Kako je u tekstu za Kulturpunkt opisala Andreja Žapčić, konačno preseljenje MSU-a u novu zgradu u Novom Zagrebu ne samo da toj ključnoj instituciji nije donijelo željenu stabilnost i autonomiju, nego joj je priuštilo i niz novih problema. Golema građevinska investicija, novi budžetski gabariti, prestiž de facto nacionalnog muzeja suvremene umjetnosti, sve to je MSU-u donijelo očekivani balast – peripetije oko izgradnje, probleme s financiranjem, istureni značaj u gradskim političkim križaljkama, borbe za pozicioniranjem u i oko Muzeja. Neprekidni problemi i polemike, prisutni još i prije nego što je zgrada dovršena, učinili su svoje već u prvim godinama rada na novoj lokaciji – prema podacima koje je prenio Jutarnji list, u kratkom razdoblju od 2010. do 2012. događa se uistinu nevjerojatan pad s 241 000 na 68 700 godišnjih posjetitelja! Otvorenost za publiku, ispunjavanje njegove javne funkcije ostaje trajnim problemom u prvom desetljeću djelovanja novog MSU-a, a on kao da je produbljen nedavnom odlukom da se odustane od dosadašnjeg autorskog koncepta stalnog postava Zbirke u pokretu te da se pristupi izradi novog, uz nejasne razloge i vremenske okvire takve tranzicije.

Na konceptu Zbirki u pokretu temeljila se prezentacija stalnog postava od otvaranja nove zgrade Muzeja 2009. godine. Kako u pojašnjenju objavljenom 2006. godine u časopisu Informatica Museologica navode autori Zbirki, nekadašnja muzejska savjetnica i voditeljica Odjela za pedagošku djelatnost Nada Beroš i muzejski savjetnik i voditelj Eksperimentalno-istraživačkog odjela Tihomir Milovac, riječ je o muzeološkoj koncepciji kojom se nastojalo “inicirati i pokazati pomake u pristupu prezentaciji, komunikaciji i interpretaciji građe” te “naglasiti i bitna svojstva suvremene umjetnosti: kretanje, promjenu, nestalnost, neizvjesnost… Zbirke u pokretu karakterizira fleksibilan okvir, neprestana spremnost na promjenu, mogućnost premještanja, uvećavanja ili umanjivanja.” Konstantna promjenjivost prezentacije nastojala je na primjeren način komunicirati živost i otvorenost suvremenih umjetničkih praksi.

U razgovoru s Kulturpunktom Milovac napominje da su Zbirke u pokretu konačno otvorile kolekciju Muzeja, kojoj je kronično nedostajao okvir za adekvatnu prezentaciju, što je znatno doprinijelo i međunarodnoj vidljivosti njome obuhvaćenih autorica i autora. Međutim, ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić je prošle godine najavila da će u suradnji s kustoskim timom Muzeja osmisliti novi koncept stalnog postava, a ta je odluka potvrđena ovih dana – Milovac i Beroš su obaviješteni da se Zbirke u pokretu ukidaju te da se će se novom konceptu pristupiti u skladu s “novim muzeološkim principima”. Zašto se od dosadašnjeg koncepta odustaje i na čemu će se novi konkretnije temeljiti, nažalost, nije objašnjeno – jedina odrednica iz koje je moguće razabrati smjer razmišljanja novog autorskog tima jest ona o nuđenju “kronološkog pregleda” ovdašnje suvremene umjetnosti, što bi se uistinu teško moglo nazvati novim muzeološkim principom.

Milovac nipošto ne smatra spornom namjeru ravnateljice i kustoskog tima da osmisle novu koncepciju stalnog postava, no iz nekoliko razloga mu se problematičnim čini način na koji je vodstvo MSU-a odlučilo provesti takvu odluku. Prije svega, Milovac ukazuje na zatvorenost procesa odlučivanja o stalnom postavu jedne ključne institucije u kulturi, koja bi izvršavanje svoje javne funkcije morala oblikovati u dijalogu i kontaktu s tom javnošću. Napominje da nigdje ne postoji trag odluke o novoj koncepciji stalnog postava, što jednu javno relevantnu temu pretvara u interno pitanje ravnateljice i kustoskog tima. Također, Milovac kao problematično ističe i tempiranje smjene, jer umjesto da se nova koncepcija razrađivala unaprijed kako bi stalni postav mogao nastaviti život odmah nakon Zbirki u pokretu, čitavom se procesu tek pristupa, što znači da postav na duže vrijeme naprosto – neće biti dostupan. Milovac napominje da je već sada objavljen program za sljedeću godinu, što znači da možemo očekivati najmanje godinu dana MSU-a bez stalnog postava, a s obzirom na obim i zahtjevnost posla oko njegovog koncipiranja, ne bi nipošto bilo neobično daj taj period potraje i duže. Privremene izložbe koje će u međuvremenu napuniti program MSU-a Milovac smatra kvalitetnima, ali upozorava da Muzej bez stalnog postava ne može ispunjavati svoju temeljnu funkciju spone između prošlih i aktualnih suvremenoumjetničkih praksi, a time ni ponuditi pogled u njihov budući razvoj.

Slično viđenje ovog procesa ponudila je i Nada Beroš: “Pristaša sam promjena, pa tako nemam problem s time da se radi nova koncepcija ‘stalnog postava’ i da je rade novi stručnjaci, drugi kolege i kolegice. No, bojim se promjene samo radi promjene, koje neće bitno pridonijeti poboljšanju postava. Ovoga časa, nikome nije poznato u kom smjeru će ići te promjene, a trebale bi se dogoditi do početka prosinca ove godine, kada se obilježava 10. godišnjica MSU-a. Osim što smo saznali da će biti ‘kronološki pristup’, ni stručnoj javnosti ni publici nije poznato o čemu će se zapravo raditi – a znamo da je muzej javna ustanova financirana javnim novcem i zaslužuje da bude uključena u tu važnu raspravu.” Beroš podsjeća na rečenice o poslanstvu MSU-a, dostupne na njegovoj internetskoj stranici, koje je napisala kao voditeljica Pedagoškog odjela: “MSU ponajprije nastoji biti javni i autonomni prostor u kojem se svakodnevno testiraju i propituju kategorije društvene angažiranosti, odgovornosti i jednakih mogućnosti za sve. Neposrednom komunikacijom s umjetnicima i publikom, uvažavanjem njihova iskustva dovodimo u pitanje dostignuto da bismo se mogli mijenjati i osnaživati.”

Beroš ističe kako bi voljela da se očuva ovako definirana misija MSU-a, “da se i kroz stalni postav ostvari autonomija Muzeja, a ne ispunjavaju želje političara i ministara te da se zaista uvažavaju glasovi umjetnika i kritičke javnosti.” Međutim, upozorava: “Po dosadašnjim netransparentnim koracima, bojim se da su ove želje nerealne, pa pomalo i naivne.”

Na naš upit o razlozima ukidanja Zbirki u pokretu i eventualnim informacijama o budućoj koncepciji stalnog postava MSU-a dobili smo sljedeći odgovor ravnateljice Snježane Pintarić: “Stalni postav u ovoj autorskoj koncepciji otvoren je pred punih deset godina i stručno vijeće Muzeja pod mojim vodstvom smatra da je, u skladu sa suvremenim muzeološkim principima i muzejskom praksom, došlo vrijeme za novu interpretaciju muzejskih zbirki, u novom prostornom rasporedu i s novim stalnim postavom. Novi stalni postav planiramo otvoriti u drugoj polovici 2020. godine. Autorice tog stalnog postava biti će kustosice MSU, voditeljice zbirki: Marina Benažić, Danijela Bilopavlović Bedenik, Kristina Bonjeković Stojković, Nataša Ivančević, Iva Rada Janković, Ivana Kancir, Martina Munivrana, Ana Škegro, Leila Topić i ja. Suradnice su i kolegice iz Pedagoškog odjela Dunja Martić Štefan i Ivana Gorički. Koncepcija novog stalnog postava biti će predstavljena u prvoj polovici 2020. godine.”

Još uvijek smo, dakle, ostavljeni bez jasnih informacija, u skladu sa zabrinutošću koju su iskazati Milovac i Beroš. Nezahvalno je stoga pretpostavljati išta o budućoj koncepciji stalnog postava, no o njezinoj kvaliteti i opravdanosti ovdje ionako nije riječ. Radi se prije svega o tome kako jedna velika institucija u kulturi zamišlja svoj odnos s budućom publikom. Ako ju želi očuvati i proširiti, sasvim je sigurno da pravi put mora biti otvaranje dijaloga o stalnom postavu za javnost.

Piše: Petar Dukić

Uhvatili smo u zadnji čas groteskne priče Marije Novaković izložene u Muzeju suvremene umjetnosti od 29. siječnja do 19. veljače. Da je zadnji čas moglo se osjetiti i po nedostatku multimedijskog popratnog sadržaja, ali i po crtežima koji već lagano plešu po zidovima. Na početku ću se odmah usmjeriti na kritiku autoricama izložbe, ali i samom MSU-u. Naprosto je neozbiljno i nedopustivo osakatiti postav bez obzira na činjenicu da se radi o posljednjem danu izložbe. Krnji postav koji se nudi promatraču odraz je unutarnjeg strukturiranja i kadroviranja čime se ionako marginaliziranu umjetnicu kao i njen društveni, ali i politički doprinos, stavlja po strani. Iz MSU-a se pravdaju činjenicom kako se u upravo u tom trenutku održavao program Djeca susreću umjetnost, pa im multimedijalni sadržaj, pogotovo “buka” tj. zvučni podražaj koji prati izložbu, narušava koncept rada s djecom. 

Marija Novaković rođena je u Zagrebu 15. prosinca 1885. od majke iz ugledne bečke građanske obitelji i oca austro-ugarskog kapetana. Naime, strašna žena, Marija Novaković, jedna je od najznačajnijih predstavnica tzv. marginalne/autsajderske umjetnosti koja je zbog, kako se navodi, duševnih poteškoća tj. shizofrenije, od 1932. pa sve do kraja svog života 1960. bila hospitalizirana u psihijatrijskoj bolnici Vrapče (Zagreb), a prije ovog dugotrajnog boravka bila je hospitalizirana još dva puta. Majka joj umire kada je imala dva dana, a otac se ubio kad je navršila pet godina. Upravo te kobne 1890. godine dolazi u Beč i ostaje tamo sve do 1912. Marija tada živi sa svojom bakom i rođacima u visokom bečkom društvu u židovskoj obitelji Deutsch. Obitelj je od najranijeg djetinjstva okrivljuje za smrt majke što ostaje teret s kojim se nosi cijeli svoj život kao i s teretom figure njene starije sestre Olge koju obitelj itekako favorizira. Taj negativni obiteljski impuls jasno se iščitava iz Marijinih rukopisa koji nastaju kao dio druge autobiografije koju naziva Manje vrijedna što potvrđuje njenu poziciju kao majkoubojice i društveno nepoželjne, autsajderice. Položaj u kojem se nalazi te odnos s obitelji može nas navesti na zaključak kako je prvi put na liječenju u Steinhofu završila po želji obitelji koja je to liječenje i financirala. Ne zaboravimo kako se kao glavni razlog njenog odlaska na liječenje ipak navodi nesretna ljubav prema Gustavu Mahleru i ponižavanje koje doživljava kada je uvjerava kako nikada neće postati operna pjevačica jer za to nema niti glas niti stas. Unatoč negativnom obiteljskom stavu prema Mariji, s Olgom razvija privržen sestrinski odnos. Olga je smatra “…amoralnom, ali i najjačom od svih”, te je posljednji put posjećuje u Vrapču 1938. (razlog ostaje nepoznat) nakon čega, vrlo skoro, umire od skorbuta i gladi. 

Zanimljivo je kako je 1950. šezdesetak Marijinih radova odabrano za izložbu “psihopatološke umjetnosti” koju je organizirala bolnica St. Anne iz Pariza te je većina tih radova ostala u fundusu te ustanove dok je 2003. priređena velika izložba u Nacionalnoj galeriji na kojoj su bili predstavljeni i Marijini radovi koje su kritičari posebno zapazili. Između 1954. i danas radovi su joj izlagani i u Zagrebu. Mali, ali važan postav napravio je Miroslav Gašparović u Muzeju Psihijatrijske bolnice Vrapče, 15. studenog 1994, te ova današnja koju su koautorski postavile Žarka Vujić, Snježana Spitzmuller i Snježana Pintarić smještajući izložbu Marija Novaković: sjećanja jedne pijanistice u “hram” suvremene umjetnosti, MSU-u.

Autorice su arhivski dio posla odradile besprijekorno, ali su u potpunosti pasivizirale i svele na romantičarsku ženskost Marijin život te obezvrijedile njenu političku i feminističku poziciju zbog koje je bila diskriminirana kao žena i kao židovka. “Nisam provocirala nikoga i ništa s ovom izložbom i na neki način jedna od koautorica mi je tako i sugerirala. Zapravo nećemo na neki način isticati te pojedine elemente biografije te nećemo propitivati njenih 28 godina u Vrapču. Mi zapravo, unatoč predavanju doktora Jukića, još uvijek smo bez odgovora kako je bilo moguće da jedna pacijentica ostane toliko dugo institucionalizirana. Njen slučaj nije jedini. To je važno za napomenuti”, rekla mi je Žarka Vujić, autorica izložbe. 

Podcrtavam određene dijelove njene izjave jer mi se čine ključni u manjkavosti njihova pristupa. Dodala je kako je zanimljivo da se upravo u tim godinama, između dva rata, mijenjaju psihijatrijski trendovi te kako su jako puno testirani medikamenti i provođena ispitivanja na pacijentima što bi mogao biti potencijalni odgovor na Marijinu predugu hospitalizaciju. Autorica izložbe nije htjela uznemiravati i provocirati cjelokupnu javnost potencijalnim problemom zlostavljanja i nasilja medicinskih struktura tog vremena. Također odlučila se ne baviti problemom visoko medikaliziranog diskursa koji je svaki otklon od norme definirao shizofrenim. Za kraj propustila je i pitanje kršenja ljudskih prava, prava žena u ovom slučaju, te nas je ostavila bez potencijalnog odgovora, a Mariju dodatno gurnula po strani, romantičarski se osvrćući isključivo na pasiviziranu ulogu umjetnice i njen rad.  

Od 1923. do 1931. Marija svira kao pijanistica u kinima tj. sinkronizira filmove gdje se jasno vidi njen ulazak u medij filma koji je, unatoč manjku likovnog obrazovanja, uvodi u novi svijet ekspresionističkog pristupa crtanju zbog čega se taj period može povezati s karikaturnim ili novinskim crtežom. Od 1937. njen poznati Maxov put reprezentira alter ego kojim opisuje svoj životni put kroz osam godina dok po raznim kinima svira glasovir kako bi se prehranila, ali i političku te društvenu zbilju koja ju okružuje. Od Maxova puta Marija radi grotesku gdje sam Max na kraju umire od prejedanja povezujući taj moment s općom gladi koja je tada vladala, označavajući period kada su mnogi ljudi zbog ratnog i poratnog stanja živjeli na rubu egzistencije. Ovo još jednom pokazuje kako se Marija jasno ideološki pozicionirala, i to kao ljevičarka o čemu je pisala i u svojim autobiografijama. Pored toga ukazuje i na koji način kroz svoj rad povezuje vlastita iskustva sa širim socijalnim i političkim kontekstom ostavljajući iza sebe relevantne dokumente iz kojih se može iščitati kronika jednog povijesnog trenutka. Bavi se također i materijalističkom analizom tržišta rada i nepovoljnih uvjeta za žene što je jasno vidljivo iz njenih opisa pregovaranja za plaće. Na posljetku, Marija nam u svojoj autobiografiji ostavlja cijelu međuratnu Njemačku i izlazak iz Weimarske Republike. Ostavlja sve ono što se događa upravo i danas u kontekstu političkih okolnosti, ratova i migracija te time iskače iz identiteta pijanistice ili slikarice zbog čega ju je prije svega i kroz ovu izložbu trebalo reprezentirati u tom širem kontekstu.

Neizostavan dio izložbe je kompozicija Bijeg u šumu koja je vjerojatno nastala 1950-ih godina prošlog stoljeća, a bavi se imigrantskim/židovskim pitanjem te spada u seriju tzv. grupnih prikaza za koje je tadašnji liječnik Stanislav Živković tvrdio kako se radi o jasnim znakovima shizofrenije. Marija, s druge strane, ovim prikazom nastoji oslikati potragu za spasom grupe ljudi koji su ideološki prognani te koji traže spas u šumi ne bi li se sakrili od agresora. Na prikazu se nalaze majke s djecom, invalidi, psi koji se rastaču po cijeloj kompoziciji koja asocira na jedan košmarni san. Osim ove, nacrtala je još jednu takvu grupnu kompoziciju koja se bavi prikazom političkog okruženja tog vremena na području Hrvatske.  

“Bila je tu jedna zgodna kompozicija partizana, ali nismo opet htjeli uznemiravati javnost jednom takvom scenom”, objasnila mi je autorica izložbe Živković dok smo završavali šetnju kroz MSU. Podebljavam opet i uznemiravati. Da pojasnimo, radi se o grupnom prikazu ljudi s partizanskim simbolima tj. s prikazom petokrake. Ostaje nejasno koji dio ove kompozicije bi “opet uznemirio” svekoliku javnost te na koji način? Stječem sveobuhvatan dojam kako postoji određena doza autocenzure, nazovimo to tako, ili straha koji se može osjetiti kod autorica izložbe, ali i samog MSU-a te bi se moglo reći kako im je u duhu javnog morala, do kojeg Mariji nije bilo stalo i od čije je komodifikacije zazirala, sjena zaborava pala na političku važnost Marijina rada. Ako je tome tako te Marijin rad nema umjetničku vrijednost, a politička dimenzija je ukinuta – što takva izložba radi u MSU i zbog čega je relevantna?

Nadam se kako će buduće generacije feminističkih teoretičarki/a i povjesničarki/a umjetnosti iznijeti Marijin umjetnički rad kao prikaz otpora vladajućem građanskom/moralnom duhu vremena afirmirajući na taj način strategije i taktike ženskog/građanskog aktivizma i odgovornosti te izlazeći na taj način iz klasičnih historijskih zabluda. U ovom kontekstu neizostavno je spomenuti francusku feministkinju Helene Cixous koja tvrdi kako žene u zapadnjačkom falogocentričnom društvo trebaju pružiti otpor i preispisati nanovo svoje postojanje i subjektivitet. U tom kontekstu Cixous o položaju žena kaže sljedeće: “Žena ili je pasivna ili ne postoji!” te se upravo to dogodilo i Mariji, kroz ovu izložbu. Zbog nevoljkosti autorica da “provociraju”! Da se ne bi provociralo, Marijin utjecaj je pasiviziran kako bi je se (doduše možda ne namjerno) politički izbrisalo. Možda i sam zapadam u Cixousine binarizme, no teško se u ovom slučaju odvojiti od feminizama razlike koji određeno iskustvo mogu definirati ženskim, kao što je to iskustvo Marije Novaković koja se svojim umjetničkim izričajem i autobiografskim zapisivanjem jasno borila protiv potkopavanja dominantne falogocentrične logike tog vremena.

S druge strane, usudio bih se reći, žalosno je da su autorice izložbe zapale upravo u zamke heteropatrijarhalne matrice te se nisu htjele, kako i same ističu, izlagati “riziku” kako bi zajedno s Marijom nastavile solidarnu i drugarsku borbu koju bi trebalo dodatno poticati i afirmirati, a ne pasivizirati. Iako je Cixousina vizija ženskog stvaranja (glasa, pisanja) smještena unutar svijeta/prostora (prema: Toril Moi (2007) Seksualna/tekstualna politika, Sintagma, Zagreb) gdje je sva razlika dokinuta, mišljenja sam kako Marijina kritika izbija iz te utopijske zablude u koju na žalost upadaju same autorice izložbe. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od 23. do 24. veljače FIFA-in trofej bit će izložen u Muzeju suvremene umjetnosti. Coca-Cola svim zainteresiranim građanima osigurava besplatne karte za izložbu, ona ista Coca-Cola kojoj je Ministarstvo gospodarstva dodijelilo 773 tisuće kuna državnih poticaja za prerađivačku industriju, a koja je prije par godina u Solinu zatvorila svoj pogon. 

U HTV-ovoj emisiji Pola ure kulture, emitiranoj 19. veljače, urednica Branka Kamenski najavila je prilog o situaciji u Muzeju suvremene umjetnosti: “Kustosi MSU-a, već isfrustrirani komercijalizacijom svoga muzeja, šalju ovih dana otvoreno pismo, ljuti na svoju ravnateljicu koja je pristala da FIFA-in pokal bude izložen u Muzeju suvremene umjetnosti”. 

U prilogu novinarke Hloverke Novak-Srzić čujemo ravnateljicu Snježanu Pintarić koja kustose Muzeja suvremene umjetnosti naziva “jednom manjom grupicom kolega” koja se “usprotivila tom događanju u našem muzeju”. Ravnateljica naglašava da Stručno vijeće Muzeja, koje je sastavljeno od ravnatelja i kustosa-voditelja odjela i kustosa-voditelja zbirki, nije nadležno za ovo pitanje, dok viši kustos Tihomir Milovac tvrdi da je Stručno vijeće apsolutno nadležno za sve što se tiče pitanja struke te da su dužni komentirati ovakve stvari jer je ta informacija do njih došla preko medija. Smatra odluku ravnateljice direktnim utjecajem na struku, a ravnateljica naglašava da se radi o događanju koje MSU radi s partnerima, ne otkrivši tko su partneri ovoga najma.

Tihomir Milovac naglašava da ovakve akcije koriste kontekst muzeja za komercijalizaciju i klijentelistički odnos prema muzejskom kontekstu kulture i umjetnosti te uništavaju njegov ugled. Snježana Pintarić smatra da riječ komercijalizacija upućuje na stara i prevladana mišljenja te čvrsto vjeruje da takva “događanja mogu samo pomoći onom našem osnovnom biznisu, a to je prezentirati što bolju umjetnost”. Milovac je uvjeren da se publika na taj način ne stvara, već se gubi: “Počeli smo otvaranjem nove zgrade sa 200 tisuća posjetitelja godišnje, sada smo na 70 tisuća godišnje” te zaključuje: “Mislim da Grad ne zna što bi zapravo s ovom institucijom pa je zato izabrao Snježanu Pintarić za ravnateljicu”.

Umjesto komentara, u ovom ćemo slučaju podsjetiti na odgovor Leonide Kovač u intervjuu Davoru Konjikušiću za Novosti: “Budući da je MSU javna ustanova financirana proračunskim novcem, poražavajuća je činjenica da nakon izgradnje nove muzejske zgrade u kulturnoj javnosti nije pokrenuta javna rasprava o tome kakav nam je i zbog čega MSU potreban, ni o tome kako se njime upravlja, odnosno kadrovira”, a o reizboru Snježane Pintarić zaključuje ovako: “Za artikulaciju suvisle kulturne politike bez koje nema opstanka pojedine zajednice jer je upravo ona preduvjet nastanku vjerodostojne i demokratske političke kulture, potrebna je jasna politička misao. Snježana Pintarić postavljena je na funkciju ravnateljice MSU-a 1998. godine, dakle prije nego što je Milan Bandić izabran za zagrebačkog gradonačelnika. U dosadašnjih šesnaest godina njezinih ravnateljskih mandata proizvodni kapacitet koji ne ovisi isključivo o novcu i učinak Muzeja nisu se ni najmanje približili kvalitativnim standardima srodnih muzejsko-galerijskih institucija koje djeluju u razvijenim europskim zemljama. Usprkos novoj, tehnički dobro opremljenoj zgradi, MSU nije postao okružje koje generira kritičko, a time i kreativno mišljenje sposobno za stvaranje novih vrijednosti”.

Prva nagrada i iznos od sedamdeset i pet tisuća kuna pripali su Damiru Bartolu Indošu za zvučnu instalaciju i performans O postajanju Čovjeka šahtofona. Osebujni instrumenti koji se već godinama pojavljuju u predstavama i performansima Damira Bartola Indoša nastaju od različitog reciklažnog materijala, civilizacijskog otpada i funkcioniraju kao zvučne instalacije. “Muzički stroj” ili “kolektivni asamblaž”, kako sam autor naziva recentni šahtofon, moguće je dovesti u vezu s tradicijom Fluxusa i neoavangarde, Prepariranim klavirom Johna Cagea primjerice, ili performansima Georga Brechta. No instalacija sastavljena od opruga, poklopaca za šahtove, automobilskih farova, mikrofona i nadzornih kamera, jednako će dobro funkcionirati i danas, otvarajući mogućnost interpretacije na temelju suprostavljenih pojmova unutra/van; kriptičnog, zatvorenog, anarhičnog svijeta unutra i njegovog odvajanja i emitiranja u vanjski, javni prostor. Indošev Šahtofon u zbirci Muzeja suvremene umjetnosti donosi jednu čitavu priču, ne samo o njegovu konceptu postajanja čovjeka- šahtofona i razvijanja ideje shizofonije odvajanjem zvuka i slike od izvora, kao još jedno autorovo traganje za autentičnim oblicima pobune protiv globalnih stereotipa društva, nego posredno, obogaćuje Muzej pričom i o samom umjetniku. Od kraja sedamdesetih godina prošloga stoljeća Damir Bartol Indoš sudjeluje u stvaranju antikazališta poznatog pod nazivom Kugla glumište, ali i poslije, kada djeluje samostalno, nastavlja misiju pomicanja granica između različitih umjetničkih disciplina, kršenja tradicionalnih kanona, te suverenog stvaranja platforme za otvaranje prostora slobode novim mogućnostima umjetničkog izraza.

Druga nagrada i iznos od sedamdeset tisuća kuna pripali su Renati Poljak za videorad Režiranje glumaca / režiranje uvjerenja. Renata Poljak u prvom dijelu filma sugestivnim fragmentima evocira glavni lik iz popularne televizijske serije koju pamti iz djetinjstva, dok je drugi dio strukturiran kao dokumentarni intervju s osobom koja je taj lik 1979. godine utjelovila. Riječ je o sada četrdesetosmogodišnjem radijskom spikeru Ivanu Kulundžiću koji je nešto više od jednog desetljeća nakon što je kao dječak odglumio Boška Buhu i sam postao borac u Domovinskom ratu. No, fiktivni lik ponovno neće postati stvaran, budući da je cijeli intervju unaprijed sastavljen i izrežiran. U ovom jednostavno i precizno strukturiranom video radu, autorica suprotstavljanjem dvaju kontradiktornih ideoloških diskursa svjesno provocira gledatelja, otvarajući univerzalno pitanje konstruiranja identiteta, kolektivne i osobne memorije u turbulentnom razdoblju radikalnih političkih mijena.

Treća nagrada i iznos od šezdeset i pet tisuća kuna pripali su Luizi Margan za prostornu instalaciju Izvan uloge. Kao podloga radu Izvan uloge poslužila je dokumentarna fotografija na kojoj je zabilježena umjetnička akcija zagrebačke grupe TOK iz sedamdesetih godina koja se, kao javni prosvjed protiv komercijalizacije umjetničkog rada, zbila u okviru urbane manifestacije KunstMarkt u Grazu. Intervencijom u pronađenu fotografiju iz dokumentacije Galerije SC-a u kojoj tada izlaže, Luiza Margan odvojit će umjetnost od stvarnosti: umjetnike s transparentima i grupu radnika okruženu prometnim znakovima koji su se slučajno zatekli na ulici za vrijeme performansa, te postaviti pitanje: “Tko radi i tko gleda, tko i što se izvodi? ” Slično prisvajanje dogodit će se u drugom dijelu rada pod nazivom Proba (Akcija!) u obrnutom postupku, budući da će stvarna situacija skidanja dasaka s pozornice poslužiti kao materijal za stvaranje novog rada u formi kratkog audioigrokaza – fingiranog autoritativnog dijaloga umjetnice s radnicima na sceni. Nagrada višedjelnoj prostornoj instalaciji jednoj od najmlađih sudionica ovogodišnjeg natječaja T-HT@MSU dodijeljena je zbog sadržaja i načina na koji je impostiran, a u kojemu umjetnica na diskretan i subverzivan način uvodi etičko pitanje korištenja stvarnosti u umjetničke svrhe, osvrće se na sustav komercijalizacije umjetnosti, i napose instrumentalizaciju rada u duhovnom kontekstu umjetničkog stvaralaštva.

Pohvale međunarodnog stručnog žirija autorima triju radova koji nisu mogli biti nagrađeni, ali su zaslužili da budu istaknuti, otišli su Silviju Vujičiću za ciklus radova Roşu/ kao krv, Sandru Đukiću za Body Scan, te Marku Markoviću za Rad spašava. U stručnom povjerenstvu ove godine sjedili su ravnateljica MSU-a Snježana Pintarić, povjesničarka umjetnosti i kritičarka Evelina Turković, kustosica MSU-a Radmila Iva Janković, direktorica Centra za savremenu umjetnost Sarajevo Dunja Blažević, teoretičar, kustos i umjetnik Darko Fritz, medijski umjetnik Zlatko Kopljar i ravnatelj Muzeja suvremene umjetnosti u Antwerpenu Bart de Baere.

Izvor: MSU

Grupa ABS formirana je kao kritička platforma unutar materijalne prakse i političkih kontradikcija hrvatskog suvremenog slikarstva, umjetnosti i potencijalnosti tranzicijske kulture i društva.

Članovi grupe, Alan Alebić (1976), Ivica Blažić (1975) i Ivan Skvrce (1980), diplomirali su 2003. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, smjer slikarstvo, a trenutno su studenti završne godine magistarskog studija na Akademiji za likovno umetnost in oblikovanje u Ljubljani. Žive i rade na relaciji Zagreb-Rijeka-Krk. Dobitnici su godišnje nagrade Hrvatskog društva likovnih umjetnosti za najboljeg mladog umjetnika za 2008. godinu.

Grupa ABS stavljena je od trojice umjetnika, trojice slikara koji su napustili svoje individualne karijere i započeli zajednički rad pred nekoliko godina. Koristeći medij slikarstva kao instrument u prostoru kulture, umjetnici reagiraju na aktualne društvene pojave, komentiraju ih i kritiziraju, nastavljajući na taj način praksu grupe Art and Language. Prošle godine održali su u Muzeju suvremene umjetnosti u Novom Sadu samostalnu izložbu na kojoj su predstavili svoje radove nastale posljednjih godina. Izložba je ukazala na njihovu istaknutu poziciju na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Umjetnici će za ovu prigodu predstaviti stotinjak radova nastalih unazad četiri godine ali i realizirati nove radove.