Iz najave: “Dok se naša tijela u gradovima, baš kao i ona u šumama, polako smiruju i pripremaju na dugu mračnu zimu, program ANTISEZONE donosi nam izvedbe kristale, koje će nam dugo ostati titrati sustavima: na retinama, u ušima, u žilama, u vrijeme nadolazeće hibernacije.”

Program bloka u utorak, 21. studenog otvara premijera predstave Ova: Misericordia Anike Cetine i Valentine Miloš. U petak, 24. studenog slijedi premijerna izvedba O, ujedno i nastavka suradnje Sonje Pregrad s grupom umjetnica_ka: Ivanom Bojanić, Viktorijom Bubalo, Annom Javoran, Lanom Hosni, Nikom Pećarinom i Evom Priečkovom, uz prošireni tim suradnica koji čine: Bruna Jakupović, Liberta Mišan, Ema Kani, Lana Lephamer, Martina Gucić i Tea Kantoci. Blok u nedjelju 26. studenog zatvara zimska izvedba Najtužnije Metode. Ikad. – Izvedbenih krajolika niskog potencijala i visokog rizika Umberta Lancie i Silvije Marchig/ Kik Melone.

U prostoru MSU-a bit će predstavljena i izvedbena instalacija Stalni postav sadašnjosti Kolektiva Federacija (Andreja Rauch Podrzavnik, Snježana Premuš i Gregor Kamnikar). Uz izvedbe u subotu i nedjelju održat će se i diskurzivni program Hangover sesija.

Više informacija o programu i rasporedu pronađite ovdje.

Improspekcije, zagrebački festival koji istražuje problematiku improvizacije u plesu, izvedbi, ali i drugim medijima, u rujnu će predstaviti svoje šesnaesto izdanje, a ovogodišnja tema je “senzualne površine”. Kako stoji u tekstu najave, tematski okvir senzualnosti, odnosno osjetilnosti, predstavlja polazište za istraživanje interakcije tijela sa svijetom. Različite relacije međuovisnosti i uronjenosti tijela u okoliš u ovogodišnjem izdanju Improspekcije će propitivati kroz pet gostujućih međunarodnih i domaćih izvedbi, instalacije, radionice te diskurzivni program. 

Improspekcije već tradicionalno uključuju program koji se održava na različitim gradskim lokacijama, a njihov će se prvi dio održati između 22. i 25. rujna u Muzeju suvremene umjetnosti. Izvedbeni dio festivala otvorit će predstava Vrijeme u pogledu koju potpisuje slovenska koreografkinja Snježana Premuš. Uslijedit će izvedba Tvoj znoj ostavlja čudan metalni okus u zraku, mlada lovkinje, nastala u suradnji multimedijalnog umjetnika Marka Gutića Mižimakova s plesnim umjetnicima_ama Marinom Lemićem i Lanom Hosni. Inozemna gostovanja također uključuju izvedbu Kad ostane samo površina švedske izvođačice Ode Brekke i Odskok grčkog umjetnika Costasa Kekisa. Studenti_ce zagrebačkih Akademija likovnih umjetnosti i dramske umjetnosti predstavit će se performansom Koštac, dok će njihova istoimena instalacija biti izložena cijelo vrijeme trajanja programa u prostoru privremenog postava MSU. Uz studentsku instalaciju, u foaeju MSU-a posjetitelji_ce Improspekcija će moći pogledati i instalaciju Sea Soma plesne umjetnice Dore Đurkesac. 

Nakon gostovanja u MSU, Improspekcije se 26. rujna izmještaju u Centar KNAP, gdje će kolektiv MOLD (koji čine Antonia Dorbić, Marta Krešić, Danijela Renić i Lana Šprajcer) izvesti rad Svijet od poljubaca ne kamenja. Umjetnički program festivala nadopunjuje program razgovora s umjetnicima_ama koji će se održati nakon svake izvedbe, kao i iskustveno-diskurzivni format Odgovor na izvedbu praksom u vodstvu Margit Galanter, koji će svakog dana trajanja programa uključivati sesije koje odgovaraju na izvedbe prethodno izvedene na festivalu. 

Nakon završetka rujanskog dijela programa, Improspekcije se nastavljaju uz blok radionica koje se tijekom listopada održavaju u Plesnom centru Tala. Galanter će održati radionicu Dodir, dijalog, i osjetilnosti bivanja u tijelu, dok će šesnaesto izdanje festivala zaključiti radionica Što ovo tijelo radi? / Praksa tjelesno utemeljene teorije u vodstvu Shannon Stewart.

Detaljan program i raspored Improspekcija dostupan je ovdje.

Izvedbene umjetnosti na filmu ulaze u specifični paradoks kontradiktornih medija, a kada je riječ o improvizacijskoj praksi u plesu osobito je kontraintuitivan prijenos rada u fiksni medij filma ili videa. No istraživanje ovoga medijskog kontakta, iako u ovom slučaju nametnuto kao nesretna nužnost, ima ili bi moglo imati potencijal za nove misaone rukavce i umjetničke eksperimente koji otvaraju nove diskusije na području promišljanja izvedbenih umjetnosti.

Plesni film nije jasno žanrovski koncipiran – sintagma se uglavnom koristi kako bi opisala film bitno određen plesom kao temom i provodnim motivom, koji pritom sadrži značajnu količinu prizora plesa kao takvoga. To će reći da odrednica može jednakovrijedno zahvatiti konvencionalne narativne filmove, ali i eksperimentalne formate kakvi su se primarno našli na repertoaru ovogodišnjih Improspekcija. Tako je Hool plesni film sniman od svitanja do sutona prateći plesački par Kirstie Simson i Martina Piliponskog u interakciji s arhitekturom napuštene hacijende u Meridi i nabojem tihe, ali zgusnute povijesti tog prostora koji je vrijeme vratilo prirodi. Opisan kao multidisciplinarno-filmska suradnja arhitekta i filmaša Isaaca Zambre te fotografa Marija Moralesa s dvoje plesnih umjetnika, film istražuje načine na koje plesna izvedba vođena ambijentom interagira s vizualnim medijem filma i instrumentalnom glazbom Jorgea Zambre. Konceptualno čist i fotografski vrlo lijep, film rastvara svijet koji se presijava pod nasrtajima sunčeve svjetlosti gradeći u manjim blokovima vizualno zdanje u kojem se sva tkiva i tkanja organski stapaju. Međutim, kao cjelina film ipak u konačnici djeluje poput daleko predugačkog spota čija rascjepkana montaža posve onemogućuje da se prati sama koreografija u nastajanju te stoji u nezgrapnom kontrapunktu prema kvaliteti pokreta plesača koji su osnovna pogonska snaga filma.

Kao svojevrsna dopuna ovome radu dokumentarni je film redateljice Katrine McPherson Force of Nature privremeno učinjen dostupnim preko stranice Improspekcija. Riječ je o klasičnom dokumentarističkom portretu već spomenute plesne umjetnice Kirstie Simson, vrijedan utoliko što sabire prizore njezinih predstava i svjedočanstva same umjetnice o njezinoj filozofiji i metodologiji rada kroz pet godina. U danim okolnostima film je nemoguće gledati bez izvjesne nostalgije dok se izmjenjuju kadrovi improvizacijskih predstava i zaljubljene refleksije o plesu umjetnice koja im se posve posvetila.

Kao znatno drugačija varijanta transfera improvizacijske izvedbe u filmski medij u širem smislu predstavljen je plesni video rad Svako sada je vrijeme, prostor – INSCULP, nastao povodom festivala iz scorea istoimene predstave Snježane Premuš, koja nije mogla gostovati na ovogodišnjem izdanju. Izdvojeni koreografski element na Zoom sastanku izvodilo je dvadesetoro plesnih umjetnika i umjetnica iz niza gradova u Hrvatskoj i Sloveniji da bi taj materijal, obrađen i montiran bio predstavljen kao zamjena za odgođenu živu izvedbu. Zoomjetnost možda nije umjetnost koju smo htjeli i koju (mislimo da) zaslužujemo, ali u danim je okolnostima Zoom postao neizbježnim terenom za, između ostaloga, umjetničko istraživanje. Pratimo format na koji smo se kroz proteklu godinu stigli naviknuti, pravokutnike unutar kojih se izmjenjuju horizontalno presječena tijela, izvodeći koreografiju fokusiranu na šake i ruke koje se pružaju prema ekranima, odnosno iz ekrana. Crno-bijeli se prizori pretaču jedan u drugi, nastavljajući hipnotičku koncentriranu igru koja podsjeća na pogled u kaleidoskop.

INSCULP je intrigantni teaser propuštenog, odnosno odgođenog, odnosno izmještenog rada. U ovoj bi inačici, doduše, video možda umjesto na Gorgoninu platnu sretnije živio u svom prirodnom habitusu kućnog ekrana, koji bi iskustveno podržao inherentnu jukstapoziciju kolektivnosti fragmentiranog života i načina na koje se novi modusi opiru prisilnoj i nasilnoj alijenaciji. No iako šarmantan i vrijedan, rad je duboko obilježen svojom prirodom utješne nagrade.

U kontekstu kritičkog pristupa umjetničkoj proizvodnji u izvanrednim uvjetima kao akutno se nameće pitanje kako pristupiti radu koji je stvaran kao zamjena ili priprema, reducirana alternativa ili ad hoc eksperiment u neočekivano zahtjevnim okolnostima. Vječno prekarni sektor prekarniji je nego ikada i unatoč uobičajenoj snalažljivosti nezavisne kulturne margine, novim je okolnostima izrazito teško, pa i nemoguće zaista doskočiti, barem bez ozbiljnijih programskih ili uže umjetničkih i metodoloških zaokreta koje je pak nemoguće izvesti nabrzinu. Dovodi se u pitanje prostor i potreba za time da se artikulira kritički feedback na ovu i ovakvu umjetničku produkciju, a da se istovremeno nedopustivim čini okružiti je diskurzivnom tišinom. Kako dati podršku sceni koju boli i koja strahuje, a opet se bori i nada i opstaje, kada taj tjeskobni klinč naočigled rasipa većinu produkcija koje u međuvremenu nastaju, oduzimajući recepciji velik dio složenog užitka koji umjetnički rad čini umjetničkim radom?

Mnogi radovi koji nastaju ovih dana zanimljiviji su u procesualnom smislu kao reprezentacija načina na koje se istražuju teme i mediji u izvanrednim okolnostima, negoli kao samostalan i samosvojan konačni rad. Stoga je Zrinka Užbinec možda donijela savršeno mudru odluku kad je odlučila umjesto B-rada ponuditi izlaganje vrlo sirove pripreme za budući ili mogući rad. “Nisam htjela plesati za kameru pa sam crtala scenarije – nacrte za buduća uprizorenja”, piše Užbinec znakovito u opisu rada Tako slatki udes, kao da su opcije binarne, kao da je kamera već standard i to ne kao posrednik nego kao prvi recipijent za kojega je izvedba izvođena. Rastjelovljenost koju smo iskusili u posljednjih circa devet mjeseci radikalna je i traumatična, a udaljenost i nemogućnost kontakta pogađa nas na načine i u dubinama koje ćemo još dugo pokušavati raspakirati.

Jedna je stvar sigurna – predstave za pokazati nema; ima raspršenih scenarija o začudnoj predstavi koja će nastati možda. A što tada s tijelom?

Jedna je stvar sigurna – predstave za pokazati nema, kaže umjetnica rezolutno i apsolutno, no teško je oteti se dojmu da predstava koje nema nije samo njezina te da se formula širi izvan mišljenog dosega. Očekivati da kulturnjakinje i umjetnice barataju neiscrpnim zalihama kreativne energije i nepokolebljivim nagonom samoodržanja nerazumno je koliko i cinično, a neprestano variranje istih problema i prigovora koji su sada samo osnaženi novim dimenzijama svih načina na koje ništa ne funkcionira kao da efektivno desenzibilizira uključene i one koje težimo uključiti u razgovor. Činjenica jest da se nalazimo u krajnje nezahvalnoj poziciji u kojoj prekjučerašnja prekarnost u retrovizoru postaje skoro pa sretno rješenje kojem se nadamo ponovno u doglednoj budućnosti naprosto zato što je aktualna situacija užasna na nove i neočekivane načine, a daljnji je razvoj situacije neizvjestan i ne sluti na dobro. Nalazimo se u pat poziciji u kojoj ne bismo trebale imati strpljenja, ali ne možemo ga nemati, razgovor iscrpljuje, a ne možemo si priuštiti da ga ne vodimo, iako se ne čini kao da itko tko bi trebao osluškivati zapravo sluša. A što tada s umjetnošću?