Kada bi trebao opisati svoj dosadašnji opus vlastitim riječima, kako bi ga predstavio? Koje teme, pitanja ili postupke smatraš najvažnijima za razumijevanje svojeg rada i postoji li još nešto što povezuje tvoje projekte?

Uglavnom me zanima rad s tehnologijom i materijalnošću, sagledavanje tehnologije kritički i način na koji se ona prenamjenjuje. Drugo što mi je jako bitno je “uradi sam” praksa i hakiranje medija. Puno sam se bavio praksama koje se temelje na recikliranju elektroničkog otpada. Radio sam re-cycles 2017. godine, rad koji je zvučna izvedba s recikliranim elektromehaničkim sustavima. Zatim GoldRush gdje sam iz starih računala vadio zlato. Sad tu ima još niz novih radova.

Što se tiče toga kako bih opisao svoju praksu, zanimaju me izvorišta materijala i tehnologije. Ako se uzme bilo koji tehnološki uređaj, krene ga se vrtiti korak po korak i svoditi na jednostavnije elemente, otkriva se geopolitička i materijalna priča. Zanimljivo mi je to pitanje odlaska u beskonačno.

Misaoni eksperiment bi bio: imaš električni kabel koji je od bakra, kako nastaje bakrena žica, to je cijeli industrijski proces. Pa idemo na rudarstvo, kako se iz ruda dobiva bakar. Možemo ići u to kako je nastao bakar – odlazimo u geologiju. Onda možemo ići dalje, kako je uopće nastala materija u svemiru. Ne bavim se nastankom materije u svemiru u svojoj praksi, previše bi mi to bilo pretenciozno, ali fasciniraju me kompleksni procesi koje mogu prikazati na jednostavne načine.

Spominjao si i prije medijsku arheologiju, neke teoretičare vezane uz pojam te općenito ideju kreiranja novog od starog. Zadnjih desetljeća dosta slušamo o hauntologiji, kako se prošlost kulture vraća opsjedati sadašnjost te da je sve već učinjeno i nema mjesta za nove ideje. Je li medijska arheologija način za sintetizirati nove umjetničke smjerove i zamaraš li se uopće pitanjima novoga u svojoj umjetnosti?

Definitivno ne mogu napraviti nešto što nitko nije napravio dosad tako da se otprilike referiram ili polazim od nečega što sam našao u istraživanju online. Cijela zajednica medijskog hakiranja i DIY-a ima toliko ljudi s više znanja i iskustva od mene, bilo umjetnika i umjetnica, bilo samo hakera, tako da uvijek polazim od nečega što već postoji.

Što se medijske arheologije tiče, tu su klasični autori, recimo Siegfried Zielinski, koji mi je dao dosta sadržaja za razmišljati. Jonathan Crary koji se u tekstu Techniques of the Observer bavio poviješću i arheologijom reprezentacijskih medija, u smislu kina, kamere i sl., koji su mi isto zanimljivi, iako se ne bavim toliko njima u svoj praksi.

Još bih spomenuo Geologiju medija Jussija Parikke. Generalno, razmišljanje kroz prizmu geologije mi je uzbudljivo. Čini mi se kao da otvara način razmišljanja i poimanja vremena jer geolozi u konačnici moraju koristiti imaginaciju da bi shvatili neke procese. Radi se o vremenskim rasponima koji su u stvari nepojmljivi, kao milijarda godina. Te ideje mi utječu na praksu, ali nisu mi radovi direktno o tim pitanjima. Više je tako da svaki rad ima svoju temu.

Na ovogodišnjem Device Art-u predstavljaš rad Alkemija kristala. U radu si uzeo kristale soli te ih pretvorio u kanal koji emitira jedva čujne zvukove. Kako je došlo do razvitka ideje i zašto si posegnuo za “mrtvom prirodom”? 

Alkemija kristala je nastala 2025. godine, ali se temelji na istraživanju koje sam provodio on and off od 2019. U 2024. sam sa Miodragom Gladovićem krenuo raditi istraživanje, on mi je pomogao i u konceptualnom smislu, ali prvenstveno u tehničkom. Bitno je još spomenuti suradništvo s Ivanom Bojanić i Androm Giunijom. Svi su imali potpunu umjetničku slobodu i doprinijeli radu u smislu izrade zvukovnih materijala i koncepcije izvedbe. Jakov Habjan je izradio rezonantne kutije od drveta za rad. Bitna je i Davorka Begović kao kustoska podrška. 

Alkemija kristala ima nekoliko fascinacija. Jedna je fenomen piezoelektriciteta, svojstvo materijala da pod električkim naponom proizvodi mehaničku vibraciju ili obrnuto, koji se koristi u kontaktnim mikrofonima s kojima jako volim raditi. Zanimalo me uzeti tu tehnologiju i odvrtiti njenu povijest. Tako sam u istraživanju otkrio da su se kristali Rochelle soli koristili kao visokotonci u zvučnicima, takozvanim tweeterima, malim zvučnicima koji su dio većeg zvučnika visoke frekvencije.

Zatim sam išao korak dalje. Pierre Curie je otkrio piezoelektricitet. U svom istraživanju radio je s kvarcom, ali i s Rochelle soli. Tu je isplivala činjenica o spiritističkim seansama s vidovnjakinjom Eusapiom Palladinom koje su pohodili Pierre i Marie Curie. Ima nešto zanimljivo u tome: imamo duhove, pa duhove tehnologije i zastarjelu tehnologiju. Iz toga je izašla ideja o korištenju kristala Rochelle soli kao medija za reprodukciju zvuka u izvedbi.

Kristali su doslovce zvučnici koji pod visokim naponom proizvode ekstremno tih zvuk. Zanimalo me što se može desiti s takvom dinamikom zvuka, kako može izgledati izvedba koja je u jednu ruku inspirirana svojstvima seanse u širokom smislu. Ne prizivamo duhove, već nastaje situacija koja je intimna i izvodi se za malu grupu ljudi, sluša se zvuk čiji izvor nije jasan. 

Trenutno radiš kao voditelj Sound Art Laba u Multimedijalnom institutu. Kako si se odlučio da preneseš znanje koje imaš drugim ljudima?

Jedan dio sigurno je bila potreba, nužnost za širenjem profesionalnog djelovanja, radi zarađivanja novca i održive svakodnevice. Bitniji dio je svakako moja ljubav prema edukaciji i želja da steknem iskustvo specifično u vidu Do It Yourself elektronike. U tom području se sjećam kako je biti početnik i ništa ti nije jasno, kad ulaziš u nišu u kojoj je sve apstraktno i novo. 

Ideja je da se pomoću Sound Art Laba gradi mala zajednica entuzijastkinja i entuzijasta.  Pohodio sam puno radionica u Zagrebu i inozemstvu i već godinama vodim svoje radionice. U sklopu studija Pangolin vodim Elektroničku glazbu kućne radinosti, a MaMi sam zahvalan jer mi nude prostor i mogućnosti da održavam program Sound Art Lab. Nešto mi se jako sviđa u tome da se mogu stvoriti potencijalne nove konekcije, poznanstva i suradnje među ljudima. Generalno, da ljudi imaju ponuđen neki sadržaj u gradu, mogu dobiti nove interese i istražiti što ih zanima. 

Cilj mi je približiti to ljudima tako da im se stvari pojednostave i objasne, da mogu samostalno početi DIY praksu. Mislim na DIY praksu u kontekstu sound arta i zvuka, zanimaju me sintisajzeri, modularni sintisajzeri i zvučni gadgeti. To mi je bitno jer je tržište glazbenim instrumentima jako zasićeno i full-on kapitalističko, oprema je jako skupa.

Mislim da s izradom vlastitog možemo otvoriti black-box tehnologije i učiti se na kojim principima tehnologija radi. Izrada vlastitih instrumenta nam ograničava mogućnosti rada zvuka, ali ta ograničenja su izrazito dobra. U radu na laptopu često nismo ograničeni skoro pa nikako, što guši kreativnost. U stvari, najbolje stvaranje uvijek nastaje kad imamo nekako ograničene mogućnosti.

Mislim da je jako bitno vraćati se na prakse koje su u konačnici tjelesne, pogotovo danas u doba AI-a, eksplozije digitalnog, automatizacije i neljudskog. Sviđa mi se rad s rukama, DIY elektronika je sličnija heklanju ili radu sa glinom nego programiranju zvuka na kompjuteru. 

Možeš li nam reći nešto više o hakiranju medija i open-source filozofiji?

Rad s materijalom i elektronikom se može svesti na dvije linije razmišljanja. Jedna bi bila craftspeople koji nešto stvaraju, a druga bi bila medijski hakeri koji modificiraju ono što već postoji, ulaze u circuit i istražuju kako to funkcionira, i onda sve između toga dvoje.

Teško je to strogo razgraničiti, ima ljudi kojima je više stalo izmisliti svoj strujni krug i uređaj iz nule. To bi bio više inženjerski pristup, koji kad odlazi u umjetničko polje može biti malo više craft. Povijesno bi to bio Peter Vogel koji je radio prekrasne skulpture od elektroničkih komponenti. Hakiranje bi možda više bilo i kritičko, sad tu je tisuće pristupa, tehnofeminizam, kritički odnos prema tehnologiji i medijskoj arheologiji, ili može biti samo za zabavu. 

Za open-source, bitno je da se znanje dijeli i da se ne gatekeepa. To će postati sve relevantnija tema, s obzirom da je većina interneta iza nekakvog paywalla. Trebaš platiti ili imati račun da pristupiš sadržaju, što je totalno suprotno od prvotne ideje interneta kao mjesta koje služi za potpuno otvoreno dijeljenje informacija. Ispada da je jako zatvoren. 

Ja nisam softveraš, jako puno toga se danas događa u području open-source softvera. Što se tiče hardvera, imam neka mala znanja koja rado podijelim s ljudima, a i nekakvu osobnu zahvalnost svim ljudima koji to stavljaju online, koji postoje i koji istražuju. Bez takvih ljudi nema ni moje prakse, niti toga da ja išta znam. Mislim da to treba dalje perpetuirati, nekakvu vrstu solidarnosti i otvorenosti.

Umjetnička scena nudi ograničene prilike te bi jedna od reakcija mogla biti kompetitivnost i individualizam, no u mnogim tvojim radovima je ključan upravo aspekt suradnje. Je li taj čest suradnički pristup nešto za čime svjesno posežeš da bi kultivirao zdravije okruženje u kulturnoj sferi ili ti prirodno dođe zbog razmjene znanja?

Osobno iskustvo mi pokazuje da na lokalnoj sceni vlada neka vrsta solidarnosti i nikad nisam imao osjećaj kompetitivnosti. Mislim da je to rezultat nasljeđa iz bivše države, ali i činjenice da ne postoji tržište umjetninama, pogotovo za eksperimentalnu medijsku umjetnost i sound art, pa nema ni razloga da se itko natječe. Većinom smo svi podržani od strane države, grada i institucija, iako pričamo o nezavisnoj kulturi. Možda je bitno pitanje što stvarno znači nezavisna kultura, kad svi zavisimo od ministarstava i ostalih tijela. To nam poziciju čini s jedne strane dobrom, s druge strane prekarnom jer te institucije u nekom trenu mogu odlučiti ne davati novce i onda novaca nećemo imati. 

Nekad mi je samo gušt raditi s nekime, nekad jednostavno nemam znanje niti vještinu da se nešto izvede. Volim surađivati s ljudima iz drugih disciplina i dok god su otvorenog uma, moje iskustvo je da te suradnje budu super. Dapače, budu izrazito vrijedne jer kad se skupe sve te perspektive drugačijeg razmišljanja, suma bude veća od zbroja svojih dijelova. Moja poruka generalno je da treba što više poticati solidarnost, suradništvo, fer suradnje, fer plaćanje suradnika. To su jako bitne teme. Želim smisliti neku pametnu rečenicu za kraj, ali mi ne dolazi, tako da ostanimo na ovome.

Da, pazite jedni na druge.

Nešto u tom stilu. Dok ima solidarnosti, dobri smo, ne?

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku Barbare Matejčić.

ReFunct Media kontinuirani je niz instalacija izgrađenih u potpunosti od elektroničkog otpada koju izrađuje Benjamin Gaulon. Uređaji koji više ne rade, ili koji više nikoga ne zanimaju, otvaraju se, prespajaju i povezuju u lanac tako da signal prolazi s jednog stroja na drugi. 

U Zagrebu će se ova instalacija graditi zajednički, i od materijala pronađenog ovdje. Radionica počinje u nedjelju ujutro na Hreliću, buvljaku u blizini Save. Sudionici_e će se baviti pitanjem od čega je napravljena tehnologija, kamo ide kad je odbacimo i što bi još mogla postati.

Prethodno iskustvo s elektronikom nije potrebno. Sve što je potrebno naučit će se tijekom radionice.

Prijave se šalju na: soundartlabmama@gmail.com. Više detalja pronađite ovdje.

Benjamin Gaulon umjetnik je, istraživač, edukator i kulturni producent sa sjedištem u Parizu, koji djeluje pod imenom Recyclism. Njegovo istraživanje bavi se granicama i kvarovima informacijskih i komunikacijskih tehnologija: planiranim zastarijevanjem, potrošačkim društvom i društvom jednokratnosti, vlasništvom i privatnošću, istraženih kroz détournement, hakiranje i recikliranje.

Kako piše u najavi, “radionica Textile Electro održat će se u nedjelju, 6. rujna, i ponedjeljak, 7. rujna, od 15 do 20 sati u MaMi. Sudionici će kroz praktičan rad istraživati zvuk, elektromagnetske valove, tekstil i DIY elektroniku te izrađivati vlastite antene i uređaje za ‘slušanje’ nevidljivih elektromagnetskih energija. Radionica je namijenjena svima zainteresiranima za zvučnu umjetnost i DIY praksu, bez obzira na prethodno iskustvo”.

Sudjelovanje na radionici je besplatno, a prijave se šalju na e-mail adresu soundartlabmama@gmail.com. Radni jezik je engleski.

Dvodnevni program završava zvučnom izvedbom A Basket of Rays, koja će se održati u ponedjeljak, 7. rujna, u 21 sat u MaMi. Umjetnica u izvedbi koristi “ručno izrađene elektroničke naprave i višekanalni zvučni sustav kako bi istražila elektromagnetske energije, nevidljive fenomene i granice slušne i osjetilne percepcije”, istaknuto je u najavi.

Claire Williams u svom umjetničkom radu povezuje zvuk, elektroniku, tekstil i istraživanje nevidljivih elektromagnetskih fenomena, koristeći DIY pristup i reference na eksperimentalne, parapsihološke i okultne prakse 19. i 20. stoljeća.

Povodom njihovog gostovanja u Zagrebu, s Jasonom i Deborom Bernagozzi razgovaramo o počecima Signal Culturea, uvezanosti ove organizacije sa sličnim udruženjima umjetnika u polju eksperimentalne medijske umjetnosti, te potencijalima i oblicima financiranja umjetničkog rada u suvremenoj političkoj klimi obilježenoj imperativima tehnokonzumerizma.

Signal Culture funkcionira kao platforma i udruga u području medijske umjetnosti od 2012. Možete li nam reći nešto o svom pristupu medijskoj umjetnosti i o tome kako je organizacija oformljena?

Debora: Za vrijeme svog umjetničkog obrazovanja, imala sam priliku posjetiti Eksperimentalni televizijski centar (Experimental Television Centre – ETC) koji se u to vrijeme nalazio u Owegu u New Yorku. To je bilo davne 1998. i bio mi je prvi put da radim s eksperimentalnim videom u stvarnom vremenu. Dakle, tada ste mogli okrenuti gumb, pomaknuti prekidač i imati fizičko iskustvo stvaranja videa kroz improvizaciju. Otprilike u to vrijeme počela se razvijati digitalna montaža pa sam naučila i tu vještinu, a onda sam upoznala i Jasona. Uz nas, u Signal Cultureu je i Hank Rudolph, koji je bio mentor umjetnicima u ETC-u. On je treći suosnivač organizacije i njegovo desetljetno iskustvo rada s umjetnicima uvelike je utjecalo na način na koji smo postavili naš zajednički studio.

Jason: Kada smo odlučili pokrenuti Signal Culture 2012. godine, ETC je, nakon 40 godina rada, zatvorio vrata svog rezidencijalnog programa, što je ostavilo ogromnu prazninu u zajednici. Bili smo jako inspirirani njegovim radom, ali smo htjeli pokrenuti nešto drugačije. Jedna od velikih promjena bila je ta što smo razmišljali o budućnosti medija i o tome hoće li analogni i digitalni mediji supostojati. Razlog zašto ljudi i dalje dolaze u Signal Culture – imali smo 500 ljudi iz 26 zemalja i 36 država – jest taj što od 2014. imamo jedinstveni studio koji ima mnogo rijetkih, unikatnih video sintisajzera. U studiju, Debora provodi svu obuku za rezidente koji dolaze.

Spomenuli ste da je između osnutka organizacije i pronalaska prostora prošlo dvije godine. Koliko je bilo zahtjevno pronaći studio koji odgovara vašim potrebama?

Debora: Bilo je jako teško. U početku se radilo o pronalaženju novca i plaćanju najamnine nekome, ali i o specifičnim potrebama poput prostora koji treba imati dovoljno struje za paralelni rad nekoliko vrsta uređaja. Također, od početka smo bili odlučni da uvijek želimo istovremeno ugošćavati rezidente_ice, dakle, željeli smo prostor u kojem bi mogli smjestiti sudionike_ce dviju rezidencija i odbili smo iznajmiti studio koji tome nije bio prilagođen. Uz to, bilo je vrlo teško objasniti prirodu našeg rada najmodavcima. Što je grad bio veći, bilo nam je teže objasniti naš rad.

Jason: Imali smo poteškoća u prikupljanju sredstava, ali i puno podrške. Tijekom naše prve kampanje s kojom smo prikupljali sredstava uspjeli smo dobiti nešto novca zahvaljujući našem dugogodišnjem prisustvu i volontiranju u zajednici. Na kraju nas je Fondacija Robert Rauschenberg, velika umjetnička organizacija, koja je tražila primatelje početnih stipendija i nove organizacije za financiranje, podržala na temelju preporuke kustosa_ica iako nismo imali prostor. To je još jedan razlog kako smo mogli započeti s radom, jer smo imali značajno financiranje velike organizacije.

Debora: Također, u početku smo rekli da ne želimo da naš prostor bude u Owegu, jer se tamo nalazi Eksperimentalni televizijski centar, a to bi moglo uzrokovati konfuziju. No nakon što smo tražili po cijeloj državi New York i imali poteškoća, ipak smo se odlučili za Owego budući da je prostor koji nam se tamo nudio bio jeftin i blizu Hanka, našeg suosnivača, te Jasonove obitelji.

Gdje se sada nalazi prostor udruge?

Debora: Dvaput smo se selili. Nedavno smo se vratili u državu New York, neko vrijeme smo bili u Coloradu, ali smo odlučili pojednostaviti situaciju i pronaći kuću za nas dvoje koja je dovoljno velika da od tamo može djelovati i Signal Culture.

Važan dio vašeg rada su rezidencijalni programi u Signal Cultureu. Možete li pojasniti vrste programa koje nudite i zašto vam je važno istovremeno surađivati ​​s umjetnicima i istraživačima?

Jason: Prijave na naše rezidencijalne programe potpuno su besplatne, a sredstva prikupljamo kako bismo osigurali da ne radimo ‘na grbači umjetnika’, već da podržavamo njih, istraživače i izrađivače u tom području. Umjetnički rezidencijalni program uglavnom se zasniva na produkciji radova na našem rijetkom sustavu video sintisajzera. Imamo strojeve iz 1970-ih koji se mogu spojiti i na razne vrste suvremenih uređaja. To je kao da postoji sustav medijske ‘arheologije’ s kojim ljudi mogu kombinirati različite vrste uređaja na načine na koje to na drugim mjestima nije moguće.

Istraživački program može funkcionirati u širokom rasponu. Surađivali smo s konzervatorima i kustosima koji su proučavali materijale u našoj knjižnici i birali radove za izložbu. Primamo povjesničare umjetnosti koji pišu i istražuju povijest raznih uređaja, uglavnom se radi o širokom rasponu istraživanja. Razlika između ovog i programa za izrađivače/produkciju je u tome što oni grade nove uređaje ili sintetizatore koristeći elektroničke komponente, te kodiraju ili hakiraju postojeće sustave.

Razlog zašto ih želimo spajati je taj što često, barem u Americi, umjetnici osjećaju da bi, ako moraju previše pričati o tehnologiji, to umanjilo vrijednost njihovom umjetničkom radu, a mi smatramo da to nije baš koristan način razmišljanja. S druge strane, istraživači misle da ne bi trebali razgovarati s umjetnicima jer oni imaju previše mišljenja o svom radu. Najbolji način za prevladavanje tih prepreka je stvaranje prostora u kojem se zajednica može razvijati i ljudi mogu međusobno razgovarati.

Više od desetljeća kasnije, vidite li ikakve promjene u svom pristupu prema ulozi organizacije, posebno s obzirom na to da ste oboje aktivni umjetnici koji su sposobni mapirati potrebe zajednice?

Debora: Na Signal Culture u cjelini u velikoj mjeri je utjecala činjenica da su osnivači, dakle mi i Hank Rudolph – umjetnici. Nikada nismo naplaćivali kotizaciju ili rezidencijalnu proviziju jer smo vidjeli koliko je to ograničavajuće. Kada naplaćuješ kotizaciju za umjetnički program, zapravo govoriš da je moguće biti dio programa samo ako si možeš to priuštiti ili ako si spreman zamoliti da se ne naplaćuje, a mi ne želimo nikoga staviti u tu poziciju. Također smo skratili trajanje rezidencije jer nemaju svi privilegiju da mogu odvojiti mjesece svog života kako bi sudjelovali, a  želimo osigurati da se ljudi koji imaju posao ili obitelji i dalje mogu prijaviti.

Jason: Također, u program unosimo vlastito znanje i iskustvo. Dubinska istraživanja kojima se bavimo kako bismo održali ove tehnologije živima i relevantnima – Deborino poznavanje analognih u kombinaciji s mojim radom s digitalnim sustavima – pomažu nam u stvaranju novih i složenih načina oživljavanja sustava za koje bi neki ljudi pomislili da više nisu valjani. A mi svoje znanje dijelimo.

Vraćajući se na publikacije i dijeljenje znanja, možete li nam predstaviti projekt Signal Culture’s Cookbooks?

Debora: Naša prva predsjednica upravnog odbora, Tammy McGovern, skovala je ideju kuharica udruge Signal Culture. To nisu prave kuharice s hranom, već recepti, za mogućnosti bavljenja eksperimentalnom medijskom umjetnošću.

Jason: S tehnologijom, puno toga ovisi o industriji, ali bitno nam je također preispitivati i odbaciti ograničenja koja industrija postavlja na bilo koji dio bavljenja tehnologijom. Naše kuharice pružaju pogled u način razmišljanja umjetnika_ca koji dolaze iz različitih konteksta i, u mnogim aspektima, funkcioniraju kao mape umjetnikovih mozgova.

Debora: Kuharice i aplikacije koje izrađujemo nastale su jer smo razmišljali o načinima prikupljanja sredstava koji bi koristili misiji udruge. Generalno, kuharice i aplikacije omogućuju ljudima da razviju svoj rad i uče o vrstama našeg rada. Za nas to znači unapređenje naše misije i omogućuje nam da kada dobijemo donacije za njih, sredstva u organizaciji koristimo prema aktualnim potrebama, što nije moguće u okviru mnogih drugih organiziranih financijskih potpora.

Jason: U SAD-u financiranje umjetnosti javnim novcem je prilično teško, stoga moramo pronaći nove načine za prikupljanje sredstava.

Kako je trenutna politička klima u Americi oblikovala važnost vašeg rada kao neprofitne organizacije koja se bavi eksperimentalnom medijskom umjetnošću i istraživanjem?

Debora: Od početka smo koristili alternativne načine prikupljanja sredstava umjesto da se prijavljujemo za nacionalna, tako nije toliko financijski utjecalo. No mislim da je ono što mi radimo sada važnije nego ikad jer u Signal Culture dolaze umjetnici iz raznih sredina, a mi im pružamo podršku i vrednujemo ih te im omogućujemo prostor i vrijeme da se bave svojom umjetničkim praksom.

Jason: Postoji i jedna posebnost kod eksperimentalnih medija, a to je da se prirodno opiru kapitalističkoj kooptaciji kojoj su druge umjetničke forme malo podložnije. Eksperimentalni mediji funkcioniraju kao radikalni glas, posebno pri izražavanju političkih trenutaka u kojima se trenutno nalazimo. Primjerice, vrlo često primjećujem da se glitch art koristi za kritiku medijskih poruka kojima su ljudi izloženi.

Promatrajući eksperimentalnu medijsku umjetnost, ljude je moguće naučiti da se odupru iskušenju prvoloptaškom promatranju slika, već ih prikazuju onakvima kakve jesu – krhki, prolazni signali. Kada se time bavite, zapravo osnažujete ljude da vjeruju kako ne trebaju samo pasivno primati poruke od moćnih centraliziranih organizacija poput naše nesretne vlade, već da poruke koje nam šalju možemo manipulirati ili im se oduprijeti.

Možete li nam reći nešto o važnosti i ulozi međunarodne zajednice i osobnih suradnji za praksu Signal Culturea?

Debora: Oduvijek smo bili organizacija usmjerena na međunarodne suradnje. Zajednica ljudi koji se bave eksperimentalnom medijskom umjetnošću, posebno eksperimentalnom medijskom umjetnošću u stvarnom vremenu i obradom slika, poprilično je mala. Ako ste unutar nje aktivni, prilično brzo upoznate ljude iz cijelog svijeta. Mislim da je izgradnja zajednice jedna od najvažnijih stvari koje Signal Culture radi. Zaista cijenimo prilike za povezivanje i okupljanje s drugim praktičarima i teoretičarima u tom području.

Još jedan aspekt za koji smatram da je važnan u vezi s međunarodnim mrežama je stvaranje prilika za učenje o povijesti kroz drugačiju prizmu. Učili smo da je povijest video umjetnosti povezana sa sjevernim dijelom države New York i stoga nam je bilo uzbudljivo imati rezidente iz cijelog svijeta, te doznati što i kako se taj dio povijesti odvija u drugim zajednicama. I zato nam je bilo važno prikupljati tu dokumentaciju u našoj knjižnici, kako bismo pomogli u širenju tog znanja.

Na primjer, kroz naše odnose s Intermediale Festivalom u Poljskoj, saznala sam za Stana Ostoju-Kotkowskog, poljskog umjetnika koji se preselio u Australiju ubrzo nakon Drugog svjetskog rata. Zamolili su me da napravim rad posvećen njemu, pa sam trebala doznati tko je uopće on. Nema puno informacija o njemu na internetu, ali ono što sam pronašla bila je dokumentacija izložbe s početka 1960-ih gdje je uvjerio vojnog proizvođača u Australiji da mu pomogne u modifikaciji televizora magnetima kako bi na njima napravio apstraktne umjetničke radove.

Vrlo su slični radu Nama Junea Paika, ali u drugom kontekstu, a nitko s kim sam razgovarala nikad prije nije čuo za njega. Nisam ni ja dok me Małgorzata Dancewicz nije pozvala da se njime bavim. Smatram da je uzbudljivo i važno proširiti uvriježene povijesne kontekste, pogotovo u svjetlu očuvanja našeg rada što je zahtjevno zbog brzog tempa kojim se tehnologija mijenja. Tako da što je razgovor globalniji, to bolje.

Oboje ste govorili o važnosti rada sa zastarjelijim medijima i sporijim procesima. Što vas najviše uzbuđuje ili vam daje nadu u vezi s takvim načinom rada?

Debora: Postoji nekoliko stvari, primjerice mi smo uvijek potpuno zanemarivali potrošački model onoga što bi tehnologija trebala biti. Nitko ne govori slikaru da je njegov kist star dvije godine zastario. To je smiješno, govorimo o načinu izražavanja. Na primjer, samo zato što netko želi zaraditi više novca s novijom kamerom ne znači da stara kamera ne može biti sjajan alat. Izazovno je održavati stvari u opticaju zbog planiranog zastarjevanja, ali otkrili smo da se uzbudljive stvari događaju kada se ljudima pruži širok pristup različitim vrstama kamera ili drugih alata. 

Jason: Važno je napomenuti i napredak umjetne inteligencije kao tehnologije koja nam se nameće. Glavni problem s umjetnom inteligencijom koji trenutno vidim u načinu na koji nam se prodaje jest pokušaj da se ljude navede da razmišljaju o svijetu samo kao o nizu proizvoda. I možda ako ste kapitalist i vjerujete da je više bolje, onda radite na tome da producirate puno više stvari, ali što s tim? Mi ne želimo slike samo zato što su pristune i producirane, već se kroz njih želimo povezati, te osjetiti empatiju ili uzbuđenje. Takav pristup zahtijeva vrijeme i upoznavanje s materijalom. Postoji nešto u tome da se suočavate s problemima, te da se borite, a kada taj segment potpuno isključite iz radnog procesa, jednostavno prihvaćate stvari koje su već učinjene iznova i iznova.

Debora: Mislim da je kod ovog načina rada posebno uzbudljivo to što u tehnološkim procesima gdje ste vi glavni ili odlučujete, zapravo komunicirate sa stvarima na način koji je izražajan i ne ostvaruje se isključivo kroz konzumaciju.

Jason: Kada naučite ljude da se odupru načinu na koji bi se tehnologija trebala koristiti i da ne potičete finalni proizvod, već istraživanje – to je vrlo politička stvar. Ako kažete da želite otkriti nove stvari ili da niste zadovoljni sustavima koji su vam nametnuti, tražite od osoba da razmisle o svom političkom i ekonomskom životu. Zbog toga su i mnogi političari vrlo nepovjerljivi prema umjetnicima i edukatorima jer ne žele da ljudi zamišljaju išta novo. To je dio društvene kontrole.

Tekst je nastao u sklopu medijskog praćenja programa Fubar [2k26] bijenale, u suradnji s udrugom Format C.

Program nastaje u suradnji Fubar bijenala i Sound Art Laba, a ugošćuje američku organizaciju eksperimentalne medijske umjetnosti Signal Culture te njene suosnivače Jasona i Deboru Bernagozzi.

U nedjelju se održava suradnički audiovizualni performans u stvarnom vremenu Perfusion (u 17 sati) praćen kratkim razgovorom s umjetnicima, a u ponedjeljak (od 14 sati) otvara se klub MaMa svima koje zanimaju eksperimentalne (multi)medijske prakse, uz završno predstavljanje rada Signal Culture.

Signal Culture je neprofitna organizacija kojom upravljaju umjetnici_e, a koja potiče stvaranje novih djela, izgradnju zajednice i povezivanje s poviješću u području eksperimentalne medijske umjetnosti pružajući umjetnicima_ama, istraživači_ca_ma i inovatori_ca_ma rezidencije, resurse i izložbene mogućnosti.

Cjelokupni program odvija se na engleskom jeziku.

Više detalja pronađite ovdje.

Riječ je o sastavu koji čine Vania Janković (sintisajzer, teremín, harmonij, vokal) i Jovan Ilić (gitara, sintisajzer, vokal), glazbenici iz srpskog benda Mitsko Biće. Izvođački duo opisao je očekivani ambijent nastupa riječima:

“Odvoji svoj um od svega.
Neka se um spusti u srce i tamo ostane.
zaboravimo buku sveta; neka um utine izvan rasuđivanja i nastani se u tišini”.

Ulaz na koncert se ne naplaćuje, a više detalja pronađite ovdje.

Ovom prilikom u Zagrebu se predstavlja duo koji čine Angélica Castelló i Jérôme Noetinger. Duo Castelló i Noetinger više od desetljeća razvija svoj glazbeni izraz koristeći kazete, magnetofonske trake, radio i analognu elektroniku. Njihove izvedbe grade se od šuma, petlji, terenskih snimki i fragmenata glasova, stvarajući gustu, dinamičnu zvučnu cjelinu koja se razvija uživo, pred publikom.

Večer otvara Yellow Wasabi, umjetnica koja u svom radu spaja biologiju, nove medije i zvuk. Kroz kombinaciju tradicionalnog instrumenta guzheng, računalnih alata, umjetne inteligencije i vizualnih elemenata, istražuje odnos čovjeka, tehnologije i ekologije, pozivajući publiku na zajedničko iskustvo slušanja i improvizacije.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Jedna od takvih inicijativa je Sound Art Lab, program koji je krajem 2024. Tin Dožić pokrenuo u klubu MaMa. Kroz format radnih sesija otvorenog tipa, Sound Art Lab potiče razmjenu znanja i teži stvaranju zajednice ljubitelja_ica svih oblika sound arta i eksperimentalne glazbe. Dožić naglašava da je program decidirano DIY karaktera i održava se uz pomoć tima Multimedijalnog instituta, prvenstveno Marije Krstanović koja koordinira program. Uz aktivnosti poput radionice izrade viktorijanskog sintesajzera ili audiomiksera pod vodstvom Dožića, u programu često gostuju inozemni umjetnici i umjetnice koji_e kroz radionice predstavljaju specifične aspekte umjetnosti zvuka. U 2025. održana su i dva koncerta: performans slobodne improvizacije slovenskog umjetnika Tarika Haskića / Listening Circuits te Ultra Slow Party, “mogući serijal klupskih večeri ili izvanrednih glazbenih događanja” umjetnice i DJ-ice Maje Milić, poznate i kao Geanina Gypt. 

Najava nastupa eksperimentalnog noise umjetnika Ruhaila Qaisara, održanog 27. siječnja u Mjesnom odboru Staro Trnje, u zatišju početka godine došla je kao ugodno iznenađenje, dijelom zbog izbora umjetnika, a dijelom zbog mjesta održavanja njegova nastupa. Dožić pojašnjava da je koncert organizirao na inicijativu novomedijskog umjetnika Vjerana Vukašinovića, koji je bio u kontaktu s Ruhailom Qaisarom za vrijeme njegove europske turneje. S obzirom na to da mu program omogućava uvjete i podršku za organizaciju ad hoc događanja u izvaninstitucionalnom kontekstu, Dožić kaže da je to bila impulzivna odluka iza koje apsolutno stoji. Naglašava da upravo tako i želi raditi, entuzijastično i samoorganizirano. 

Neočekivano iz vanjske perspektive, Mjesni odbor Staro Trnje pokazao se zanimljivim izborom lokacije za ovakav tip događanja. Predsjednik vijeća Mjesnog odbora Vatroslav Miloš ističe težnju da prostor bude otvoren građanima i zajednici u najširem smislu, od društvenih igara i kvizova do eksperimentalne elektronike, noisea i folka. Prvi koncert sličnog tipa odvio se u studenom prošle godine, kada su u sklopu novopokrenute serije zvučnih zbivanja u organizaciji Nike Mihaljevića, Andra Giunia i Tina Dožića nastupili eksperimentalna umjetnica Manja Ristić i australski skladatelj, istraživač i umjetnik zvuka Colin Black. Ad hoc koncert Ruhaila Qaisara nadovezao se kao logičan nastavak suradnje Mjesnog odbora i dijela nezavisne scene.

Kako ovakav tip prostora nije namijenjen koncertima, sa sobom donosi određene izazove nedostatka infrastrukture, pri čemu Dožić ističe angažman tehničara i majstora zvuka Filipa Pacaka u prenamjeni dvorane u koncertni prostor. Čak i tom karakteristikom izbor lokacije korespondira DIY etosu samog događanja, ujedno stvarajući priliku za izmještanje i rekonfiguraciju eksperimentalnih praksi iz galerijskih i klupskih prostora koji sa sobom ponekad nose određenu ozbiljnost rezerviranu za domenu visoke umjetnosti. “Mislim da je jako bitno da se stvari koje bismo klasično smatrali avangardnima, eksperimentalnima, događaju u kontekstima koji su pristupačni ljudima i da se sruši ta barijera koju bijela kocka galerije može stvoriti”, kaže Dožić. 

Navodi i mogućnosti za razvoj publike kroz neposredniji kontakt lokalne zajednice i alternativnih scena: “Čini mi se da je možda trend da se mjesne i lokalne zajednice otvaraju prema nezavisnoj sceni. Mislim da bi to mogao biti super moment za scenu kojoj kronično nedostaju prostori – od KSET-a koji je u obnovi do SC-a koji je devastiran još 2018. Velika potreba za prostorima osjeti se i u smislu da pojedini zagrebački prostori koji nude besplatan najam i infrastrukturu budu zauzeti godinu dana unaprijed.” Tu je potrebu prepoznala i ustanova Novi prostori kulture, čiji program Mjesni boravak teži kulturnom oživljavanju zagrebačkih mjesnih odbora kao mjesta susreta umjetnosti, kulture i lokalne zajednice.

U kontekstu zagrebačke eksperimentalne glazbene scene, noise koncerte i nastupe alternativnog predznaka najčešće možemo vidjeti u sklopu programa ZEZ festivala. Fizički i konceptualni prostor za istraživanja abrazivnijeg zvuka – pogotovo onog koji se odmiče od standardne harsh noise scene, dok svjesno ulazi u dijalog s njenom estetikom iz interdisciplinarne i antikapitalističke perspektive – uglavnom ostaje nepopunjen između festivalskih izdanja. Uz prošlogodišnje studenačko izdanje programa onkraj producentice i DJ-ice Nine Maštruko, Qaisarov nastup predstavljao je rijetku priliku da jednog od najzanimljivijih aktualnih noise umjetnika vidimo uživo u Zagrebu. 

Ruhail Qaisar samouki je interdisciplinarni umjetnik iz Leha u Ladakhu (Indija) koji u svojoj praksi kombinira harsh noise i power electronics s ambijentom, improviziranim zvučnim eksperimentima, performansom i gestom. Njegov album Fatima iz 2023. godine, izdan na etiketi Danse Noire umjetnice Aïshe Devi, u žanrovskom je i konceptualnom smislu predstavio intrigantan razvoj umjetnikovih dotadašnjih zvučnih istraživanja. Intenzivni odsječci industrial noisea, pod jasnim utjecajem death i black metala koji su obilježili njegov raniji rad, na albumu se javljaju ponajviše kao tekstualni elementi ili nagli presjeci, signali disrupcije unutar pomno građenih droneova i ambijentalnih melodija prožetih terenskim snimkama i melodijama iz Ladakha. 

Album koji  umjetnik opisuje kao “rekvijem za mrtvu budućnost” tematizira Ladakh prošlosti koji se zbog vojne okupacije, kontinuiranih geopolitičkih konflikta i turističke eksploatacije nikad nije realizirao. U posljednje tri godine, Qaisar je boravio na rezidencijama i festivalima diljem Europe što je njegov izričaj odvelo u novom smjeru, usmjeravajući ga prema novim tehnikama izgradnje zvuka i ispreplićući ih s vizualnim umjetnostima. 

U sklopu rezidencije u Grazu 2024., radio je na 36-kanalnoj ambisoničnoj kompoziciji Namkhay Rtsima / The Spine of the Sky pod vodstvom ukrajinske skladateljice Katarine Gryvul. Qaisar ističe da je njegov proces komponiranja prije rezidencije bio puno drugačiji. Uglavnom je radio u live tejkovima i nije koristio prednosti softwarea koji ima jer ga nije znao koristiti kao produkcijski alat.

“Katarina mi je kao mentorica otvorila posve novi svijet gdje stvaranje glazbe ne mora iziskivati toliki trud. Nakon što sam premijerno izveo svoje djelo, imao sam više varijacije i kontrapunkta u svojim kompozicijama i procesu. Radio sam s ekskluzivnim softwareom Instituta za elektroničku glazbu u Grazu i izvodio sa 96 zvučnika i 18 sub-baseva u špilji pa sam imao puno prostora za rad s novim idejama. Zvučni elementi činili su se poput malih duhova u prostoriji”, pojašnjava Qaisar. 

Na sličan način može se opisati i njegov live nastup u Zagrebu. Od samog početka bilo je jasno da ovo neće biti klasičan noise koncert već gotovo pa vođena seansa koja publiku vješto premješta između stadija anticipacije i imerzije, ne gubeći pritom konfrontacijski potencijal ni ekspresivni senzibilitet. U recenzijama često spominjana atemporalnost Qaisarove izvedbe manifestirala se kao sloboda od svijesti o protoku vremena, mjerenog primarno kroz nagle izmjene tempa, uplive visokih frekvencija, dubokih beatova ili iznenadno uvođenje sampleova vrištanja, terenskih snimki koraka, kamenja ili odjeka riječi. Fragmenti traka s albuma razbacani su kroz izvedbu kao polazišta za gradnju improvizacije, istovremeno nudeći moment prepoznatljivog za koji se možemo uhvatiti.

Govoreći o razvoju svoje prakse od izlaska albuma, Qaisar ističe da mu je trebalo neko vrijeme da stvori novi materijal, koji testira uživo na europskoj turneji prije nego ga snimi. “Dijelove Fatime i dalje izvodim live jer još uvijek užvam u njihovoj grubosti, ali osim toga se izvedba sastoji od novog materijala ili improvizacijskih dijelova preko kojih pjevam”, pojašnjava Qaisar. 

Kaže da je novi materijal stvoren nekoliko tjedana nakon pobuna u njegovom rodnom gradu u listopadu 2025., čije posljedice su kanalizirane u njegov vokalni izraz. Qaisarov se vokal naizgled kreće na poznatom i prokušanom terenu no wave monotona, povika i vrištanja, no njegov registar koji efektno podržava siktanje i naricanje otkrivaju rijetko doživljenu kompleksnost emocionalnog izraza. Posebno intenzivni dijelovi nastupa oni su kada povike i prodorne vriskove uparuje s pulsirajućom bukom i sekvancama čija težina podsjeća na iščašeni doom metal. U nekom drugom trenutku, ritamska struktura prizivat će blastbeat. Žanrovske reference dijelom su osobnog emocionalnog inventara, javljaju se i raspršuju izvan ustaljenih logika estetske emulacije. 

Pažnja i elegancija kojom Qaisar tretira i uslojava zvučne detalje posebno dolazi do izražaja u novom prostoru Mjesnog odbora čiji mrak ne priziva prijašnje izvedbene kontekste. Upitan o iskustvu izvođenja u netipičnom prostoru, Qaisar kaže: “Svaki put kad sam izmoren od svojevrsnih robotskih gradova zapadne Europe, volim doći u srednju Europu i imati intimnije nastupe na mjestima gdje ne bih očekivao da ću izvoditi. Osjećam ih stvarnijima, a i publika je iskrenija. Mislim da je lijepo da u 2026. godini još uvijek izvodim u društvenim centrima. U mom gradu, tamo se održavaju samo izbori i vjenčanja.”

Detalj koji vrijedi spomenuti za kraj ovog teksta neočekivano je velik odaziv publike na događanje, najavljeno donekle iznenada i koje se odvijalo na radni dan. Unatoč popunjenosti dvorane Mjesnog odbora Staro Trnje, prevladavao je dojam intimnosti i lakoće supostojanja s drugima, koji se u nekom drugom kontekstu možda ne bi dogodio. Izbor lokacije pokazao se primjerenim za zahtjevniji tip umjetničke prakse, unoseći dozu opuštenosti i svježine u iskustvo posjećivanja eksperimentalnih nastupa. Bit će zanimljivo promatrati na koje će se načine potencijal ovog prostora realizirati u budućnosti.

Tekst je objavljen u sklopu projekta Kulturni hodogram, sufinanciranog potporom male vrijednosti Grada Zagreba za proizvodnju i objavu programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama.

Ruhail Qaisar umjetnik je iz Leha u Ladakhu. U svojoj aktualnoj umjetničkoj praksi Qaisar se usredotočuje na “propitivanje niti vernakularnog pamćenja, mitosa i poetike kroz zvučnu umjetnost, kompozicije i pronađene skulpture”. Kako piše u najavi događaja, Qasiar kroz svoju glazbu “kanalizira abrazivnu snagu noisea i power-eletronicsa – u ogoljenu socio-političku refleksiju; rad mu je oblikovan geografskom izolacijom i globalnim rascjepima”.

Ulaz na koncert je slobodan, a dolazak je moguć od 19 sati.

U okviru programa raspisuje se javni poziv kojim će se izabrati troje mladih autora_ica do 35 godina starosti (uključujući i one starosti 35 godina) kojima će biti omogućena produkcija novog autorskog rada, uz financijsku, mentorsku i tehničku podršku.

Umjetnost zvuka definira se kao širok spektar umjetničkih praksi koje koriste zvuk kao primarni ili ravnopravni medij izražavanja. Naslov programa, Bijeli šum, referira se na zvuk koji sadrži sve frekvencije čujnog spektra, simbolički označavajući otvorenost različitim pristupima, konceptima i estetikama.

MaMa će odabranim umjetnicima_ama omogućiti:

• honorar od 500 eura (netto)
• produkcijski budžet za pokrivanje materijalnih i tehničkih troškova realizacije rada
• mentorsku podršku etabliranih umjetnika i autora iz područja zvuka i novih medija – Hrvoslave Brkušić i Tina Dožića
• tehničku i organizacijsku podršku pri realizaciji i prezentaciji rada
• javnu prezentaciju rada

Na poziv se mogu prijaviti mladi umjetnici i umjetnice do 35 godina starosti, studenti i studentice umjetničkih akademija i svi zainteresirani autori i autorice koji se bave zvukom na umjetnički način, bez obzira na formalno obrazovanje, a djeluju na području Grada Zagreba.

Prijava treba sadržavati: ime i prezime autora_ice, naziv rada, kratki životopis,
kontakt (broj mobitela i e-mail), opis koncepta rada – prijedlog rada (do jedne kartice teksta), po potrebi skice (foto, video ili zvuk) i okvirni troškovnik produkcije rada.

Prijave se šalju na e-mail adresu soundartlabmama@gmail.com s naslovom “Prijava – Bijeli šum”. Puni tekst poziva pročitajte ovdje.

Rok za prijavu je 10. siječnja.