Navedeni govornici predstavili su iskustva djelovanja unutar različitih polja – od borbe za povećanje iznosa kojima se iz javnih sredstava Ministarstva kulture i medija ili gradskih budžeta financiraju kulturni i umjetnički projekti, preko zagovaračkog rada unutar institucija i na nezavisnoj sceni do organiziranja radi regulacije uvjeta rada freelancera. U okviru šire rasprave istaknuta je i već poznata boljka nedostatnih sredstava za pojedina umjetnička područja, njihova raspodjela, nekontinuirana podrška, te izvjesni manjak interesa (mladih) za informiranje o njihovoj dodjeli. 

Potonja kritika posebno je odjeknula u raspravi s obzirom na to da su u publici sjedili mladi te da je Mrđenović istaknuo visok odaziv i aktivnost ove demografske skupine u organizaciji podružnice audiovizualnih radnika u SOMK-u, čiji je sindikalni povjerenik. Otpor spram sindikalnog organiziranja, iz njegova iskustva, dolazi od starije generacije radnika i radnica, dok su oni mlađi, svježije suočeni s diskrepancijom između očekivanja iz fakultetskih klupa i realnosti tržišta rada, prijemčiviji za članstvo u SOMK-u. 

Organizacija njihova djelovanja, o čemu je pisala Julija Savić, kreće se prema artikulaciji borbe za prava audiovizualnih radnika_ca, neovisno o položaju, i pronalasku zajedničkog jezika u disperziranom polju čiji neregulirani uvjeti rada otvaraju prostor za materijalno iskorištavanje manje vidljivijih profesija u i na setu. Zbog toga, Mrđenović smatra da rad sindikata treba usmjeriti i prema studentima, kako bi se bolje pripremili za buduće zaposlenje.

Na tom tragu, Vuković je spomenula zagovaračke napore SPID-a u kontekstu kontinuiranog rada na Strukovnom cjeniku koji, osim niza uvida u pojedine profesije, nudi smjernice za regulaciju honorara. Da je važnost cjenika i dalje aktualna, potvrđuje i dokument Preporučene tarife za pisce koji je objavio HDP. Svoje smjernice izradili su i Društvo književnih prevodilaca i Hrvatsko društvo pisaca za djecu.

Iz iskustva sudjelovanja na neformalnim obrazovnim programima, poput Aplauz ne plaća stanarinu koji SPID provodi u organizaciji s BLOK-om, Vuković napominje da se kristaliziraju već poznati toksični procesi rada. U svom izlaganju, ukazuje na nepripremljenost mladih osoba koje se po ulasku na tržište rada suočavaju s poteškoćama u prepoznavanju adekvatnih radnih uvjeta i njihova ugovaranja. No, kao što je i sama napomenula, a uzimajući k tome kompleksnost tržišta rada, većina osoba ne zna što treba i/ili kako to tražiti. Informacije koje su im potrebne, rekla je, rijetko su prisutne u okvirima formalnog obrazovnja na akademijama pa do njih većina studenata, a potom radnika_ca dolazi kroz iskustvo ili ponekad preko radioničkih formata i internih mreža koje su im (ovisno o polju) dostupne kroz strukovne udruge. 

Govoreći o nedostatku povjerenja i nade u organizaciju književnih autora_ica, Perišić je istaknuo općeniti manjak interesa za praćenje financiranja i potrošnje javnih sredstava. Unatoč iskustvu koje ima kao član Povjerenstva koje je odlučivalo o dodjelama potpora za poticanje književnog stvaralaštva u 2025. godini, nije govorio o specifičnim uvjetima sličnih natječaja, njihovu poboljšanju, dugoročnim taktikama ili prevrednovanju trenutačnih uvjeta prema kojima prednost imaju autori_ce s određenom recepcijom svog rada. 

Razgovor o poteškoćama regulacije rada u književnom polju sveo se na samovolju privatnih izdavača, no nedostajalo je nijansiranog uvida poput onog u tekstu Marije Skočibušić za VoxFeminae. Osim što rad u izdavaštvu postavlja uz bok ranije spomenutim problemima prerađivanja, autorica iskazuje zabrinutost oko uvjetovanja sudionika_ca da ostanu anonimne, odnosno nemogućnosti da o prekarnim uvjetima rada govore i nakon što im je ugovor raskinut.

Negativna iskustva u radu nisu isključivo uzrokovana “teškim” osobama na koje neke i neki od nas nailaze, nego sustavnim nejednakostima koje su upisane već u samim natječajima, ugovorima o radu i ostalim aspektima kojima se uvjetuju radni odnosi. Otvoreno pitanje o odgovornosti za prazni prostor koji institucije visokog obrazovanja ostavljaju u pogledu pripreme za zaposlenje nema jednoznačan odgovor. Posljedice ovih rupa ogledaju se u nespremnosti za pregovaranje boljih uvjeta rada, pristajanju na potplaćene poslove bez naknade za prekovremene sate ili radu bez honorara u svrhu stjecanja iskustva, iz zahvalnosti ili potrebe za dokazivanjem. 

Kako bi dokinuli navedene procese, omogućili bolje uvjete svim sudionicima_ama radnih procesa, potrebno je raditi s mladima, osviještavati njihovu poziciju i predstaviti im mehanizme kojima se mogu zaštititi. Jednako tako, važno je razvijati taktike za pregovaranje usmjerene na dugoročnu zakonsku regulaciju rada u umjetnosti i kulturi, no jedno ne može bez drugog. Procesi dolaženja do većih financijskih sredstava dugi su, zamorni i kompleksni, a voditi borbu iz unutrašnjosti porušene kule na pola koplja, bez pružanja ruke saveznicima koji će znati kako je nastaviti – ne samo da nije održivo, već je i naivno.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Iza scene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Večer u Gorgoni započela je filmom koji, unatoč američkom mjestu radnje, dobro odražava hrvatske uvjete. Aktivistički dokumentarac Kome treba san (2006.) Haskella Wexlera istražuje tragične ishode neljudskog broja radnih sati (i do 20 dnevno) na holivudskim setovima 90-ih i ranih 2000-ih. Premala kompenzacija tjerala je radnike na iscrpljujući prekovremeni rad, ponekad i s tragičnim posljedicama. Kroz film, koji prati nastojanja filmskih radnika da promijene svoj status i daje znanstveni uvid u posljedice premora, sindikalni su predstavnici prebacivali lopticu odgovornosti kroz različite pravne instance, no u osam godina snimanja zahtjev radnika nije ispunjen.

U razgovoru koji je uslijedio, inicijatori hrvatskog sindikata AV radnika i radnica potvrdili su da je Wexlerov film preslika hrvatskog standarda, ali su ponudili i alternativu prikazanoj birokratskoj nemoći i bešćutnosti sustava. Predsjednici Sindikata odgoja i obrazovanja, medija i kulture Božici Žilić i stručnoj suradnici u SOMK-u Ivi Ivšić na pozornici su se pridružile još četiri osobe uključene u formiranje sindikata: sindikalni povjerenik i snimatelj Bojan Mrđenović, zamjenik sindikalnog povjerenika i montažer Vladimir Gojun, montažerka Dora Slakoper i kostimografkinja Mia Armanda, a razgovor je moderirala redateljica i scenaristica Jasna Nanut. Iako dolaze iz različitih sektora u produkciji, pridružili su se inicijativi s istim ciljem – osiguranjem bolje zakonske regulacije i čvršće pregovaračke pozicije u svojoj profesiji.

Jedan od ključnih problema filmskog rada u Hrvatskoj jest manjak pravne zaštite za freelancere. Prema Mrđenoviću, “oni nisu prepoznati kao radnici, nisu zaštićeni Zakonom o radu, nego su u sivoj zoni atipičnih radnih angažmana”. To ih u poslovnim pregovorima stavlja u posebno ranjiv položaj jer ni na koji način nisu zaštićeni od kršenja svojih prava. Sindikat, za razliku od strukovnih udruga i pojedinaca, ima “pravni legitimitet” to promijeniti. 

Kako je rekao Gojun, inicijatori AV sindikata su se nakon dugog istraživanja odlučili pridružiti SOMK-u zbog njegove povijesti “organiziranja, štrajkova i borbi za prava radnika koji su nam bliski”. Okupljenima je tu povijest sumirao kratki film o radu sindikata, nakon kojeg je Žilić podijelila da SOMK danas broji čak 4000 članova. Kao značajan aspekt pregovaračke moći istaknula je umreženost SOMK-a te njegovo članstvo u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske i međunarodnim sindikalnim organizacijama. Zaposlenici SOMK-a profesionalni su radnički predstavnici, naglasila je: “Ulaskom u sindikat stručnjacima prepuštate da se zalažu za vaša radna prava, a vama ostavljaju više prostora za ono što vaš sektor zapravo jest, a to je kreativnost.”

Sindikalnoj podružnici, razjasnio je Gojun, mogu pristupiti svi radnici i radnice iz audiovizualnog sektora, neovisno o tome jesu li članovi_ce neke strukovne udruge. Ulaskom u sindikat dobivaju pravo na informiranje o njegovom radu, aktivno sudjelovanje u donošenju ključnih odluka, besplatno pravno savjetovanje i materijalne pozajmice. Podružnica sama bira rukovodstvo i iznos članarine, koja je ključna jer se njome financira najveći dio rada sindikata.

Predstavljajući planove podružnice za sljedeću godinu Mrđenović je objasnio da su trenutno u fazi proučavanja zakona o freelancerima drugih europskih država, a prvi koraci su “samoorganizacija i samoedukacija” kako bi se dugoročni ciljevi mogli provesti informirano. 

Ivšić je naglasila da će u tom periodu biti ključno pronaći uporište u zakonu i artikulirati zahtjeve profesije: “Mi imamo zakon koji kaže da na radnom mjestu moramo imati osiguranu sigurnost i zdravlje. Ako netko, kao vi, radi [po] 14 sati dnevno – to nije dobro za zdravlje.” Žilić je istaknula i da su brojnost i vidljivost ključni u pregovorima i da se određene akcije mogu provoditi već sada: “Možda je kod [filmskih radnika] zakonski upitna provedba štrajka, ali sigurno nije upitna provedba prosvjeda i javnog artikuliranja problema.”

Važan aspekt predstavljanja bilo je i pitanje položaja žena u industriji. “Radni uvjeti [za koje se sindikat bori] podrazumijevaju i sigurnost, dostojanstvo i borbu protiv diskriminacije”, rekla je Slakoper. Audiovizualne radnice suočavaju se s različitim oblicima šovinizma i seksualnog uznemiravanja, ali i uskraćivanjem profesionalnih prilika zbog rodnih stereotipa. Prema njoj, filmske se radnice u borbi protiv toga ne mogu oslanjati samo na strukovne udruge već se moraju samoorganizirati kako ne bi ovisile “o sporim institucijama koje su trome i kojima je teško prići”. Mia Armanda stoga u sindikalnoj samoorganizaciji vidi potencijal za temeljnu promjenu statusa žena u filmskoj industriji.

Razgovor se u završnom dijelu okrenuo publici koja je imala priliku postaviti pitanja. Jedno od njih odnosilo se na način na koji sindikat može pomoći u pregovorima o budžetima produkcija, s obzirom na to da one uglavnom ovise o javnom financiranju. Ivšić je odgovorila da je u filmskom sektoru uloga sindikata upravo u zagovaranju većih ulaganja od javnih instanci poput Hrvatskog audiovizualnog centra. Mrđenović je dodao da se kod javnog financiranja iznosi raspoređuju prema prioritetima te su podložni pregovorima. 

Jedno od postavljenih pitanja odnosilo se na to kako će sindikat pristupiti pregovorima s producentima. Slakoper je ponovila da, iako mnogi radnici vide producente kao izvor problema, on zapravo leži u manjku pravne zaštite. Gojun je istaknuo i da je inicijativa dijelom potekla upravo od producenata i producentica te da su najveći problem mali izvori financiranja. Mrđenović smatra da kolektivni pritisak radnika može biti i u interesu producenata jer im daje “dodatni argument kad traže veće izvore financiranja”.

Za kraj predstavljanja, Žilić je ponovno pozvala okupljene da se pridruže sindikatu, a garderoba MSU-a postala je punkt za učlanjivanje na kojem su svi mogli ispuniti prijavnicu. Velik dio prisutnih prihvatio je taj poziv. 

Jedan od novih članova podijelio je sa mnom svoje razloge za učlanjenje – glavni problem filmskog rada vidi u malim produkcijama tijekom kojih se stvari moraju rješavati brzo, a “u gotovo 90 % slučajeva to nije adekvatno plaćeno”, dok se od radnika očekuje i do 15 sati rada dnevno. U sindikatu vidi potencijal promjene jer je ljudi koji se žele aktivirati sve više, no svjestan je i da će sektoru trebati vremena za poboljšanje: “Nadam se da će se kroz pet do deset godina nešto promijeniti.”

Sentiment volje za promjenom u razgovoru nakon predstavljanja prenio mi je i Mrđenović: “Ovo što se danas dogodilo je u kontekstu hrvatske audiovizualne industrije povijesna stvar. Čini mi se da se stvara kritična masa ljudi koji prepoznaju da je za sve ono što nas individualno muči jedini put prema rješenju organiziranje i zajednička borba.”

Kritičnoj masi filmaša i filmašica možete se pridružiti slanjem e-maila na adresu nove podružnice.

Sindikat obrazovanja, medija i kulture (SOMK) održao je prosvjed na Trgu bana Jelačića 5. svibnja, gdje su odgajateljice i odgajatelji Grada Zagreba zatražili institucionalnu podršku u pet točaka: neodgodivu primjenu Državnog pedagoškog standarda, hitno donošenje plana i razvoja mreže dječjih vrtića, bržu izgradnju i otvaranje novih smještajnih kapaciteta, povećanje sredstava za nabavu igračaka i potrošnog materijala te vraćanje stimulacija voditeljicama posebnih i kratkih programa u okvire koji su vrijedili do prosinca 2015. godine.

Naime, 2008. donesen je Državni pedagoški standard predškolskog odgoja i obrazovanja (DPS) koji propisuje broj djece u grupama te prostorne i materijalne uvjete rada. Do 2014. godine, kada je predviđena njegova puna primjena, mnoge lokalne zajednice nisu se prilagodile DPS-u i osigurale odgovarajuće uvjete za rad. Primjerice, u Gradu Zagrebu koji ima najviše vrtića (60 gradskih i isto toliko privatnih) te uključenost djece u predškolske programe od 85 posto, dugi niz godina nije riješen gorući problem broja djece u odgojnim grupama. Zagreb ima oko 10 tisuća djece više od dopuštenog standarda jer godinama nije sustavno planirao i razvijao kapacitete sukladno stvarnim potrebama. Grad je također smanjio iznos prehrane za djecu pa tako vrtići dnevno smiju potrošiti 9 kuna za prehranu, što znači manje od 2,5 kune po obroku, odgajateljicama u vrtiću ukinuto je pravo na topli obrok. 

S druge strane, predškolski sustav samo je naizgled uređen sustav. Broj djece u grupama nije jedini problem – zbog manjka broja zaposlenih manje se pozornosti može posvetiti djeci s poremećajima u ponašanju i teškoćama u razvoju, nedostatna je pomoć stručnih suradnika (pedagoga, psihologa, defektologa), često ne postoji adekvatno igralište, neki su objekti jako stari, sobe premalene, a sanitarni prostori nisu primjereni. Manjkava su didaktička sredstva, prisutan je mobbing ravnatelja vrtića, odgajateljice su pod stalnim pojačanim fizičkim i psihičkim naporom, kao što je pokazalo istraživanje Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) i SOMK-a o uvjetima rada u zagrebačkim vrtićima. 

Stoga su odgajateljice i odgajatelji, nenastavno osoblje i roditelji 16. lipnja održali prosvjednu akciju pred Skupštinom Grada Zagreba tražeći da Skupština prihvati Zaključak o stanju u predškolskim ustanovama.

Prema Zaključku predlagatelja Kluba gradskih zastupnika SDP-a, zadužuje se gradonačelnik Milan Bandić putem Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport pročelnika Ivice Lovrića, u suradnji s Gradskim uredom za strategijsko planiranje i razvoj grada, da do iduće sjednice Gradske skupštine izradi plan mreže dječjih vrtića u gradu. Također, njime se zadužuje gradonačelnik da za iduću sjednicu podnese izvješće o stanju u predškolskim ustanovama kojima je osnivač Grad Zagreb, s osvrtom na provedbu DPS-a u predškolskim ustanovama, ustrojavanju sustava ranog otkrivanja i podrške za darovitu djecu predškolske dobi, stanje stimulacije provoditeljima posebnih programa u dječjim vrtićima, te ispunjenju potreba prehrane djece u dječjim vrtićima u odnosu na predviđena materijalna sredstva.

Božica Žilić, predsjednica Sindikata obrazovanja, medija i kulture, istaknula je da se nakon prosvjeda na Trgu nije ništa bitno promijenilo, no otvoren je socijalni dijalog sa sindikatom te komunikacijska suradnja s gradskim Uredom za obrazovanje. Ipak, “odgovori koje smo dobili ne mogu nas zadovoljiti jer iz njih ne vidimo garanciju za rješavanje zahtjeva. Mnogi naši zahtjevi nisu vezani uz novac već dobru volju”. Kao odgajateljica koja radi već 34 godine u sustavu, Žilić se nada da bi se danas konačno moglo riješiti pitanje odgovornosti za osiguravanje više sredstava za rad s djecom, igračaka i potrošnog materijala. “Danas se govori da je to odgovornost ravnatelja, no Gradski ured je naredio štednju. Između tog nadmudrivanja nalaze se djeca i odgajatelji. Mi želimo svoj posao odraditi kvalitetno i stručno i unatoč svemu postižemo visoke rezultate i kvalitetu koja je prepoznata i kod roditelja. No, to je puno puta rad na granici znanstvene fantastike, mi smo čarobnice koje od ničega moramo stvoriti nešto”. 

Uloga Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta važna je u normiranju zakona te nadziranju i kontroli sustava odgoja i obrazovanja. Regionalne razlike unutar sustava su postojane, a očituju se u uvjetima rada, kao i radničkim pravima. Kolektivni ugovori ovise o volji gradskih i općinskih vlasti, u svakom su gradu i općini različiti, kao i plaće koje su u ekonomski slabije razvijenim sredinama često puno niže.

S obzirom na nedosljednu provedbu DPS-a, SOMK je uputio pismo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta jer su čuli da Gradski ured traži od ministarstva da se standardi stave u mirovanje ili da se naprave standardi koji odražavaju realno stanje. “Imamo pisani odgovor od ministarstva da niti jedan ministar do sada nije, pa ni sada gospodin Šustar ne daje suglasnost da se mijenja standard predškolsog odgoja nego da očekuje, s obzirom da ga je donio Sabor, da svaki grad pa tako i Zagreb počinje stvarati uvjete za njegovo ostvarenje. Srozavati standard nije primjereno jer i sam novi kurikulum odgoja i obrazovanja je nametnuo šire, fleksibilne okvire odgojiteljima, otvorenost i drugačiji pristup radu, s naglaskom na individualni rad u manjim grupama. To je s ovim standardom nemoguće postići, a za sada imamo samo garanciju da se DPS neće mijenjati”, kaže Žilić.

Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja također se ne poštuje, pogotovo u produženom boravku (organizirani boravak djece u školi nakon redovite, obvezne nastave i školskih aktivnosti, s prehranom) te izvođenju dopunske nastave (individualizirani oblik rada u skupinama za učenike koji ne prate redoviti nastavni program s očekivanom razinom uspjeha) i dodatne nastave (individualizirani oblik rada za potencijalno darovite učenike). Za komentar smo upitali Sanju Šprem, predsjednicu Sindikata hrvatskih učitelja. “DPS se ne provodi stopostotno kao što je njime precizirano – negdje u boravku ima previše učenika, a negdje postoji i narušenje broja u suprotnom slučaju, u školama koje nemaju dovoljan broj učenika koje DPS propisuje za održavanje dodatne nastave”. Produženi boravak, oblik odgojno-obrazovnog rada namijenjen učenicima razredne nastave, prema DPS-u organizira se s najmanje 14 učenika, a u pravilu s 20 učenika. 

U Zagrebu je Sindikat hrvatskih učitelja detektirao problem kod učitelja i učiteljica koji rade u boravku. Oni potpisuju ugovor na neodređeno s Gradom, no informacijski sustav Centralnog obračuna plaća (COP), koji upravlja proračunskim sredstvima za plaće zaposlenih u javnom sektoru, ne omogućava plaćanje prekovremenog rada. “Naprimjer, učitelj razredne nastave se razboli, a mijenja ga učiteljica iz boravka koja nije u COP-u pa joj nije moguće platiti taj prekovremeni rad”, objašnjava Šprem. “To je nelogičnost koju bi morali uskladiti ministarstvo i Grad Zagreb jer je prekovremeni rad osiguran Zakonom o radu i kolektivnim ugovorima. Sindikat sklapa kolektivne ugovore s Vladom, a nemamo mogućnost sklapanja ugovora s Gradom te ne možemo tako zaštititi svoje članove koji rade u boravku. Upite smo slali poslodavcima, gradu i ministarstvu – MZOS je upozoren i on bi morao prilagoditi sustav”.

Odgovornost se tako, kao i mnogo puta do sada, prebacuje iz Grada u Ministarstvo, s ravnatelja ustanova na Grad, a sve se lomi na leđima zaposlenih u sustavu odgoja i obrazovanja. Ipak, nakon mnogo vremena, upravo su oni u fokusu javnosti, gdje i trebaju biti jer se radi o ljudima koji su prvi socijalizacijski element onima kojima ostavljamo budućnost. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.