SomaHut je inicijativa pokrenuta 2020. pod okriljem umjetničke organizacije Multimedijalna koliba iz Zagreba, a usmjerena je na međusobno povezivanje te razvoj i širenje znanja proizašlih iz istraživanja fenomena tijela i pokreta kroz različite pristupe i discipline. “Festival je okupljen oko interesa za tijelo kao mjesto uvjetovanosti, imperativa i strahova – od zaustavljanja, od budućnosti, nepoznatog, ali i njihovog stalnog procesuiranja, transformacije i otvaranja novih mogućnosti”, stoji u najavi.

Subotnji program započet će radionicom Continuum prakse sa Sylvainom Méretom, plesnim umjetnikom, terapeutom kroz pokret i ples, edukatorom i somatskim praktičarom koji je u Zagrebu gostovao na festivalu Improspekcije. U popodnevnim satima održat će se radionica iskustvene anatomije za djecu između 6 i 10 godina starosti, naslovljena Čemu služe kosti? pod vodstvom Marine Brajdić i Zrinke Šimičić, dok večernji program donosi izvedbe Pomak u nepoznatu pauzu Anje Bornšek, plesne umjetnice i edukatorice somatskog pokreta, Volumen sjećanja Tine Valentan, plesne umjetnice i edukantice ekspresivne terapije, te izvedbu Kako možemo gledati? plesne umjetnice Ane Kljujev, apsolventice prijediplomskog studija Suvremenog plesa na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

U nedjelju prijepodne nastavlja se radionica Continuum prakse, a popodnevni program započinje razgovorom na temu Somatska edukacija i somatsko u edukaciji koji će okupiti članice SomaHut studijske grupe, nastavnice na Odsjeku plesa ADU, somatske praktičarke, edukatore i sve zainteresirane za procese otjelovljenog učenja i podučavanja. Večernji program donosi izvedbu rada Kontamina Matea Babića te ritualni performans Fluid i T Sylvaina Méreta.

Prilog za sudjelovanje na radionici Continuum prakse iznosi 90 eura, s popustom za ranu registraciju (do 30. travnja 2026.) 60 eura. Ostali programi su besplatni, uz donaciju prema mogućnostima. Za sudjelovanje na radionicama potrebna je prijava na: somahut.mmk@gmail.com.

Više detalja pronađite ovdje.

Radionica će se baviti uspravnošću te će istraživati odnos stopala, kukova, kralježnice i glave, u ležećem pa zatim i stajaćem položaju. Cilj je pomoći polaznicima_ama da pronađu efikasan postav u stajanju, da ostvare direktan odnos s centrom gravitacije i dožive jasan transfer sila u pokretu. Polaznici_e će se na radionici služiti metodom somatskog učenja koju je osmislio Moshe Feldenkrais.

Radionicu će voditi plesna umjetnica Ana Jelušić, koja se osim koreografijom bavi i somatskom praksom Feldenkrais za koju se obrazovala u Beču.

Preporučena donacija za radionicu je 30 eura, a dodatne informacije, prijave i rezervacije dostupne su putem maila plesnaudrugatiramola@gmail.com. Više detalja o radionici možete pronaći i ovdje.

Za potrebe rezidencije u okviru projekta Operation Nova, umjetnica počinje istraživati lokalnu medicinsku floru, no po dolasku u Zagreb Topolovec se fokusira na njegu nezaivsne scene. Primjećujući prostor za međugeneracijsko povezivanje, umjetnica je putem otvorenog poziva došla do dvije suradnice, Mihaele Spiegl i Jiao Guo.

S Leom smo razgovarale o njezinom radu i rezidenciji, potrazi za imaginarijima izvan normativnih okvira, mogućnostima osobnih iskustava kao reflektivnog polazišta za izgradnju osviještenijih praksi i umjetničkom potencijalu igre.

Kako bi opisala glavne fokuse svoje umjetničke prakse? Kakvo je tvoje umjetničko obrazovanje i na koji te način ono usmjerilo prema rezidenciji OPE.N?

Glavni fokus svoje umjetničke prakse opisala bih kao nešto na razmeđu intuitivnog pripovijedanja, utjelovljenja i prostornog istraživanja, pri čemu se često služim participativnim i procesno baziranim pristupima. Moja istraživačka metodologija obuhvaća praksu pisanja, hodanja, sjedenja, plesa, improvizacije, glasovnog eksperimentiranja i pjevanja, ali i prepoznavanje i implementaciju obrazaca koji jačaju otpornost, pozivaju na igru i potiču na čuđenje. No istinsko zadovoljstvo pronalazim u kolaborativnim projektima koji njeguju osjećaj pripadanja, osnaživanja i skrbi.

Kao što je slučaj i s mojom umjetničkom praksom, umjetničko obrazovanje mi je prilično raznoliko. Studij sam započela na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, zatim se prebacila na preddiplomski studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna (smjer fotografije) u Ljubljani, odradila program razmjene Erasmus+ na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna u Bratislavi, a potom nastavila obrazovanje na Institutu za diplomski studij vizualne kulture (program Ekološke budućnosti) akademije St. Joost u Den Boschu. Tijekom studija sam pokušavala nadograditi svoje poznavanje društva i kulture aktivnim sudjelovanjem na nezavisnim kulturnim scenama, volontirajući i pridružujući se neformalnim edukativnim programima i radionicama.

Pretpostavljam da me na rezidenciju OPE.N usmjerilo to što se njezina misija podudara s mojim istraživanjem regeneracije, mreža skrbi i participativnog upravljanja, posebice kroz prizmu stvaranja kolektivnih inkluzivnih prostora za kreativnu proizvodnju. Dodatan mi je motiv bila prilika za istraživanje i povezivanje s kulturnom sferom koja mi je prilično bliska, no i dalje donekle neopipljiva.

Možeš li nam ukratko predstaviti svoj umjetnički prijedlog i fokus rezidencije?

Izvorno sam predložila nastavak i proširenje svog istraživanja o snovima kako bih istražila njihovu povezanost s lokalnom biljnom medicinom, što bi moglo poslužiti kao prolaz prema alternativnim načinima postojanja, zacjeljivanja i osmišljavanja svjetova. No kad sam se pozabavila istraživanjima o nezavisnim kulturnim prostorima u Zagrebu, pojavio se još jedan fokus: izazov koji predstavlja nadilaženje međugeneracijskog jaza unutar gradske kulturne scene. Pitala sam se kako pozivati mlađu publiku u već uhodane umjetničke ekosustave i koje bi metode uključivanja mogle potaknuti osjećaj pripadanja i sudjelovanja.

Posebno su me zanimale njihove potrebe i želje u pogledu grada. S ciljnom publikom sam stupila u kontakt pomoću otvorenog poziva za procesno baziranu radionicu na kojoj bismo od pronađenih predmeta izrađivali kolektivne instalacije posvećene pričama, ne bismo li kolektivno izradili i zamislili prostor potreba i želja. Lokalne umjetnice koje su nedavno diplomirale, Mihaela Spiegl i Jiao Guo, odgovorile su na moj poziv u trenutku kad se moja perspektiva već mijenjala. Zakoračile su na nestabilno projektno tlo i otvoreno se prepustile mome vodstvu. Zajedno smo prigrlile grupni proces eksperimentiranja i refleksije.

Je li tvoj fokus išao u nekim drugim smjerovima nakon dolaska u Zagreb?

Naravno, fokus mi se definitivno formirao i kontekstualizirao načinom na koji mi se Zagreb razotkrivao tijekom boravka. Gradom sam se u sklopu istraživanja naposljetku bavila iz somatske pozicije, istraživanjima temeljenim na hodanju, poetskim impresijama i participativnim vježbama koje sam prikupljala iz tjednih izvještaja.

Vlastito sam izražavanje stoga modelirala prema izvještajima, s obzirom na to da sam im pristupala iz osobne ali i eksperimentalne perspektive. O svom izloženom radu također volim razmišljati kao o četvrtom tjednom izvještaju. No, kad se sve uzme u obzir, ostala sam vjerna metaforičkim aspektima svoga prvotnog prijedloga, stvorivši priliku za iskustvo kolektivnog osmišljavanja svijeta u kojemu biljke postaju odbačeni predmeti, a time i početne točke istraživanja i imaginacije.

Velik dio tvoga rada usredotočen je na spekulativno osmišljavanje svjetova kroz prizmu snova, ekologije, somatskih praksu i (vlastitih) sjećanja. Možeš li nam reći kako gradiš svoju umjetničku praksu oko takvih sustava i zašto su ti bitni?

Kako bih objasnila važnost tih sustava u svojoj praksi, bilo bi nužno uvažiti kako su potpomagali istraživanja koja su otkrivala stare ožiljke, proizašle iz moje neobične obiteljske situacije i nestabilnih ekonomskih okolnosti. Prije nego što sam o njemu počela otvoreno govoriti, proces suočavanja i nošenja s tim ožiljcima često je bio samo još jedan sloj moje prakse. Ti su mi sustavi pružali okvir unutar kojega sam stvarala značenje i gradila osjećaj pripadanja svijetu od kojega sam se nekoć osjećala prilično distancirano.

Moj je umjetnički jezik počeo sazrijevati dok sam pokušavala studirati arhitekturu. Iako mi je interes za studije prostora bio velik, sve je ostalo na pokušaju jer sam shvatila da nisam sposobna shvatiti kompleksnost tog polja, kao ni vlastite kompleksnosti. Nastavila sam sužavati fokus na intuitivnije i konceptualnije poglede na prostor, svjetlost i vrijeme koje sam istraživala pomoću medija fotografije i prostornih instalacija. U završnoj fazi studija, fokus mi se dodatno suzio dok sam pokušavala bolje shvatiti prostor vlastitoga tijela i njegova odnosa sa sociopolitičkim uvjetovanjem.

Svoje bih putovanje mogla sažeti kao postupno sužavanje oblaka raspršene pozornosti u kapljicu svjesnosti koja otkriva utjelovljenu povezanost s cjelinom, što može zvučati kontradiktorno s obzirom na to da kapljica može ukazivati na jedinstven entitet. Međutim, kad sam došla do te točke počeo je proces povratka na prvobitno stanje. Sada jasno shvaćam da se moja pozicija sastoji od slobodnog prelaska između jednog i drugog stanja, kišne kapi i oblaka, u jednom maglovitom području. Nastavljam istraživati prilično nekonvencionalne, zaigrane i maštovite načine povezivanja s tom maglovitošću. Za mene ta fluidnost i radoznalost o načinima nastanjivanja postaju oblik otpora i otpornosti, protuodgovor na trenutačno turbulentno stanje svijeta.

Tražiš li potencijal za skrb, radost ili (pozitivne) promjene i u ne-ljudskome? Ako da, gdje vidiš naša ispreplitanja?

Da, naravno. Naša ispreplitanja smatram bezuvjetnima. Što time želim reći? Ispreplitanje postoji kao beskrajan i nevidljiv ples atoma, tvari, svjetlosti, bakterija, stanica, energije, molekula i tako dalje. Ispreplitanje, kao što pokazuje i sam glagol, je pokret, a ako se ono zaustavi dolazi do transformacije. Bez njega ne bismo postojali. Kada udahnem, ja jesam. Postojim samo u suodnosu. Prema tome, način na koji se ophodim prema sebi ujedno je i način na koji se ophodim prema drugome.

Pa ipak, puni potencijal za skrb, radost i promjenu nadilaze naše trenutačne normativne imaginarije. Zbog toga je sposobnost pozornog, recipročnog i otvorenog kretanja svijetom od neizmjerne važnosti. Imam osjećaj da umjetnost može igrati ključnu ulogu u stvaranju takvog stanja. Zato i dalje ostajem u ovome polju.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Riječ je o radionici pokreta, disanja, glasa i dodira. Polaznici_e će se kretati kroz niz vježbi vođeni dahom, dodirom i dubokom vezom s tjelesnim tkivima. Istražujući poetiku i politiku vokalnog izražavanja, uključit će se u pjevanje, recitiranje, tugovanje i govorenje kao načine sječanja, otpora i transformacije. Prethodno iskustvo u plesu nije potrebno.

Radionicu će voditi Flavia Pinheiro, koreografkinja, edukatorica i istraživačica iz Brazila koja živi u Amsterdamu. Njezin rad istražuje mreže otpornosti i otpora dominantnim sustavima znanja kroz fabulativne spekulacije u međuvrstnim koreografijama.

Radionica je u petak od 16 do 18:30, a u subotu od 12 do 16 sati. Moguće je sudjelovati samo jedan dan, a potrebno se prijaviti na lana.hosni@hotmail.com do 18. ožujka. Participira se donacijama, na kliznoj skali od 5 do 25 eura, prema mogućnostima.

Sudionice_i će “istraživati glas kao medij zajednice, kao resurs i repozitorij naših individualnih i kolektivnih iskustava, stanja i osjećaja”, pišu organizatorice. Kao što sugerira sam naslov, radionica otvara pitanje “što nam otkrivaju glasovi kada se prepustimo pjevu slomljenih srca?” Radeći s glasom kroz dah, zvuk i rezonanciju te kroz “zajedničko bdijenje”, sudionice_i će aktivirati “prostor za meke prakse aktivnog prepuštanja, otpuštanja i primanja”.

Glasovi / Voices nastaju u suradnji selme banich, Lane Hosni, Sare Salamon, Adama Semijalca i sudionica_ka iskustvenih radionica, a nastavak su umjetničkog istraživanja Ode zemlja u led’nu, svak ti šuti istinu i audio rada Ustenjavanje naroda u izvedbi Grupe za nove narodne prakse.

Zbog ograničenog broja sudionika_ca, potrebno je poslati prijavu na mail, najkasnije do 14. listopada.

Radionica je besplatna. Više informacija pronađite ovdje.

Sudjelovanje je otvoreno za sve bez obzira na dosadašnje iskustvo, moguće je pohađati i samo dio programa (u slučaju falš friendly sesija obavezan dolazak na prvi susret). Preporučena donacija za sudjelovanje u cijelom programu je 15 eura, a pojedniačni drop in na radionionicu Anje Bornšek je 7 eur.

Za prijavu je potrebno poslati kratku biografiju i par rečenica o motivaciji za sudjelovanje putem maila. Više informacija možete pronaći ovdje.

Prijave su otvorene do 29. kolovoza.