“U umjetničkoj praksi Kate Mijatović snovi zauzimaju posebno mjesto. Oni su središnji motiv, jednako kao i metoda, pri čemu njezin arhiv snova koji trenutno broji više od 2400 zapisa na različitim jezicima, na jednom mjestu okuplja kolektivno iskustvo sanjanja”, istaknula je Petra Dolanjski Harni u predgovoru.

Izložbom u Galeriji Prozori, umjetnica predstavlja novu iteraciju svog rada sa snovima, “razvijajući ju kao prostornu intervenciju u formi traka nalik filmskim vrpcama, koje se spuštaju od stropa do poda i na čijoj su crnoj pozadini bijelim slovima ispisani snovi.

Ti su snovi dvostruko posredovani, prvo kroz one koji su ih sanjali i zapisali, a zatim ponovno kroz proces izdvajanja iz Arhiva snova u kojem ih je umjetnica trajno pohranila i sačuvala, pa u ovakvoj materijalnoj i prostornoj artikulaciji rada sada kreiraju i nose umjetničku situaciju”, napominje Dolanjski Harni.

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

Sreća drugih je umjetnički projekt zasnovan na proučavanju snova i odusustva. Kako ističu autorice popratnog teksta, Buga Kranželić i Marija Kamber, “u njezinom je radu nesvjesno ono što je čovječnije i ono što je ranjivo, ali i iskreno, ljudski i neograničeno hladnim razvojnim otuđivanjima kojima se svakodnevno okružujemo, u kojima pretjerana individualnost postaje kult sebičnosti.

Mjesta rasta i osnaživanja zajednice, kao što su škole, kvartovski parkovi, zdravstveni sustav i drugi postaju punktovi koji trebaju služiti sreći i dobrobiti pojedinca, a ne grupe. Kata Mijatović želi istaknuti kako pojam sreće sve više poprima etičku dimenziju; njezina potraga postaje prirodno pravo pojedinca, a ne zajednice”.

Kata Mijatović, multimedijska umjetnica, studirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti u Firenci, a potom je nastavila studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Aktivno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Na 55. Venecijanskom bijenalu (2013.) sudjelovala je kao predstavnica Hrvatske s projektom Between the Heaven and the Earth, pod kustoskim vodstvom Branka Franceschija. Preispitivanje odnosa između svjesnog i nesvjesnog, između vidljivog vanjskog svijeta i nevidljivih unutarnjih mentalnih prostora glavna je tema umjetničke prakse Kate Mijatović.

Više detalja o izložbi pronađite ovdje.

Natječaj i nagrada pokrenuti su 2017. godine s ciljem poticanja mladih umjetnica i umjetnika na promišljanje o suvremenim društveno relevantnim temama i pružanja podrške u profesionalnom razvoju kroz promociju i stručno vrednovanje. Deseto izdanje nagradnog natječaja, pod krovnom temom Šetnje liminalnim prostorima, propituje evoluciju liminalnosti u njihovim fizičkim i metaforičkim manifestacijama – od antropoloških rituala prijelaza i arhitektonskih međuprostora, do suvremenog online folklora utjelovljenog u žanrovima poput backroomsa, vaporwavea i dreamcorea – s ciljem pronalaženja radova koji kroz različite medije i hibridne procese mapiraju nepodudarna stanja disocijacije i prisutnosti, te svega onoga neuhvatljivog što lebdi na granici između opipljive zbilje i digitalne jeke.

Prijava treba sadržavati:

• ime i prezime autora ili umjetničkog kolektiva uz popis svih članova
• podatke za kontakt (e-adresa i broj telefona)
• naziv rada na hrvatskom i engleskom jeziku
• opis rada na hrvatskom i engleskom jeziku (maksimalno jedna kartica teksta, .doc, .docx ili .odt format)
• biografiju autora na hrvatskom i engleskom jeziku (maks. jedna kartica teksta, .doc, .docx ili .odt format)
• tri fotografije visoke rezolucije (JPG format, min. 300 dpi)
• skice i dokumentaciju
• popis potrebne opreme za izlaganje
• portfolio ili poveznicu na web-stranicu autora
• naznaku o načinu dopremanja rada u galeriju

Prijave s naznakom “Zlatna lubenica 10.0” šalju se na mailom na adresu mediterraneafest@gmail.com.

Stručni žiri, koji čine Oleg Šuran, Olga Majcen Linn, Ketrin Milićević Mijošek i Pavle Mijuca (dobitnik nagrade Zlatna lubenica 9.0), odabrat će do deset finalista. Njihovi će radovi biti izloženi na skupnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti Istre u Puli od 17. travnja do 17. svibnja 2026. godine na čijem će otvorenju biti proglašen_a dobitnik_ca natječaja. 

Više detalja o natječaju možete pronaći ovdje.

Rok za prijavu je 13. ožujka.

Imerzivna predstava Snovid, na rasporedu u petak u 20 sati, nastavak je predstave Lojzekov san i centralni dio trilogije Lojzekov triptih. Ova predstava bavi se temom snova, iskustvom sanjanja i prelaska u “u prostor bez čvrstih granica, smjera i povratka”, stoji u tekstu najave.

Isti dan, s početkom u 22 sata održat će se predstava Plava vrata, ujedno i posljednji dio Lojzekove izvedbene trilogije. Središnji lik, Lojzek javlja se kao “fragment duše” iščekujući preobrazbu. Kako stoji u najavi, “to je trenutak u kojem nestajanje postaje početak, a gubitak nužan temelj nade. Ono što se mora srušiti, ruši se; ono što se mora izgraditi, tek traži svoj oblik”.

Dario Bukovski je filmski i kazališni redatelj iz Zagreba. Bavi se dokumentarnim filmom, kazalištem te video produkcijom. Kao autor istražuje intimne ljudske priče često spajajući dokumentarne postupke s poetičnim vizualnim pristupom.

Ulaz se ne naplaćuje, a više detalja pronađite ovdje.

Za potrebe rezidencije u okviru projekta Operation Nova, umjetnica počinje istraživati lokalnu medicinsku floru, no po dolasku u Zagreb Topolovec se fokusira na njegu nezaivsne scene. Primjećujući prostor za međugeneracijsko povezivanje, umjetnica je putem otvorenog poziva došla do dvije suradnice, Mihaele Spiegl i Jiao Guo.

S Leom smo razgovarale o njezinom radu i rezidenciji, potrazi za imaginarijima izvan normativnih okvira, mogućnostima osobnih iskustava kao reflektivnog polazišta za izgradnju osviještenijih praksi i umjetničkom potencijalu igre.

Kako bi opisala glavne fokuse svoje umjetničke prakse? Kakvo je tvoje umjetničko obrazovanje i na koji te način ono usmjerilo prema rezidenciji OPE.N?

Glavni fokus svoje umjetničke prakse opisala bih kao nešto na razmeđu intuitivnog pripovijedanja, utjelovljenja i prostornog istraživanja, pri čemu se često služim participativnim i procesno baziranim pristupima. Moja istraživačka metodologija obuhvaća praksu pisanja, hodanja, sjedenja, plesa, improvizacije, glasovnog eksperimentiranja i pjevanja, ali i prepoznavanje i implementaciju obrazaca koji jačaju otpornost, pozivaju na igru i potiču na čuđenje. No istinsko zadovoljstvo pronalazim u kolaborativnim projektima koji njeguju osjećaj pripadanja, osnaživanja i skrbi.

Kao što je slučaj i s mojom umjetničkom praksom, umjetničko obrazovanje mi je prilično raznoliko. Studij sam započela na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani, zatim se prebacila na preddiplomski studij na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna (smjer fotografije) u Ljubljani, odradila program razmjene Erasmus+ na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna u Bratislavi, a potom nastavila obrazovanje na Institutu za diplomski studij vizualne kulture (program Ekološke budućnosti) akademije St. Joost u Den Boschu. Tijekom studija sam pokušavala nadograditi svoje poznavanje društva i kulture aktivnim sudjelovanjem na nezavisnim kulturnim scenama, volontirajući i pridružujući se neformalnim edukativnim programima i radionicama.

Pretpostavljam da me na rezidenciju OPE.N usmjerilo to što se njezina misija podudara s mojim istraživanjem regeneracije, mreža skrbi i participativnog upravljanja, posebice kroz prizmu stvaranja kolektivnih inkluzivnih prostora za kreativnu proizvodnju. Dodatan mi je motiv bila prilika za istraživanje i povezivanje s kulturnom sferom koja mi je prilično bliska, no i dalje donekle neopipljiva.

Možeš li nam ukratko predstaviti svoj umjetnički prijedlog i fokus rezidencije?

Izvorno sam predložila nastavak i proširenje svog istraživanja o snovima kako bih istražila njihovu povezanost s lokalnom biljnom medicinom, što bi moglo poslužiti kao prolaz prema alternativnim načinima postojanja, zacjeljivanja i osmišljavanja svjetova. No kad sam se pozabavila istraživanjima o nezavisnim kulturnim prostorima u Zagrebu, pojavio se još jedan fokus: izazov koji predstavlja nadilaženje međugeneracijskog jaza unutar gradske kulturne scene. Pitala sam se kako pozivati mlađu publiku u već uhodane umjetničke ekosustave i koje bi metode uključivanja mogle potaknuti osjećaj pripadanja i sudjelovanja.

Posebno su me zanimale njihove potrebe i želje u pogledu grada. S ciljnom publikom sam stupila u kontakt pomoću otvorenog poziva za procesno baziranu radionicu na kojoj bismo od pronađenih predmeta izrađivali kolektivne instalacije posvećene pričama, ne bismo li kolektivno izradili i zamislili prostor potreba i želja. Lokalne umjetnice koje su nedavno diplomirale, Mihaela Spiegl i Jiao Guo, odgovorile su na moj poziv u trenutku kad se moja perspektiva već mijenjala. Zakoračile su na nestabilno projektno tlo i otvoreno se prepustile mome vodstvu. Zajedno smo prigrlile grupni proces eksperimentiranja i refleksije.

Je li tvoj fokus išao u nekim drugim smjerovima nakon dolaska u Zagreb?

Naravno, fokus mi se definitivno formirao i kontekstualizirao načinom na koji mi se Zagreb razotkrivao tijekom boravka. Gradom sam se u sklopu istraživanja naposljetku bavila iz somatske pozicije, istraživanjima temeljenim na hodanju, poetskim impresijama i participativnim vježbama koje sam prikupljala iz tjednih izvještaja.

Vlastito sam izražavanje stoga modelirala prema izvještajima, s obzirom na to da sam im pristupala iz osobne ali i eksperimentalne perspektive. O svom izloženom radu također volim razmišljati kao o četvrtom tjednom izvještaju. No, kad se sve uzme u obzir, ostala sam vjerna metaforičkim aspektima svoga prvotnog prijedloga, stvorivši priliku za iskustvo kolektivnog osmišljavanja svijeta u kojemu biljke postaju odbačeni predmeti, a time i početne točke istraživanja i imaginacije.

Velik dio tvoga rada usredotočen je na spekulativno osmišljavanje svjetova kroz prizmu snova, ekologije, somatskih praksu i (vlastitih) sjećanja. Možeš li nam reći kako gradiš svoju umjetničku praksu oko takvih sustava i zašto su ti bitni?

Kako bih objasnila važnost tih sustava u svojoj praksi, bilo bi nužno uvažiti kako su potpomagali istraživanja koja su otkrivala stare ožiljke, proizašle iz moje neobične obiteljske situacije i nestabilnih ekonomskih okolnosti. Prije nego što sam o njemu počela otvoreno govoriti, proces suočavanja i nošenja s tim ožiljcima često je bio samo još jedan sloj moje prakse. Ti su mi sustavi pružali okvir unutar kojega sam stvarala značenje i gradila osjećaj pripadanja svijetu od kojega sam se nekoć osjećala prilično distancirano.

Moj je umjetnički jezik počeo sazrijevati dok sam pokušavala studirati arhitekturu. Iako mi je interes za studije prostora bio velik, sve je ostalo na pokušaju jer sam shvatila da nisam sposobna shvatiti kompleksnost tog polja, kao ni vlastite kompleksnosti. Nastavila sam sužavati fokus na intuitivnije i konceptualnije poglede na prostor, svjetlost i vrijeme koje sam istraživala pomoću medija fotografije i prostornih instalacija. U završnoj fazi studija, fokus mi se dodatno suzio dok sam pokušavala bolje shvatiti prostor vlastitoga tijela i njegova odnosa sa sociopolitičkim uvjetovanjem.

Svoje bih putovanje mogla sažeti kao postupno sužavanje oblaka raspršene pozornosti u kapljicu svjesnosti koja otkriva utjelovljenu povezanost s cjelinom, što može zvučati kontradiktorno s obzirom na to da kapljica može ukazivati na jedinstven entitet. Međutim, kad sam došla do te točke počeo je proces povratka na prvobitno stanje. Sada jasno shvaćam da se moja pozicija sastoji od slobodnog prelaska između jednog i drugog stanja, kišne kapi i oblaka, u jednom maglovitom području. Nastavljam istraživati prilično nekonvencionalne, zaigrane i maštovite načine povezivanja s tom maglovitošću. Za mene ta fluidnost i radoznalost o načinima nastanjivanja postaju oblik otpora i otpornosti, protuodgovor na trenutačno turbulentno stanje svijeta.

Tražiš li potencijal za skrb, radost ili (pozitivne) promjene i u ne-ljudskome? Ako da, gdje vidiš naša ispreplitanja?

Da, naravno. Naša ispreplitanja smatram bezuvjetnima. Što time želim reći? Ispreplitanje postoji kao beskrajan i nevidljiv ples atoma, tvari, svjetlosti, bakterija, stanica, energije, molekula i tako dalje. Ispreplitanje, kao što pokazuje i sam glagol, je pokret, a ako se ono zaustavi dolazi do transformacije. Bez njega ne bismo postojali. Kada udahnem, ja jesam. Postojim samo u suodnosu. Prema tome, način na koji se ophodim prema sebi ujedno je i način na koji se ophodim prema drugome.

Pa ipak, puni potencijal za skrb, radost i promjenu nadilaze naše trenutačne normativne imaginarije. Zbog toga je sposobnost pozornog, recipročnog i otvorenog kretanja svijetom od neizmjerne važnosti. Imam osjećaj da umjetnost može igrati ključnu ulogu u stvaranju takvog stanja. Zato i dalje ostajem u ovome polju.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Riječ je o aktualnom ciklusu slika nastalih u tehnici ulja na platnu i ulja na dasci. Radovi su inspirirani autorovim snovima, ali dijelom i znanstvenim istraživanjima koji pretpostavljaju da mozak samoorganizira neuronske signale čiji kognitivni korelati proizvode diskontinuitete i nepodudarnosti u tekućoj priči.

Iz teksta kustosice Ane Čukušić: “Motivski su na slikama zastupljeni nasumični objekti i vizualni bljeskovi iz autorovih snova stavljeni u kontekst praznog prostora – polja. Da bi se shvatio taj novonastali jezik, vizualizirali snovi, treba poremetiti pojmove svakodnevnog jezika. Ostvariti preobrat da bi se dao puni realitet metafori. U svijetu prezentiranom na slikama se ne događa apsolutno ništa. Vrijeme je zaustavljeno i svijet počiva u postapokaliptičnom spokojstvu. Ljudstvo se potvrđuje tek postojanjem predmeta, bačenih u za njih nepripadajuće stanište.”

Izložba ostaje otvorena do 19. siječnja, a više o njoj možete pročitati ovdje.

Diplomska izložba Tare Stanić je inspirirana vlastitim snovima. Fascinirana je načinom na koji se snovi isprepliću međusobno te koliko su detaljni i živi u svojoj nestvarnosti. Emocije koje vladaju u određenim trenucima, poput tuge, straha i gnjeva, utječu na nju kroz san i kada se probudi. Svjesna da nisu događaji iz stvarnosti, primjećuje utjecaj situacija iz realnog života na vlastiti um i na koji način ih on projicira u snu. U velikom formatu pronalazi slobodu umjetničkog izražaja i istražuje načine na koje bi mogla prenijeti atmosferu snova. Slikajući direktno na papir, bez prethodne skice, pokušava zadržati spontanost crteža i instinktivno prenijeti situacije i scene iz snova.

U predgovoru kataloga povjesničarka umjetnosti Tea Gudek Šnajdar zaključuje: “Sposobnošću da intimnu temu snova samouvjereno prenese u radove različitih medija, Tara Stanić nameće se kao izuzetno kvalitetna i zanimljiva autorica. Plejadom čudnovatih bića koji obitavaju u mističnom univerzumu snova, gotovo na granici noćnih mora, poigrava se ponekad labavom granicom svjesnog i nesvjesnog. U nadi kako je ovo samo početak jedne produktivne umjetničke karijere, biti će vrlo zanimljivo pratiti je u narednim godinama.”

Tara Stanić rođena je 1998. godine i živi u Velikoj Mlaki. Kroz grafiku, ilustraciju, strip i slikarstvo istražuje groteskno, fantastično, otuđenost i svijet snova. Koristeći naraciju i imaginarna čudovišta spaja neobično, jezovito i duhovito. Samostalno je izlagala na izložbi Životinje u Galeriji Polica, ALU (2023.) i izložbi Samo snovi u Laubi (Projekt Šalji dalje, 2022.). Do sada je izlagala na sljedećim grupnim izložbama: Plati i nosi, prodajna izložba studenata i mladih umjetnika, HDLU (2022.), 1. Velikogorički salon, Galerija Galženica (2022.), Petolik, izložba u sklopu projekta ALU Perspektiva 2, ALU (2022.), Prakse izlaganja / Dizajn izložbi, Galerija Blok (2022.), Tangier, Galerija TICK TACK, Antwerpen (2020.), 10×1, Royal Academy of Fine Arts, Antwerpen (2019.). Boravila je na Erasmus+ programu 2019. godine u Belgiji.

Iz predgovora izložbe: “Probuditi se u snu znači ući u svjetove gdje je sve moguće. Iako nam topografija može na prvi pogled izgledati nepoznato, brzo shvaćamo da su konture prepoznatljive, podsjećajući nas na svjetove o kojima smo već čuli ili koje smo čak već vidjeli, ali u malo drugačijem obliku. Možda se radi o reminiscencijama svakodnevnih događanja smještenih u brda i doline oniričkih pejzaža, mekih i privlačnih kao ružičasti šećerni pamuk. Familiarizacija tih svjetova je umirujuća, a njihova apstraktnost potiče misli o novim mogućnostima, o novim pričama temeljenim na različitim, magičnim riječima za opisivanje već poznatih osjećaja.

Izložba FEVER DREAM otvara vrata prema čudnim svjetovima koji nalikuju snovima. Odabrani projekti spajaju elemente prošlih i sadašnjih kulturnih strujanja, formirajući imaginarni svemir u kojem, čak i kada nas obuzmu nepodnošljivi osjećaji tjeskobe i beznađa, postoji barem naznaka svijetle budućnosti – oklopljeni heroj, magični ogrtač, mogući izlaz prema drugom svijetu gdje čovječanstvo još nije osuđeno, već suočeno s epskom potragom. Ove priče su nevjerojatne i ostaju ukorijenjene u fikciji; svjesne su da nisu nužno faktualni opisi stvarnih događanja, ali možemo uhvatiti tračak stvarnog svijeta koji se reflektira na sjajnoj površini oniričkih pejzaža.

U tom kontekstu pojavljuje se nadrealni svijet The Witch Twinsa, gdje misteriozni duo lutaju praznim krajolikom na svojoj magičnoj potrazi. Video uraci, ispunjeni velikim sjajnim kacigama, odvažnom šminkom i nepoznatim alkemijskim simbolima, spajaju stilove kućnih VHS snimki i znanstveno-fantastičnih filmova prije ere CGI-ja, evocirajući gorko-slatke uspomene na fantastične priče koje smo zaboravili dok smo odrastali. Mistični svijet koji je iznikao i evoluirao između četiri zida studentskog doma braće Predanič sastoji se od različitih elemenata, utjecan od drag kulture, estetike 60-ih i 70-ih i vlastitih dječjih uspomena, formirajući utočište, možda ljubazniju i prihvatljiviju stvarnost, koja pozdravlja sve one koji ne udovoljavaju normama našeg društva.

Enej Gala stvara imaginarni svijet ispunjen likovima koji se stapaju jedan u drugog i zauzimaju strukture koje subvertiraju njihove stvarne uloge, koristeći se dvosmislenošću materijala od kojih su napravljeni. On se osvrće na Richarda Teschnera, lutkara koji je radio u Pragu i Beču u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, stvarajući umjetnički svijet koji nam omogućuje da preispitamo naše vrijeme, njegove promjene, napetosti i paradokse. Figure koje stvara ostavljaju prostor za interpretaciju; njihovi izrazi ili njihova odsutnost otkrivaju unutarnju borbu koja možda na prvi pogled nije pretpostavljena. Iako na prvi pogled djeluju šašavo, uvijek se čine kompleksnijima kada im se bolje pogleda u egzistencijalne situacije.

Sve što sam znao postalo je san od jučer (2022) od Øleg&Kaśke je priča o strahu i nesigurnosti budućnosti u kontekstu današnjih svjetskih kriza. Pripovijest uključuje moguće scenarije budućnosti, koje Øleg&Kaśka zamišljaju kao eskalaciju nasilja. Ukopani u simboliku rata, srednjeg vijeka i religije, dva djela, Gdje budućnost raste i Zastava preporoda, govore o eskapizmu i fatalizmu dok istovremeno adresiraju trenutno i predviđeno stanje društva i okoliša općenito. Umjetnici koriste pripovijedanje kako bi stvorili kompleksno okruženje u kojem je svako djelo međusobno povezano i ima simboličko značenje, stvarajući imerzivnu postavku koja podsjeća na bajku.”

O umjetnicima

Øleg&Kaśka kolektivni je superorganizam osnovan ljeti 2018. godine. U svojoj umjetničkoj praksi kombiniraju različite medije poput slikarstva, kiparstva, videa ili mirisa kako bi stvorili uranjajuća okruženja. Koristeći jezik koji je hibrid mitologije i pop kulture, njihova djela su ukorijenjena u dilemama Generacije Z i obraćaju se odgovornosti za rješavanje svjetske krize koja proizlazi iz klimatske. Diplomirali su na Umjetničkom sveučilištu u Poznanju u Poljskoj 2020. godine (MFA) te izlagali svoja djela u mnogim institucijama i galerijama u Poljskoj i inozemstvu, kao što su Nacionalna galerija umjetnosti Zacheta u Varšavi, MoMA u Varšavi, galerija :SKALA u Poznanju, Gdanjska gradska galerija, Berlinskej Model u Pragu, Spread Museum u Entrevauxu, Sonneundsolche u Düsseldorfu, i drugi.

Alen i Robi Predanič (1994) izrađuju videozapise za glazbenike i bendove širom svijeta. Njihov rad je prikazan na raznim slovenskim filmskim festivalima, kao što su Festival slovenskog filma (Portorož), Festival Tresk (Ljubljana) i LGBT filmski festival (Ljubljana). Na ovom posljednjem su 2022. godine osvojili Pink Dragon nagradu za najbolji slovenski kratki film za svoj film “Marjetica u postelji”. Njihov video za pjesmu “Mushroom Kingdom” australskog benda Sunfruits emitiran je na legendarnoj australskoj TV emisiji Rage. Bili su jedni od 30 finalista za CIRCA x Dazed and Confused Magazine Class of 2022, što znači da je njihov kratki film “Witch Twins” prikazan na ikoničnom ekranu Piccadilly Lights u Londonu i na drugim velikim ekranima u Berlinu, Seulu i Melbourneu. Izložba u UGM Studiju bila je prva prezentacija braće Predanič u kontekstu galerije.

Enej Gala (1990) u svojoj umjetničkoj praksi proširuje pripovijedanje ispitivanjem tradicionalnih perspektiva na slikarstvo, performativnu skulpturu, lutkarstvo i video, istražujući različite oblike produkcije kroz česte suradnje. Završio je preddiplomski i diplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Veneciji i završio poslijediplomski program na Kraljevskoj akademiji umjetnosti u Londonu. Za vrijeme svojih studija, pohađao je i Willem De Kooning akademiju u Rotterdamu. Sudjelovao je u grupnim izložbama u Sloveniji, Italiji i Velikoj Britaniji te je svoj rad prezentirao na brojnim samostalnim izložbama. Živi i radi između Londona, Venecije i Nove Gorice.