U fokusu video rada pojavljuje se Lanina baka Milka koja je čitav svoj radni vijek provela za tezgom radeći u Nami. Baki Milki Nama je bila jako važna te joj je često “tepala” moja Nama. Čujemo već staru baku Milku koja objašnjava da je živjela na Sopotu, ali usprkos udaljenosti od robne kuće na Ilici, nikad nije zakasnila na posao. “Nije to samo zato što karakter mog posla zahtijeva točnost već zato što cijenim rad. Ovaj posao mi odgovara i dopada mi se jer volim ljude, volim gužvu, dinamiku tog života”, pojašnjava nam baka Milka. 

Nakon nje, naraciju preuzima Kosovac koja se vraća u svoje djetinjstvo i uspomene s bakom koje su usko vezane uz Namu, bakine kolegice i šetnju Ilicom. Uz naraciju vrte se obiteljske fotografije i kolaži. U kolaž malog crvenog kovčega ulaze fotografije bakinih uspomena među kojima se izdvaja zlatni sat kojeg je dobila za 25 godina rada u Nami. “Priča se, bako, kako Name možda uskoro neće biti. Niti one na Kvatriću, a niti ove tvoje ljepotice u Ilici, ostalih i onako odavno već nema”, govori Kosovac povezujući uspomenu Name s uspomenom na baku koje više nema.

Slušajući priču o baki Milki i ja sam odlutala u svoja sjećanja i uspomene. Kad sam bila malena često sam slušala priče o svojim tetama sa šibenskog Baldekina koje su voljele svoj posao i bile prave “trgovkinje od zanata”. Izdvojit ću tetu Sonju koja je radila u mesnici u Masnoj ulici u Šibeniku. Radila je na odjelu za suhomesnate proizvode, a 1983. godine primila je nagradu Najboljeg trgovca grada. Da je bila “meštar od zanata” dokazuje priča o velikom kolutu sira. “Sonjin dućan i samoposluga do njega dobili su veliki kolut sira, otprilike kao guma od auta. Ona je svoj prodala u tren oka, a kod ovih do nje taj sir se poteza danima. Na kraju su joj dali svoj sir i ona ga je prodala u roku odma’”, podsjetio me otac na dobro znanu priču o vještini tete Sonje. 

Autorica je prije projekcije video rada konstatirala: “Tko danas za svoju firmu kaže moja firma, to nešto govori.” I stvarno govori. Sonja i Milka voljele su svoj posao, na njemu bile poštivane i nagrađivane te su nakon radnog vijeka s njega nosile lijepe uspomene, što, nažalost, danas nije slučaj zbog niskih plaća, nedostojanstvenih radnih uvjeta, nesigurnih poslova i sveopćeg srozavanja radničkih prava.

Ta stvarnost vraća nas u Namu danas – mjesto na kojem sam se, zajedno s prijateljicom, našla na prezentaciji ovog umjetničkog istraživanja. Stigle smo nešto ranije pa smo vrijeme odlučile skratiti šetnjom po Nami i “bacanjem očiju” na raznorazne artikle. Ona se zaustavila pored satova jer joj “baš treba zidni sat”, a ja sam se bacila u istraživanje drugih polica. Pored blagajne sam načula razgovor kupca i blagajnice koji su govorili o Nami u periodu Jugoslavije. To me podsjetilo na razlog dolaska u Namu pa smo ostavile satove i police i uputile se na radni zadatak.

Na drugom katu primijetile smo grupu ljudi koja je izgledala kao publika ovog umjetničkog rada, ali prostor ni po čemu nije odavao da će se tu odviti neki događaj. Prijateljica i ja smo se zalijepile za vitrinu s CD-ovima dok se drugi kat počeo lagano puniti ljudima. Kasnije sam primjetila da se na izloženim televizorima, koji su u prodaji, vrti video uradak. Svi smo se poredali pored televizora i čekali početak programa.

“Ne znam koliko je često posjećujete inače kad nisu ovako svečane prilike. Muziku ne možemo stišati, instalacija će je nadglasati”, rekla je Lana Brčić prije uvodnog govora. Cijeli događaj se uklopio u Namu i njezin ritam te tražio od publike da se prilagodi danim uvjetima. Tako je i bilo. Nakon početnog gunđanja da se govori ne čuju, svi smo se približili govornicama i podesili uši na frekvencije njihovih glasova.

Publici se prvo obratila Dražena Vudrag Stojić ispred Name koja je istaknula da će Nama ove godine obilježiti 143 godine svoga postojanja. Sve je započelo 1869. kada su bečki trgovci Kastner i Öhler stigli u Zagreb. “Sam naziv Nama, odnosno Narodni magazin, datira iz lipnja 1945. godine”, kazala je Vudrag Stojić i nastavila s faktografijom. Kao jednu od inovacija Name istaknula je prve pokretne stepenice u Jugoslaviji. Nadalje, Nama je prva krenula s kataloškom prodajom 1959. godine, a još jedna u nizu inovacija bile su pokretne trgovine odnosno prenamjenjeni autobusi koji su vozili po manjim mjestima gdje je ljudima bilo teže doći do Naminih proizvoda.

“Važno je da već 1957. godine Nama otvara svoje samoposluživanje, prvo samoposluživanje u bivšoj državi, a prva je imala i potrošačke kredite”, istaknula je Vudrag Stojić. Naglasila je kako danas postoji puno specijaliziranih ekskluzivnih prodavaonica, butika, modnih salona, samoposluga, ali u Namu će, ako ni zbog čega, ljudi doći iz neke navike, iz potrage za onim “što nigdje drugdje ne možemo naći nego baš u Nami”.

U razgovor se uključio i sin Franje Balena, prvog direktora Name koji je poduzeće vodio 25 godina. Kao dodatnu zanimljivost istaknuo je kako je tada postojao poseban fond za manje krađe. “On nije htio zvati miliciju da ne bi to sad izazvalo neke pretumbacije kod kupaca nego se to refundiralo iz fonda. Naravno, ako je neki tip ukrao malo više onda su ga stavili na crnu listu, ali nije htio raditi preveliku uzbunu”, prepričao je Balen. Ovakav tip poslovanja više se ne prakticira, a štetu najčešće snose prodavačice s već ionako malim plaćama.

Kosovac je u svom govoru objasnila da je video rad samo prvi dio šireg interdisciplinarnog umjetničkog projekta koji ima radni naziv Narodni magazin. “Htjela bih u sklopu projekta napraviti dokumentarni dugometražni film i virtualni muzej artefakata, uspomena, priča i drugih stvari vezanih uz Namu”, kazala je Kosovac i istaknula kako je rad započela prije objave da će Nama ići u prodaju. Objasnila je kako je on ujedno apel za angažmanom oko čuvanja brenda Name koji će, s obzirom na prodaju, možda prestati postojati.

Prije projekcije videa jedan čovjek iz publike podsjetio nas je na pjevača Zvonka Špišića koji u svojoj Trešnjevačkoj baladi spominje Namu. Potom je Brčić s najlonom omotanim daljinskim upravljačem pokrenula video rad i podesila ton tako da nam muzika i ostala komešanja vrlo žive Name što manje remete gledanje.Na kraju projekcije muzika s videa utapa se u muzici koja se čuje u robnoj kući i polako nas vraća na drugi kat Name. Osvrćem se oko sebe i u gužvi prepoznajem prijateljicu. Oko nje je par suznih očiju i paket maramica koje putuju iz ruke u ruku. Za kraj smo svi pozvani da zapišemo svoje uspomene na Namu koje će Kosovac uključiti u nadolazeće projekte. Ljudi su se raspršili po prostoru u potrazi za čvrstom podlogom na kojoj će podijeliti svoja sjećanja.

“S jednom željom ostavljenoj za nas da bude bolje, nego što je danas” stihovi su u Špišićevoj Trešnjevačkoj baladi. Sa zidnim satom u vrećici, prijateljica i ja izlazimo na stražnji izlaz i nastavljamo put ulicom Pavla Radića – nošene nostalgijom za vremenom u kojem nismo živjele i željom da Nama ostane s nama.

Hrvatski školski muzej po prvi put temeljito je istražio dio svoje građe koja je tematski povezana s djelovanjem pionirske organizacije te njezinom ulogom u odgoju i obrazovanju tijekom socijalističke Jugoslavije, odnosno SR Hrvatske. Punim nazivom Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić izložba je koja nastoji prikazati kako je izgledalo biti školarac u Jugoslaviji. Važno je spomenuti da izložbu nije moguće pronaći na Trgu Republike Hrvatske 4, zbog obnove zgrade muzeja koji je prije nekoliko godina stradao u potresu. Trenutno je rad muzeja prebačen na adresu Hebrangova 5, gdje se nalazi galerija Hrvatskog školskog muzeja Školica za 5 u kojoj se može razgledati ova izložba. 

Povratak u izgubljeno vrijeme – u doba Jugoslavije, ova izložba pokušava postići prikazom jednog školskog dana u životu pionira. Predmeti koji su se mogli pronaći u torbi svakog pionira; knjige Mate Lovraka Vlak u snijegu i Družba Pere Kvržice, kao i Ježeva kućica Branka Ćopića ili Grga Čvarak Ratka Zvrka, podsjetnik su toga da Jugoslavije možda više nema, ali da su ovi naslovi i danas aktualni. Ne samo zato što su lektire, već zato što su zanimljive, zabavne i poučne. Pouke nekih od tih knjiga poput toga da su zajednica i sloga važne u suočavanju s problemima i nedaćama univerzalne su i nastavljaju biti relevantne. U postavu se također mogu pronaći i predmeti koji simboliziraju pionirstvo poput znački, slikovnice Ja sam pionir, pionirske zastave i knjižice, koji će zasigurno biti poznati onima koji su i sami bili pioniri jer možda te predmete i dalje čuvaju na mjestima poput tavana. U socijalističkoj Jugoslaviji, svi prvašići bili su primani u Savez pionira u kojem se poticala privrženost domovini, Titu, Narodnooslobodilačkoj borbi i revoluciji. Također, sudeći prema knjizi Igora Dude Danas kada postajem pionir, savez je pružao sadržaje za slobodno vrijeme koji su poticali dječju igru i stvaralaštvo, te promovirao ideju humanosti i općih ljudskih vrijednosti. Na taj način djeca su bila oblikovana prema idealnom “liku pionira” koji je predstavljao prvi korak u formiranju novog socijalističkog čovjeka kao “svestrane stvaralačke ličnosti”.

Na izložbi saznajemo da biti članom saveza pionira Jugoslavije nije bilo obavezno, no rijetko se događalo da je netko odbio prisustvovati tom svečanom događanju. Postati Titovim pionirom onodobno je bio važan socijalni obred inicijacije u socijalistički društveni režim. Primitak pionirske knjižice nešto je poput izrade osobne iskaznice. Svaki pionir morao je napamet naučiti zakletvu:

“Danas, kada postajem pionir
Dajem časnu pionirsku riječ:
Da ću marljivo učiti i raditi
I biti dobar drug;
Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu
Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da ću razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da ću cijeniti sve ljude svijeta
koji žele slobodu i mir!”

Osim “četiri čarobne riječi” mali pioniri morali su savladati lekcije poput toga kako ljubiti vlastitu domovinu, boriti se za bratstvo i jedinstvo i činiti sve što nalaže drug Tito. Iako načelno nema ništa loše u domoljublju, ovdje je bila riječ o indoktrinaciji djece koja su morala pristati uz ideje koje niti ne mogu razumjeti. Nije mi cilj demonizirati socijalizam, dapače, vrijedi spomenuti da se utjecaj ideologije unutar obrazovanja nije događao samo pod socijalizmom, već se događa i u sadašnjem kontekstu. To će svakako potvrditi nedavno povlačenje srednjoškolskog udžbenika povijesti. U svakom slučaju, važno je reći da ova izložba ne propituje ideologiju i ne nastoji dublje istražiti niti ispitati sam pojam pionirstva, već nastoji na donekle uspješan način prikazati pionirstvo kao identitetsku kategoriju.

Veliku ulogu u izložbi zauzimaju učenički radovi koji su nerijetko vezani uz tada važne događaje u pionirskom kalendaru. Dan Republike, Dan Jugoslavenske narodne armije, Dan dječje radosti, Dan mladosti neki su od tih zaboravljenih datuma. Iako nisu estetski najuspješniji, ovi sastavci, likovni i ručni radovi spomenik su vremena unutar kojeg su nastali te u sebi kriju povijesnu vrijednost. Crteži na kojima se nerijetko pojavljuje crvena zvijezda, jugoslavenska zastava ili povici u čast drugu Titu trag su ideologijom obojanih didaktičkih metoda koje su usvajali mali pioniri. 

Kao jedan od značajnih elementa izložbe predstavljen je film nastao 1989. godine u Eksperimentalnoj osnovnoj školi “Ivan Goran Kovačić” Borovo u Vukovaru koji se po prvi put prikazuje u javnosti. Film prikazuje učenike i njihov školski dan, interijer i eksterijer škole koji oslikavaju jugoslavensko školstvo. Neki od predmeta koji se nalaze u filmu mogu se razgledati i na samoj izložbi. Osim toga, važno je spomenuti da se u filmu, kao voditelj dječjeg kviza, pojavljuje Siniša Glavašević. Dok mlađe generacije posjetitelja vjerojatno neće znati tko je bio i što simbolizira Glavašević, onima starijima koji znaju ostat će gorak okus koji će ih podsjetiti na strahote koje su uslijedile dvije godine nakon snimanja filma. Nameće se pitanje je li moguće u svakodnevnici iščitati tragove onoga što će budućnost donijeti? Je li se u tom vremenu mira moglo nazreti razdoblje razaranja koje je uslijedilo? Iako možda nije moguće doći do tih odgovora, izložba stoji kao fragment koji potiče na razmišljanje o pionirima i Jugoslaviji.  

U zaključku, izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja uspješno baca svjetlo na jedno razdoblje koje se bitno razlikuje od suvremenog digitalnog doba. Kroz predmete, radove i film, posjetitelji imaju priliku doživjeti atmosferu školskog dana pionira u socijalističkoj Jugoslaviji. Unatoč nostalgiji (ili jugonostalgiji) koja se može osjetiti, izložba ne propituje dublje ideologije pionirstva niti nastoji analizirati njegovu širu društvenu ulogu. Ipak, pruža nam uvid u važnost tih vremena, od obreda inicijacije do ideološki obojenih didaktičkih metoda. Pioniri maleni donose sjećanja na djetinjstvo oblikovano socijalističkim vrijednostima, ali istovremeno postavlja pitanje koliko su te ideje ostavile trajan utjecaj na pojedince. Ova izložba je poput vremenske kapsule, podsjeća na vrijednosti i iskustva koja su oblikovala generaciju pionira, ali i potiče na razmišljanje o evoluciji društva i odnosa prema identitetu pionira u današnjem vremenu.

Tekst je nastao u sklopu Kulturpunktove novinarske školice uz mentorsku podršku uredništva Kulturpunkta.

Na te i slične temeljne postavke kulture sjećanja kao i historiografije uopće – puno puta utvrđene u teoriji i još više puta zaboravljene u praksi – važno je dodatno podsjetiti kada je riječ o našem današnjem reprezentiranju socijalizma. Naime, posljedice velikog loma u kontinuitetu sjećanja, opće “konfiksacije pamćenja” (kako glasi naslov jednog eseja Dubravke Ugrešić iz Kulture laži), koja se dogodila 1990-ih godina odjekuju i dalje našom sadašnjošću te određuju sadržaj i tonalitet povijesnih priča o vremenu jugoslavenskog socijalizma. Vremenu koje nam je istovremeno posve blisko, toliko da o njemu mnogi mogu osobno svjedočiti, ali i prilično daleko, s obzirom na spomenuti lom koji je dublje potisnuo naš jučerašnji svijet. Politički dirigiran zaborav, praćen raznim oblicima režimske represije i društvenog izopćenja, doveo je do toga da su priče i prikazi socijalizma u postsocijalizmu redovito obilježeni falsifikatima i viškom ideološkog tlačenja, i to najčešće, s jedne strane, demonizacijom, a s druge, komodifikacijom i komercijalizacijom. Između tih fobija i filija, straha od socijalizma, njegove idealizacije i njegova tretiranja kao trendovske vintage robe, golemi je raspon neutralnijih uvida kakvi, unatoč promijenjenoj društvenoj atmosferi, i dalje nedostaju.

Socijalizam je zapravo danas poput lakmus-papira kojim možemo testirati mnogo toga: i tendencije u historiografiji, i stupanj očuvanosti ili oštećenosti osobnih i kolektivnih sjećanja, i stupanj ideologizacije pamćenja. Napisati neki tekst, snimiti film, seriju ili prirediti izložbu o nekom aspektu socijalističke prošlosti, znači ne samo istražiti određenu temu te riječima, slikama i naracijom posredovati o njoj neke spoznaje, već i biti svjestan društvenog konteksta i osjetljivosti svog posla, značenjskih utega koji on nosi i aktualnih posljedica spomenute konfiksacije pamćenja. Za razumijevanje tih priča ili slika socijalizma stoga je važno promotriti tko je i što ispripovijedao ili prikazao, ali još i više kako, kada i za koga je to učinio. 

Izložba Pioniri maleni – Crtice iz života pionira kroz zbirke Hrvatskoga školskog muzeja autorice Kristine Gverić tako svoje puno značenje i vrijednost dobiva u aktualnom društvenom kontekstu i s obzirom na to kakva sjećanja na socijalizam ona posreduje. Prije svega, sama činjenica da se izložba na temu pionirske organizacije održava u muzejskoj instituciji koja se jedina u Hrvatskoj bavi školstvom i aktivno sudjeluje u educiranju djece i mladih, ukazuje na to da socijalizam ipak polako prestaje biti “neželjena baština”. Naime, odgoj i obrazovanje danas su, kao i jučer, područja intenzivnog ideološko-političkog normiranja, pa uvrštavanje aktivnosti ovog muzeja u neobavezni kurikulum – što znači da škole mogu organizirati posjet ovoj izložbi – ima nezanemarivu važnost. 

Nadalje, riječ je o prvoj izložbi o povijesti djetinjstva i školovanja u socijalizmu organiziranoj u Muzeju od početka 1990-ih i raspada SFRJ, ali ne i prvoj na tu temu u preko sto i dvadeset godina dugoj povijesti te institucije. Naime, još 1974. u Muzeju je postavljena izložba pod nazivom Pionirska organizacija u socijalističkom odgoju mladih, a 1988. – u vrijeme sistemske krize, urušavanja socijalističkih ideja i gubitka osjećaja zajedništva – i ona znakovitog naziva Biti pionir – to znači mnogo. Također, izložba Pioniri maleni postavljena je u vrijeme u kojem postoji kakva-takva domaća praksa postsocijalističke muzealizacije socijalizma – uspostavljena npr. velikim izložbama Socijalizam i modernost: Umjetnost, kultura i politika 1950-1974. u MSU-u 2011.-2012. i Refleksije vremena 1945-1955. u Klovićevim dvorima 2012.-2013. –  u kojem se duže provode važna istraživanja socijalističke svakodnevice, najviše u Centru za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma u Puli. Centar je, nimalo slučajno, smješten dalje od središta akademske moći, a već je objavio sveobuhvatnu studiju na istu temu, Danas kada postajem pionir: Djetinjstvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma povjesničara Igora Dude. 

Premda sve te aktivnosti nisu dovoljne da se izbrišu ožiljci prisilne amnezije iz 1990-ih i relaksira kolektivno pamćenje, one su ipak pokrenule stvari s mrtve točke. Također, zahvaljujući tim i još nekim akterima, tekstovima i projektima, u javnoj se sferi postepeno osvještavaju važnosti “male povijesti”, povijesti svakodnevnog života i individualnih priča ispričanih “odozdo” u restauraciji prošlosti. Jer, dok “velika povijest” stavlja fokus na život visoke politike, smjene vlasti, ratove i prijelomne društvene događaje, i to uglavnom iz perspektive pobjednika, “mala povijest” uključuje mikro priče, obične teme, privatna sjećanja i iskustva bezimenih aktera, stvarajući time kompleksnu fresku neke epohe. 

Izložba Pioniri maleni odlično se uklapa u takvu, u nas prilično zakašnjelu, praksu otvaranja historiografije, pripovijedajući priču o “jednom slučaju”: instituciji Saveza pionira Jugoslavije, i školovanju i odrastanju u socijalizmu, i pri tome uključujući različite – službene i privatne, odrasle i dječje – perspektive. U tom smislu, odluka o njezinu postavljanju i trud kustosa u prezentiranju teme pionira zaslužuju veliku pohvalu.

Sam Hrvatski školski muzej čuva veliku građu iz druge polovine 20. stoljeća, a dobar dio nje vezan je upravo uz teme djetinjstva i obrazovanja u socijalizmu. No, ta građa ne samo da nije posljednjih 30-ak godina izlagana, već nije ni bila dugo uvrštena u stalni postav muzeja. Tako se aktualnom izložbom, čiji je povod 80. obljetnica osnivanja socijalističke Jugoslavije, skida svojevrsna “plomba” s dijela fundusa. Uz očekivana službena znamenja poput crvene marame, plave kape s petokrakom, pionirske značke, zastave i članske knjižice, veliki broj izložaka čine memorabilije osobne mikropovijesti poput učeničkih literarnih i likovnih radova i fotografija, što svjedoči, uz ostalo, i o potrebi onih koji su te predmete sačuvali da pamte jedno vrijeme, ali i o njemu posvjedoče drugima. Tu su i razni predmeti iz života tadašnjih đaka: početnice, bilježnice, igračke, knjige, školska kuta, dres za fiskulturu, kultna dvotomna enciklopedija Svijet oko nas, koja je prvi put objavljena 1960. i do početka 1990-ih doživjela je 12 izdanja te je bila izvor znanja i vizualne kulture mnogim generacijama stasalim u socijalizmu, i dr., sve prikupljano tijekom godina većinom privatnim donacijama. 

Izložbom je obuhvaćen dug vremenski raspon, od fotografija škola u NOB-u i izbjegličkim kampovima El Shatta (još jedne velike i dugo marginalizirane teme koja tek zadnjih godina, najprije izložbom El Shatt u Hrvatskom povijesnom muzeju 2007.-2008., dobiva vidljivost), preko 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih, do školske 1989./90., kada je posljednja generacija prvašića primljena u pionire. Pametnim odabirom izložaka i kombiniranjem vizura, ova opsegom nevelika izložba – smještena u samo tri sobe privremene galerije Školica za 5 Hrvatskog školskog muzeja, s obzirom da se glavna zgrada renovira – daje vrlo dobar uvid u povijest pionirskog djelovanja. S obzirom na značaj same pionirske organizacije, ona posredno osvjetljava i neke strukturne posebnosti socijalističke epohe, npr. načine na koji se ideologija kanalizirala u školama i svakodnevici i koje je poželjne vrijednosti sustav poticao kod djece i mladih. Naime, članstvo u Savezu pionira Jugoslavije kao “jedinstvenoj dječjoj organizaciji koja doprinosi socijalističkom odgoju djece osnovnoškolskog uzrasta”, kako stoji u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, prema knjizi Igora Dude, bilo je formalno slobodno, ali u praksi obavezno, jer su bez izuzetka svi učenici u prvom razredu primljeni u pionire, i to su bili sve do osmog razreda kada bi prelazili u Savez socijalističke omladine, u kojem su pak tek pojedinci bili aktivni. 

Djelovanje Saveza pionira, kao i svake druge organizacije u socijalističkoj Jugoslaviji, bilo je usklađeno s vladajućim idejno-političkim kursom, ali ono se nije svodilo samo na rituale polaganja pionirske zakletve, pisanje prigodnih sastavaka i izrade čestitki za državne praznike. Dapače, pionirska načela činila su bitan dio privatnih identiteta, nadilazila su dnevnopolitičke dogme i kult ličnosti te uključivala pozitivne socijalističke kao i univerzalne vrijednosti poput solidarnosti, zajedništva, jednakosti i socijalne inkluzivnosti. Također, Savez pionira bio je “odgojna, samoupravna, patriotska, društveno-zabavna organizacija, zasnovana na potrebama djeteta za udruživanjem i bavljenjem najraznovrsnijim društvenim i stvaralačkim aktivnostima”, kako stoji također u Pravilima i programskoj osnovi Saveza pionira Jugoslavije, pa se nastojalo organizirati ne samo školske dane, već i utjecati na dokolicu i slobodno vrijeme učenika. Takvi različiti aspekti priče o pionirima na ovoj su izložbi većinom primjereno prezentirani pa se višekratno ističe da je riječ o organizaciji koja je “odgajala socijalističkog čovjeka”, ali i nadilazila okvire jednog političkog sistema, potičući drugarstvo, socijalnu interakciju, zabavu, patriotska osjećanja, učenje i slično. 

Ipak, naglašavanje ideologizacije s negativnim konotacijama na nekoliko mjesta u katalogu čini mi se suvišnim, jer se na taj način posredno formira zaključak da je isključivo socijalizam bio ideološki hipernormiran sustav, dok su današnje škole lišene ideologije, propisivanja poželjnih sadržaja i ispolitiziranih rituala. Činjenica da više ne postoji organizacija slična Savezu pionira Jugoslavije nikako ne znači da živimo u deideologiziranom dobu i da su današnja djeca i mladi pošteđeni, fukoovski rečeno, sustava nadzora i kazni. Jednostavno, ideološki neutralne pozicije ne postoje, a sfera institucionalnog odgoja i obrazovanja uvijek odražava dominantne društvene ideje i načela – jučer samoupravnog socijalizma, a danas demokratskog neoliberalizma. Ne mislim da je takvo što trebalo biti eksplicitno iskazano na ovoj, uistinu vrijednoj izložbi, niti da njezinim posjetiteljima – nekom osnovcu ili srednjoškolcu – treba tupiti o filozofiji politike, ali mi se čini da se u podtekstu, u balansiranju jezičnim registrima, trebalo malo pažljivije koristiti značenjske megalite poput pojma “ideologija”.

Osim tih sitnijih propusta, koncept i realizacija izložbe odlično odgovaraju njezinoj edukativnoj svrsi i prilagođeni su recepcijskim mogućnostima očekivane publike, u zadanim prostornim uvjetima Muzeja. Naime, kako su se mijenjali socijalistički programi i društvena energija vremena tako su se mijenjale aktivnosti pionira i poimanje njihove važnosti u životu učenika. Taj višedecenijski razvoj ovdje je uklopljen u jednostavnu i efektnu naraciju o godišnjim dobima pionirskih aktivnosti. U formi kalendara, bez viška digresija, jasno i pregledno prikazani su najvažniji dani, aktivnosti i obredi pionirskog života: rujan, početak školske godine i prvi razred; Dan Republike 29. novembar i svečanost primanja u pionire; pa Dan JNA, Dan dječje radosti i Nova godina; izrada čestitki za Dan žena, 1. Maj i posvete radnicima i tvornicama; Dan mladosti sa štafetama i porukama Titu, Dan oslobođenja Zagreba i sl. Preko učeničkih crteža i sastavaka evociraju se također logorovanja, radne akcije i izleti s poznatim itinerarima kao što su Pionirski grad ili Putovi AVNOJ-a, akcije poput 88 ruža za druga Tita, zajednička ljetovanja u odmaralištima kao način ostvarenja socijalne jednakosti i sl.

Izložbeni narativ o pionirima simbolički se zaključuje posljednjim izloškom, dokumentarnom videosnimkom u trajanju od gotovo 25 minuta koja prikazuje jedan dan u osnovnoj školi u Vukovaru u lipnju 1989. godine, a koju je amaterski snimio i Muzeju poklonio tamošnji učitelj. Video sažima brojne pionirske aktivnosti i znamenja. Vide se početnice i teke posve slične onima na izložbi, po panoima su izvješeni učenički radovi prepoznatljivih motiva, dok se u šetnji kamerom prikazuju uobičajene aktivnosti na odmoru, u učionicama i fiskulturnoj dvorani. Ništa se dramatično ne događa niti se sugerira ono što dolazi, ali iz današnje vizure, sa saznanjem o svemu što je nakon godinu, dvije, tri uslijedilo, čini se da gledamo jedan od posljednjih i divnih dana mira i običnih poslova. Nagovještaj kraja pojačava silueta u jednom kadru u kojoj prepoznajemo radijskog novinara i pisca Sinišu Glavaševića. 

Što nama danas znači pionirsko naslijeđe? Kako izgledaju kontinuitet obrazovnih praksi i mijene školskog sustava tijekom novije povijesti? Na koje se načine kurikulumi prilagođavaju vladajućim idejama i poželjnim vrijednostima i što npr. slučajevi poput nedavne zabrane jednog udžbenika ili pak potpuno različitih prikaza povijesti u udžbenicima država bivše Jugoslavije govore o ideologizaciji obrazovanja? Kako to da su pionirski ideali lako odbačeni početkom 1990-ih, jednako kao i ideali samoupravnog socijalizma ili federalnog zajedništva u koje su, po relevantnim istraživanjima, do dugo u 1980-e mnogi vjerovali? Takva si pitanja postavljam nakon odgledane izložbe i, jasno, nisam u tom jedina. Odgovore na njih ipak ne može dati niti jedan muzej, već samo otvorena, kompleksna i hrabra historiografija. Ono pak što može jedna izložba u školskom muzeju jest povezati se s takvom historiografijom te brinuti o tome da se njezini uvidi na dobar način reprezentiraju u izložbenim prostorima i posreduju jezikom razumljivim današnjoj djeci. Ova izložba to i čini.

Le Bon Marché jedan je od prvih primjera fenomena robnih kuća, koje su se u urbanim središtima diljem svijeta proširile drugom polovicom 19. stoljeća, postavši i nosioci i zrcala razdoblja obilježenog značajnim gospodarskim, društvenim i tehnološkim promjenama. Industrijalizacija, tehnološka modernizacija, arhitektonske inovacije, urbanizacija, jačanje srednjoklasnog društva, društvena pokretljivost, rodno obilježena javna i privatna sfera, organiziranje radničke klase – samo su neke od tema koje se mogu proučavati kroz fenomen robnih kuća. Robne kuće su više od arhitektonskih prostora, to su društveni i kulturalni prostori određeni odnosima klase, roda i rase, usidreni u političkim i socioekonomskim procesima modernoga društva.

U Zagrebu je, ali i u široj kontinentalnoj Hrvatskoj, sinonim za robne kuće postala Nama. Osnovana je 1945. godine kao veliko jugoslavensko trgovačko poduzeće Narodni magazin, čija je zadaća bila reorganizacija trgovine i opskrba stanovništva u razdoblju poslije Drugog svjetskog rata. U tom je periodu Jugoslavija još uvijek pratila sovjetski model, tako da je zagrebačka robna kuća bila jedna od podružnica centraliziranog državnog poduzeća sve do početka 50-ih, kada je u procesu ekonomske i administrativne decentralizacije postala samostalno poduzeće, a 1965. godine i službeno promijenila ime u Nama. 

Iako tada počinje priča o Nami kakvu poznajemo danas, u imaginaciji mnogih ona se često poistovjećuje sa svojom središnjicom na početku Ilice, bivšom robnom kućom Kastner & Öhler, koju su istoimeni bečki trgovci otvorili krajem 19. stoljeća. Ona je radila sve do utemeljenja NDH, kada je sin jednog od osnivača, Židov Franjo Öhler, bio prisiljen prodati svoje dionice, a dvije je godine kasnije sa suprugom Gertrude uhićen i deportiran u koncentracijski logor Buchenwald gdje su i ubijeni. Njegov poslovni partner Pavle Kastner je napustio Zagreb, a bivši zaposlenik Josip Grgić postao je novi vlasnik i promijenio ime robne kuće u Kastner & Grgić. U procesu arijanizacije otpušteni su svi radnici i radnice židovskog, srpskog i drugog “nepoželjnog” podrijetla. Većini neprimjetna spomen-ploča posvećena radnicima i radnicama stradalima tijekom Drugog svjetskog rata, nalazi se pokraj ulaza u robnu kuću i potrebno ju je sačuvati.  

Zgrada u Ilici bila je jedina Namina robna kuća sve do 1960. godine kada se otvorila Nama na Trešnjevci. Bila je to  ne samo prva robna kuća u Zagrebu nakon rata, već i prva koja radila po sistemu samoposluživanja, uvedenom u Jugoslaviju krajem 50-ih. Tijekom 60-ih godina Namine robne kuće iznikle su posvuda u Zagrebu; u Kustošiji, Volovčici (jedina koju je projektirala arhitektica, Marta Berček Gomoš), Dubravi, Trnskom i na Kvaternikovom trgu. Većina ih je imala samoposlugu u prizemlju, otvorenu staklenim izlozima prema urbanoj sredini, te industrijsku robu na potpuno zatvorenom katu, označenom prepoznatljivim plavim logom. Vrhunac dekade obilježila je Nama na Kvatriću, izgrađena od istarskog kamena, s devet katova prodajnog, skladišnog i administrativnog prostora, s pokretnim stepenicama, koje je poduzeće prvo uvelo u Zagrebu, supermarketom i kafeterijom u prizemlju te industrijskom robom na katovima, krojačnicom, restoranom i turističkim uredom.

Sedamdesetih i osamdesetih godina izgrađeno je manje reprezentativnih, ali arhitektonski heterogenih objekata: Nama na Remizi, opskrbni centar na Žitnjaku, robne kuće na Knežiji i Srednjacima koje su bile pripojene od poduzeća Inko, još jedna nova robna kuća na Srednjacima te Nama na Vrbanima, izgrađena povodom održavanja Univerzijade te ujedno i posljednja robna kuća poduzeća. Tik prije raspada Jugoslavije izgrađen je još i diskont u Španskom, novi trgovački model uveden u teškim ekonomskim uvjetima. Izuzev Zagreba, Nama je imala robne kuće i u Kumrovcu, Sisku, Bjelovaru, Vukovaru i Vinkovcima. Često se spominju Name i u drugim gradovima, međutim, one, osim imenom, nisu bile povezane sa zagrebačkim poduzećem. Krajem 60-ih Nama je također prva uvela prodaju preko kataloga, čime se proširila i izvan fizičkih okvira robnih kuća.

Nama je devedesete dočekala u teškoj financijskoj situaciji, a promjenom sistema transformirana je iz društvenog poduzeća u dioničko društvo. Nakon manje od desetljeća, proglašen je stečaj i prodane su sve robne kuće osim onih u Ilici i na Kvatriću, koje se sada nakon 23 godine stečaja također trebaju prodati radi podmirenja dugova. U siječnju je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode Grada Zagreba preventivno zaštitio zgradu u Ilici kao kulturno dobro, što znači da će se i nakon prodaje morati očuvati povijesna građevina i njezina namjena. Namu na Kvatriću će vjerojatno zadesiti prvotno prognozirana sudbina, koja uključuje potencijalno rušenje ili prenamjenu u hotel ili urede. 

U svakom slučaju, Nama kao trgovačko poduzeće nakon desetljeća nejasnog održavanja u stanju stečaja do kraja 2024. prestaje postojati. Usprkos upornom naglašavanju njezinog austrougarskog podrijetla, Nama je primarno vezana uz Jugoslaviju. Ona govori o društvu fokusiranom na modernizaciju trgovačke mreže kao važnog elementa životnog standarda, profesionalizaciju trgovine i srodnih zanimanja, brigu o edukaciji, stanovanju i odmoru radnika i radnica te razvoju novih dijelova grada centriranih oko robne kuće kao – riječima arhitekta Name u Trnskom Aleksandra Dragomanovića – žarišta urbane energije. Njezino je propadanje nakon 90-ih dio većeg procesa privatizacije i okorištavanja socijalističkim nasljeđem na postjugoslavenskom prostoru, koji je ostavljen na nemilost sve dok mu potpuna eliminacija nije jedina opcija koja preostaje – eliminacija radnih mjesta, materijalne i nematerijalne baštine, zajedničkih prostora svakodnevice pa i sjećanja. 

Neovisno o tranziciji sistema, robne kuće kao trgovački model desetljećima – a u SAD-u već nakon Drugog svjetskog rata – posustaju pod utjecajem raznih faktora, od selidbe trgovačkih zona u predgrađa do razvoja digitalne trgovine. U većini slučajeva robne su kuće, poput Le Bon Marchéa, postale elitnom lokacijom luksuzne trgovine, iako primjer berlinskog KaDeWe-a, koji je nedavno proglasio stečaj, pokazuje neodrživost i tog modela.

Iako je zaštita Name u Ilici važna, ona je privremeno rješenje koje ne govori puno što će se dogoditi s tim prostorom. Pritom je Nama na Kvatriću, kao i socijalistička graditeljska baština uopće, ignorirana i pada u sjenu. Umjesto inzistiranja na očuvanju Name kao poduzeća ili očuvanja trgovinske funkcije tih prostora, možda je značajnije očuvati vrijednosti uključivosti i društvene koristi koje Nama predstavlja kao institucija koja je stvorena za boljitak građana. Nedavni prijedlog da se robna kuća pariškog lanca Galeries Lafayette u Berlinu nakon zatvaranja pretvori u središnju gradsku knjižnicu ili jedan od koncepata britanskog arhitektonskog projekta The Department Store Reborn o pretvorbi robne kuće u centar za cjeloživotno obrazovanje, samo su neke od ideja koje bi mogle biti primijenjene i u našem kontekstu. Uz financijske mogućnosti, pri tome je važan senzibilitet gradske administracije da upravlja gradom u korist građana.

Ako su izlozi trgovina ogledalo grada koje se zapaža i pamti, kako je to 1965. zapisala nepoznata autorica ili autor u listu Naminog kolektiva, kakav je odraz budućnosti koji želimo u njemu vidjeti?

“Izložba Slike vremena – Dizajn i politika nastavak je postupnog procesa obrade golemog i značajnog opusa dizajnera Borisa Ljubičića od ranih 1970-ih do danas, putem serije izložbi i publikacija koje su dosad tematizirale vizualne identitete (izložba Simbol, znak, logo, brend, 2018; i knjiga Logo protiv kaosa – Identitetski dizajn Borisa Ljubičića, 2019.), dizajnerski projekt VIII. Mediteranskih igara (Dizajn projekt: VIII Mediteranske igre, Split 1979., 2013.) i cjeloviti vizualni identitet države (izložba New Look Croatia, 2013.). Ova, četvrta izložba po redu dolazi upravo u godini kada će Ljubičić primiti Nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva za životno djelo, a donosi kritičku refleksiju na radove koji su od ranih godina Ljubičićeve karijere više ili manje eksplicitno doticali politička i društvena pitanja, koja su jedna od središnjih u njegovom dizajnerskom radu”, iz teksta Marka Goluba.

Da bismo mogli zamisliti drugačije budućnosti, vratimo se nakratko u prošlost. Nakon pobjede na izborima 1970. godine, Allende i njegovi saveznici susreću se problemom implementacije ambicioznih planova – obećanom nacionalizacijom čitavih industrija, uspostavom i koordinacijom sustava distribucije osnovnih roba i potrepština osiromašenom stanovništvu – kao i s izrazito neprijateljski nastrojenim savezom bogatih čileanskih elita, vojske, stranih korporacija i američkih tajnih službi. Rušenje Allendeove “revolucije crvenog vina i empanada” (jedan od slogana Allendeove kampanje) zapravo je započelo još prije nego što je izabran za predsjednika. 

Međutim, jedno od neočekivanih oruđa na strani nove socijalističke vlade takozvani je Projekt Cybersyn. Skupinu ekonomista, inženjera i znanstvenika okupljenih oko projekta tehnološki kritičar Evgenij Morozov u svojem je nedavno objavljenom i istoimenom podcastu nazvao – The Santiago Boys. Morozov se tim naslovom referira na takozvane Dečke iz Chicaga, odnosno niz čileanskih studenata koji su u Chicagu studirali pod mentorstvom ekonomista poput Miltona Friedmana pa za vrijeme Pinochetove diktature implementirali usvojene neoliberalne ideje. Baziran na dvogodišnjem intenzivnom istraživanju – koje je uključivalo preko 200 intervjua, pedantan arhivski rad, ali i učenje pisanja scenarija – Morozovljev podcast funkcionira kao napeti historijski triler o tehnološkim inovacijama, špijunaži i političkim prevratima. Morozov kroz devet epizoda nudi detaljnu narativnu povijest projekta Cybersyn, detaljno dokumentiranu izvorima i pozadinskim napomenama.

No što je točno Cybersyn i zašto je uopće danas relevantan? Prema Morozovu, Cybersyn predstavlja možda jedinstvenu točku susreta između tehnologije i socijalističkog (samo)upravljanja ekonomijom i društvom. Ideja je bila uspostaviti sustav upravljanja u stvarnom vremenu koji bi omogućio prijenos podataka iz tvornica i poduzeća do središnjeg upravljačkog centra. Sustav zapravo nije osmišljen da ima središnju točku upravljanja, ali se činjenica da je u tadašnjem Čileu bilo dostupno tek jedno za svrhu primjereno računalo pobrinula za određene kompromise. Spomenuta razmjena podataka trebala je osigurati bolje razumijevanje trenutačnih proizvodnih uvjeta, omogućujući brže donošenje odluka i prilagodbi, čime bi se osigurala bolja koordinacija i efikasnost u cjelokupnom ekonomskom sustavu. Cybersyn je u konačnici trebao poslužiti kao primjer kako se tehnologija može koristiti da bi građanima u ruke dala moć, umjesto da ju oduzima.

U središtu priče o Cybersynu, kako je prepričava Morozov, nalazi se Stafford Beer, nekonvencionalna figura koja doživljava transformaciju iz britanskog obavještajca i korporativnog magnata u svojevrsnog socijalističkog gurua. Radeći u tandemu s Allendeovim mladim ministrom, Fernandom Floresom, Beer je svojim kibernetičkim rješenjima namjeravao izgraditi spomenutu decentraliziranu mrežu radničkog samoupravljanja. No njihovo partnerstvo dovelo je do nepredviđenih ishoda. Beer je zamijenio svoj korporativni život i posvetio se aktivizmu, dok se Flores upustio u sferu tehnologije, ostavljajući iza sebe svoja ljevičarska politička opredjeljenja za život i utjecaj u Silicijskoj dolini.

Dok je fokus podcasta čvrsto na Projektu Cybersyn, Morozov također veliku količinu pažnje posvećuje kontekstu turbulentne hladnoratovske Latinske Amerike, nudeći uvide u ključne događaje kao što su državni udar u Gvatemali, Nixonovo burno putovanje regijom, brazilski državni udar itd. Ta povijesna pozadina služi za osvjetljavanje zamršene dinamike koja je oblikovala tadašnju političku situaciju i uopće utrla put Allendeovu eksperimentu. 

Kako je spomenuto, Projekt Cybersyn pojavljuje se kao simbol alternativnih mogućnosti tehnološkog razvitka, te i danas nastavlja utjecati na razgovore o “digitalnom socijalizmu”. No istraživanje koje je Morozov predstavio u formi podcasta nastoji ne romantizirati dostignuća samog projekta – štoviše, ne bježi od utopijskih obilježja projekta, kao ni od Cybersynove neefikasnosti i nepripremljenosti u sukobu sa znatno bolje organiziranim neprijateljima. Međutim, za Morozova je važnost Cybersyna velikim dijelom upravo mitološka, u smislu da kao imaginarij pokazuje da su drugačiji načni razvoja tehnologije bili itekako mogući. “Kada solucionizam Silicijske doline propovijeda jedinstvena privatizirana rješenja za sve bolesti, vrijeme je da ponovno otkrijemo moćni antisolucionizam Salvadora Allendea: ‘Zahtijevamo pravo da tražimo svoja vlastita rješenja i da slijedimo puteve koji najbolje odgovaraju našim navikama i tradiciji’, poručuje Morozov.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Ekosustavima uključive kulture koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

BLOK – Lokalna Baza za osvježivanje kulture ovog tjedna organizira izložbu, šetnju i razgovor o urbanističkoj genezi zagrebačkog kvarta Trešnjevka pod nazivom Razvoj Trešnjevke: borba periferije za urbani standard. Osim autorice izložbe Tamare Bjažić Klarin, u popratnom programu će sudjelovati Filip Pračić, Lidija Butković Mićin i Nikša Božić. 

Tematska šetnja pod vodstvom autorice izložbe ukazat će na urbanistički razvoj Trešnjevke u relaciji s mijenama društveno-političkih sistema prve polovice 20. stoljeća, s fokusom na tri urbanističko-arhitektonska ansambla socijalističkog društva: kompleks s Robnom kućom NAMA na Trešnjevačkom trgu, potez Srednje škole u Dobojskoj i Stari park Trešnjevka s Centrom za kulturu Trešnjevka te Trg sportova sa zimskim plivalištem, hotelom i Domom sportova. Popratni razgovor će biti usredotočen na alate, planerske prakse i zakonodavni okvir, kojima je socijalističko društvo omogućilo sanaciju prostora, kao i na njihovu demontažu od 1990-ih.

U najavi izložbe organizatorice ističu kako je na primjeru gradske četvrti Trešnjevka, kao relativno malog prostora, moguće iščitati različite, nerijetko kontradiktorne, urbanističke procese i planerske prakse karakteristične za 20. stoljeće. U međuratnoj Kraljevini Jugoslaviji Trešnjevka je istodobno industrijska četvrt i radnički slum, a njezini se stanovnici bore za pravo na osnovnu komunalnu infrastrukturu – ali i planirano naselje za niži srednji sloj opremljeno jednim od prvih dječjih igrališta. U socijalističkoj Hrvatskoj Trešnjevka je pak dobar primjer takozvanog slum clearancea – odnosno, modernističkog zasijecanja u izgrađeno supstandardno tkivo kojim se čisti prostor za suvremenu stanogradnju i implementaciju prostora za kulturu i obrazovanje, opskrbu i rekreaciju.

U oba razdoblja stanovnici Trešnjevke aktivno participiraju u izgradnji svoje četvrti putem Komunalne organizacije južne periferije i Narodne fronte V. rajona. Sa stajališta same provedbe i brojnosti rezultata – predstavljenih na izložbi pomoću pet povijesnih karata na kojima se vidi transformacija prostora, njegova popunjavanja, reguliranja i opremanja – razlika između spomenutih razdoblja je značajna. No zajednička im je ipak razina društvene i političke volje da bolji životni uvjeti radništva postanu prioritet gradskih, a nakon rata i državnih politika. Sliku tog dugo sanjanog suvremenog života portretira i propagandni film za izložbu Porodica i domaćinstvo, održanu na Zagrebačkom velesajmu 1958. godine. Tema te davne izložbe je bila upravo gradska četvrt i njezine stambene zajednice koje zadovoljavaju sve osnovne životne potrebe svojih stanovnika.

Posljednja tri desetljeća Trešnjevka doživljava suprotne procese. Ponovno ulazi u zonu spekulacije, maksimalno se eksploatira zemljište, a obiteljske kuće se zamjenjuju predimenzioniranim višestambenim zgradama u zonama bez prikladne komunalne infrastrukture. Podređivanje kvalitete stanovanja profitu prati i izostanak planiranja prostora svakodnevnog življenja te društvenih sadržaja, o kojima se više računa vodilo čak i prije Drugog svjetskog rata. Navedene transformacije itekako koincidiraju s promjenama društveno-političkog uređenja.

Izložba će biti postavljena u prostoru BAZE, Nova cesta 66, od 8. do 15 studenog (od utorka do petka: 16 – 20h,  subota i nedjelja: 11 – 15h), a razgovor i šetnja će se održati u subotu, 12. studenog s polaskom u 11 sati ispred Name na Trešnjevačkom trgu.

Međutim, na izložbi Sunčana strana modernizma: turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962.-1972., održanoj u Oris Kući arhitekture, radilo se o drugoj strani domaćeg modernizma. Riječ je, naime, o modernizmu okrenutom Jadranu i turizmu koji tada, po prvi put u povijesti prostora koji je činio tadašnju Jugoslaviju, postaje uistinu masovna pojava. Ta masovnost, potaknuta dotad neviđenom industrijalizacijom, urbanizacijom i opismenjavanjem, pokazala se u izrastanju srednjeg društvenog sloja kao nosioca ekonomske djelatnosti s proizvodne, ali i s potrošačke strane. Velika državna poduzeća ulagala su u izgradnju hotela i odmarališta na obali, od kojih su neka, kroz nastojanja arhitekata, urbanista, dizajnera i ostalih stručnjaka, i danas ostala reprezentativni primjeri modernističke arhitekture.

U duhu epohe koju obilježava brutalizam, u izgradnji je poseban naglasak stavljen na dominaciju jednostavnih geometrijskih oblika, čistoću ploha i velik udio betona i čelika, no također su se dijelom i pratili već etablirani pokreti u arhitekturi kako Zapadne Europe, kao što su pokret Bauhaus i Le Corbusierov Unité d’Habitation model stanogradnje, tako i konstruktivizma u Sovjetskom savezu. Jednostavnost izraza u kombinaciji s veličinom turističkih kompleksa duž Jadranske obale, kao što su Haludovo na Krku ili hotel Libertas u Dubrovniku, također su sugerirale otklon od buržoaskih principa gradnje. Taj princip često su obilježavala ornamentirana pročelja, počesto historicistički i klasicistički utjecaji, ali i (nerevolucionarna) jednostavnost tlocrta i prostornih odnosa. Osim tog otklona, kroz masovnu arhitekturu u jugoslavenskom turizmu naglašava se upravo i princip jednakosti kao ultimativne vrijednosti tog vremena.

Osim spomenutih hotela, na ovoj nevelikoj, ali uistinu šarolikoj izložbi predstavljeni su i projekti poput hotela Solaris arhitekta Borisa Magaša, hotela Adriatic II Branka Žnidareca i hotela Maestral Julija DeLuce, Ante Rožića i Matije Salaja. Pored navedenih hotela predstavljen je i niz drugih objekata u Brelima i okolici (između Splita i Makarske) koje je najviše projektirao Ante Rožić, dok su interijeri uglavnom djelo dizajnera Bernanda Bernandija čije su stolice činile dio postava. Nadalje, relevantnost predmeta ove izložbe možda se najjednostavnije prenosi činjenicom da je jedan njen dio uključen u selekciju za izložbu Concrete Utopia u MoMA-i (Muzeju moderne umjetnosti) u New Yorku. Izložba se u Orisu mogla pogledati od 8. do 31. listopada.

Kustosi Maroje Mrduljaš i Mira Stanić potrudili su se da posjetiteljima putem što više različitih medija predstave ne samo konkretne projekte, nego i društveni, kulturni, ali i prirodni i topografski kontekst njihova nastanka. Osim kvalitetnih fotografija eksterijera u krupnom i sitnom planu te interijera, tu su i umjetničke instalacije koje su krasile interijere hotela i drugih objekata, makete samih objekata, ali i detaljan zemljovid južnog Jadrana na kojem se vidi podjela raznih gospodarskih zona te informativni film o samoj tematici. Jednostavna organizacija i nenametljivost izložbenog prostora u Kući arhitekture kroz specifičnost teme pružili su nam mogućnost fokusiranja na promatrano, ali i imaginarnog prelaska iz tmurnog, već dosta hladnog listopadskog Zagreba u sunčana ljeta na Jadranu šezdesetih i sedamdesetih, u nekima od najljepših, najskladnijih hotela koji su tamo ikada bili ili će ikada biti izgrađeni.

Danas se na SFRJ gleda iz različitih perspektiva, a one uglavnom ovise o mišljenju i iskustvu svakog promatrača. Ista ili slična stvar je i s mlađim generacijama, odnosno ljudima koji se slabo ili uopće ne sjećaju te države, pa ne mogu imati svoje mišljenje koje se temelji na iskustvu, ali mogu suditi po široko dostupnoj literaturi, videozapisima, predmetima pa i pričama starijih. 

Da bi se nešto stvorilo, potrebni su borba, trud, zalaganje, pa čak i stavljanje vlastitoga života u opasnost. Narodi na prostoru jugoistočne Europe vodili su velike borbe kako bi suzbili imperijalističke i ekspanzionističke težnje tadašnjih europskih sila koje su činile razna zvjerstva. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata vođene su mnoge bitke protiv okupatora, a glavni nosioci te borbe bili su partizani, odnosno vojnici Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. U borbi protiv okupatora, život je izgubilo preko 200 000 partizanskih boraca na prostoru cijele Jugoslavije. Uspostavljanjem novoga poretka u novoj državi, trebalo se dostojanstveno odužiti palim borcima. Davala su se odlikovanja, kao što je primjerice najpoznatija Partizanska spomenica 1941., koju su dobivali sudionici rata od 1941. godine. Neki su dobivali titule narodnih heroja, bilo to posthumno ili za života. Gradili su se spomenici posvećeni Narodnooslobodilačkom pokretu, što je i tema ovoga rada, a koji će postati materijalna kulturna baština.  

Spomenici posvećeni NOB-u u prvim su godinama bili osmišljeni po uzoru na sovjetske, odnosno u stilu socijalističkog realizma (socrealizam), koji je u Sovjetskom Savezu počeo znatno prije. U Jugoslaviji je taj stil trajao vrlo kratko, 8 do 10 godina nakon Drugog svjetskog rata. Taj stil se smatrao propagandnim, jer je pokazivao ljepote socijalističke države, odnosno najčešće je tematizirao radnike, seljake, borce, te prikazivao svakodnevicu. Najznačajniji su kipari toga stila bili Antun Augustinčić, Vojin Bakić, Želimir Janeš, Frano Kršinić, Vanja Radauš. Nakon razilaženja Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom, odnosno nakon sukoba Josipa Broza Tita i Staljina 1948. godine, hrvatski i općenito jugoslavenski umjetnici počinju se udaljavati od toga stila, te razvijaju nove. 

Doba socijalističke Jugoslavije zasigurno će se pamtiti i kao period u kojem se probio velik broj umjetnika, koji su pratili svjetske trendove, ali su naravno imali i svoj prepoznatljivi, takoreći “domaći” izričaj u kojem su koristili razne narodne motive. Uz ranije navedene kipare, ovdje su još i Dušan Džamonja i Bogdan Bogdanović. Oni su direktno utjecali na oblikovanje jugoslavenskog prostora po pitanju monumentalnih skulptura, a njihovi radovi su najzastupljeniji na području današnje Hrvatske. Uočavamo u njihovim djelima promišljenu i profesionalnu viziju kojom su ovjekovječili borbu protiv okupatora, patnju naroda za bolje sutra, te borbu za ravnopravnost svih ljudi. To su bili cijenjeni umjetnici u tadašnjem društvu, što pokazuje njihov opus radova i prepoznatljivost na domaćoj i svjetskoj umjetničkoj sceni. Neki od njih kasnije gube na svome značaju, uglavnom iz političkih razloga.

Socijalistička Jugoslavija, koja je promijenila puno službenih naziva tijekom svoga postojanja, trajala je od 1943. do 1991. godine. U tome periodu njezini raznoliki narodi uspjeli su podići sve iz temelja, nakon jakog ratnog rušenja i pustošenja. Kriza u Jugoslaviji počinje nakon smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, kada država više nema stalnog vođu, već se predsjednici izmjenjuju svake godine. Dolazi do svojevrsne “anarhije” unutar sustava. Nema više toliko kontrole kao prije, vanjski dug je rastao, a inflacija je bila sve veća. Dolazi i do raznih etničkih tenzija, počevši od one prve i najpoznatije 1981. godine kada kosovski Albanci zahtijevaju da SAP Kosovo postane Socijalistička Republika Kosovo. Kasnije dolazi do Jogurt revolucije 1988. godine, zatim do Govora na Gazimestanu koji je održao Slobodan Milošević 1989. godine povodom obilježavanja 600. obljetnice Kosovskog boja, pa do poznate utakmice Dinamo-Crvena Zvezda u svibnju 1990, zatim Balvan revolucije u kolovozu 1990. itd. 

Već je bilo jasno da Jugoslavija neće opstati pod tolikim pritiscima, te finalno dolazi do njezinog raspada 1991. godine. To je također godina kada počinje uništavanje spomenika NOB-a. 

Veliko je pitanje zašto dolazi do uništavanja spomenika? Odgovori su mnogi i uvijek se otprilike ponavljaju. Neovisna Republika Hrvatska prelazi na kapitalistički sistem slobodnoga tržišta, a to je značilo odbacivanje socijalističkog sistema. U tom početnom ratnom vihoru, kao jedan od načina bunta protiv dotadašnjeg režima počinje uništavanje elemenata koji su nastali tijekom njega. Zatim, koliko se to god negiralo, slijedi nacionalistički faktor. Godine 1991., tadašnja redovna vojska, Jugoslavenska narodna armija (JNA) izvršava agresiju, što dodatno izaziva bijes kod građana naspram bivšeg režima. Također, veliki problem je povijesna revizija Ustaškog pokreta, te obnavljanje tradicije tzv. NDH, kada partizani gube svoj značaj i postaju “negativci”, a time se umanjuje i ponižava antifašizam za koji se zalagala čitava demokratska Europa. 

Od 1991. godine do danas uništeno je oko 3 000 spomenika posvećenih NOB-u, i to nekadašnja monumentalna djela, kao što je Spomenik pobjedi naroda Slavonije, rad Vojina Bakića, koji je Hrvatska vojska minirala 1992. godine, Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, rad Mira Vuce i Stjepana Gračana, miniran 1991., i Spomenik poginulim borcima Splitskog partizanskog odreda Vuke Bombardellija, miniran 1992. godine.

Osim namjernih destrukcija spomenika, mnogi spomenici već desetljećima propadaju, kao što je Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj Gori, čija građa se sustavno krade, a danas je doslovno vidljiva samo skeletna konstrukcija. To je sudbina većine spomenika, od kojih su neki još uvijek meta vandala, ali i lokalnih funkcionera, koji rade razne promjene u okolišu samo kako bi ih mogli maknuti iz javnog prostora. Za to je izvrstan primjer spomenika u centru Gračaca, koji se nalazi u centralnom gradskom parku, ali je tamo sada postavljeno dječje igralište kako bi se moglo zaključiti da je jedan manji spomenik zapravo prijetnja za djecu koja se iz godine u godinu sve manje igraju, ne samo zato što imaju drugačiji oblik zabave, već zato što ih sve manje. Vjerojatno bi se uklanjanjem socijalističke baštine poboljšala demografska slika, tako zasigurno neki misle. 

Ima naravno i pozitivnih primjera obnove spomenika i njihova vraćanja u nekadašnje stanje. Jedan primjer je obnovljen Spomenik ustanku naroda Hrvatske u Srbu, koji je devastiran koncem Domovinskog rata, a obnovljen i ponovno predstavljen 2011. godine. Obnovljen je i Bjelovarac, skulptura Vojina Bakića koja prikazuje partizanskog borca, a nalazi se u parku Borik u Bjelovaru. To su neke od poznatijih obnova, a ima ih još po cijeloj Hrvatskoj, no takve vijesti ostaju na lokalnoj razini. 

U vezi same perspektive spomenika NOB-a, rekao bih da podizanjem svijesti kod građana imaju velike šanse za obnovu, a time bi i cjelokupan pokret koji se borio protiv okupatora ponovno mogao postati onaj “pozitivac”. Partizani su od 1990-ih do danas prikazivani u jako negativnom svjetlu, što se prvenstveno vidi u školskom programu. Vrlo malo se uči o njima te se više naglašavaju njihove negativne karakteristike, što djecu i adolescente često dovodi u konfuziju jer nisu sigurni što bi trebali misliti o njima. Kako godine odmiču, pojavljuju se napori da se partizane pozitivno prikaže, ali treba još poraditi na tome.

Do tada, naše društvo treba ustrajati u borbi protiv vandala i protiv težnji onih koji propagiraju ideje pod kojima su milijuni nastradali. Potrebno je osposobiti ljude da racionalno pristupaju ovih temama kako bi umjeli dati informirani sud i razlikovati dobro od zla.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Nick Hayes i Naomi Burton američki su producenti koji na sličan način žele stvoriti streaming medij koji će sadržaje obrađivati iz lijeve, socijalističke perspektive, a za razliku od komercijalnih medija, njime će se upravljati suradnički. “Means TV je postkapitalistička streaming platforma temeljena na pretplatama i izravno se suprotstavlja kapitalističkoj industriji zabave”, kažu Hayes i Burton za Hyperallergic. Hayes i Burton žele razviti platformu sličnu Netflixu koja će producirati originalni sadržaj i prikupljati i prikazivati proizvodnju drugih autora za koje smatraju da dijele njihove vrijednosti. “Producirat ćemo i distribuirati sadržaj s ciljem pružanja kooperativne platforme za socijalističke pisce, filmaše i komičare. Nakon što platforma zaista zaživi postat će mjesto za serije, dokumentarce, igrane filmove, kratke filmove, komediju i animaciju”, objašnjavaju Hayes i Burton.

Osnivači Means TV-a proslavili su se 2018. godine s reklamnim videom za političku kampanju Alexandrie Ocasio-Cortez koja je ubrzo nakon toga izabrana za članicu američkog Kongresa, kao i još neke progresivne demokrate. Video koji Ocasio-Cortez prikazuje kao političku amaterku u borbi protiv karijerista i političke mašinerije viralno se proširio internetom i vjeruje se, uvelike pomogao mladoj ženi pobijediti na unutarstranačkim izborima Demokrata. Hayes i Burton kažu da im je pri odabiru projekta važno da rade za osobe kojima vjeruju s jasnom socijalističkom porukom. Tako je i počela njihova suradnja – upoznali su se na sastanku Demokratskih socijalista Amerike u Detroitu nakon pobjede Trumpa na izborima 2016. godine. “Kad smo se upoznali kroz DSA shvatili smo da smo oboje vrlo važni provoditelji korporativne propagande, a mogli bismo se izmaknuti iz toga i koristiti vještine koje imamo za promociju socijalizma. Imamo sve te vještine, a koristili smo ih kako bi govorili isključivo anti-radnički jezik”, kaže Hayes. Burton dolazi iz korporativnog marketinga i odnosa s javnošću, a Hayes ima iskustva s produkcijom korporativnih filmova i oboje su radili za detroitsku automobilsku industriju. Tako su došli i do imena – Means of Production (Sredstva proizvodnje). “Dok smo razgovarali, shvatili smo da ja stvaram oglase, Naomi razvija društvene medije i neka treća osoba razvija proizvod. Mi smo sredstva proizvodnje. Ideja je ostala, a također i svijest da pridonosimo puno više tim korporacijama nego nam one daju do znanja”, kaže Hayes.

Zanimljivo je da ovakav projekt kreće baš iz Detroita, grada koji je zadnjih desetljeća postao svojevrsni simbol urbanog i socijalnog propadanja koje slijedi urušavanje kapitalizma. Detroit je i određeni simbol američkog Srednjeg Zapada (Midwest), industrijskog područja SAD-a kojim su nekad vladali radnici i sindikati i iz kojeg su kretale sve progresivne revolucije, a sada je uporište konzervativaca. Hayes i Burton  također spominju kako se u zadnje vrijeme puno priča o revitalizaciji koju Detroit doživljava zadnjih godina, no velik broj ljudi i dalje živi u siromaštvu i radnička klasa tu revitalizaciju zapravo ne osjeti.

Hayes i Burton pokrenuli su kampanju Bread and Roses u sklopu koje stvaraju edukativni (bread) i zabavni (roses) sadržaj, a nadaju se prikupiti 500 000 dolara kojim bi pokrili troškove za sve aktivnosti koje žele uključiti u prvu godinu produkcije platforme koju tek grade. Pretpostavljaju da neće dostići taj iznos, no to samo znači da će nastaviti raditi u smanjenom obujmu, s onim s čim imaju. Cijeli projekt je još uvijek rad u nastajanju i puno situacija koje još ne mogu predvidjeti morat će rješavati u hodu. Za sada su pokrenuli YouTube stranicu na kojoj objavljuju sadržaj kojim žele zainteresirati publiku i predstaviti čime se namjeravaju baviti. Osim samog sadržaja, bit će zanimljivo pratiti razvoj upravljačkog modela ovakvog medija, te posebno može li on u postojećim tržišnim okolnostima biti održiv i pružiti konkretnu alternativu sličnim, profitnim platformama.