Nakon ljeta obilježenog cenzurama ili zabranama kulturnih manifestacija, niz nasilnih izgreda nastavio se na jesen. Kako poručuju organizatori_ce marša: “Otpor nasilju, povijesnom revizionizmu i zastrašivaju nije samo jedan marš, on je samo početak. Zajednički i solidarni rad je proces, nešto što se gradi svakodnevno, u učionicama i na radnim mjestima, na ulicama i u medijima, u svim našim odnosima.

Marš je samo jedna točka okupljanja i zajedničke vidljivosti, trenutak u kojem svi zajedno javno kažemo da ne pristajemo na mržnju, strah i nasilje.”

Zagrebački marš okupljanje započinje na Glavnom kolodvoru, a zatim se maršira prema Trgu bana Jelačića. U Zadru se organizira dalmatinski marš, prvi veliki antifašistički skup u Dalmaciji u desetljećima, čije je okupljanje najavljeno na Obali kneza Branimira. Istarski marš odvija se u Puli, građanke i građani su pozvanu da se okupe ispred Društvenog centra Rojc, odakle se kreće do Tržnice preko Monte Zara. Prosvjedna povorka u Rijeci kreće s Jadranskog trga, a završava kod Spomenika oslobođenja na Delti.

Više detalja o povodu i marševima pročitajte ovdje.

Na susretu u petak rezidentica kustosica iz Odese Valeriia Nasedkina upoznat će publiku s praksama solidarnosti na ukrajinskoj umjetničkoj i kulturnoj sceni za vrijeme ruske agresije na Ukrajinu. Podijelit će primjere i pričati o projektima koji jačaju otpornost, potiču uzajamnu pomoć te očuvanje memorije u okolnostima svakodnevnog suočavanja s napadima i gubicima.

Tijekom susreta prikazat će se jedna epizoda projekta Ranjena kultura: Usmena povijest, koji je posvećen Nacionalnom muzeju likovnih umjetnosti u Odesi i njegovoj obnovi nakon što ga je 5. 11. 2023. oštetio ruski projektil. Cilj projekta Ranjena kultura je dokumentirati iskustva zaposlenika_ca ukrajinskih muzeja kroz usmeno kazivanje, te kreirati i diseminirati kratke informativne videozapise na ukrajinskim i međunarodnim platformama.

Valeriia Nasedkina kustosica je u Nacionalnom muzeju likovnih umjetnosti u Odesi, istraživačica i suosnivačica nomadskog projekta Biblioteka Kurin (Kurin Library).

Razgovor se može pratiti i putem Art radija L. Više detalja pronađite ovdje.

Govor Morane Miljanović prenosimo u cjelosti:

“Danas ću govoriti o flotili koja je plovila prema Palestini. O stotinama ljudi na 50 brodova i stotinama ljudi na kopnu, u pokretu. Ljudima od kojih većinu nisam stigla ni upoznati i s kojima sam se osjećala u čvrstom zajedništvu, raznježeno i moćno. 

Ljudima između kojih postoje mnoge razlike u iskustvima i idejama i temperamentima, ujedinjenim u pokretu. Ljudima koji su dnevno jedni za druge nalazili dijelove i alate za popravke, prijedloge kako nešto popraviti, jabuke i boce plina za kuhanje i prijenosne WC-e, kako prebaciti nekoga s broda na brod u flotili od 50 brodova a svega tri gumenjaka kojima rade motori. Ljudima koji griješe i zamalo se sudare s drugim brodom u flotili. Prekrasnim nesavršenim ljudima koji imaju malo pojma o tome kako se decentralizirano i efikasno organizira i koordinira i što učiniti s jednim ekcesom ega osim ignorirati ga. Ljudima za koje sam zamišljala što rade u svojim malim plutajućim komunama, kada bih pogledala morski horizont oko svog broda i vidjela desetke drugih, svi plove u istom smjeru – reći ljudima Palestine da nisu sami i reći ljudima svijeta da je naš pokret nezaustavljiv, jer flotila nije samo 50 brodova. 

Na mom brodu bilo je 15 ljudi, do flotile neznanaca. U kratkom vremenu postajete obitelj, mala zajednica međusobnog pomaganja, brige, pažnje, dijelite smijeh i stres i priče i hranu, s ljubavlju pripremljenu hranu koju dvoje kuha pod nagibom broda od 45 stupnjeva. Učite i podučavate, o zvijezdama, jedrenju, muzici, međunarodnom pravu, izvršavate zadatke oko plovidbe, držite straže, razmišljate zajedno, konkretizirate protokol za napad dronova i kako prati suđe s morskom vodom iz kantice preko bande na valovima.

U flotili, u noćima bez mjeseca, ispod mračnog i zapanjujućeg zvjezdanog plašta koji se spaja s morem i navigacijska svjetla naših brodova svjetlucaju skupa sa zvijezdama. Ispod nas i oko nas, svjetluca bioluminiscentni plankton. Nevidljiv u mirovanju, vidljiv tek u pokretu. 

Dugujem Willow Defebaigh ovu metaforu za globalnu solidarnost kao akciju, kao pokret, koji u mraku genocida ukorijenjenog u kapitalizmu, rasizmu i supremacizmima generalno, kolonijalizmu i patrijarhatu, u tom mraku do svjetlucanja dolazi kada se krećemo. Protuotrov očaju i besmoćnosti nije samo nada, već i pokret. Na jedrilicama i na ulicama, cilj nije geografski. Dok se krećemo, učimo o formacijima, učimo kako se organizirati bolje, kako se brinuti bolje jedno o drugima, a pogotovo o onima koji nose nerazmjerne terete i rizike. 

Revolucija nije događaj nego proces. I često je sasvim neglamurozni rad njege, pažnje, popravaka, pokušaja i pogrešaka. Flotila nije herojska akcija već poziv da vidimo plankton kako svjetluca, da budemo kao plankton koji svjetluca. Ljudi Palestine su mnogima svjetionik na tom putu. Vladajuće klase se plaše Palestine jer konvergira i ujedinjuje pitanja sustavnih, isprepletenih opresija. I jer ljudi prepoznaju da je borba za očuvanje života, dostojanstva i slobode ljudi Palestine pitanje očuvanja čovječnosti i budućnosti svih nas.

Na kopnu, radnici na dokovima Genove su obećali veliku mobilizaciju čim izgube kontakt s flotilom i održali obećanje, i skupa s milijunima ljudi diljem italije, praktički zaustavili zemlju u solidarnosti s ljudima Palestine. Generalni štrajk se proširio u Španjolskoj i Belgiji. Ljudi se bude, i kreću. Slovenija daje primjer, kao mala država članica EU, država bez kolonijalne prošlosti, embargom Izraelu na oružje, diplomatskim sankcijama, ograničenjem uvoza iz ilegalnih izraelskih naselja na zapadnoj obali i drugim metodama pritiska.

Hrvatska, zemlja s jakom antifašističkom i antikolonijalnom tradicijom, ima veliku moć da pruži sličan primjer, zajedno s drugim malim državama na periferiji globalnog kapitalizma. Hoće li, ovisi o nama. Mi, takozvani obični ljudi, budni smo i naš pokret je svjetlucav i nezaustavljiv.

Sloboda Palestini, jer je svaki život jednako vrijedan i nitko nije slobodan dok svi nismo slobodni.”

Ovim prosvjedom poziva se na trenutačni prekid svih vojnih napada na Iran i regiju te zaustavljanje genocida u Palestini, ukidanje jednostranih sankcija koje pogađaju iranski narod, aktivnu podršku pokretima otpora unutar Irana i šire regije te međunarodnu odgovornost za sve zločine, bilo od strane SAD-a, Izraela, Irana ili drugih režima.

“U vremenu kada su ljudska prava i životi civila ozbiljno ugroženi, izražavamo solidarnost s narodom Irana. Oštro osuđujemo sve oblike nasilja i agresije, uključujući one koje dolaze od strane izraelskog režima. Naš prosvjed je poziv za mir, pravdu i poštivanje međunarodnog prava”, ističu organizatori.

Više informacija pronađite ovdje.

Riječ je o nastavku panela Tkanje transnacionalnih solidarnosti u vrijeme genocida i izbjeglištva na kojem su bili ugošćeni panelisti_ce iz Palestine, Konga, Eritreje, Sudana i Burundija. U razgovorima se nastoji učvrstiti solidarnost kroz međusobno dijeljenje znanja, kulturnih praksi i svakodnevnih činova brige jednih za druge.

Cilj je ovog razgovora otvoriti prostor za širenje znanja o svakodnevici u Eritreji “koja je iako uglavnom izbrisana iz medijskog i javnog prostora zemalja ‘globalnog sjevera’ obilježena desetljećima dugom međunarodnom politikom uvjetovanom apsolutističkom vladavinom i institucionalnim nasiljem”, stoji u najavi.

Nakon diskusije održat će se i prezentacija tradicionalne istočnoafričke ceremonije kave uz eritrejsku glazbu.

Razgovor organizira Multimedijalni institut u suradnji s Lucijom Mulalić iz Centra za mirovne studije i Eminom Bužinkić iz IRMO-a i Inicijative za slobodnu Palestinu.

Umjetnik će se predstaviti radom Zbogom formi, a riječ je o umjetničkoj instalaciji čija je okosnica zvučni zapis nastao na osnovu istraživanja svojstava glasa i mogućnosti razmjene glasova. U tom zvučnom zapisu umjetnikov glas “postaje melodija, ali i glas koji čita tekst, ljubavno pismo o formi, umjetnikovo promišljanje o identitetu, političkoj solidarnosti, zajedništvu, transrodnosti, ljepoti i žudnji. Zvučni zapis nadopunjen je istraživanjem tjelesnosti kroz procese preobrazbe tvari koje umjetnik ostvaruje u izradi keramičkih pločica. Pepeo materijala, kao ostatci prehrane, te urin u tragovima postaju sirovine za izradu glazura izloženih keramičkih pločica”, stoji u najavnom tekstu.

Zvučno-skulpturalnu instalaciju prati cijeli niz predmeta, kao spužvasti ležajevi koji emitiraju zvučni zapis, scenski namještaj i tehnika, nađeni materijali i oblici,  kao i posebno za ovu izložbu izrađeni manji predmeti. Galerijski postav tako postaje pozornica koja poziva posjetitelje na slušanje, zamišljanje i sanjarenje kao kolektivnu praksu preispisivanja značenja.

Nika Pećarina (r. 1992.) bavi se audiovizualnim i izvedbenim umjetnostima na razmeđu lirskog, analitičkog i osjetilnog. Posvećen je eksperimentu i improvizaciji kao metodologijama koje stvaraju prostor za mogućnost provođenja promjena na intimnoj razini istovremeno reartikulirajući različite kategoričke odnose društvenog prema tjelesnom. Njegova praksa odvija se između područja akustemologije, izvedbe ili raznih oblika audiovizualnog istraživanja, poput keramike, filma, zvuka ili poezije.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Kako bi skrenule pažnju na spomenute probleme, 2021. godine osnivaju književnu nagradu Štefica Cvek. Štefica je nekompetitivnog karaktera – ne dodjeljuje se jedna nagradu, već se vrši izbor knjiga. Nagrada je regionalna i postjugoslavenska – prve godine fokusirala se na djela napisana na zajedničkom (BHSC) jeziku, a ove godine proširena je i na makedonski. Sljedećih godina planiraju uključivanje djela napisanih na slovenskom, albanskom, a potom i na drugim susjednim jezicima. U procesu izbora sudjeluje preko 100 književnih kritičarki, autorica, novinarki, urednica i drugih kulturnih radnica i radnika iz cijele regije.

“Da se sledećih 60 godina Ninova nagrada dodeljuje samo autorkama i dalje bi bilo više dobitnika – pisaca. To je samo najilustrativniji podatak o položaju žena na književnoj sceni regiona. Autorke su često znatno slabije plaćene u odnosu na autore. Književne nagrade ih po nepisanom pravilu često zaobilaze, a to znači da su im i nagradni novčani fondovi najčešće nedostupni. Zbog svega toga, njihov rad je i potplaćen i znatno manje cenjen i manje vidljiv”, poručuju iz kolektiva. 

Usprkos velikom odjeku, prva Štefica bila je simboličnog karaktera pa Pobunjene čitateljke ove godine, uz pomoć zajednice, žele premostiti taj nedostatak – “jer književnost posmatramo kao rad, ali pre svega jer nema afirmacije feminističkog i angažovanog stvaralaštva bez finansijske podrške”. Kako bi prepoznale i osnažile što više književnica, kao i pobunjene književnosti književnika, Čitateljke rade na formiranju fonda za stipendiranje autorica i autora čije knjige uđu u ovogodišnji izbor.  

Ako želite podržati pobunjenu književnost regije i podići svoj glas zajedno s Pobunjenim čitateljkama, donirati fondu možete ovdje do 18. svibnja.

Krenimo od najrecentnijih angažmana, a to je sudjelovanje umjetničkog kolektiva “an office”, čija si članica, na grupnim izložbama na documenta fifteen i Fotograf Festivalu u Pragu. S obzirom da je nastanak kolektiva direktno vezan za edukativni program ruangrupe možeš mi reći kakvo je tvoje iskustvo rada s njima te kako reflektiraš na kritike koje su primili kao kustosi documente fifteen? Također, zanima me kako funkcionira kolektiv, čime se bavi i s kojim projektima sudjelujete na navedenim izložbama?

“an office” je nastao u ljeto 2021. na radionici becoming lumbung pod vodstvom ruangrupe na Salzburg Summer Academy of Fine Arts. Nas dvadesetak polaznika_ca iz različitih zemalja provelo je dva tjedna upoznavajući se i opušteno družeći, nismo ni primijetili da nešto radimo, a rezultati su izgledali impresivno. Te prakse ruangrupa naziva “nongkrong”, što bismo mogli prevesti kao neobavezno druženje, poput našeg kafenisanja, te “harvesting” ili berba, vizualno mapiranje ideja, znanja i informacija. Na kraju radionice učitelji su nam rekli da im je bilo lijepo i pozvali nas da ih posjetimo u Jakarti te su nam poklonili svoje honorare kao početni kapital za takav pothvat. Tako smo ostali u kontaktu i počeli se virtualno organizirati i prijavljivati na natječaje.

Pošto je Indonezija bila zatvorena za posjetioce zbog pandemije, tražili smo način da se ponovno sastanemo uživo. Uz pomoć AFCN – Rumunjskog kulturnog fonda, ljetos smo izlagali na documenti fifteen u Kasselu, Fotograf Festivalu u Pragu te u Centrul de Proiecte u Temišvaru. Projekt Dead Dove: Do Not Eat naš je pokušaj kolektivnog rada kao osoba koje se ne poznaju dobro i nemaju sredstava za nalaziti se uživo, ali imaju lijepe zajedničke uspomene. U projekt smo natrpali različite instalacije, performanse i akcije te pokušali stvoriti prostor za interakciju s posjetiteljima.

Budući da smo prvu aktivaciju imali na documenti dva mjeseca nakon otvorenja, bili smo svjesni da ne možemo kao grupa bijelih Europljana nakratko uletiti, nuditi nekakva rješenja i otići, a ne možemo ni ignorirati političku situaciju u koju ulazimo. Stoga smo se odlučili za istraživanje koncepta dobrodošlice kao terena koji može otvoriti prostor za dijalog. Bavili smo se temama poput zajedništva, vrtlarenja, igre, odmora, osnaživanja, a ja sam se najviše bavila tzv. Centrom dobrodošlice unutar kojega smo posjetitelj_ic_e dočekivali na pultu, nudili ih kavom, čajem i sokovima, osigurali im mjesta za odmor i chillanje i postavili im pitanja koja se tiču tema vezanih uz dobrodošlicu poput “Jesu li vaši roditelji zaključavali vrata vašeg doma kad ste bili mali?” i “Poznajete li svoje susjede?”. Također smo ugostili svoje domaćine, članove indonezijske platforme Gudskul s kojima smo živjeli u muzeju Fridericianum u sklopu projekta Fridskul te su oni unutar našeg „ureda” održali trodnevni tečaj indonezijskog jezika. Projekt Centra dobrodošlice mi se činio uspješan sve dok nije došao malezijski kolektiv Projek Rabak koji je svoje posjetitelje okupio na trgu i zajedno se s njima u povorci uputio na otvorenje svoje izložbe. Gostoljubivost je jednostavna stvar.

Ruangrupa su kao učitelji nevjerojatno strpljivi, velikodušni, mudri i opušteni. Upravo zato što su profesionalci za koje je umjetnost način života u zajednici, ljudski odnosi dolaze ispred svega ostalog, a nas su odmah upozorili da dobro promislimo želimo li surađivati s njima, jer suradnja traje zauvijek. Mnogo toga što rade temelji se na konceptu dijeljenja privatnog, što se vidi i po tome da je ruangrupa nastala unutar zajedničke kuće. Zajednica se stvara od prijatelja i njihovih prijatelja, a time se postavlja visok standard odnosa, poštovanja i odgovornosti. Atmosfera koju ruangrupa stvara oko sebe je iznimno topla i prijateljska.

Vjerujem da su bili svjesni u što se upuštaju s umjetničkom direkcijom documente, ali to ne mijenja činjenicu da ih se tretiralo vrlo ružno i nepravedno. Čini mi se da su institucija documente i zapadni umjetnički svijet zamislili da se stoljeća kolonijalizma i nejednakosti mogu instant riješiti kroz jedan token projekt, što svjedoči o manjku svijesti o težini problema, a hajka na ruangrupu dokazuje da njihova prisutnost i moć koja im je dana smeta mnogima. Zapadni mediji su redom prihvatili priču o antisemitizmu, a vrlo malo ih je odlučilo dati platformu više od 1500 umjetnika predstavljenih na documenti, od kojih je veliki dio s Globalnog juga, pa čak ni onima koji su Židovi.

Na documenti do 2022. godine nije predstavljen nijedan indonezijski umjetnik, a ni danas, tri mjeseca nakon što je završila, ne priča se o djelima koja su tamo izložena, i uvjerena sam da je to zato što se ne radi o bijelim umjetnicima zapadnog svijeta. Koju globalnu platformu imaju umjetnici Globalnog Juga? Gdje možemo čuti njihove glasove i vidjeti njihove radove? Gdje smo mogli čuti o njihovim iskustvima, rasno osnovanim i islamofobnim napadima koje su proživjeli, nesposobnosti i manjku interesa institucije documente da zaštiti njih i pobrine se za njihovu sigurnost u Kasselu, a ne samo za svoj ugled?

U okviru istraživačkog rada baviš se časopisom Solidarnost – službenim biltenom Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva i Pokretom nesvrstanih. Koji je fokus istraživanja i aktualni angažman na tom polju? 

U istraživanju zagrebačkog Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva najviše me zanima ono o čemu sam najmanje mogla pročitati u akademskim istraživanjima Jugoslavije unutar Pokreta nesvrstanih – obični ljudi. Zaboravljena i izbrisana povijest zajednica Globalne Većine na našim prostorima otvara uvid u snažne i aktivne globalne mreže mladih ljudi iz “Trećih zemalja” koje su od kasnih 50-ih godina ispreplele planetu, a Zagreb, Beograd, Rijeka, Maribor, Ljubljana, Sarajevo, Novi Sad i drugi veći jugoslavenski gradovi bili su neka od čvorišta u kojima se događala razmjena znanja i kultura. Zanima me utjecaj ovih globalnih zajednica nebijelih ljudi na političko organiziranje kod nas i u ostatku Globalnog Sjevera/Zapada, pogotovo što se tiče zbivanja 1968. godine. Zanima me i odnos Jugoslavije prema palestinskom pitanju i afričkom jedinstvu, no najviše me zanimaju priče ljudi koji su ovdje došli kao studenti ili praktikanti i ostali s nama više od pedeset godina, a mi ih ni ne primjećujemo.

Pogotovo je to bitno danas, dok marljivo ponavljamo povijest i čuvajući granicu “Europskog Carstva” odbijamo “najezde” tražitelja azila i psujemo migrantske radnike. U isto vrijeme, neki Sirijci, Iračani, Libanonci, Sudanci, Palestinci, Kurdi, Kenijci su cijelo vrijeme tu kao naši susjedi, kolege, doktori, inženjeri, poslovnjaci i TV zvijezde. Sve su stariji i još uvijek imaju što za reći, no nitko ih baš i ne pita. Bitno je da upoznamo tu povijest kako bismo bolje razumjeli današnjicu. Jugoslavija nije bila cijepljena od rasizma, ali bila je dostojanstveno mjesto za život mnogih, i iz toga možemo puno naučiti.

Nadam se u nadolazećim mjesecima snimiti kratku povijesnu šetnju kroz Zagreb s nekadašnjim studentima koju ćemo sljedeće godine predstaviti u Galeriji VN. Želim reaktivirati povijest MSKP-a kao mjesta na kojem bijeli ljudi nisu uvijek imali glavnu riječ, kakva danas Hrvatskoj neizmjerno nedostaju, kroz aktivnosti poput književnih kružoka gdje se možemo baviti svom tom zanemarenom građom, od zbirke biltena MSKP-a Solidarnost, biblioteke Afrikana –fonda nekadašnjeg Instituta za Afriku na FFZG-u, do tekstova teoretičarki poput Jelene Savić i Sunnie Rucker-Chang, koje se bave pitanjima rase i rasijalizacije na Balkanu.

Voljela bih da taj arhiv zajednice u nastajanju naraste i pomogne otvoriti prostore koji su zajednici Globalne Većine potrebni, i da mi, bijele osobe, ne budemo najglasnije u tim prostorima.

Od 2015. godine mnogo si radila s izbjeglicama i migrantima te surađivala si s nizom organizacija u Francuskoj i Hrvatskoj u humanitarnoj terenskoj koordinaciji, legalnoj pomoći, podučavanju jezika te interkulturnoj medijaciji. Kako je na tvoj rad utjecao takav aktivistički rad na terenu? 

2016. godine sam gotovo slučajno završila u izbjegličkom logoru Grande-Synthe u Francuskoj gdje sam umjesto predviđenih dva tjedna volontiranja ostala šest mjeseci. Radili smo i spavali u kampu. Počela sam poučavajući engleski i francuski, pokrenula kino program te završila kao koordinatorica kuhinje za tisuću ljudi. Tamo sam napisala prvi projektni prijedlog zahvaljujući gradskoj upravi koja je nama, šačici preostalih volontera, zaprijetila da se ili organiziramo ili će nas izbaciti. Mogu govoriti o životu u izbjegličkom kampu iz svoje perspektive bijele Europljanke s dobrom EU putovnicom koja je mogla ući i izaći kad god je htjela. Kamp o kojem govorim bio je privilegiran u odnosu na mnoge koje sam kasnije vidjela – radi se o prvom službenom humanitarnom izbjegličkom kampu u Europi nakon 2015. godine koji je otvoren na inicijativu tadašnjeg gradonačelnika Damiena Carêmea.

Život u izbjegličkom logoru je potpuni neživot, nekakav anti-život koji se ne može se opisati riječima. Mogla bih danima pričati o roditeljima koji male bebe odijevaju u skafandere i skrivaju se s njima u hladnjačama, mladim dečkima koji se satima objeručke drže o podnožja kamiona, prijatelju kojem je vlak odsjekao noge, policiji koja uvijek uhvati samo dobre krijumčare, a zaobilazi one zle i opasne, organizacijama koje doniraju pokvarenu staru hranu, poginulom jedanaestogodišnjaku iz Afganistana na čiji je sprovod došao jedan rođak iz te daleke zemlje i četvero volontera…

Kad znaš da je predmet zvan putovnica izmišljen prije jedva stotinu godina i da nema te granice koju ne možeš prijeći ako imaš novaca, sva ta ljudska bol, poniženje i konstantno sistemsko nasilje tek nemaju smisla. Kad naučiš da tvrđe i nepropusnije granice znače angažman nemilosrdnih, opasnih kriminalnih mreža koje se bave traffickingom ljudi, djece i organa, a da humanitarni rad nikad nema kraja ni konca te je dizajniran kako bi i dalje održavao kolonijalnu hijerarhiju u kojoj su neki privilegiraniji od drugih, dođe ti da vrištiš i mlatiš, da se ubiješ u alkoholu i drogi. Neki od volontera su i počinili suicid. S druge strane, počneš cijeniti najsitnije stvari, koje su ujedno i one koje čine život podnošljivim: hranu, smijeh, zagrljaj, glazbu, prijateljski glas. A pogotovo razviješ poštovanje za ljubav i odlučnost osoba koje su unatoč svim poniženjima odlučile svojoj djeci i svojim voljenima pružiti priliku za bolji život. I proradi neki zdravi inat jer sa svih strana čuješ da je ovo nemoguće, ono nemoguće. I onda pokažeš da je svašta moguće, ali nakratko, jer ne mogu osobe same bez podrške obavljati zadaće institucija.

Iz tog sam iskustva naučila da se sve vrti oko novca i da on većini svijeta znači život ili smrt. Zvuči banalno, ali mnogi toga nisu svjesni. Mislim da mi je lakše nego mnogima raditi u kulturnom sektoru jer ga ne idealiziram, nego vidim kao mašinu koja vrti novac, ali i kao prostor za igru i stvaranje, i nemam puno srama ni zadrške. Trudim se da moj rad barem ne smeta osobama na marginaliziranim pozicijama, ako im već ne može olakšati život. Idealno bi bilo i da ima komponentu financijske podrške, vidljivosti ukoliko je poželjna te da im pokuša ponuditi još neke resurse poput znanja ili kontakata.

Tvoj diplomski rad _Muzej dobrodošlice: mjesto integracijskih praksi_ promišlja nove modele inkluzivnih muzejskih praksi koje su otvorene za marginalizirane zajednice. Možeš li ukratko predstaviti istraživanje i kako je implementirano u lokalne muzejske programe? 

Kao studenticu muzeologije s iskustvom rada s izbjeglicama i drugim migrantima pozvala me na suradnju ključna osoba za muzej dobrodošlice – Kosjenka Laszlo Klemar iz Tehničkog muzeja Nikola Tesla. Tako je nastao projekt Nikola Tesla Migrant, unutar kojeg je održana radionica s djecom izbjeglicama, za tražitelje azila i njihovu pratnju osiguran besplatan ulaz u muzej te tribina na koju smo pozvale istraživače, aktiviste i novinare.

U trenutku u kojem je civilno društvo trpjelo ogroman pritisak kriminalizacije solidarnosti od strane države, muzej se pokazao kao mjesto u kojem se moglo otvoreno govoriti o policijskom nasilju, institucionalnom rasizmu i problemima organizacije solidarnosti, možda zato što migracije postavljene u muzej odjednom postaju relevantna i uzvišena tema, a možda i zato što državu kultura ne zanima, pa nas nitko nije došao ometati.

Uskoro su nam se pridružile Željka Jelavić iz Etnografskog muzeja i Željka Sušić iz Tiflološkog muzeja u projektu Muzej – Mjesto dijaloga i susreta, unutar kojeg smo povezale lokalne mlade s mladima s migrantskim iskustvom pomoću muzejskih predmeta. Na toj se radionici pojavio i talentirani mladi slikar Tahsan Shahriar koji je tada imao jedanaest godina te se Željka Sušić zauzela za to da mu organizira samostalnu izložbu u Tiflološkom muzeju. Ova sam iskustva opisala u svojem diplomskom radu i usporedila ih s nekim sličnim projektima europskih muzeja u pokušaju sastavljanja skice priručnika za muzeje koji žele raditi s izbjeglicama i ostalim migrantima.

S početkom rata u Ukrajini moje istraživanje je počelo zanimati institucije, pa sam ga preoblikovala u radionicu u kojoj pokušavam staviti veći naglasak na mapiranje ideja, iskustava i resursa koje institucije već posjeduju, pa onda zajedno tražimo moguća rješenja. Mogućnosti institucija su zaista široke kad postoji dobra volja, od izložbe-akcije selme banich, Bojana Gagića i Grupe za kritičku kartografiju unutar koje su se u Galeriji VN prikupljale donacije i organizirali sastanci do Fridskul, projekta indonezijskog kolektiva Gudskul, u sklopu kojeg se na documenti fifteen spavalo i kuhalo upravo u muzeju Fridericianum.

Kroz kustoski i istraživački rad promišljaš i prakticiraš različite aspekte dekolonijalnog rada i mišljenja. Kako reflektiraš svoj rad u tom ključu i kako komentiraš zastupljenost ovakvih pristupa na lokalnoj sceni? 

Ovo me odlično i bitno pitanje izbacilo iz takta i natjeralo da se primim rada Linde Tuhiwai Smith. Ne znam može li se moj rad nazvati de- ili anti-kolonijalnim, no trudim se slušati, učiti i mijenjati. U svojem radu često se susrećem s osobama koje dolaze iz kultura o kojima ne znam ništa. Eurocentrično obrazovanje nas uči da su jedino zapadne kulture vrijedne i mjerilo svega, pa je u takvom sustavu i minimum znanja i poštovanja prema nekome iz druge kulture radikalan čin. Moći pokazati neko mjesto na karti, znati kojim jezikom osoba govori, kako se izgovara njezino ime i kako se na njenom jeziku kaže “hvala” i “bok” male su stvari koje čine veliku razliku.

Važna mi je odgovornost geografske pozicije iz koje dolazim, iz najsiromašnije od najbogatijih zemalja, povijesne granice sjeverozapada prema jugoistoku koja ni sama nije puno šira od granične linije. Želim da, kad govorim engleski, svi čuju odakle sam. Važno mi je da propitujem vlastito eurocentrično sljepilo i pitam tko je najglasniji i odakle mu autoritet te tko nije u prostoriji, a trebao bi biti. Smatram da je jednostavan i razumljiv jezik vrlo bitan. Mogućnost pristupa je bitna, jer informacije nisu korisne ako ne možemo doći do njih niti ako su dostupne samo nekima.

Posjedovanje zemlje mijenja još više toga, to je rijetko bogatstvo kojeg u Hrvatskoj nismo dovoljno svjesni, i voljela bih vidjeti ideje za budućnost kulture koje uključuju više toga u našem vlasništvu.

Od ruangrupe učim o dugoročnosti i važnosti odnosa. U jednom trenutku tražila sam ih savjet zbog problema s kolektivom, pa su mi predložili da objasnimo donatorima o čemu se radi i vratimo im novac te se usredotočimo na naše odnose i suradnju koji su bitniji od statusa i hiperprodukcije. Od ruangrupe sam naučila i da je kolektivni život itekako moguć, ali zahtjeva puno poštovanja, odgovornosti i učenja. Također su tu i velikodušnost te fokus na dobre stvari kao antiteza kulturi kukanja, za koju sam nedavno saznala da je popularna u germanskim zemljama, pa je možda i do nas došla kolonijalnim putevima i bilo bi dobro da je se riješimo.

Od lokalnih projekata istaknula bih Antikolonijalni muzej Ane Sladojević u beogradskom Muzeju afričke umetnosti, Panafričko društvo u Hrvatskoj, Afro Badinya, Žene Ženama unutar Živog ateljea DK, Centar za kazalište potlačenih – POKAZ, SiVision u Srbiji… Čini mi se da je nova generacija mladih romskih aktivista posljednjih godina aktivnija. Tu je i benkovačka Vlajternativa, koja se možda ne čini dekolonijalnom sama po sebi, ali ih njihov desetogodišnji angažman na periferiji i inzistiranje na okupljanju zajednice usprkos iznimno nepoticajnom okruženju svakako ističe kao pozitivan primjer.

Nedavno si pokrenula i udrugu Jutro pa te molim da nas upoznaš s djelovanjem i projektima koje provodiš? 

Udruga Jutro nastala je iz mojeg nagona za samoodržanjem kao freelancerice te želje za stvaranjem kulturne ponude kakva mi nedostaje u mom okruženju. Dosad sam kroz nju održala radionice razmjene znanja Pazar znanja po metodama ruangrupe u splitskom LGBT Centru i Culture Hub Croatia te izložbu rumunjskog umjetničkog para Silvie Amancei i Bogdana Armanua u suradnji s austrijskim kustosom Maximilianom Lehnerom u zagrebačkoj Novoj BAZI kustoskog kolektiva Blok. U planu je nastavak rada na povijesti Međunarodnog studentskog kluba prijateljstva kroz video povijesnu turu i druge aktivnosti, ali i suradnja s umjetnicima iz zemalja Globalne Većine inspirirana arhivskim materijalom. Dosad smo dobili podršku Grada Zagreba te fondacija Gwaertler i Moleskine, a nadam se da će udruga i dalje rasti i privući kvalitetnu ekipu.

Djeluješ paralelno na mnogim kulturnim poljima pa me zanima kako balansiraš terenski, kustoski i akademski rad? Koje si strategije opstanka i financijske samoodrživosti u lokalnim prekarnim uvjetima rada razvila? 

Ne bavim se trenutno ni terenskim ni akademskim radom, ali i ovo što radim mi je često previše. Navikla sam živjeti vrlo skromno, radim puno različitih poslova. Nedavno sam se htjela prijaviti za članstvo u strukovnoj udruzi, ali mi se to činilo kao preskup rizik pa sam odustala. Upravo završavam tečaj za voditeljicu EU projekata i to me iskustvo prilično deprimiralo, od modela najbrži prst do osrednjih plaća za potpuno nesrazmjernu količinu odgovornosti koja bi lako mogla pokopati jednu malu udrugu.

Unatoč tome što mi je ova godina bila uspješna, teško se nosim s burnoutom, a manjak sigurnosti sve me više straši. Što ako poželim obitelj, ako se razbolim ili ozlijedim, kako ću se izdržavati? Sa ili bez sustavne potpore, zajednica mi se čini ključna.

Odrasla sam uz vrlo snažne žene, imam divna prijateljstva i prekrasne mentore. Bitno mi je da imam svoj krug u kojem mogu biti ranjiva, podijeliti loše stvari, dobiti smijeh i zagrljaje koji su mi potrebni za mentalno zdravlje. Zajednice nikad dosta i nikad dovoljno, pogotovo u našoj razdvojenoj kulturi, pa stalno radim na povezivanju s novim i starim prijateljima i poznanicima i pletem svoju mrežu.

Odmor je nešto o čemu učim, a iznenadilo me da su mlađe generacije tu mnogo odlučnije od starijih kolega, pa se nastojim ugledati na njih i inzistirati na svojem pravu na slobodno vrijeme, kao i na onom na pošteni honorar. Neovisno o tome sviđa li se naš rad nekome ili ne, rad je rad i ako želimo jesti, ne treba prepustiti tržištu da iskorištava naš kompleks manje vrijednosti. Kad mi je svega dosta, pokretačku snagu nalazim u inatu. Na Blokovoj školi za umjetnike naučila sam da je, iako nam je eksploatacija svima neminovna, umjetnost najslobodnija vrsta zanimanja. Uživam u kreativnosti i prenošenju vlastitih ideja u stvarnost. Volim učiti, isprobavati nove stvari i izlaziti iz svoje zone komfora. Na kraju, tu je i (samo)promocija bez koje nitko ne bi znao što radimo. U to ime, puno hvala na podršci, Lea i Kulturpunkt!

Prosvjed koji je započeo kao spontana nenasilna reakcija na najavu ponovnog uvođenja policijskog sata zbog buktanja epidemije koronavirusa, a čije stvarne razmjere Vlada Republike Srbije izgledno prikriva, prerastao je u mjestimične nasilne sukobe. Prizori policijske brutalnosti uhvaćeni na snimkama koje su se širile društvenim mrežama šokirale su Srbiju, širu regiju, ali i čitavu Europu, a stvarni broj prebijenih i ozlijeđenih građana i građanki vjerojatno neće biti moguće utvrditi zbog njihova straha od posljedica prijave prekomjerne upotrebe sile. Kako ističu predstavnici domaćih ljudskopravaških organizacija, posebno zabrinjava što u uvjetima kontroliranih medija i marginalizirane opozicije prosvjedi u više gradova postaju sve nasilniji.

“Napominjemo kako ekstremne nacionalističke skupine često parazitiraju na legitimnom revoltu građanki i građana i koriste ga za pogrešne ciljeve. Međutim, to nikako ne ukida legitimitet prosvjeda kao oblika građanske participacije i nužnost da se ustane protiv igranja ljudskim životima, nasilja i nepravde”, ističu u priopćenju. “Obveza je Republike Hrvatske kao članice Europske unije snažnije izraziti nezadovoljstvo, ali dvojim da bi usporavanje procesa europskih integracija bilo dobro za srpske građana_ke, kojima treba demokratizacija, vladavina prava i ubrzane europske integracije”, naglasila je Vesna Teršelič, ispred organizacije Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.

Podsjetimo da je Vučićeva Srpska narodna stranka pridruženi član Europske pučke stranke, kojoj osim HDZ-a pripada i predsjednica Komisije Ursula von der Leyen, pa otvorenom ostaje mogućnost da nasilje represivnog aparata obuzdaju pritisci s vrha, s kojeg će istovremeno doći i Vučićeva protekcija. Je li blokada pregovora koju neki zazivaju posljednja opcija i postoji li još uvijek prostor da restriktivne mjere zamijene instrumenti međunarodne razvojne suradnje, ostaje za vidjeti, posebno nakon petka, kada je u Srbiji najavljeno stupanje na snagu novih epidemioloških mjera.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Piše: Mirna Rul

Priču o Gdanjsku, koju nam u Galeriji AŽ ovih dana pripovijeda kustosica Marta Wróblewska zajedno sa šest poljskih umjetnica, nije moguće u potpunosti razumijeti bez poznavanja povijesti ovog baltičkog grada. Grad su osnovali pomorski kneževi i izgradili teutonski vitezovi, uvodi nas u priču Wrobleska, da bi njime potom zavladalo Poljsko kraljevstvo, a kasnije i Prusi. Nakon Prvog svjetskog rata Gdanjsk je postao Slobodnim gradom Danzigom, a ondje je započela i Hitlerova invazija na Poljsku. Po završetku rata postao je ponovno poljskim. Dugogodišnji se komunistički režim počeo urušavati upravo na gdanjskim dokovima – u lokalnom brodogradilištu, prilikom štrajka radnika.

Potonji događaj kao i njegovo poprište – brodogradilište koje je nekoć nosilo Lenjinovo ime – u kolektivnoj memoriji stanovnika ovoga grada zauzimaju posebno mjesto. Upravo u tom brodogradilištu 1980. godine osnovan je prvi sindikat u sovjetskom bloku nezavisan od komunističke partije – Solidarnost. Pod vodstvom električara Lecha Wałęse i pokroviteljstvom Katoličke crkve i pape Ivana Pavla II. sindikat je prerastao u snažnu političku partiju koja je 1989. godine izborila pobjedu na prvim slobodnim izborima u Poljskoj. Izložba Perspektive sjevera govori o Gdanjsku – Gradu slobode, kako su ga nakon tadašnjih izbora običavali nazivati Poljaci, smještenom u širi kontekst postkomunističke Poljske, čije su nacionalne i lokalne politike identiteta formirane pod izravnim utjecajem okolnosti u kojima je nova demokracija rođena. 

Tridesetak godina nakon povijesnih događaja, umjetnica Julija Kurek u video radu Odbljesci slobode (2015.) odlazi u brodogradilište koje je u poljsku povijest upisano kao simbol otpora i borbe za slobodu. Kurek posjećuje ruiniranu električarsku radionicu Lecha Wałęse, uzima strujni prekidač u ruke, te njegovim “klikanjem” naizmjenično usmjerava radnju videa – s dokumentarnih snimaka štrajkaša i brodogradilišta na snimke današnjeg brodogradilišta u raspadanju. Kako “klikanje” postaje sve brže, do kraja gotovo histerično, izmjene povijesnih i aktualnih snimaka sve su brže, a klimaks su Wałęsine riječi: “Nisam ogorčen, ali ovo nije Poljska za koju sam se borio i nisam očekivao ovakve rezultate.”

Osjećaji ogorčenosti, razočaranja političkom i socijalnom klimom u Poljskoj, pa i straha, provlače se čitavom izložbom, dok su upravo ambivalentni osjećaji prema novostečenoj demokraciji, ako je suditi prema izloženim radovima, dominantan okidač tjeskobe. 

Strah i tjeskobu uzrokovanu visokim stupnjem tolerancije poljskog društva na simboličko nasilje u javnom prostoru i među političkim elitama čitamo u radu Govor mržnje Dorote Nieznalske iz 2011. godine. Riječ je o fenomenu koji, smatra Nieznalska, u Poljskoj još uvijek nije adekvatno adresiran kao problem bez obzira na eskalaciju govora mržnje, kako u političkim debatama, tako i u društvu općenito. Nieznalska u ovom radu portretira navijače nogometnih klubova Lechia Gdańsk i Śląsk Wrocław, supkulture sklone korištenju eksplicitnog jezika ksenofobije i rasizma. Ispod portreta navijača, umjetnica ispisuje slogane pune netrpeljivosti i nacionalizma, koje navijači izvikuju tijekom utakmica.

Govor mržnje dio je serije radova pod nazivom Konstrukcija rase Volksgemeinschafta u kojoj se autorica referira na Gellnerovu teoriju nacionalizma kao primarno političkog principa koji drži da politička i nacionalna jedinica trebaju biti identične. Sukladno tome, teza od koje polazi Nieznalska jest da nacionalizam kreira nacije, a ne obrnuto, kao što i rasizam konstruira pojam rase. Ideološke projekte stvaranja jedne nacije i rase koje detektira u današnjoj Poljskoj umjetnica uspoređuje s idejom Volksgemeinschafta kojom su se nacisti služili kako bi interpretirali ekonomske poteškoće i opravdali progon Židova, komunista i saveznika iz Prvog svjetskog rata koje su optuživali za dezintegraciju njemačkog naroda i poraz u ratu. 

Ova je umjetnica i sama bila žrtvom napada krajnje desnice. Početkom 2002. godine aktivisti Lige za poljske obitelji, poljskog ekvivalenta hrvatske udruge U ime obitelji, pokrenuli su peticiju za postupak protiv Nieznalske zbog izlaganja rada Pasija (2001.) koji se sastoji od grčkog križa i na njemu prikazanog muškog spolovila. Postupak je pokrenut, a Nieznalska optužena za vrijeđanje vjerskih osjećaja pripadnika Lige za poljske obitelji i blasfemiju, koja je prema poljskom zakonu kazneno djelo. Sukladno zakonskim odredbama, umjetnica je osuđena na šest mjeseci zatvora, no kazna je kasnije smanjena na šest mjeseci neplaćenog rada. 

U to su vrijeme mnogi umjetnici – kako oni poljski, tako i gostujući – u Poljskoj doživjeli ispade mržnje zagriženih vjernika, nacionalista i krajnje desnice. Valja ovdje kao anegdotu istaknuti reakciju na instalaciju talijanskog umjetnika Maurizija Cattelana pod nazivom Deveti sat, koja prikazuje meteoritom pogođenog papu Ivana Pavla II. Očekivano, napadi desnice nisu izostali, a kako bi smirio tenzije, tadašnji je poljski predsjednik Aleksander Kwaśniewski zajedno s crkvenim dužnosnicima izjavio kako je instalacija alegoričan prikaz nebeskog tereta koji papa mora nositi na svojim plećima.

Hegemonija katoličke crkve, kao i ona poljskih nacionalista, tema je instalacije Legenda (2017.) umjetnice Martyne Jastrzebske. U istoimenom videu umjetnica šakom lupa o privjesak u obliku križa na lančiću obješenom oko vrata, stvarajući tako otisak ovog kršćanskog simbola na vlastitim prsima, zacrvenjenima od udaraca. Jastrzebska u ovoj instalaciji koristi i izobličene motive poljskih nacionalista ulazeći u dijalog sa prošlošću Kielca, grada u kojem je odrastala, mapirajući fragmente vlastite memorije i memorije tog grada kao povijesnog mjesta pogroma. Naime, upravo je Kielce poprište krvavog pogroma nad poljskim Židovima, koji se dogodio samo godinu dana nakon završetka Drugog svjetskog rata. Umjetnica manipulira mjestom i vlastitim sjećanjima stavljajući ih u novi kontekst – onaj postkomunističke, dominantno katoličke Poljske, u kojoj aktualni diskursi rekreiraju nacionalističku klimu vjerske i etničke netrpeljivosti iz 1946. godine.

A postkomunističku je Poljsku, sasvim u skladu s tendencijama koje su zahvatile i mnoge druge tranzicijske zemlje, zadesio procvat novih ekonomskih i potrošačkih praksi. Sukladno tome, pojavili su se i brojni trgovački lanci, od kojih je najpoznatiji onaj pod nazivom Real. Umjetnica Anna Witkowska u site-specific intervencijama pod nazivom Unreal (2005. – 2008.) poigrava se njegovim nazivom. Unreal predstavlja šarenu lažu, obećanje bolje budućnosti i privida sreće, a plakate i tapete s logom Unreala, autorica lijepi po izlozima te lansira vrećice, bedževe i šalice s nazivom ovog imaginarnog dućana i prodaje ih na aukcijama, koketirajući na taj način s površnim osjećajima zadovoljstva koji proizlaze iz kontinuirane konzumacije bespotrebnih proizvoda, kao rezultatom komercijalnih i globalizacijskih procesa koje su Poljaci toliko dugo iščekivali i zdušno prigrlili.

Rad Julite Wójcik Prekooceansko putovanje, inicijalno izveden u sklopu projekta Migracije/Kreacije iz 2013. godine, povlači paralelu između položaja emigranata i umjetnika u Poljskoj koji se zbog maćehinskog odnosa države prema njihovom statusu osjećaju kao stranci u vlastitoj zemlji. Umjetnica postavlja sljedeće pitanje: “Kada se netko može smatrati imigranom, odnosno strancem?”, te daje odgovor: “Kada govori drugačijim jezikom od ljudi kojima je okružen. Kada je u nestabilnoj financijskoj situaciji. Kada nema pravo na usluge dostupne građanima koji uživaju sva prava.” S obzirom na to da je velikoj većini poljskih umjetnika uskraćena osnovna socijalna skrb u vidu zdravstvenog osiguranja i mirovine, Wójcik smatra kako su umjetnici isključeni iz sustava, na vrlo sličan način kao i emigranti. 

O položaju umjetnika u Poljskoj progovara i rad Solidarnost (2012.) Angelike Fojtuch koji nazivom priziva istoimeni pokret, no solidarnost koju ovim performativnom činom umjetnica izražava usmjerena je na kolege umjetnike. Naime, dan prije rušenja jedne od zgrada gdanjskog brodogradilišta, umjetnica posjećuje ovaj prostor koji su po prestanku proizvodnje zauzeli umjetnici i koji je desetak godina bivao njihovim domom i prostorom različitih umjetničkih intervencija, te se valjanjem po prašini i krhotinama stakla posljednji put oprašta od njega.

“Gdanjsk osamdesete, kad je jesen rekla ne; Gdanjsk osamdesete, držali smo palčeve”, stih je Azrine pjesme Poljska u mome srcu iz 1981. godine, vremena kad je obećanje slobode zvučalo primamljivo i kada su događaji u Gdanjsku nagovijestili rastakanje jednog režima i radikalne promjene, u koje su, slijedeći Poljake, krenule i druge socijalističke države, žedne demokracije. 

I zaista, promatrajući izložbu Perspektive sjevera, dolazimo do zaključka kako svaka sličnost s Hrvatskom nije slučajna, jer isti su mehanizmi pri rađanju novog uređenja doveli do sličnih konsekvenci. Ipak, otpor klerikalnoj desnici u Poljskoj sve je evidentniji, a odlučnost poljskih umjetnika u obračunavanju s malformacijama njihova društva ulijeva optimizam i vjeru u, za Poljake, bolju budućnost. Naš osjećaj malodušja pak proizlazi iz spoznaje kako se tek malobrojni umjetnici hvataju u koštac s ovakvim problemima u Hrvatskoj, u kojoj mjesta za optimizam i vjeru u bolju budućnost, nažalost, još uvijek – nema.