Trenutno živi i radi u Bruxellesu, a surađuje s brojnim kolektivima i organizacijama. Kada ne pušta na queer partijima, Aldessa se bavi zagovaranjem za ljudska prava i održavanjem online platforme Romnja Feminist Library, koja okuplja materijale o Romkinjama, feminizmu i romskom feminizmu.

Aldessa je ove godine sudjelovala na poznatom riječkom festivalu queer i feminističke kulture Smoqua, gdje je održala radionicu o intersekcionalnosti u feminizmu, a potom je na partiju zatvaranja festivala svojim setom rasplesala cijeli Pogon kulture. To je bio povod da s njom razgovaramo o glazbi kao sredstvu otpora, načinima na koje stvara prostor za romsku kulturu na glazbenoj sceni i vidljivosti romskog feminizma.

Tvoji nastupi, poput onog na Smoqui, pokazuju da partiji mogu biti prostor otpora kolonijalnim, kapitalističkim ili stereotipnim interpretacijama romske kulture. Koje još poruke nastojiš prenijeti kroz svoje setove? Koliko ti je dostupna DJ scena u smislu pronalaska klubova i događanja za nastupe?

Glavne poruke koje želim prenijeti su antirasističke, antipatrijarhalne i antiklasističke, želim promicati intersekcionalnost i različitost. Kroz glazbu koju biram za svoje playliste fokusiram se na pjesme queer umjetnika, Romkinja i drugih autorica iz marginaliziranih skupina. Ponekad se poruka ne izražava riječima, već kroz ritam koji povezuje različite zajednice u zajedničkom plesnom prostoru.

Rekla bih da mi mainstream DJ scena nije baš pristupačna jer se ne uklapam u njezine norme, a također nisam otvorena prema nastupima u mainstream prostorima. Imala sam jedno iskustvo u takvom okruženju i bilo je neugodno. Voditelj tog mjesta mi nije dopustio da puštam manele. Na istom mjestu, dok sam puštala pjesmu na arapskom jeziku ​​– jer kroz svoju glazbu izražavam i svoju solidarnost s drugim rasijaliziranim skupinama – grupa bijelaca me je prekinula tražeći glazbu na engleskom. Osjetila sam da publika nije otvorena za moju poruku solidarnosti kroz raznolikost, pa sam odlučila ostati vjerna svojim principima i napustiti prostor.

Čak ni unutar queer DJ scene nije uvijek lako. Iz mog iskustva, queer DJ zajednica često funkcionira na temelju osobnih veza – netko vas mora poznavati i upoznati s ljudima ili prostorima. U suprotnom, kada izravno kontaktiram klubove s prijedlozima programa poput Manele feministe, moji e-mailovi često ostanu bez odgovora. Otkako sam se preselila u Bruxelles, nastupala sam samo na dva mjesta: u The Crazy Circleu, lezbijskom baru čija je bivša vlasnica bila spremna ugostiti moj set, i na partiju otvorenja Pink Screens Festivala na kojem sam volontirala prošle godine. Puštam i na privatnim događajima, poput rođendana i zatvorenih zabava, ali pronalaženje stabilne platforme u Bruxellesu zaista je izazovno. Većinom nastupam u drugim zemljama, na događanjima i zabavama koje organiziraju Romkinje i queer osobe. To su ujedno prostori u kojima se osjećam najugodnije dok nastupam.

Reci nam više o svom putu prema DJ-anju. Je li motivacija bila ljubav prema glazbi ili poruka koju ona nosi? Također, kako vidiš queer romsku DJ zajednicu – koliko je živa i koje promjene primjećuješ unutar nje?

Inspirirala me poruka iza glazbe. Svoje DJ putovanje započela sam kao odgovor na prisvajanje manele od strane gadže DJ-a u Bukureštu. Bio je to moj način suočavanja s rasizmom i stereotipima prema mojoj zajednici. Glazba manele je nevjerojatno raznolika, baš kao i romske zajednice. Obuhvaća pjesme o klasnim razlikama, ponosu na romski identitet, snazi Romkinja, kao i ljubavi, gubitku i tuzi. Mnogo je Romkinja u industriji koje donose različite, osnažujuće poruke. Iako svoj rad možda ne nazivaju eksplicitno feminističkim, njihovi se tekstovi često dotiču feminističkih načela.

Nažalost, queer romska DJ zajednica još uvijek je vrlo mala. U Rumunjskoj samo tri osobe puštaju manele, a izvan Rumunjske znam samo još dvije osobe – jednu u Španjolskoj i jednu u Berlinu. Međutim, prije nekoliko godina nije bilo nikoga, pa je važno da smo se počele pojavljivati na sceni. Ovaj napredak je odraz sveobuhvatnijih razgovora o samoreprezentaciji u glazbi i šire.

Što te inspiriralo na pokretanje Feminističke knjižnice Romkinja i kako ste započele s formiranjem tima? Koji su, prema tvom mišljenju, dosad najznačajniji utjecaji knjižnice?

Posljednjih godina, u mnogim razgovorima s kolegicama Romkinjama istaknuta je potreba za platformom na kojoj bi se mogli čuti naši glasovi i perspektive. Feministička knjižnica Romkinja postala je konkretna ideja 2023. godine, kada sam surađivala s Albom Hernández Sánchez, romskom feministkinjom iz Španjolske i osnivačicom Feminist Collective of Romani Gender Experts. Zajedno smo se prijavile za Risktakers Fellowship, koji vodi Superrr Lab, a financira zaklada Allianz. Predložile smo stvaranje feminističke knjižnice i odabrane smo za stipendiju. Tijekom godine dana istraživale smo, prikupljale, uređivale i oblikovale ovu platformu kako bi služila kao prostor za predstavljanje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti romskog feminizma.

Jedan od najznačajnijih utjecaja knjižnice je način na koji su je Romkinje prihvatile, prepoznajući je kao kolektivni prostor za dijeljenje i vidljivost našeg znanja. U manje od godinu dana prikupile smo preko 200 materijala koje su napisale Romkinje iz više od deset europskih zemalja. Uz to, objavile smo seriju od pet intervjua s romskim stručnjakinjama o različitim temama za našu sekciju Vizualni arhiv i lansirale Decolonizing Gadje Narratives, prvi broj našeg časopisa Romnja koji se sastoji od 16 članaka nastalih u suradnji 20 Romkinja.

Kako ocjenjuješ dosadašnji napredak projekta? Je li mreža suradnica u međuvremenu rasla? Postoje li slični projekti s kojima surađujete i kakvu budućnost predviđaš ovoj knjižnici i sličnim inicijativama?

Mislim da je naš napredak bio golem, posebno s obzirom na ograničena sredstva s kojima raspolažemo. Najveći dio našeg rada je volonterski, ali smo posvećene tome da rad i znanje Romkinja učinimo vidljivima u raznim prostorima. Feminističku knjižnicu Romkinja zamišljam kao prostor koji stvara osjećaj pripadnosti, dok ujedno služi kao izvor za dekolonizaciju narativa koji su tijekom vremena oblikovani o Romkinjama.

Jedna inicijativa koja ima nastojanja slična našima je RomaniPhen, romski feministički arhiv sa sjedištem u Berlinu koji je bio nevjerojatna podrška našoj knjižnici od samog početka.

Rođena si i odrasla u Rumunjskoj, ali trenutno živiš i radiš u Bruxellesu. Na koji su način tvoje odrastanje i odgoj oblikovali tvoje današnje izbore? Održavaš li i dalje veze s aktivistima u svojoj matičnoj zajednici i ako da, na koji način?

Preselila sam se u Bruxelles kako bih nadopunila svoje desetogodišnje “terensko” iskustvo u feminističkom aktivizmu europskom dimenzijom kreiranja politika i zagovaranja. Drugi motiv bila je izgradnja solidarnosti s drugim skupinama rasijaliziranih žena diljem Europe.

Pokušavam ostati povezana s aktivističkim inicijativama u Rumunjskoj koliko god je to moguće, surađujući s aktivistkinjama i feministkinjama u svojoj zemlji. Međutim, svjesna sam da to nije isto što i biti izravno uključena u lokalni kontekst.

O ovim temama s organizatoricama festivala, Anom Ajduković iz udruge Lori i Marijom Trcol iz udruge PaRiter razgovarala je Marina Jakšić, a Ivan Dragnić popratio je performans Iza ugla Kolektiva Igralke.

Emisija je objavljena u okviru projekta Rekultivacija, sufinanciranog sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija. Premijerno je emitirana na Radio Rojcu.

Smoqua od 2017. godine spaja umjetnost i aktivizam kao mjesto zajedničke borbe za ljudska prava i propitivanja predrasuda. Ove godine ćemo kroz 20+ događaja na hrvatskom i engleskom jeziku na 6 lokacija u Rijeci te 30+ aktivista, aktivistkinja, umjetnika i umjetnica iz raznih zemalja doživjeti i živjeti queer, feminizam, a svoju sredinu na nekoliko dana učiniti vedrijom i uključivijom.

“Tema 7. izdanja festivala Zauzimanje prostora u središte postavlja pitanje sigurnosti i otvara put diskusije o društvenom ugnjetavanju marginaliziranih skupina. LGBTIQ+ osobe i žene nerijetko svjedoče o raznim oblicima socijalne isključenosti, zanemarivanja, nevidljivosti i/ili nejednakosti. Jesu li trgovi, klubovi i domovi sigurna mjesta za nas? Jesmo li oslobođene i oslobođeni od straha dok šetamo našim gradovima ili dok koristimo javni prijevoz?

Iz programa izdvajamo Zagrljaji za sve koji će se održati prvog dana od 18 sati ispred Palacha. Akcija mladih snaga Ljubljana Pridea i LORI za (queer) mlade, ali i svakoga na festivalu, vodi se geslom: Slavimo ljubav, zajedništvo i podršku. Festival će u 19 sati službeno otvoriti izložba Spačke, nastala u izvedbi mladih polaznica ljetne radionice PUBLIC FEELING, koja istražuje što osjećamo u javnom prostoru.” 

Drugog dana Smoque, u petak od 18 sati na Kontu je Iza ugla, eksperimentalno-dokumentarni performans Kolektiva Igralke koji osvještava svakodnevno nasilje koje žensko tijelo doživljava na ulicama Rijeke. Istog dana od 19 sati u Palachu je B(l)oody creatures 2.0 španjolsko-austrijskog interdisciplinarnog dua koji čine Nur G. Villarroya i Bene Steiner iz umjetničkog kolektiva Kulturverein Spätschicht iz Linza. Ovo putovanje u prošlost i sadašnjost propituje seksualnost i nasilje, ljubav i društvo, krv i tabue. Od 20:30 u Art-kinu je projekcija dokumentarca Feminism WTF austrijske redateljice i producentice Katharine Mückstein. 

Trećeg dana Smoque na programu su radionice: Safe@festival (za mlade), Waackinga, osnažujuće samoobrane te DJinga. Vesela završnica festivala, Queer-UP! Party, u Pogon kulture u subotu dovodi sjajni line-up DJ snaga iz Hrvatske, Čilea i Slovenije kroz kolektive Zvjerinjak/QueerAnarchive i Ustanova, kao i drag kraljice Colindu Evangelistu i Jovanku B. Titutku. Uz ove članice drag kolektiva House of Flamingo i plesačice Helenu Ostojić i Ninu Šturu, komična i dinamična live izvedba koja godinama oduševljava publiku na području Balkana (i šire) imat će prilike rasplamsati i riječku scenu.

Program na hrvatskom jeziku dostupan je ovdje, a na engleskom jeziku ovdje.

Festival queer i feminističke kulture Smoqua spaja umjetnost i aktivizam kao svojevrsna platforma umrežavanja za razmjenu umjetničko-aktivističkih ideja te kreiranje i učvršćivanje suradnje među raznorodnom publikom. Ovogodišnja tema festivala Pravednost, sestrinstvo, solidarnost poziva na “rastvaranje i promatranje naslovnih pojmova iz različitih perspektiva, oslanjajući se na zajedničko iskustvo društvene i kulturne opresije”. 

Iz ovogodišnjeg programa organizatori izdvajaju događaje LORI Grupe mladih World Cafe: Queer Youth for You(th) i Nabrzaka – queer speed-dejtanje koji se odvijaju prvog festivalskog dana. Otvaranje festivala zaokružuje okrugli stol Nevidljivo – o seksualnosti i rodnim identitetima na kojem Marinella Matejčić sa sugovornicima predstavlja publikaciju o iskustvima biseksualnih osoba koja često ostaju prešućena unutar queer zajednice. Događanje se odvija u sklopu programske razmjene i suradnje mreže Clubture.

Drugog dana festivala posjetitelji_ce mogu uživati u besplatnim projekcijama umjetničko-dokumentarnih filmova u Art-kinu (Trans*Gaze Rose Wiesauer i For They Know Not What They Do, Daniela G. Karslakea), dok treći dan obilježava predstavljanje rada austrijske street art umjetnice Chinagirl. Festival zatvara Queer-UP! Party, uz drag show Karmen Daš iz Maribora i DJ-icu Časna sestra iz Beograda. 

Cjelokupni program šestog izdanja Festivala Smoqua možete vidjeti ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Od 15. do 17. listopada u Rijeci se održava Smoqua, međunarodni festival queer i feminističke kulture koji okuplja raznovrsne umjetničko-aktivističke projekte i inicijative te služi kao platforma za njihovu prezentaciju i umrežavanje. Festival od 2017. godine organizira Lezbijska organizacija Rijeka LORI u suradnji s udrugom PaRiter, Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci i platformom Građanke svom gradu, a krovna tema ovogodišnjeg izdanja, u skladu s prilikama u kojima je nastao, nosi naslov Semo qua, u prijevodu Tu smo. Udruga LORI tu je od listopada 2000. kada je registrirana kao prva lezbijska organizacija u Hrvatskoj, a povodom obiljižavanja 20. godišnjice djelovanja u sklopu Festivala održava se i prigodna izložba koja dokumentira njihov dosadašnji rad na senzibiliziranju javnosti i borbi za ravnopravnost pripadnika_ca seksualnih i rodnih manjina.  

Četvrta po redu Smoqua održava se u hibridnom formatu, online i u fizičkom prostoru, a okuplja preko 30 aktivista_kinja i umjetnika_ca s različitih strana svijeta, od Norveške, Belgije i Švedske do Argentine i SAD-a. Neke od njih posjetitelji i posjetiteljice će imati priliku upoznati u sklopu programa koji je osmislila umjetnička organizacija Građanke svom gradu, a fokusiran je na teme vezane uz javno zdravstvo. Riječ je o temama koje su relevantne za društvo u cjelini, ali na specifične načine pogađaju njegove neprivilegirane dijelove, kao što su LGBT zajednica, žene, izbjeglice i osobe koje su izdvojene iz društva kroz kazneni sustav. 

Programsku cjelinu GSG@Smoqua otvara povjesničar umjetnosti i kustos Vladimir Čajkovac predstavljanjem istraživanja AIDS – prema stvarnim događajima i prateće izložbe u Njemačkom muzeju higijene u Dresdenu koji posjeduje najveću zbirku HIV/AIDS plakata u svijetu. Analizirajući načine vizualne reprezentacije HIV/AIDS-a kao “bolesti drugih”, Čajkovac ih stavlja u relaciju s današnjim vizualnim jezikom pandemije COVID-19 te ispituje odnos politike, zdravstva i javnog mnijenja spram bolesti.

Pitanje pristupa uslugama javnog zdravstva u kontekstu sve teže ostvarivog prava na pobačaj sve je urgentnija tema kojom se bave feminističke udruge i inicijative, a aktualizirano je i u akciji Hod pijuna kojom se uoči parlamentarnih izbora nastojalo upozoriti na politički pritisak desnih grupacija i njihove manipulacije u ograničavanju prava žena na slobodno odlučivanje o vlastitim tijelima. Performans je u realizaciji prekinula policija, a slijed događanja i intencije akcije na Smoqui predstavlja aktivističko umjetnički kolektiv Tools for Action iz Nizozemske koji je zaslužan za umjetničko rješenje akcije, te Građanke i građani Rijeke koji su u njoj sudjelovali.

U uvjetima pandemije, kada je ostvarivanje potrebne fizičke distance često otežano zbog vrste posla, uvjeta stanovanja ili zadovoljavanja emotivne potrebe za bliskošću, posebno su ugroženi oni koji se nalaze u kaznenom sustavu. Slučaj je još teži kada je riječ o centrima za azilante u kojima se kontinuirano krše ljudska prava, pa i pravo na zdravlje. Temom detekcijskih centara u američkom kontekstu bavi se projekt In Plain Sight, koji uključuje 80 umjetnica i umjetnika te zrakoplove koji parom ispisuju aktivističke poruke u znak podrške zatočenima. U vrijeme kada je svima ograničeno kretanje, ovaj umjetničko aktivistički projekt koristi inovativne metode komunikacije i upozorava da je u centrima za azilante bolest dodatno opterećujuća. Projekt će na Smoqui predstaviti njegovi koautori, kanadaski_a umjetnik_ca Cassils i američki umjetnik Rafa Esparza. 

Sva događanja održavaju se u Galeriji SKC (OKC Palach), a posjetitelji i posjetiteljice ih mogu pratiti putem live streaminga na Facebook stranicama Udruge LORI, PaRiter i GSG. Raspored cjelokupnog izvedbenog, diskurzivnog i radioničkog programa nalazi se ovdje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

U doba kad se glavnina medijskog sadržaja preselila na internet, a javna potpora za tiskane časopise u kulturi drastično smanjila, šanse za njihov opstanak – posebno ako se ne uklapaju u desno-konzervativni pejzaž – gotovo su nikakve. Smanjeni budžeti, rastući troškovi produkcije i praktički nepostojeći sustav distribucije održavanje kontinuiranog ritma izlaženja učinili su iznimno teškim. Negativnu bilancu u pustošenju časopisne scene “podebljalo” je i samo Ministarstvo kulture, koje je u ciničnoj maniri, zanemarujući šire strukturne probleme, bez potpore ostavilo neke od dugovječnih, iznimno vrijednih publikacija, poput književnih časopisa Quorum, Libra Libera i Gordogan te feminističkog časopisa Treća. Da sumorno stanje trećeg medijskog sektora više i nije vijest ustanovio je nedavno i Luka Ostojić, koji pokazuje opravdani strah da će daljnje skretanje kulturne politike udesno nastaviti poražavajući trend izumiranja kulturnih publikacija i jednoobraznosti produkcije u kojoj će preživjeti tek izdanja Matice hrvatske.

Vijest je, međutim, kada se u ovakvim okolnostima pojavi novi časopis, i to onaj posvećen suvremenim društvenim i umjetničkim zbivanjima, kakav je časopis GSG inicijative Građani/ke svome gradu, predstavljen prošlog tjedna u Rijeci. Prvi broj, posvećen queer i feminističkim temama, nastao je u suradnji s udrugama LORI, PaRiter i riječkim Centrom za ženske studije, kao svojevrsni nastavak dijaloga započet suradnjom na LGBTIQ festivalu Smoqua, u kojem su suradnice pozvane da pišu o queeru i feminizmu iz očišta vlastitog iskustva i polja djelovanja. Sama inicijativa Građani/ke svom gradu postoji od 2016. godine kada počinje s javnim programom – serijom intervencija u javnom prostoru kroz pilot projekt Građani svom gradu čije je ime kasnije preuzeto kao naziv inicijative.

Natpis Građani svom gradu / Rijeka 1983. sa zidne ploče na početku Križanićeve ulice odakle GSG i djeluje, odabran je kao ideološka vodilja pa je inicijativa u svojim aktivnostima “usmjerena gradnji jačih spona između građana/ki i protagonist(ic)a umjetničkih, kulturnih, aktivističkih i edukativnih krugova Rijeke”. Na toj liniji pokrenut je festival Misliti zajednicu čiji je cilj bio upravo povezati ove aktere i otvoriti prostor za pokretanje dijaloga i šire suradnje. Kako u uvodniku prvog, dvojezičnog (hrvatsko-engleskog) broja GSG-a piše jedna od urednica Iva Kovač, “ideja da stanovnice i stanovnici grada kroz samodoprinose izdvajaju za infrastrukturne projekte od općeg interesa se činila kao relevantna indikacija smjera djelovanja posebice u izmijenjenim političko-ekonomskim uvjetima u kojima put od građana/ke do mjesta odlučivanja vodi kroz drugačije strukture”.

A na nove društvene strukture i premrežene odnose pažnju skreće Marinella Matejčić, koja u tekstu Ljubav i konzervativnost: reproduktivna prava u Hrvatskoj prati kronologiju događaja i ključne aktere nazadovanja u sferi rodne ravnopravnosti, koje je dovelo do “točke da pravo žene o raspolaganju vlastitim tijelom doslovno visi o koncu”. Početkom konzervativnih nastojanja da implementiraju svoju ideologiju “obitelji, života i religijske slobode” uzima 1991. godinu,  godinu, dok je početak drugog desetljeća dvijetisućitih prijelomna točka omasovljenja pokreta neokonzervativnih skupina i inicijativa koje započinju s novim valom napada na temeljna ljudska prava, prije svega ona reproduktivna. Usko vezano uz sve jači pritisak na medije i građanstvo o važnosti zaštite života od začeća u medijski prostor dolazi i pitanje regulacije prava na priziv savjesti, o čijim je zastrašujućim razmjerima za Novosti nedavno pisala Mašenjka Bačić. Prateći tendencije u kojima ideje klerikalnih organizacija uzimaju sve većeg maha, Matejčić ispravno ukazuje na činjenicu da pitanje reproduktivnih prava predstavlja polje šire političke borbe, u kojoj su, kako kaže, ugrožena ljudska prava i civilizacijski dosezi.

Jedna od aktivnosti inicijative kojom su sudjelovale na prošlogodišnjoj Smoqui izložba je Ane Hoffner pod nazivom Iscrpljeno vrijeme: ‘drag’ u vremenima rata, čije su premise bile i tema intervjua s austrijsko-srpskom umjetnicom objavljenom u prvom broju časopisa, koji na određeni način zaokružuje suradnje započete festivalom i otvara prostor za refleksiju novih queer i feminističkih tema. U fokusu Hoffneričine izložbe, kao i nedavno objavljene knjige Queerness of Memory, teme su roda i rata, prije svega migrantski queer identiteti, kroz koje pomoću performansa, filmskih i fotografskih instalacija progovara i o osobnim iskustvima emigracije. U intervjuu Sve je dopušteno u [sporazumnoj] ljubavi i [unaprijed zaustavljenom] ratu umjetnica skreće pozornost i na rodno određen posao skrbi i prisilnog seksualnog rada kao nevidljivog polja ženskih ratnih iskustava o kojima želi govoriti, a osvrće i na rad Future Anterior u čijem su fokusu “zamagljene granice između ratnih dokumenata i visoko estetiziranih uglačanih prikaza suvremene mode”.

Zanimljivo je autoričino okretanje konceptu queera u razračunavanju s vlastitim, medijski posredovanim, slikama rata  “Ako se queer politika mogla koristiti kao učinkovita strategija re-evaluacije različitih društvenih stigmi, zašto ne bi mogla poslužiti i kao instrument re-artikulacije vremena i povijesti”, zaključuje umjetnica i daje “šlagvort” raščlanjivanju koncepata vezanih uz queer i feminizam koje u svojem tekstu On…i Off donose Brigita Miloš i Mónica Cano Abadía. Rad Ane Hoffner, koja je uzimanjem testosterona htjela “zaustaviti sam proces izvođenja spola” nastavlja se tako u crtici …o tjelesnim navikama koja se referira na hormonalni eksperiment Paula B. Preciada, opisan u utjecajnoj knjizi Testo Junkie, povezan dalje s iskustvima hormonalnih protokola karakterističnih za vrijeme menopauze. Autorice se pitaju zašto je hormonalna terapija u menopauzi društveno prihvaćena transformacija dok su eksperimenti Preciado ili Hoffner stigmatizirani. I u ostalim unosima – o podršci, borbi, prijateljstvu… – autorice upućuju na mnoge relevantne feminističke, queer i lijeve autore čija misao nudi podstrek za daljnja promišljanja.

Festival Smoqua proizlazi iz dugogodišnjeg aktivističkog djelovanja udruge LORI na području prava seksualnih i rodnih manjina, a predstavlja spoj umjetnosti i aktivizma te se razvija kao platforma i mjesto umrežavanja za buduće zajedničke umjetničko-aktivističke projekte. 

Drugo izdanje festivala pod krovnim nazivom Ponos i predrasude međunarodnog je karaktera, a kroz različite LGBT i feminističke teme upoznaje posjetitelji/ice s poviješću i značajem queera i feminizma.

Riječka publika moći će po prvi put vidjeti multimedijalni performans Body Dialectics američkog umjetnika Krisa Greya, Project TRANS brazilske transrodne umjetnice Mavi Veloso te Ctitoria Clitoria rumunjske queer umjetnice Ruth Borgfjord.

Na tribini o odnosu Crkve prema ženama i LGBT osobama kao i o stanju prava LGBT osoba i žena u Europi govori Cianán Russell, zastupnik u UN-u, rumunjski LGBT aktivist Florin Buchenau i poljska aktivistkinja za reproduktivna prava žena Karolina Wieckiewicz.

Otvorenim razgovorom, intervencijama u javnom prostoru i jezikom umjetnosti festival otvara mogućnost dijaloga s publikom, ali i svim zainteresiranim voljnim i željnim razumjeti, podržati i sudjelovati u izgradnji društva bez predrasuda.

Detaljan program festivala nalazi se na web stranici udruge LORI.