Više o sistemskoj nebrizi za društveno isključene osobe mogli smo početkom veljače saznati na tribini Beskućništvo i mogućnosti stambenog zbrinjavanja, koju je organizirala Udruga Pravo na grad u zagrebačkom Kulturno informativnom centru – KIC. Potaknuti sustavnim zanemarivanjem problema jedne od socijalno najugroženijih skupina, organizatori su na raspravu pozvali socijalnog radnika i izvršnog direktora Hrvatske mreže za beskućnike Zvonka Mlinara, koordinatoricu Kuće ljudskih prava Tinu Đaković te predsjednika Povjerenstva Grada Zagreba za dodjelu stanova u najam Marina Živkovića. Razgovor je moderirao Mauro Sirotnjak iz Prava na grad.

Zvonko Mlinar je ukratko predstavio funkcioniranje Hrvatske mreže za beskućnike, krovne organizacije koja okuplja pružatelje usluga toj društvenoj skupini. Iako je i ranije neformalno djelovala, Mreža je osnovana prije deset godina i trenutno okuplja 18 organizacija, od koji 14 ima prenoćište. Osim zbrinjavanja i pružanja pomoći, organizacija se bavi i zagovaračkim radom, a prisutna je u Splitu, Šibeniku, Rijeci, Zadru, Puli, Karlovcu, Varaždinu, Osijeku, Dubrovniku i Zagrebu. Unatoč raširenosti Mreže, njihovi kapaciteti su daleko od dostatnih za zbrinjavanje svih kojima je potrebna pomoć. Raspolažu s 420 mjesta u prihvatilištima i prenoćištima, dok se istovremeno procjenjuje da u Hrvatskoj živi više od 2000 apsolutnih beskućnika – onih koji nemaju krov nad glavom ili borave u objektima koji nisu namijenjeni za stanovanje. Mlinar je napomenuo da usluge udruga nisu dovoljno financirane te da postoji opasnost da će do kraja svibnja trebati zatvoriti sve prostore za dnevni boravak – koji se financiraju projektno – jer Ministarstvo socijalne skrbi još nije objavilo natječaj za dodjelu sredstava. U isto vrijeme, prema procjenama Mreže oko stotinjak ljudi spava na Glavnom kolodvoru i vagonima vlakova.

Uzroci beskućništva dobro su poznati, kao što su to i skupine ljudi koje pogađa, rekao je Mlinar. U prvom je redu riječ o osobama koje su oduvijek socijalno isključene i izolirane od drugih, ili su to zbog životnih razloga u nekom trenutku postale. Tako su posebno ugrožene osobe koje su doživjele raspad obitelji, koje pate od neke ovisnosti ili drugih psihičkih poremećaja, mladi iz alternativne skrbi te žene starije životne dobi. Prema Mlinaru, za neke od osoba – pogotovo one sa psihičkim poteškoćama, koje sačinjavaju značajan dio populacije beskućnika – ne postoje adekvatni kapaciteti u prihvatilištima, već bi im prije svega trebalo pružiti odgovarajuću profesionalnu skrb. No neposredni uzroci beskućništva nisu ograničeni na traumatske doživljaje iz osobnog života, već značajnu ulogu imaju i minimalne socijalne naknade niti približno dostatne za dostojanstven život – drugim riječima, nebriga institucija.

O kapacitetima Grada Zagreba da pomogne u rješavanju stambenog zbrinjavanja socijalno ugroženih pričao je Marin Živković. Napomenuo je da sadašnji uvjeti prema kojima Ured za upravljanje imovinom i stanovanje dodjeljuje stanove nisu pogodni za ljude u beskućništvu. Naime, beskućništvo uopće nije prepoznato kao relevantna kategorija u tom procesu. Trenutno su na snazi dvije Odluke o dodjeli stanova, prva se odnosi na najam stanova, a druga na javni najam stanova. Iako sličnog naziva, ove kategorije pokrivaju različite segmente društva: Odluka o najmu stanova odnosi se na stambeno zbrinjavanje osoba u težim socijalnim okolnostima, dok je druga namijenjena nižoj srednjoj klasi. Međutim, veliki je problem što su u obje odluke glavni kriteriji – to jest, faktori koji donose najviše bodova – život s roditeljima, vrijeme provedeno u podstanarstvu i slično. Dakle, nije riječ o socijalno najpravednijem rješenju.

“Nove Odluke, koje su u pripremi, prepoznaju da se beskućništvo treba bodovati, najveći broj bodova će se dobivati s obzirom na razinu primanja, dok će poseban status imati mladi koji izlaze iz alternativne skrbi jer su prepoznati kao posebno ranjiva skupina. Budući da je proces dodjele stanova dugačak, razvijamo model kojim ćemo stvarati suradnju u upravljanju tim stambenim prostorima, tako da ćemo raspisivati natječaje za udruge, institucije i ustanove koje će se moći prijavljivati za stambeni prostor kako bi nekoga mogli zbrinuti, organizirati zajedničko stanovanje ili nešto treće”, sažeo je Živković planove gradske uprave. Također je napomenuo kako se prestalo s praksom dodjeljivanja stanova zaposlenicima Grada i “zaslužnim građanima”, kao i s praksom prodaje dodijeljenih stanova. Međutim, u prethodnim je desetljećima značajan dio gradskog stambenog fonda završio u privatnim rukama, što je smanjilo manevarski prostor Grada i stvorilo prijeku potrebu za obnovom stambenog fonda u javnom vlasništvu. Živković je stoga zaključio kako je prioritet Grada osigurati pravedan sustav dodjele stanova po socijalnim kriterijima.

Tina Đaković je temi pristupila iz perspektive ljudskih prava – konkretno, kroz perspektivu socioekonomskih prava. Kuća ljudskih prava u svom godišnjem izvještaju Ljudska prava u Hrvatskoj prati promjene politika i zakonskih okvira koja se tiču zdravstvenih usluga, adekvatnost stanovanja, obrazovanja te stanja socijalne zaštite. Socioekonomska prava proizlaze iz UN-ovog Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, kao i  Europske socijalne povelje, koju je RH potpisala, ali čiju revidiranu verziju nikad nije ratificirala, što znatno ograničava dostupne mehanizme za nadzor i osiguranje prava. Država također ne vodi brigu o praćenju socioekonomskih prava. Obveza o dostavi izvješća koju je RH preuzela kao potpisnica UN-ovog pakta ispunjena je tek 2020. godine, i to za izvještaj koji je trebao biti dostavljen 2006. U tom je pogledu Đaković podcrtala da postoji još mnogo prostora za unapređivanje stanja u sferi prava.

Krajem 2021. godine, usvojen je Nacionalni plan za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti u kojem je zacrtan cilj smanjenja stope siromaštva na 15 posto do 2027. godine.  Međutim, Đaković je naglasila da u izradu plana nisu bile uključene organizacije civilnog društva koje se bave pružanjem socijalnih usluga, kao što nisu prepoznate ranjive supine u riziku od siromaštava i beskućništva, a ni inovativni modeli koji bi pomogli u socijalnoj inkluziji. Kao primjer jednog takvog modela, Živković je naveo stambene zajednice. Riječ je o trogodišnjim programima u kojima se korisnicima_ama osiguravaju smještaj,troškovi režija, hrana, kao i svi oblici pomoći potrebni da se izvuku iz izuzetno teške situacije. 

Modeli i rješenja, dakle, postoje, sve ostalo je rezultat političkog odabira.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Bogatom korpusu istraživanja o mladima nedavno je doprinio i Studentski.hr s publikacijom Nezaposlenost i socijalna isključenost mladih u Hrvatskoj. Riječ je o anketi provedenoj online na uzorku od 1046 nezaposlenih mladih osoba. Namjera je bila istražiti učinak nezaposlenosti na socijalnu isključenost, tj. ispitati kako nedostatak zaposlenja kao važnog izvora osjećaja vlastite vrijednosti utječe na sudjelovanje u društvu. Uzorak nije bio reprezentativan, posebno je nesrazmjerno visok udio osoba ženskog roda i visokoobrazovanih, pa rezultate treba uzeti sa zrnom soli. Iako se zbog nereprezentativnog uzorka ne može tvrditi da istraživanje nudi kompletnu sliku društvene integracije ono je ipak istaknulo nekoliko u javnosti zanemarivanih tema – subjektivno iskustvo nezaposlenosti, kao i načine preživljavanja bez redovitih prihoda.

Prema podacima Eurostata trenutno je stopa nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj 20.6 posto. Doduše ta brojka ne uključuje ekonomski neaktivne, osobe koje su nerijetko u tolikoj mjeri obeshrabrene iskustvom na tržištu rada da su odustale od traženja posla pa više nisu ni evidentirane kao nezaposlene. Dakle, otprilike svaka četvrta mlada osoba nema posao i vlastite prihode. Značajna je i činjenica da je ovakva visoka stopa zapravo historijski prilično solidan rezultat – uzimajući u obzir da se u prethodnom desetljeću u periodima penjala i do 50 posto. Upravo zbog konstantne prisutnosti u društvu, strukturnu se nezaposlenost ne bi smjelo reducirati samo na ekonomske efekte, ona je zapravo dio procesa odrastanja i socijalizacije, kao i važan čimbenik integracije u društvo.

Prema istraživanju o socijalnoj isključenosti koje je proveo Studentski.hr, gotovo 70 posto mladih smatra da zbog nezaposlenosti nemaju mogućnosti sudjelovanja u društvenom i javnom životu, a više od 60 posto ih ne može financijski podmiriti osobne potrebe. Nezaposlenost prema tome ne vide kao problem koji zahtijeva političku participaciju, već je prije svega prepreka takvom angažmanu. Naime, sudjelovanje u društvu ograničeno im je na privatne odnose. Tako velika većina smatra da se mogu osloniti na osobe iz svoje okoline za financijsku i emocionalnu pomoć. Budući da gotovo 90 posto ne koristi prava za nezaposlene – vjerojatno zato što ne zadovoljavaju uvjete za financijsku pomoć Hrvatskog zavoda za zapošljavanje – preživljavanje mladih ovisi upravo o neformalnim mrežama potpore koje obuhvaćaju osobe iz njihove okoline.

Institucije su mjesta na kojima mladi rijetko traže pomoć. Između ostalog, malo je vjerojatno da ju uopće mogu dobiti u potrebnom obujmu. Stoga se ponajviše obraćaju obitelji, prijateljima i partnericama/ima – čija im potpora istovremeno osigurava određeni stupanj participacije u društvu. Autorice/i istraživanja stoga su zaključili da mladi generalno nisu društveno isključeni, “iako su često nezaposleni i neintegrirani u tržište rada, mogu itekako biti integrirani u društvo, a to sve ovisi o socijalnim mrežama koje im sprječavaju nastajanje socijalne izolacije.” No njihova je participacija posredovana privatnim i obiteljskim odnosima i zapravo na  tim odnosima i završava. Slični rezultati potvrđeni su i u opsežnom istraživanju zaklade Friedrich Ebert – prema njima, 80 posto mladih svoje slobodno vrijeme primarno provodi u obitelji.

Neformalne mreže preuzimaju posao financijske, savjetodavne i psihološke pomoći. Kako je jedna ispitanica napisala, “činjenica da me roditelji i prijatelji podržavaju u emocionalnom smislu, primjerice, tješe me kad se osjećam loše zbog nezaposlenosti te ne stvaraju pritisak na mene svakodnevnim pitanjima jesam li što pronašla, gledam li natječaje i sl. izuzetno mi znači. Također, javljaju mi za svaku priliku za zapošljavanje u mojoj struci za koju čuju te me ohrabruju da idem na razgovore za posao.”

S druge strane, medijska percepcija mladih je poprilično manjkava – kada se direktno ne osuđuje neko ponašanje, nerijetko se reciklira klišejizirani narativ o poraznim statistikama zaposlenosti, nedostatku “praktičnog” obrazovanja, demografiji itd. Ukratko, ne priča se previše o njihovu svakodnevnom iskustvu. Zato nije iznenađujuće da golema većina ispitanika/ca, gotovo njih 90 posto, smatra kako mediji ne izvještavaju dovoljno o potrebama i društvenim problemima nezaposlenih. Primjerice, pristupi koji bi izašli iz okvira službenih statistika i pažnju posvetili psihološkim ili sociološkim posljedicama nezaposlenosti u javnosti su gotovo u potpunosti zapostavljeni.

Zanemarivanje konkretnog iskustva nezaposlenosti ima i latentne ideološke funkcije. Budući da se o njihovom zajedničkom iskustvu u javnosti šuti, mladi ostaju politički fragmentirani i pasivni, međusobna solidarnost je osuđena na opća mjesta, na apstraktnu predodžbu “loše situacije u državi”. Štoviše, čini se kako je fragmentacija zadnjih godina priželjkivani rezultat nedostatnih institucionalnih mjera – u smislu aktivnog promoviranja poduzetništva kao preferiranog rješenja nezaposlenosti. Strukturni problem želi se preobraziti u pitanje osobne odgovornosti i snalažljivosti na tržištu. Nezaposlenost postaje nešto što se tiče samo pojedinačne osobe i njezine poduzetničke inicijative, ili postaje predmetom jednako besmislenih teza o (ne)racionalnom odabiru obrazovanja. To ima daljnju posljedicu povećanja psihološkog pritiska i izoliranosti jer neuspjeh u traženju posla može biti doživljen kao mana osobnog karaktera i gubitka pouzdanja u vlastitu vrijednost.

U najgorem scenariju izostanak formalne i dostupne pomoći može dovesti do osjećaja srama. Jedna je sudionica istraživanja tako napisala: “sram me tražiti novac ili bilo kakvu psihološku pomoć i ako se ponudi, rijetko prihvatim. Što se tiče da me roditelji uzdržavaju, svjesni su situacije u državi i da je trenutno takva situacija, a ja im obavljam sve fizičke poslove koji sami ne mogu. (ispadne da sam im domaćica).” Strah i sram od nezaposlenosti utkan je u svijesti pojedinaca od dječje dobi, odmalena utječe na percepciju okoline, kao i na njihove društvene odnose. Čitave su generacije odrasle znajući da njihova samostalna egzistencija nakon školovanja nije zagarantirana, osobito kad je riječ o siromašnim sredinama. Kako je u intervjuu za Večernji list istaknula psihologinja Marina Ajduković, u Hrvatskoj nije rijetkost da su djeca spremna prilagoditi vlastite interese i obrazovanje radi eventualnih potreba kućanstva.

Stoga ovisnost o neformalnim mrežama potpore nije tek neutralna činjenica ili lijep odraz društvene solidarnosti. Ne smije ih se romantizirati, već im treba pristupiti kritički. Primjerice, formiranje i održavanje društvenih odnosa i veza iz egzistencijalnih razloga čini te odnose prinudnima – u najmanju je ruku riječ o neravnopravnim odnosima moći. Konkretno to znači da mladi radi preživljavanja mogu ostati zarobljeni u štetnim, ponekad i zlostavljačkim odnosima. Porast nasilja u obitelji tijekom pandemije to djelomice potvrđuje. No ovisnost o neformalnim mrežama ne dotiče se samo individualnog iskustva –  ona je i integralni dio reprodukcije cjelokupnog društva.

U analizi neformalnih mreža ne smije se zaboraviti kontekst postrecesijskog desetljeća. Neoliberalne politike štednje nametnute s namjerom saniranja šteta krize i pokretanja novog ciklusa akumulacije “autsorsale” su velik dio tereta socijalnih usluga s institucija na građane. No kako su se pojedinačni građani našli u situaciji da ni sami nemaju dovoljna sredstava za život, čak i kad su zaposleni, prisiljeni su grupirati svoje prihode – poglavito u  obitelj i domaćinstvo. Troškovi i društvena reprodukcija uspješno su izmješteni u “privatnu” sferu, ali ne znači da su nestali.

Prekarno materijalno stanje proizvodi sebi primjerene ideološke forme. Nije slučajnost da mladi postaju konzervativniji, kao što to nije ni rast političkih opcija koje parazitiraju na “obiteljskim vrijednostima”. Kako je to u eseju Dvije vrste fašistoidnih politika istaknuo slovenski sociolog Rastko Močnik, kada je domaćinstvo osnovna jedinica preživljavanja onda treba “zaoštriti nadzor nad ponašanjem i načinom rada članica i članova obitelji, pogotovo žena i djece. U jačanju nadzora i zaoštravanju discipline dobro dođu oruđa koja su pri ruci: religiozna ideologija, etnička lojalnost, tradicionalne vrijednosti. Tzv. obnova patrijarhalne obitelji, uskrsnuće tradicionalnih obrazaca, ‘retradicionalizacija’ – sve su to novi načini društvenosti koje iznuđuje suvremeni kapitalizam. Identitetska konstrukcija učvršćuje veze u domaćinstvu, ujedno omogućujući da se ponovo uspostavi mreža potpore u okolini koju su inače uništili kapitalistički procesi.”

Discipliniranje mladih traje od ranog djetinjstva. Strah od nezaposlenosti utječe na odabir obrazovanja, a prekarno stanje na tržištu rada utječe na formiranje društvenih odnosa. U mrežama potpore dominira obitelj kao bazična jedinica preživljavanja, što pak pruža plodno tlo tradicionalističkim ideologijama. A sve se to zajedno odvija u kontekstu raspada države blagostanja. Egzistencijalna nesigurnost koju mladi ističu kao glavnu brigu stoga se ne tiče samo preživljavanja, niti je izolirana od ostatka društvenih problema. Zato problem participacije u političkom i društvenom životu nije moguće riješiti isključivo obrazovanjem, već stvaranjem prostora u kojem će to sudjelovanje uopće biti moguće – kao i ravnopravnim uključivanjem mladih u taj proces.

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. srpnja 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK. 

Više o Europskim strukturnim i investicijskim fondovima možete saznati ovdje, a o Europskom socijalnom fondu na ovoj poveznici. 

Naglasivši da je “traženje posla posao za sebe”, Halić je istaknula kako među teže zapošljive osobe spadaju i mladi bez radnog iskustva, te je s Gavrilović predstavila niz mjera koje provode ove institucija, a koje bi mladima trebale olakšati prvi ulazak na tržište rada. Pod krovnim nazivom Garancija za mlade, te bi mjere trebale omogućiti mladima da se što prije aktiviraju, te predstavljati sigurnosnu mrežu kako u prelasku iz obrazovnog u svijet rada ne bi bili prepušteni sami sebi. Ukratko su predstavljene i nove smjernice za najpopularniju mjeru poticanja zapošljavanja mladih – stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa (SOR). Gavrilović je naglasila kako se učinkovitost SOR-a konstantno prati te se na temelju rezultata unose promjene koje bi trebale pridonijeti njegovoj većoj učinkovitosti.

Nove smjernice trebale bi biti više ciljane, a jedna od njih je i proširenje mjere na osobe starije od trideset godina koje iz različitih razloga nisu ranije imale mogućnost rada u struci za koju su se obrazovale. Istovremeno, mjera se neće moći koristiti za struke koje su u Hrvatskoj deficitarne kako bi se izbjeglo snižavanje cijene rada, a poslodavci će morati zaposliti barem jednu trećinu osoba na stručnom osposobljavanju ako će mjeru željeti koristiti i dalje. To bi u konačnici trebalo dovesti do manje upotrebe SOR-a i porasta upotrebe drugih mjera.

Kroz program Klub za zapošljavanje, rad s mladima u riziku od socijalne isključenosti te mladima na kraju obrazovanja, predstavila je Ljiljana Ban. Klub uglavnom djeluje na istoku Zagreba (Dubrava, Sesvete) i u njega se mogu uključiti svi koji traže posao. Prvenstveno pruža podršku i motivaciju za ustrajanje pri traženju posla, te korisnicima pomaže pri pisanju životopisa i vježbanju intervjua, a važan dio njihovog djelovanja odnosi se na rad s bivšim zatvorenicima kojima se pomaže pri traženju legalnog posla. Ban ističe kako je Klub također otvoren tražiteljima azila i osobama koje su tek dobile međunarodnu zaštitu pošto je to skupina u izrazito velikom riziku od socijalne isključenosti, no kaže kako im se do sada nitko iz ove skupine nije javio.

Kao jednu od opcija za dugotrajno nezaposlene osobe, Aleksandra Živković predstavila je Europsku volontersku službu (EVS) koja omogućava mladima da nekoliko mjeseci volontiraju u nekoj od zemalja Europske unije. Ovaj program počiva na sustavu mentorstva i orijentiran je prema volonterima, te za prijavu ne zahtijeva nikakve prethodne kompetencije. Osim veće mobilnosti i upoznavanja načina života kao i načina rada u drugim zemljama, EVS bi mladim osobama trebala pomoći steći radno iskustvo u struci ili području koje ih zanima, a za koje se nisu nužno obrazovali, kao i steći poznanstva i socijalni kapital koji će im pomoći pri razvoju karijere. Iako je program predstavljen kao šansa za mlade u takozvanoj NEET kategoriji (niti se obrazuju, niti su zaposleni), odnosno onima kojima treba najveća pomoć, ostaje nejasno koliko je on zapravo dostupan socijalno najugroženijim osobama, prvenstveno onima koji si ne mogu priuštiti godinu dana volontirati, odnosno ne tražiti posao. Ovaj program također ni na koji način ne garantira zaposlenje, tako da je sasvim izvjesno da se osoba nakon godinu dana izbivanja vratiti s izgubljenim kontaktima i propuštenim prilikama, te s ništa boljim mogućnostima zaposlenja. Umjesto šanse za one “najugroženije” čini se kako je ovaj program tek opcija za proširivanje životopisa te servis visokoobrazovane srednje klase.

Na neodrživost ovakvog sustava poticanja zapošljavanja upozorio je Marin Živković, istaknuvši kako se previše javnog novca koristi na visokoobrazovane, tražene radnike, umjesto na teško zapošljive osobe. Istaknuo je također kako je SOR sada ukinut za deficitarna zanimanja iako bi bilo logično da želimo osposobljavati upravo one radnike kojih na tržištu nedostaje. “To onda nije osposobljavanje, nego rad i u tom smislu u njega treba uključiti pripadajuća radna prava” naglasio je.  Također je istaknuo kako sve ove mjere nisu puno utjecale na kvalitetu života i položaj mladih na tržištu rada. Iako su smanjile nezaposlenost, zbog niskih primanja i sve nesigurnijih oblika rada, položaj mladih se pogoršao.

Prema istraživanju CESI-ja s početka 2015. godine u kojem su sudjelovali  mladi između 18 i 30 godina, 65 posto ispitanika i ispitanica bilo je nezaposleno, a od onih koji su zaposleni svega 35 posto radilo je na neodređeno – svi ostali su zaposleni preko nestalnih i nesigurnih oblika rada. Također, 60 posto zaposlenih mladih ima plaću manju od hrvatskog prosjeka, a od svih koji su radili ili volontirali tijekom studija, samo njih 40 posto je od toga imalo koristi u svijetu rada, tj. samo ih je toliko u konačnici zaposleno.

Sve mjere zapošljavanja ili pomoći pri zapošljavanju predsatvljene na panelu usmjerene su isključivo na pojedinca i njegove osobne vještine koje neprestano treba usavršavati kako bi povećao svoju konkurentnost. Istovremeno poslodavci ne riskiraju ništa, niti su dužni ikako pridonositi stručnom usavršavanju radnika, dok nerijetko očekuju jeftinu radnu snagu savršeno skrojenu prema svojim potrebama. Apsurd takvog sustava pokazuju primjerice banke koje imaju milijunske profite, a besramno koriste mjere zapošljavanja. Čini se dakle kako je unatoč dobrim željama i ponekad velikom entuzijazmu njegovih provoditelja, čitav sustav postavljen na krivim nogama, a inzistiranje na takvom sustavu gura nas sve dublje u provaliju nejednakosti i socijalne isključenosti.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao primjer iz Hrvatske izdvojeno je socijalno poduzeće Humana Nova iz Čakovca. Humana Nova je zadruga koja potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba kroz proizvodnju i prodaju kvalitetnih i inovativnih tekstilnih proizvoda od ekoloških i recikliranih materijala za domaće i inozemna tržišta. Zadruga ima četrnaest zaposlenih – četiri osobe s invaliditetom, pet dugotrajno nezaposlenih starijih žena, visoko obrazovanu mladu dizajnericu tekstila kojoj je to prvo zaposlenje, dvije dugotrajno nezaposlene mlade majke, dugotrajno nezaposlenu mušku osobu te visoko obrazovanog upravitelja ekonomista.

Kao što je istaknuto u izvještaju Europskog vijeća, Humana Nova prikupila je oko 600 000 kilograma odjeće i obuće do kraja lipnja 2015. “Radi se o konkretnom učinku na smanjenje emisije CO2 u atmosferu te smanjenje korištenja gnojiva i pesticida u proizvodnji sirovih materijala za manufakturu tekstila. Djelatnost zadruge ima pozitivan utjecaj na cjelokupnu zajednicu u kojoj se nalazi. Putem donacija, zadruga je pomogla više od 70 obitelji u Međimurskoj županiji i okolnom području, a šira zajednica pomaže Humanu Novu putem financijske i materijalne potpore, poput donacija stare odjeće, što također ima pozitivan utjecaj na okoliš. Osim potpore obiteljima, zadruga pomaže i dvadesetak lokalnih organizacija”.

Socijalna zadruga Humana Nova Čakovec jedno je u nizu društvenih poduzeća koja na području Međimurske županije razvija Autonomni centar – ACT. ACT Grupa je konzorcij društvenih poduzeća, organizacija i pojedinaca koji promiču, razvijaju i unapređuju društveno odgovorno ponašanje i poslovanje, društvenu i solidarnu ekonomiju, društveno poduzetništvo i civilno društvo. Osim Autonomnog centra i Humane Nove, tu su i ACT Printlab d.o.o, ACT Konto d.o.o, Centar za eko-društveni razvoj – CEDRA Čakovec, Centar za pomoć u kući Međimurske županije, Socijalna poljoprivredna zadruga Domači vrt, ACT Press d.o.o, Volonterski ured Međimurja i Knjižnica Tabula Rasa.

Strategija razvoja društvenog poduzetništva usvojena je prije više od godinu dana, čija je primarna zadaća bila uspostava zakonodavnog i institucionalnog okvira, kasni s provedbom pa tako praćenje razvoja društvenog poduzetništva, poreznih olakšica i pristupa njima, još uvijek nisu u procesu rješavanja. No, nakon više od godinu dana najava, 1. srpnja raspisan je poziv za dostavu projektnih prijedloga za poticanje društvenog poduzetništva koji će s financirati iz Europskog socijalnog fonda. Osnovna ideja ovog poziva je ispitati stanje društvenog poduzetništva u Republici Hrvatskoj i utvrditi koje su potrebe društvenih poduzetnika te će poslužiti kao osnova za kreiranje budućih poziva usmjerenih na razvoj društvenog poduzetništva, kao i na visinu sredstava koja će se u sklopu tih poziva dodjeljivati. 

Poziv je prvi korak u stvaranju sustavne podrške razvoju društvenog poduzetništva koji uključuje financiranje niza informativnih i edukacijskih aktivnosti kojima će se unaprijediti status društvenog poduzetništva u području vidljivosti i prepoznatljivosti, financijsku podršku poslovanju postojećim društvenim poduzećima, kao i podupiranje svih oblika poslovnih aktivnosti organizacija zainteresiranih za otvaranje društvenog poduzeća ili pokretanje društveno-poduzetničke djelatnosti. 

Ciljane su skupine poziva voditelji i zaposlenici u društvenim poduzećima, skupine u nepovoljnom položaju na tržištu rada (osobe s invaliditetom koje nisu na tržištu rada, hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, članovi obitelji smrtno stradalih, zatočenih i nestalih branitelja iz Domovinskog rata, mladi, žene, pripadnici romske nacionalne manjine) te javni službenici. Osigurana su sredstva u iznosu od 8 milijuna kuna, najmanji iznos zatraženih bespovratnih sredstava je 400 tisuća kuna, dok je najviši iznos 800 tisuća kuna. Natječaj je otvoren do 2. rujna.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.