komunikacija izgledati i razvijati se. 

U ovom kontekstu, slušanje zauzima centralno mjesto. Ono nije samo pasivni proces primanja informacija, već aktivni čin prisutnosti i otvorenosti. Naša polazišna točka u radu jest razvijanje onoga što nazivamo “kulturom dubinskog slušanja”, sposobnošću rezoniranja i sluha za drugu osobu. To znači slušati bez predrasuda, bez automatskog tumačenja ili prosuđivanja, te u potpunosti biti prisutan u trenutku. Takvo dubinsko slušanje omogućava nam da izađemo iz vlastitih mentalnih okvira i da u odnos uđemo s istinskom empatijom i razumijevanjem. 

Ovakva praksa dubinskog slušanja, koju njegujem u svom profesionalnom radu, ujedno je i temelj moje umjetničke prakse sa zvukom. U svojoj glazbi i eksperimentima sa zvučnim prostorima nastojim razvijati upravu tu sposobnost slušanja izvan vlastitih predrasuda i uobičajenih očekivanja. Kroz korištenje specijaliziranih mikrofona i tehnika snimanja pokušavam otvoriti prostor za dublje, promišljenije slušanje prirode i okoline, ali i same stvarnosti koja nas okružuje.

Slično kao i u terapiji, i u umjetnosti zvuka nastojim stvoriti prostor u kojem se može razviti autentičan odnos, ovaj put između slušatelja i zvučnog okoliša. Dubinsko slušanje u mom umjetničkom radu nije samo estetski doživljaj, nego i poziv na pažnju, empatiju i povezanost s planetom i svim živim sustavima oko nas. Na taj način, psihoterapijski i umjetnički pristupi međusobno se prožimaju i nadopunjuju, jer oba nastoje produbiti našu svijest o odnosima — bilo da su oni među ljudima ili između nas i prirode.

Za kraj, možeš li reći nešto o procesu slušanja unutar radioničkih programa koje vodiš? Vidiš li u njima ili svojim izvedbenim praksama potencijal za slušanje kao političko djelovanje i na koji se način ono manifestira?

Apsolutno, ovo je tema o kojoj bismo mogli razgovarati bez kraja. Posebno bih istaknuo fenomen vizucentrizma u društvu, odnosno fokus na vizualno kao dominantni način opažanja i razumijevanja svijeta. Taj vizucentrizam omogućava određenim sustavima kontrole da oblikuju naše živote, određuju kako bi trebali izgledati, te nameću pravila ponašanja koja često nemaju dublji smisao, ali se održavaju jer služe interesima onih kojima je cilj održavati podijeljenost društva. Drugim riječima, takve strukture koriste podijeljenost kao alat za očuvanje moći i kontrole.

Ovaj fenomen može se jasno primijetiti u načinu na koji su projektirani naši gradovi, kuće i javne infrastrukture. Često su usmjereni na površinsku estetiku ili funkcionalnost koju određuje uski skup interesa, a pritom neki glasovi i potrebe ostaju neprimijećeni i nečuveni. U takvom sustavu, oni koji ne odgovaraju dominantnim vizualnim i društvenim normama bivaju marginalizirani, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti i izolaciju određenih grupa.

Po meni, zvukocentrično društvo otvorilo bi prostor koji trenutno ne postoji zbog napučenosti vizualnom bukom. Vizualnost u sebi ima neposrednost čitanja, sve informacije su odmah ispred nas i zbog toga nije potrebna velika pažnja promatrača pri upijanju informacija. Zvuk, s druge strane ima tu temporalnost i zahtjeva drugačiju vrstu pažnje, čak i otvorenosti za razumijevanje. Ako bi sličan društveni princip mogli prenijeti na ljude, rekao bih da bi se puno više čuli, a pritom mislim prihvaćali i bilo bi puno manje predrasuda. Možda bismo time otvorili prostor za neke druge glasove i društvo bi se više prilagođavalo nama, a ne obrnuto. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Filmski laboratorij za analogni film Klubvizija u suradnji sa Sound Art Labom organizira audiovizualni performans veterana talijanske eksperimentalne filmske i glazbene scene Andree Saggioma koji nastupa pod umjetničkim imenom 70FPS. Domestication Film Series njegov je višegodišnji projekt prošireno filmskih izvedbi u kojima uživo modificira 16-milimetarske filmove i zvuk projektora uz pomoć uradi-sam fotosenzitivnih elektroakustičnih sklopova.

Klubvizija je nezavisni filmski laboratorij koji od 2009. godine radi na edukaciji, očuvanju i promociji analognih filmskih praksi. Organizirao je brojne radionice, projekcije i izložbe u suradnji s lokalnim i inozemnim umjetnicima, tehničarima i drugim profesionalcima iz područja analognog filma te je član
mreže svjetskih filmskih laboratorija.

Sound Art Lab je novi program Multimedijalnog instituta koji se odvija svakog prvog i trećeg ponedjeljka u mjesecu, kao otvoreni laboratorij pod vodstvom umjetnika Tina Dožića. Program je zamišljen kao kontinuirano mjesto razmjene znanja, vještina i istraživanja zvučnih tehnologija, otvoren svima koji
žele eksperimentirati u okruženju uradi-sam prakse.

Ulaz je slobodan.

Više informacija o preformansu možete pročitati ovdje.

Sound Art Lab odvijat će se svakog prvog i trećeg ponedjeljka u mjesecu, kao otvoreni laboratorij pod vodstvom umjetnika Tina Dožića. Program je zamišljen kao kontinuirano mjesto razmjene znanja, vještina i istraživanja zvučnih tehnologija, otvoren svima koji žele eksperimentirati u okruženju ‘uradi-sam’ prakse. Kroz radne sesije sudionici će moći predlagati vlastite projekte i teme, uz podršku zajednice i tehničkih resursa potrebnih za istraživanje zvuka i umjetničkih tehnologija.

Film Sisters with Transistors (UK, 2020.), redateljice Lise Rovner, donosi priču o pionirkama elektroničke glazbe – skladateljicama koje su u eksperimentiranju sa strojevima pronašle novi izražaj i transformirale način na koji danas doživljavamo glazbu. Među istaknutim protagonisticama su Clara Rockmore, Daphne Oram, Delia Derbyshire i Laurie Spiegel, čiji su radikalni eksperimenti redefinirali granice glazbenih formi i tehnologija.

Više o programu potražite ovdje.