Poglavlja “Tiskarstvo u svojim kontekstima” i “Mediji i javna sfera u ranonovovjekovnoj Europi” bave se razdobljem između tiskarske i industrijske revolucije u kojem europski kontinent počinje preuzimati svjetsku dominaciju. Elizabeth Eisenstein, s čijim radom Burke polemizira, smatra da je u korijenu ranonovovjekovnih previranja razvoj tiska i da je njegova uloga ostala neprepoznata u tradicionalnim povijesnim prikazima. Tisak je nesumnjivo standardizirao i sačuvao znanje koje je bilo fluidnije u doba usmene i rukopisne cirkulacije te je, uslijed toga, dao poticaj kritici autoriteta čineći dostupnijim sukobljena gledišta na istu temu. Eisenstein posebno naglašava da je razvoj narodnih jezika, njihova standardizacija i kodifikacija, spontano potpomognut razvojem tiska. Je li opravdano ustvrditi da je izum tiskarskog stroja uzrokovao znanstvene i vjerske revolucije koje su uslijedile? Burke ne odbacuje Eisensteinine zaključke, ali ih s pravom drži manjkavima. Zamjera joj promatranje tiskarstva kao izoliranog fenomen i naglašava potrebu razmatranja promjena u medijskom sustavu kao cjelini. To znači da, u skladu s definicijom medija koja uključuje fizičku komunikaciju, pojavu tiska treba povezati s promjenama u prometnom sustavu, kretanju dobara i osoba u prostoru, bilo kopnenim bilo vodenim putem, budući da su informacije prenosili kopneni i morski trgovci zajedno sa svojom robom. Autor prvog dijela knjige opisuje širenje tehnologije tiska europskim riječnim kanalima i morskim putem srebra do obiju Amerika. Burkeova intervencija ipak nije dovoljna da bismo prevrednovali utjecaj izuma tiska unutar horizonta europskog uspona. U Kini se tisak razvijao stoljećima prije nego što se pojavio u srednjoj Europi, ali u kineskom socijalnom kontekstu nije djelovao kao katalizator znanstvenog i tehnološkog razvoja. U svjetlu činjenice da je Kina krajem petnaestog stoljeća, uz tiskarski stroj, poznavala kompas, barut i papirnati novac koji su se pokazali kao ključna oruđa pri kolonizaciji svijeta, uspon europskih država nužno zahtijeva objašnjenje. Uspostavljanje i održavanje trgovačkih ruta koje su služile kretanju slobodnih ljudi, viška proizvedenih roba i znanja fiksiranog zahvaljujući tiskarskom stroju, omogućio je kredit kao moćan oblik autokatalitičke dinamike. Financijska inovacija temeljena na samostimulirajućem rastu, novac koji stvara novac, otvorila je prostor europskim gradovima da zavladaju ostatkom svijeta. Zahvaljujući slučajnom međudjelovanju različitih faktora na nestabilnom europskom teritoriju počeli su se nezaustavljivo širiti kapitalistički obrasci uslijed kojih se Europa uzdignula silinom vulkanskog otoka.

Poglavlja “Tehnologije i revolucije” i “Novi procesi i obrasci” započinju problematiziranjem odnosa između industrijske i buržoaske revolucije od kojih se, navodno, prva zasnivala na tehnologijama, a druga na idejama. Burke i Briggs odbacuju taj shematizirani prikaz makar, unatoč navođenju čitavog niza različitih mišljenja, ne donose čvrstu interpretaciju nastanka uvjeta tehnološkog razvoja niti njegovih socijalnih implikacija. Iz teksta je jasno kako smatraju da ne postoji jednoznačna uzročno-posljedična veza između tehnološke inovacije i industrijalizacije, ali unatoč tome propuštaju ponuditi objašnjenje zašto je industrijalizacija uspjela baš na Otoku. U potrazi za tim odgovorom možemo se pozvati na kapitalnu studiju Fernanda Braudela Materijalna civilizacija, ekonomija i kapitalizam od XV. do XVIII. stoljeća koji naglašava kako su u Engleskoj postojali brojni drugi katalitički elementi osim tehnoloških inovacija poput sirovina, velikog tržišta, stabilnog bankarskog sustava, ekstenzivne trgovačke mreže s dalekim zemljama i rastućeg poljoprivrednog sektora kojim se prehranjivala sve veća populacija. Svaki od ovih faktora bio je u međudjelovanju s drugim sudjelujući u stvaranju jedinstvenu konjunkturu koju nazivamo industrijskom revolucijom. Promatranje autokatalitičke petlje koja povezuje poljoprivredu, industriju željeza i državnu politiku može poslužiti kao primjer nužnih, ali ne dovoljnih uvjeta za industrijalizaciju. Imanentno intenziviranje poljoprivrede temeljilo se na jednostavnoj povratnoj sprezi uzgoja stoke i usjeva gnojenih njenim izmetom. Poljoprivreda je bila glavni potrošač metalnih oruđa pa je na taj način katalizirala industriju željeza, ali je istodobno i sama bila njome katalizirana. Razvoj poljoprivrede u kapitalizmu zahtijevao je okrupnjavanje zemljišta zbog čega je država počela s njegovim ograđivanjem. Pritom je nasilno stvorena armija nezaposlenih koji su svoju radnu snagu bili prisiljeni ponuditi mladim tvornicama od kojih su neke proizvodile metalna oruđa čiji je glavni potrošač bila poljoprivreda. “Industrijska revolucija”, piše Braudel, “nije se kretala prema nekom cilju, nego je na njega nabasala nošena mnoštvom različitih struja koji ne samo što su tjerali industrijsku revoluciju naprijed, nego su se prelijevali na znatno udaljenija područja”.

Proces je to koji je s vremenom otvorio nepregledni prostor mogućnosti razvoja novih komunikacijskih izuma od telegrafa, preko telefona, bežične komunikacije, gramofona, filma do rane televizije na obje strane Atlantika. Njegov dinamični razvoj živopisno, s mnoštvom anegdota iz tog protejskog razdoblja, skicira autor drugog dijela knjige, Asa Briggs. Spoj ovih dvaju poglavlja, unatoč tome što oduševljava u detaljima, najbolje otkriva temeljnu manu ove knjige. Njeni autori pokušavaju afirmirati strukturu i individualno djelovanje, ali problematiziranje njihova odnosa pokazuje se manjkavim. Kao ilustracija može poslužiti konstatacija koja kaže da se “godine 1900. bez sata više nije moglo ni živjeti ni kretati”. Zanimljiva tvrdnja koja upućuje na važnost i ulogu socijalne konstrukcije vremena nestaje u žamoru informacija o drugim izumima na granici stoljeća, sredini u kojoj su se pojavili, i titanskim ličnostima koji su stajali iza njih. To je šteta jer se upravo kratkim osvrtom na organizaciju vremena putem tehnološko-komunikacijske inovacije može skicirati različita implementacija modernizacijske paradigme u različitim socio-kulturnim kontekstima. Postavljanje javnih satova, čija je svrha da ljude pozivaju na posao podsjećajući ih na građanske dužnosti i usađujući im svjetovno shvaćanje vremena, prodrlo je na Balkan nakon što su oni u zemljama Zapadne i Srednje Europe postali nešto sasvim uobičajeno. Francuski ambasador na Porti u sedamnaestom stoljeću, kako piše Trajan Stojanović u knjizi Balkanski svetovi, smatrao je da je prepreka uvođenju javnih satova u Osmanskom Carstvu uvjerenje mujezina, koji su svakodnevno pozivali muslimanske vjernike na molitvu dugotrajnim i glasnim vikanjem s vrhova minareta, da bi time njihov autoritet bio oslabljen. Chateaubriand je sličnu stvar primijetio zapisujući dojmove o Istanbulu dva stoljeća kasnije. Nadzor nad vremenom s premrežavanjem svijeta prometnicama i prugama postupno je postajao sve važniji  da bi se početkom dvadesetog stoljeća uspostavio kao ključna sastavnica u proizvodnom procesu. Njegova racionalizacija tehnikama znanstvenog menadžmenta svojevremeno se slavila kao veliko dostignuće, u svjetlu povećanja proizvodnje, na obje strane političkog spektra. Foucault je prvi povjesničar koji je, proučavajući tehnike moći u širokom povijesnom luku, uvjerljivo pokazao kako discipliniranje rada nužno podrazumijeva discipliniranje radnika. Burke i Briggs smatraju “da je za povjesničare i stručnjake u socijalnim studijima nemoguće ukinuti podjelu između onih koji stavljaju težište na strukturu onih koji naglašavaju djelovanje”, ali meni se čini da je s uvođenjem koncepta biopolitike ta dihotomija sve manje pertinentna.

Briggsovim poglavljima – “Informiranje, obrazovanje, zabava”, “Medijske konvergencije”, “U cyber svijetu  i izvan njega” – sasvim lijepo pristaju epiteti “informativno”, “pregledno”, “korisno”. Povijest medijskog razvoja u najširem smislu uzorno je izložena, a njena dodana vrijednost u odnosu na slične sinteze je paralelni prikaz bitno različitih razvoja emitiranja u Britaniji i Americi s poukama o konvergencijama i divergencijama funkcija informiranja, obrazovanja i zabave koje vrijede i danas. Nedvojbena vrsnost u sažimanju kompliciranog razvoja medija i njihovih socijalnih funkcija tijekom dvadesetog stoljeća nije upitna. Ono što nedostaje je teoretiziranje odnosa između ljudi i tehnologije, odnosno načina na koji ljudi oblikuju tehnologije i kako njima povratno bivaju oblikovani. Jedan od rijetkih primjera gdje se autori skromno upuštaju u takav pothvat je, pomalo nevjerojatno, izum bicikla: “Razvoj prijevoza kao medija, kao i u slučaju oglašavanja, uz ekonomski imao je psihološki aspekt. Bicikl se mogao smatrati, kao što će Marshall McLuhan 1960-ih smatrati medije kao što su radio i televizija, ‘produžetkom’ čovjeka. Čovjek na biciklu nije bio samo čovjek i stroj. On je bio i ‘brži čovjek'”. U poglavljima posvećenim masovnim medijima izostanak problematiziranja odnosa ljudi i medija, koji još uvijek muči  humanistiku, doista je čudan s obzirom da je ulog u igri odgovor na pitanje što znači biti čovjek. Jednim od simptoma penetracije masovnih medija u društveno tkivo Timothy Melley, autor Carstva urote, vidi u osjećaju nemoći glede pojedinačnog djelovanja čije manifestacije nalazi podjednako u  akademskim raspravama, visokoj književnosti i teorijama zavjere. Doživljava je kao reaktivnu formaciju liberalnog modela osobnosti prema kojoj je pojedinac racionalni i motivirani akter koji posjeduje zaštićenu unutrašnju jezgru uvjerenja, žudnji i sjećanja. Panika glede moći djelovanja znači razotkrivanje načina na koji društvene komunikacije utječu na identitet i moć djelovanja pojedinca, ali istodobno znači i odbacivanje tog otkrića. Njeni uvidi su radikalni, ali je ona zapravo duboko  konzervativan odgovor budući da nastoji očuvati predodžbu sebstva koja se, kako vrijeme prolazi, pokazuje kao neodrživa. Treba biti pošten prema Burkeu i Briggsu. Niz zamjerki koje možete pripisati njihovoj knjizi ako očekujete redefiniranje pojmova  ljudi i medija i posljedično, njihovog međusobnog odnosa, može biti proizvoljno velik. Ostanak u granicama paradigme koja je predložena u naslovu knjige prinuđuje čitatelja da joj prizna ustrajnost u jednoj ideji koja bi trebala postati pretpostavka svakog pisanja o prošlosti.

Kad gledamo u prošlost realno za nas postaje činjenicom te smo u njoj skloni vidjeti nešto što je jedino moguće. Narativno sintetiziranje građe koje je linearne naravi ukida svaku kontingenciju zbog čega je Schlegel povjesničare nazvao prorocima koji proriču unatrag. Temeljna vrlina ove knjige leži u tome što odbacuje linearnu viziju napretka izraženu pretjeranom vjerom u jezik uzroka i posljedica. Socijalna historija možda ne posjeduje zadovoljavajuću metodologiju za proučavanje dinamike nelinearnog razvoja, ali Burke i Briggs kompenziraju taj nedostatak čestim ukazivanjima na slijepe ulice, duge zastoje, nužna skretanja i brojne stranputice na modernizacijskom putu. Prikaz medijske evolucije izložen u ovoj knjizi pokazuje kako razvoj medija nije niti neprekidan niti pravocrtan. Ponekad ljudi na njega imaju veći, a ponekad manji utjecaj. Politizacija analize jasno ukazuje na postojanje mogućnosti da obećavajuću tehnologiju zakoči  inferioran standard kao u slučaju slobodnog softvera ili električnog auta, dok mnogi obećavajući tehnološki pravci, ako vam je do primjera iz industrije zabave, poput 3-D kinematografske tehnologije ili holograma, pukim slučajem ostaju nerazvijeni. U jednom Burke i Briggs sigurno imaju pravo. Povijest je priča o kontingenciji, a ne o nužnosti. O propuštenim prilikama, a ne o mrtvim izvjesnostima. O ničim izazvanoj sreći, a ne o ispunjenim obećanjima.

	Knjiga Socijalna povijest medija: Od Gutenberga do Interneta Petera Burkea i Ase Briggsa u prijevodu Marka Gregorića izašla je u izdanju zagrebačke naklade Pelago.

Knjiga Socijalna povijest medija, od Gutenberga do Interneta pruža jedan od najboljih uvida u razvoj medija i njihov društveni kontekst, počevši od epohalnog izuma tiskarstva u 15. stoljeću, pa do uspona elektroničkih medija i interneta, koji su otvorili nove, uzbudljive i nesagledive medijske prostore budućnosti. Iskusni autorski dvojac, povjesničari Peter Burke i Asa Briggs cijenjeni su stručnjaci i za druga razdoblja. Prvi za renesansu i razna područja kulturne povijesti, drugi za viktorijansko razdoblje i radijsko i televizijsko emitiranje u Velikoj Britaniji. Širina njihova znanja, interdisciplinarnost i uronjenost u živo društveno tkivo, pri čemu ističu kompleksnost vremena i međuprožimanje različitih medija (nasuprot shvaćanju povijesti kao napredovanja, smjene jednog medija drugim, novim i usavršenijim), čine ovu knjigu toliko iznimnom. 

Pišući o pojedinom mediju, knjizi, novinama, radiju, televiziji ili internetu, Burke i Briggs osvjetljavaju široku sferu društvenih pojavnosti, na scenu dovode i velike i male igrače, i genijalce-izumitelje i epizodiste, sve one koji su imali neku ulogu u medijskim transformacijama. Oni nastoje dati sliku pojedinog vremena u totalnom planu, pa su stoga posebno analizirane i važne teme poput specifikuma usmene i pismene kulture i obrazovanja u ranonovovjekovnom razdoblju; ili emigracije, industrijalizacije i tehnoloških otkrića u 19. stoljeću; ili pak stvaranja javnog mnijenja i publike koja utječe na fokusiranje medija na trojstvo informiranja, komuniciranja i zabave. 

Socijalna povijest medija ističe se kao neophodna literatura za cijeli niz društveno-humanističkih struka (u Velikoj Britaniji je prvi put objavljena 2002. i do danas je doživjela tri dopunjena izdanja i mnoštvo prijevoda), a i kao inspirativna studija za širi krug čitatelja, koja ukazuje na presudnost medija u različitim povijesnim kontekstima i vremenima. Knjigu, koju objavljuje Pelago, preveo je Marko Gregorić. 

Peter Burke zaposlen je kao profesor kulturne povijesti na Sveučilištu Cambridge i jedan je od najpoznatijih povjesničara današnjice. Napisao je preko dvadeset knjiga koje su prevedene na mnoge svjetske jezike, a među njima se izdvajaju: Talijanska renesansa, Junaci, nitkovi i lude: narodna kultura predindustrijske Evrope, Izmišljotine Luja XIV, Očevid: upotreba slike kao povijesnog dokaza, Jezici i zajednice u predindustrijskoj Europi, Povijest događaja i preporod pripovjedanja te Što je kulturna povijest?

Asa Briggs slovi za najutjecajnijeg britanskog povjesničara za viktorijansko razdoblje i istraživača povijesti radio i televizijskog emitiranja u Velikoj Britaniji. Predavao je na mnogim sveučilištima (Leeds, Sussex, Oxford) i autor je niza važnih knjiga poput trilogije Viktorijanski ljudi, Viktorijanski gradovi i Viktorijanski predmeti te Povijesti emitiranja u Velikoj Britaniji u 5 tomova, studija Doba napretka 1783–1867 te Socijalna povijest Engleske.

Izvor: Pelago 

Radi se o jednoj od najboljih i najcitiranijih studija o povijesti medija koja prati kompleksne putanje razvoja različitih medija s posebnim naglaskom na međudjelovanje komunikacijskih medija i drugih aspekata društvenog i kulturnog života. Obuhvaća sve najvažnije faze u razvoju medija: od prijelaza s rukopisa na tisak, razvoja medija knjige, pojave prvih novina i uopće javne sfere, tehnoloških otkrića koji su omogućili radio i televiziju, pojave Interneta i novog medijskog mapiranja svijeta u 20. stoljeću. Socijalna povijest medija prvi put je objavljena prije deset godina u Velikoj Britaniji, a otad je doživjela tri nova i nadopunjena izdanja.

Politika, ekonomija i tehnologija promatraju se unutar paradigmi socijalne i kulturne povijesti čime se izbjegava tehnološki determinizam i s njime povezane pretjerane simplifikacije. Mediji se sagledavaju kao sistem u neprestanoj promjeni unutar kojeg tehnološke inovacije igraju manju ili veću ulogu. Ljudi nisu ni pasivni recipijenti koje oblikuju mediji niti su mediji odraz kulture i društva u kojem su nastali. Briggs i Burke upozoravaju na važnost prepoznavanja napetosti između zadanih struktura i ljudskog djelovanja koje ih mijenja prilikom proučavanju fenomena medija.

Asa Briggs jedan je od najpoznatijih britanskih povjesničara. Autor je nezaobilaznih studija o viktorijanskom razdoblju. Bavio se također poviješću medija što je rezultiralo peterosveščanim kapitalnim djelom The History of Broadcasting in the United Kingdom. Peter Burke je profesor emeritus kulturne povijesti na Cambridgeu. Njegovo osnovno polje interesa je povijest ranog novog vijeka. Proslavio se metodološkim inovacijama na područjima socijalne i kulturalne historije. Na hrvatski su mu prevedene knjige  Očevid – Upotreba slike kao povijesnog dokaza i  Što je kulturalna povijest.

A.J. / Pelago