Dvodnevna konferencija obilježila je kraj projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji se odvio kroz istraživački i rezidencijalni program u provedbi tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova. Cilj istraživanja, o kojemu je za Kulturpunkt pisala Paula Ćaćić, bio je predstaviti prostorne potrebe organizacija s nezavisne scene, a provele su ga tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. 

Na prezentaciji istraživanja koja se održala 9. listopada u Dnevnom boravku Rojca sudjelovale su Babič i Sutlović, dok je Bashinu perspektivu predstavila moderatorica panela, Katarina Pavić. Moderatorica je dala kratki pregled istraživačke metodologije koja je osmišljena tako da svaka od istraživačica svoje intervjue i ankete provodi u nematičnoj državi, a svoj rad temelji na iskustvu aktera_ica nezavisnog kulturnog sektora. Objedinjeno istraživanje bilo je dostupno u fizičkom obliku na konferenciji, dok će se pojedinačni nacionalni izvještaji moći pregledati u digitalnom formatu. 

Babič je za vrijeme boravka u Hrvatskoj razgovarala s članovima i članicama organizacija nezavisne kulturne scene iz Rijeke, Pule i Zagreba. Stavljajući nalaze istraživanja u postjugoslavenski kontekst, Babič je istaknula trend zaposjedanja i preuzimanja zapuštenih industrijskih i/ili vojnih prostora u Hrvatskoj i Sloveniji te njihove prenamjene. Dostupnost navedenih prostora i njihova prenamjena na različite načine se razvijala te zavisila o lokalnoj politici, napomenula je. Iako su od ključnih događaja, poput uvodno napomenute akcije zauzimanja prostora Badela, prošla dva desetljeća, Babič je kroz razgovor sa sugovornicima došla do zaključka da se “glavna shvaćanja i vrijednosti u podlozi njihovih iskaza nisu mijenjala.” 

Ekonomske prilike od tada su se promijenile, došlo je do profesionalizacije kulturnog polja, no i rastuće prekarnosti uslijed projektnog načina rada. Posljedično došlo je do preoblikovanja organizacija, što je utjecalo na povezivanje te suradnju s mlađim generacijama. Govoreći o generaciji koja je 1990-ih i 2000-ih sudjelovala u razvoju nezavisne scene, Babič je istaknula osjećaj frustracije zbog manjka uvažavanja uloženog rada, no jednako tako napomenula da novije generacije ne žele ili ne mogu preuzeti tuđe vizije. Kao pozitivne aspekte istraživanja, Babič je istaknula autorefleksivnost i rad na organizacijskom pamćenju prisutne na hrvatskoj nezavisnoj sceni.

Prema ovom istraživanju na kosovskoj nezavisnoj sceni osjeća se snažna prisutnost mladih osoba koje su sklonije eksperimentiranju, pokretanju programa bez prethodnog iskustva i zauzimanju novih prostora, o čemu je govorila Leda Sutlović. Unatoč deklariranoj političkoj volji za institucionalnom podrškom nezavisne scene te povećanju nacionalnog i lokalnih budžeta za kulturu, pitanje pristupa javnom prostoru kosovskim organizacijama i dalje ostaje nerazriješeno. Prema provedenim intervjuima razlog tomu jest “preferencijalni tretman poslovnih aktera pri dodjeli javnog prostora na korištenje povezan s klimom korupcije i klijentelizmom”, stoji u izvještaju.

Osim toga, politička nestabilnost organizacijama u kulturi otežava održavanje partnerskih odnosa primoravajući ih na opetovano pojašnjavanje vlastitog rada novim strukturama uprave, što dovodi do iscrpljivanja i straha od gubitka stečenih prostora, kazala je Sutlović. Kao primjere dobre prakse, istraživačica je istaknula očuvanje prostora Kina Lumbardhi u Prizrenu te Kina Jusuf u Peći, blisko vezanih uz razvoj drugih prostora za kulturu. Kulturni programi u Prizrenu i Peći, poput filmskih festivala uspjeli su okupiti mlađe generacije putem obrazovnih i volonterskih aktivnosti te doprinijeli stasanju mlađih kulturnih radnika i radnica i rastućem “institucionalnom optimizmu”. 

Slovensku nezavisnu scenu također obilježava snažan otpor komercijalizaciji kulturne scene kroz mobilizaciju lokalne zajednice. Unatoč zagovaračkom radu koji broji preko 35 godina, organizacije u Sloveniji nastavljaju se boriti za autonomiju uslijed prodora institucionalnih aktera u organizacijske strukture i rastuću gentrifikaciju, prenijela je Pavić. Prema istraživanju Rozafe Bashe, većina je ispitanika_ca naglasila smanjenje državnog budžeta za kulturu kao ključni čimbenik koji potiče financijsku nestabilnost i neizvjesnost. Materijalna ugroza ogleda se i u manjku povjerenja organizacija u procese obnove prostora za kulturu.

Kao što je pokazao primjer bivšeg skvota Rog, renovacija može rezultirati nametanjem drugačijeg modela financiranja, odnosno zaokretu komercijalnim aktivnostima te izmještanju postojeće zajednice. Zbog toga neke organizacije čiji su prostori u lošem stanju biraju djelovati u “sivoj zoni” ne želeći ih prepustiti renovaciji koja bi utjecala na budući rad organizacije. Kako je navela Pavić, manjak povjerenja uslijed provedenih renovacija i upliva komercijalnog interesa, naročito se ogleda u radu mlađih organizacija na sceni koje izbjegavaju formalizirano djelovanje. 

Predstavljena problematika u vidu nepovjerenja spram institucija, manjka iskoristivih prostora, generacijskog jaza, nedostatka financiranja i različitih putanja razvoja nezavisne scene u trima državama prelila se u raspravu nakon panela. Neke od kritika koje su bile upućene istraživanju ticale su se preširoko postavljene metodologije što je doprinijelo previđanju “posebnosti” nezavisnih scena i poopćavanju rezultata.

Unatoč tomu, istraživanje je ukazalo na mnoga problemska sjecišta koja su u različitim omjerima zastupljena u pojedinim državama, primjerice, agilnost modela financiranja i njihove prilagodbe za (nove) kulturne prakse ili prijenos znanja između generacija na sceni. Također, tijekom razgovora bila je istaknuta briga za održavanje autonomije organizacija i problem ovisnosti o prilikama koje nameće lokalna politika. Pitanje o budućim rješenjima navedenih problema naišlo je na tišinu u Dnevnom boravku, no već se kroz naredne panele u nešto neformalnijem tonu počelo rastvarati. 

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Inicijativa za donošenje novog zakona potekla iz Ministarstva kulture na čelu s ministricom iz kvote Levice Aste Vrečko. Manje-više tehnička preinaka zakona trebala je osigurati standardizaciju kriterija dodjele dodataka na mirovinu zaslužnim umjetnicima, što zakon iz 1974. godine nije predvidio. Dosad je kriterij za dodjelu dodataka ovisio o osobnim ili društvenima vezama umjetnika i onih koji o tome odlučuju, a budućnosti je to trebalo ovisiti o ostvarenim priznanjima.

Janšina je stranka u kampanju protiv ovog zakona krenula još u veljači. U javni prostor plasirali su tezu da će on omogućiti pogodovanje umjetnicima bliskim koaliciji Gibanje Svoboda-Socialni demokrati-Levica, koja je, predvođena premijerom Robertom Golobom, na vlasti od 2022. godine. Teza je popraćena jumbo-plakatima koji prikazuju međunarodno prepoznatu umjetnicu Maju Smrekar kako doji psa u performansu Ecce Canis iz 2013. godine. U njemu je Smrekar propitivala odnos između ljudi i životinja kroz biopolitičku perspektivu, a ovaj kontekst je u kampanji potpuno izostavljen.

Umjetnica je, dakle, izložena linču čak 12 godina nakon što je njezin performans prvotno izveden, što je učinjeno u cilju diskreditiranja vladajuće koalicije uoči parlamentarnih izbora predviđenih za 2026. godinu. Plakatima su također prekršena autorska prava fotografa Manuela Vasona, što je rezultiralo tužbama umjetnice i Levice protiv SDS-a.

Ne bismo li razjasnili što se zapravo dogodilo, obratili smo se dvjema slovenskim radnicama u kulturi – voditeljici organizacije civilnog društva Društvo Asociacija Poloni Torkar i književnici Anji Zag Golob. Budući da se Torkar bavi kulturnim politikama, razgovor s njom fokusirali smo na taj aspekt, dok smo Zag Golob zamolili da slučaj komentira iz perspektive umjetnice.

Torkar je objasnila da su po starom zakonu zaslužni umjetnici mogli steći posebne mirovine, a po novom, koji je predložila vlada, bi to bili dodaci mirovinama. Do prijedloga novog zakona došlo je jer stari nije imao jasnih kriterija po kojima se dodjeljuju posebne mirovine.

“U tom je smislu novi zakon bio sasvim tehničko rješenje. No budući da ga je vlada predložila u drugoj polovini svog mandata, i s obzirom na to da je do parlamentarnih izbora ostala još samo godina dana, opozicija je iskoristila situaciju i politizirala jedno sasvim tehničko pitanje. Stav opozicije bio je da će vlada dodijeliti velike, povlaštene mirovine eliti i pojedincima iz umjetničke sfere. Kako velik broj umirovljenika u Sloveniji živi s niskim mirovinama, ta je podvala djelovala. Aktualna vlast nije uspjela obrazložiti ljudima da će po novom zakonu, koji uvodi jasne kriterije – nagrade koje trebaju primiti umjetnici kako bi ostvarili pravo na ovaj dodatak – dodatke primiti čak i manje ljudi i da to neće više biti političko nego sasvim tehničko pitanje”, objašnjava Torkar.

Ističe da je Društvo Asociacija odlučilo aktivno sudjelovati u kampanji jer smatraju da velik broj umirovljenika, među njima i umjetnici, živi u teškim uvjetima. “Smatrali smo da netko mora govoriti o pitanju socijalnih prava prekarnih radnika i umirovljenika iz sfere umjetnosti i kulture. Naglasili smo i svoju zadršku prema mirovinskoj reformi koju vlada predložila te je potom ušla u parlamentarnu proceduru. Po našem mišljenju, novi zakon, koji je srušen na referendumu bio bi pozitivna promjena u kontekstu depolitizacije dodjela ovih dodatka, ali istovremeno smatramo da će za puno umjetnika koji žive i rade u prekarnim uvjetima ovi dodaci ostati nedostupni”, nastavila je Torkar.

Zakon se, kao što smo istaknuli, nije mijenjao od 1974. godine. Torkar smo pitali zašto je Janšinoj stranci bilo toliko stalo da sve ostane isto: “Što se tiče umjetnika i kulturnjaka, zakon se zaista nije mijenjao od 1974. godine. Po ovom zakonu posebne je mirovine mogla dodijeliti svaka vlast na prijedlog ministara kulture. To se i događalo do 2009. godine kada je Revizijski sud dao ocjenu da zakon nije transparentan te da ne osigurava uvjete za jednako postupanje prema osobama koje se nalaze u istoj situaciji. Dodjele mirovina su se od 2009. godine smanjile i neki su umjetnici pravdu za ovu mirovinu tražili na sudu. Nijednoj vlasti dosad nije bilo stalo do promjene zakona jer je po starom zakonu dodjela bila sasvim političko pitanje. Ironija je, da se u momentu kad se uvelo tehničko rješenje s transparentnim kriterijima to pitanje opet politiziralo.”

Zag Golob smo pak pitali kako se osjećala kada je shvatila da je novi zakon odbačen na referendumu: “Bila sam na predstavi i u pauzi sam pogledala stranicu Državne izborne komisije na mobitelu. U tom sam momentu do bola razumjela što je dobri stari Kurt Schwitters mislio kada je rekao da koincidencije ne postoje – naime, predstava koju sam gledala zove se U agoniji.” Pitali smo je i kako komentira to da Janša i njegova stranka određenu umjetnost vide kao “degeneriranu”, odnosno na način na koji su je tridesetih godina gledali nacisti.

“Janez Janša o umjetnosti nema pojma, a i ne zanima ga, jer je njemu i njegovoj stranci umjetnost bila i jest samo oružje, samo jedna od stvari na putu ka vlasti, i kao takva apsolutno nebitna. Ta Blut-und-boden retorika itekako je opasna, otrovna i krajnje suluda, ali to njima nije ni bitno – bitna je jedino vlast. Na mjestu umjetnosti moglo bi biti i nešto drugo – cilj je dočepati se vlasti i na tom putu ništa nije sveto. U početku slovenske državnosti književnost je desnici još predstavljala nešto vrijedno, no to se u međuvremenu sasvim razrijedilo. Stoga su uzeli jedan rubni prijedlog popravka zakona, koji je Ministarstvo kulture moralo napraviti jer ga ka tome uputio i Revizijski sud. Od njega su napravili prvorazrednu populističku Kulturkampf predstavu za svoje biračko tijelo i time započeli svoju predizbornu kampanju, a troškove referenduma snosi, naravno, državni proračun.

U tome im je dosta pomogla i vladajuća koalicija, koja je pozivala građane da bojkotiraju referendum, što se, naravno, pokazalo kao pucanj u vlastito koljeno. To baš i nije način da se pobijedi, pogotovo kad se zalažeš za demokraciju. Koalicija je zbunila vlastito biračko tijelo, a ništa nije postigla, pa je desnica mogla mogla lakše doći do pobjede”, nastavila je Zag Golob.

Književnicu smo također pitali što misli koliko smo kao civilizacija daleko od historijskog fašizma: “Mislim da smo tamo. Kad se sustav obrazovanja raspada pred našim očima, kad ljudi imaju državu a nemaju pojma o aktivnom građanstvu, umjetnost im se čini daleka i nerazumljiva, nešto što ih se ne tiče. Populizam, pogotovo desni populizam, tu može procvjetati punom snagom. I već to radi. Kad Kinezi (apokrifno, op. a) neprijateljima žele da žive u ‘zanimljivim vremenima’, eto, to je ono na što misle – naše vrijeme”, zaključila je Zag Golob.

Konačno, Torkar se osvrnula na političke posljedice koje bi rezultat referenduma mogao imati za Golobovu vladu. “Koliko će uspješno proveden referendum utjecati na ostatak mandata koalicije je teško procijeniti. Prijedlog ovakvog zakona u zadnjoj etapi mandata bio je amaterski potez za koji će aktualna vlast sigurno platiti cijenu. Koja je to točno cijena pokazat će nadolazeći parlamentarni izbori.”

Ovaj napad na umjetnike i kulturu zdesna dio je šireg obrasca kojem smo nedavno imali prilike svjedočiti i u Hrvatskoj. U jeku predizborne kampanje pod povećalom su se našli samostalni umjetnici, a pritisci na javno financiranje kulture gotovo su neprestani. Obrazac naprosto pokazuje da su naši političari u toku s globalnim trendovima – suvremena umjetnost tek je prva od žrtava u neumornom maršu desnice od Argentine do Hrvatske.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Horizonti promjene koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Kao povod radionici, organizatori_ce ističu “eroziju” kritičkih i diskurzivnih prostora što je dovelo do značajnog smanjenja broja autora_ica, teoratičara_ki i drugih profesionalaca_ki u području plesa. “Unatoč obnovljenom interesu za praksu pisanja i učenja u polju kritike, autori imaju ograničene mogućnosti izvan službenog akademskog sustava za sustavno, dubinsko usavršavanje koje im može pomoći na njihovu putu profesionalizacije”, stoji u pozivu.

Kako bi ovaj prostor popunili, Maska i DSPS organizira višednevnu međunarodnu radionicu na engleskom za kritičare_ke iz regije. Radionica je besplatna, a ima za cilj produbiti razumijevanje koreografije i pisanja te će se usredotočiti na različite teme, metodologije, probleme, zatim (političku) kontekstualizaciju i povijest suvremenog plesa.

Radionicu će voditi Bojana Cvejić, međunarodno priznata teoretičarka i dramaturginja, koja od 2000. surađuje, podučava i objavljuje na području europskog suvremenog plesa i performansa. Osim Cvejić, sudjelovat će i gostujući_e teoretičari_ke, urednici_e i autori_ce; Pia Brezavšček će dati pregled slovenskog suvremenog plesa s fokusom na feminističke metodologije, a Rok Vevar će propitivati ​​različite političke kontekste u njihovom odnosu prema suvremenom plesu.

Cjelodnevni program radionica uključivat će i posjete festivalskim izvedbama. Prijave se vrše putem maila (info@maska.si), a potrebno je priložiti životopis, primjer autorskog teksta (članak, kritika, teorijski tekst) i motivacijsko pismo. Sudionici_e iz regije (Hrvatska, Srbija, BiH, Makedonija, Crna Gora, Albanija, Kosovo, Grčka, Turska, Rumunjska i Bugarska) imaju pravo na novčanu potporu u vidu honorara za prijevoz i smještaj.

Više detalja o edukaciji možete pronaći u pozivu koji je dostupan na slovenskom i engleskom jeziku.

Rok za prijavu je 20. veljače.

Poziv se odnosi na koncipiranje i izvedbu rada u mediju drva koje će biti trajno postavljeno u parku skulptura Forma Viva. Radovi mogu biti skulpture, prostorne instalacije ili druge forme od hrastovine. Među prijavljenim radovima, organizatori će izabrati dvoje do troje kipara_ica kojima će osigurati osnovne materijale za rad i honorar u iznosu 2000 eura, troškove smještaja i promociju rada.

Prijave se vrše putem online obrasca u kojoj treba navesti prijedlog umjetničkog rada (skulpture) popraćen tehničkim opisom, skice ili fotografije modela te biografske i kontakt informacije.

Više detalja o uvjetima i načinu prijave potražite ovdje. 

Rok za prijavu je 13. siječnja.

U sklopu projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji okuplja tri organizacije iz Hrvatske, Slovenije i Kosova, provedena su istraživanja tamošnjih nezavisnih kulturnih sektora s fokusom na prostorne resurse i problematiku vezanu uz iste. Provedba projekta ispunjava se u suradnji partnerskih organizacija – Operacije grad iz Hrvatske, slovenskog Društva Asocijacija i Zaklade Lumbardhi s Kosova.

Istraživanja u ovim trima zemljama provodile su tri istraživačice, Karolina Babič, Leda Sutlović i Rozafa Basha. Svaka od njih je tijekom svog istraživanja boravila u nematičnoj zemlji, gdje su provodile intervjue i ankete među akterima tamošnjeg nezavisnog kulturnog sektora – Babič je svoje istraživanje provodila u Hrvatskoj, Sutlović svoje na Kosovu, dok je Basha bila u Sloveniji. Iako se bave različitim znanstvenim područjima i disciplinama, ove tri istraživačice dijele iskustvo rada i/li suradnje u nezavisnom sektoru i organizacijama civilnog društva. Pripremajući zajedno pitanja prije odlaska na teren, istraživačice su u obzir uzele i svoja profesionalna i osobna iskustva.

Karolina Babič, koja je po obrazovanju filozofkinja, iza sebe ima bogato iskustvo suradnje s organizacijama civilnog društva, i to ne samo istraživačkog iskustva. Naime, bila je uključena i u praktični razvoj svojevrsnih centara u području socijalne ekonomije u Mariboru. Ističe kako je upravo zbog toga vrlo dobro razumjela probleme s kojima su se suočavali ispitanici_e s kojima je razgovarala u Hrvatskoj:

“Imala sam iskustva s pritiscima na takve centre, koji su nezavisni ili ih vode organizacije civilnog društva, a uvijek su u odnosu s javnim institucijama, uglavnom zbog vlasništva nad prostorima. Mislim da je to dosta utjecalo na način na koji sam razgovarala s ispitanicima u Hrvatskoj, mogla sam osjetiti njihovu agoniju u borbi za prostore i druge izazove.”

Rozafa Basha je arhitektica i sveučilišna profesorica iz Prištine, koja se bavi pristupačnošću javnih prostora. Upravo je to bio glavni fokus njezinog rada i istraživanja. Proteklih godina aktivno surađuje s organizacijama civilnog društva koje se bave pitanjima invaliditeta. Basha je oko sedam godina bila članica izvršnog odbora u Zakladi Lumbardhi u Prizrenu. Također, nekoliko godina je bila dio njezinog odbora za revitalizaciju, radeći blisko s lokalnom zajednicom te joj pomažući, između ostalog, pri izradi nacrta projekta za revitalizaciju zgrade. Zahvaljujući tome, vrlo dobro se upoznala s nezavisnim kulturnim prostorima u Kosovu, te je poput Babič, prethodno stečeno znanje i razrađen sluh za problematiku odlučila primijeniti u kontekstu svog istraživanja u Sloveniji.

“I naravno, s obzirom na moje iskustvo rada na nekim, recimo, istraživačkim projektima vezanim za nedovoljno iskorištene i napuštene javne prostore i javne zgrade, na kojima sam ranije radila, imala sam i tu perspektivu koju sam pokušavala sagledati dok sam sudjelovala u intervjuima”, nadodaje Basha.

Leda Sutlović, istraživačica društvenih znanosti, svoj istraživački pristup smješta na raskrižje političke sociologije i rodnih studija, pritom ističući da je taj “društveni i politički znanstveni habitus” oblikovao i njezin pristup ovom istraživanju.

“Što se tiče praktičnog iskustva, sudjelovala sam, i donekle još uvijek sudjelujem, na zagrebačkoj nezavisnoj kulturnoj sceni, a to opće znanje o zajedničkim temama, izazovima i borbama bilo je, naravno, vrlo korisno za razumijevanje trenutne situacije kulturnih radnika na Kosovu. Također sam sudjelovala u sličnim istraživačkim projektima ranije. S platformom Kooperativa provela sam istraživanje kulturnih prostora u regiji, a jedan od njih bio je u Prištini, što mi je dalo važan uvid u širi kontekst u kojem te organizacije djeluju.” Sutlović drži da su to bile polazne točke istraživanja, dok je opća ideja bila “razumjeti načine na koje društveno-politički kontekst oblikuje mogućnosti tih organizacija i aktera da se angažiraju sa svojim zajednicama i ostvare svoje ciljeve”. “Bilo je važno staviti ljude koji rade na tim pitanjima, stvaraju kulturni sadržaj i organiziraju zajednice, u središte”, ističe Sutlović.

Nakon zajedničkog rada na upitniku, svaka je nastavila sa svojim pojedinačnim istraživanjem, a pritom su nastavile međusobnu komunikaciju. “Nakon putovanja, pripremili smo tri izvještaja koja su bila nacionalni izvještaji za svaku zemlju. Nakon toga, pripremili smo jedan zajednički izvještaj nakon nacionalnih izvještaja. Dakle, imali smo ovu vrstu paralelnog rada na tri odvojene zemlje, ali i na zajedničkom izvještaju istraživanja kao zajedničkoj usporedbi i sažetku cijelog procesa.”, objašnjava Babič.

Kako se Babič posljednjih 15 godina bavila problemima na razini organiziranog civilnog društva i lokalne politike u Sloveniji, ponajviše u Mariboru, svjesna je stresa i drugih emocija kojima su opterećeni akteri njezina istraživanja: “Čak i ako ste istraživač s iskustvom i metodologijama, prilično ste opterećeni emocijama kada istražujete svoje lokalno okruženje. No, u ovom slučaju, kada smo radili tu razmjenu između zemalja, bilo je bolje. Mogla sam razumjeti probleme ljudi u Puli, Rijeci i Zagrebu, ali nisam bila osobno uključena. Mislim da je to bio vrlo dobar pristup. Mogla sam razumjeti o čemu pričaju, ali sam isto tako mogla zadržati određenu distancu.”

U Sloveniji su istraživanje bili uključeni Ljubljana, Maribor i Koper, a na Kosovu Priština, Peć i Prizren. Kako je istraživanje od istraživačica zahtijevalo izmještanje iz matičnih zemalja koje ipak imaju zajedničku prošlost, bilo je interesantno čuti jesu li primijetile određene sličnosti te jesu li i u kojoj mjeri primjetni tragovi postjugoslavenskog nasljeđa.

U kontekstu toga, Basha primjećuje: “To bi mogla biti samo ostavština zgrada i prostora koje ljudi, zajednice i organizacije pokušavaju spasiti, očuvati ili koristiti za opće dobro, jer su to većinom bile nekadašnje javne ili zgrade u društvenom vlasništvu. S druge strane, gledajući iz perspektive Kosova, razvoj pokreta za autonomne prostore, na temelju onoga što sam vidjela u Sloveniji i onoga što sam pročitala o povijesti tih pokreta u Hrvatskoj, kao i onoga što znam o stanju na Kosovu sada, postoje razlike u smislu vremena kada su se stvari događale, kako su se događale i što predstavljaju kao ideali. Zbog geografske blizine, sličnosti između Hrvatske i Slovenije su uočljivije, stoga se “razmjena ideja, utjecaja i povezanosti među scenama čini se većom nego s scenom na Kosovu”, zaključuje Sutlović.

Prema Bashi, pri pogledu na ove tri zemlje valja uzeti u obzir različite vremenske okvire i povijesne točke kada su se scene zapravo počele razvijati. Kao primjer navodi Metelkovu i Pekarnu u Sloveniji, prostore koji su nastali početkom 90-ih, a čiji ideali potječu iz kraja 80-ih. “S druge strane, većina sličnih prostora na Kosovu postoji tek oko deset godina”, ističe Basha. Na tom tragu, Sutlović dodaje da se “na Kosovu nezavisna kulturna scena kakvu danas poznajemo formirala kao dio poslijeratnog optimizma 2000-ih”. Ipak, smatra kako su na razvoj tih scena najviše utjecali sociopolitički faktori, zbog čega je teže identificirati zajednička pitanja. “Možda je najveća sličnost borba za očuvanje i ponovno korištenje starih zgrada koje propadaju u kulturne svrhe. Svaka scena ulaže velike napore da to postigne, jer razumiju arhitektonsku, simboličku i zajedničku vrijednost koju te zgrade imaju. Kako bi se precizno utvrdila ostavština kulturnog sustava uspostavljenog tijekom socijalističke Jugoslavije, potrebno je provesti dodatna istraživanja”, naglašava Sutlović.

Babič naglašava kako svrha njihovog istraživanja nije bilo dokazivanje postoji li još uvijek neki oblik kulturnog identiteta ili kulturnog prostora bivše Jugoslavije, niti su na to bile usredotočene: “To nije bila svrha ovog projekta, više smo bile usmjerene na to da kroz sličnosti i razlike pronađemo neke niše kroz koje možemo naučiti kako se uhvatiti u koštac s problemima koji postoje na nezavisnim scenama. Kako pronaći potencijalne točke za razvoj, kako identificirati one točke koje su točke snage i potencijala za promjene, za transformacije”, pojašnjava Babič.

Kada se u obzir uzme činjenica da su sve tri zemlje zahvaćene istraživanjem ipak bile dijelom nekadašnje Jugoslavije, neizbježno je primijetiti se time stvara zajednički jezik, kojim se olakšava međusobno razumijevanje i prepoznavanje određenih polaznih točaka ovog istraživanja, tvrdi Sutlović. “Na primjer, razumijevanje pojmova poput zajednice, javnog prostora ili privatizacije uvelike je oblikovano prethodnim iskustvima. Iako je došlo do raspada tih koncepata, također je postojao vrlo svjestan napor scene da ih očuva i ponovno artikulira za suvremeno doba. Ovo je još jedno, suptilnije zajedničko pitanje triju zemalja koje treba obznaniti”, ističe Sutlović.

Izmještanje iz matičnih zemalja sa sobom nosi, u kontekstu postjugoslavenskog prostora, djelomično ili potpuno izmještanje iz materinjeg jezika. 

Babič je pripremila upitnik i upute na engleskom jeziku, no uzimajući u obzir krhkost jezičnih granica, kao i vlastito poznavanje hrvatskog jezika, dopustila je ispitanicima da odgovaraju na hrvatskom jeziku. Usprkos svojoj odluci da im se obraća na engleskom, naposljetku bi razgovor provela na svom krnjem “balkanskom miksu” jer se naprosto nije mogla dosljedno držati engleskog. Svjesna je kako već pripada generaciji Slovenaca_ki koji ne govore hrvatski tako dobro kao što su nekoć prethodni naraštaji zbog suživota u Jugoslaviji. Prilikom tih razgovora jezične barijere bi brzo iščeznule, a novi balast za Babič predstavljao je zapravo njihov sadržaj. “Moram priznati da sam osjećala određenu nelagodu, jer sam imala dojam da su ljudi jako iskreni. Govorili su o tome što se događa, o generacijskim promjenama u nezavisnoj kulturi, o utjecaju ljudi iz nezavisne kulture koji prelaze u politiku.” 

Iako joj je albanski jezik materinji, Basha se vrlo dobro služi srpsko-hrvatskim, no kako većina s prostora bivše Jugoslavije odlično vlada engleskim, nije nailazila na poteškoće u komunikaciji. Bilo joj je jako zanimljivo kada je uočila da svako malo čuje albanski jezik u Sloveniji zbog zamjetne koncentracije kosovarske emigracije. Čak je otkrila da je i majka jednog od ispitanika zapravo Albanka porijeklom s Kosova. 

Za Sutlović, boravak na Kosovu bio je iznimno zanimljivo iskustvo te ju je dojmila sva živost, ljudi, njihovo gostoprimstvo, entuzijazam, a posebno iskustvo i sposobnost mladih aktera. Upravo smjelu i agilnu omladinu kosovarske scene smatra najvećom razlikom u usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom. Tempo je bio veoma zahtjevan prilikom istraživanja, jer je odradila 12 intervjua u pet dana u tri grada. Ipak, zahvaljujući tome, u kratkom je razdoblju uspjela dobro upoznati gradove te se susresti s mnoštvom ljudi. 

Usprkos različitim izazovima i intenzitetu samog istraživanja, istraživačicama je terenski rad bio neprocjenjivo iskustvo zahvaljujući kojem su dobile neposredan uvid u puls nezavisne scene triju zemalja i probleme s kojima se akteri_ce istih suočavaju u kontekstu prostornih resursa i održivosti. Više pojedinosti o toj problematici te samim nalazima njihovih istraživanja, moći ćete saznati u idućim tekstovima ovog temata.

Članak je objavljen kao dio medijskog praćenja projekta Operation Nova: Re-imagining Cultural Spaces in a New European Context koji je financiran sredstvima Europske unije.

Posljedice brisanja su bile strašne; gubitak poslova, socijalnog i zdravstvenog osiguranja, uskraćivanje školovanja, a mnogi izbrisani su bili prognani i odvojeni od svojih najbližih. Među 25.671 izbrisane osobe bilo je i 5360 djece. Iako su izbrisani pobijedili na Ustavnom sudu Republike Slovenije i Europskom sudu za ljudska prava, trideset godina kasnije tek približno polovici je uspjelo ponovno urediti stalno prebivalište, a brojni prognani se u Sloveniju nisu mogli vratiti. Neki od izbrisanih su do danas bez uređenog statusa i prava koja iz njega proizlaze, a tek manji dio je dobio mizerne odštete. Radiotelevizija Slovenija nedavno je objavila potresno svjedočanstvo televizijske novinarke i spisateljice Katarine Keček, jedne od žrtava koja je u vrijeme brisanja studirala novinarstvo i imala 20 godina. Važno je napomenuti, brisanje ljudi iz registra stalnog prebivališta nikad nije bilo istraženo niti je zbog njega itko odgovarao. 

Ako je idejna faza obilježavanja ove sramotne epizode slovenske povijesti inicirala živahan dijalog i oprečna stajališta javnosti – od hvalospjeva do hejta, samo postavljanje slova Ć pokrenulo je pravu lavinu polemike u slovenskom političkom, ali i svakodnevnom diskursu. Negativne reakcije potakle su autore spomenika, dizajnericu Irenu Wölle, digitalnog umjetnika Vuka Ćosića te arhitekta Aleksandra Vujovića, da fotografijama i video materijalom predstave proces nastanka spomenika, ali i različite reakcije na njega, kao i pokretanje javnog dijaloga o temi brisanja i utjecaju govora mržnje. Taj materijal okupljen je u izložbi Ć suvremeni govor mržnje koja je 7. veljače 2024. otvorena u staklenom atriju ljubljanske Gradske vijećnice. 

Izložba, koju uz autorski tim potpisuje i Amnesty International Slovenije, koncipirana je tako da primjere govora mržnje gradira “od populizma i revizionizma preko primitivizma i šovinizma do ekstremizma i nasilja”, a to su ujedno i kategorije u koje su raspoređene odabrane poruke mržnje s društvenih mreža. “Izložba je didaktičan pokušaj analize i kategorizacije tvitova i komentara u skladu sa teorijom o radikalizacijskom putu. Time smo raščlanjivali stvar, ali i pokazali da je isto u svim državama u kojima militantni nacionalisti love glasače i pretvaraju ih u verne i nasilne navijače”, rekao nam je Vuk Ćosić. 

Postav uključuje mini dokumentarac za koji je zaslužan ugledni slovenski režiser i scenarist Boris Petković (LGBT_SLO_1984 (2022), Košarkar naj bo (2017). Prema riječima Vuka Ćosića, Petković je pratio proces nastanka spomenika s posebnim naglaskom na transport pri čemu se Ć vidi u tipičnom, idiličnom slovenskom pejzažu poput legendarnih reklama Slovenija, moja dežela iz osamdesetih. Fotografski doprinos dao je Željko Stevanić, a zvuk na dokumentarcu je snimao Tomaž Grom, koji je u špici remiksirao slovensku himnu, kao prethodno Hendrix američku i Koja jugoslavensku.

Da je pomno promišljen svaki detalj oko Ć-a i izložbe, dokazuje i Ć-AFTER, druženje nakon službenog dijela otvorenja izložbe, kao dio nastojanja da se priča oko spomenika dodatno aktualizira. Ć-AFTER je ugostio poznati ljubljanski bar Pritličje, epicentar brojnih prosvjednih štabova, društveno osviještenih tribina i susreta angažiranih pojedinaca. U nastavku večeri atmosferu su održavali DJ Bakto, član kolektiva Tetkine radosti specijaliziranog za ex-yu funk i Cica Mica, autorica kultne emisije Šlagerica na Radiju Študent. 

Pažljivo odabrane reakcije s društvene mreže X/Twitter središnji su dio izložbe, i van konteksta vrlo ilustrativan. Zbog ozbiljnijih prijetnji autori su se morali obratiti policiji, a jedan od aktera desničarskog časopisnog podzemlja u svom je članku otišao tako daleko u blaćenju autora izložbe, da je stvar ovih dana dobila i sudski epilog.

Govoreći o ulozi govora mržnje u kontekstu izrade spomen obilježja, Ćosić pojašnjava kako su u procesu ustanovili da nacionalizam ima možda i veću težinu od samog čina brisanja: “Pri oblikovanju obeležja smo se pitali, kakvo ogledalo ili test možemo postaviti nacionalizmu. Spomenik je bio prvi, a izložba drugi korak u usmeravanju pažnje na postojanje govora mržnje. Većina populacije se pravi da to ne postoji, pa i mediji i donosioci odluka, a to može biti bad news. Dok mi razmišljamo o lepim stvarima, trolovi se uzajamno hrabre, inspirišu i mreže. Politika stimulira delovanje tih ljudi i servira nove ‘naoružajte se, legalno’ ekstreme.”

Nešto plastičnog eksploziva i Ć će odletjeti

I ti si počefureni izdajnički Slovenac… tako da nemoj koristiti zamjenicu MI… jer ti nisi Slovenac… ti si “isprdak” iz svoje mame komunističke kuje.

Ko vam jebe mater. To slovo nije dio slovenske abecede i točka.

Budem li prolazio kraj tog spomenika, uljepšat ću ga velikim masnim ispljuvkom.

Baš traže rat.

Čefuri raus.

Trebalo bi napraviti red !!! (NEMAŠ NORMALNO IME I PREZIME ZA OVAJ DIO SVIJETA… NE MOŽEŠ SE ZAPOSLITI I TOČKA!!!)

Ovo su samo neke od anonimnih poruka koje su preplavile društvene mreže, ali hejta nije nedostajalo ni u medijima. Na primjer, u desničarskoj medijskoj kući Nova24TV bliskoj SDS-u, u članku ilustrativnog naslova U ime umjetnosti nagrđuju Ljubljanu i prave se ludi pred činjenicama o “izbrisanima”, povjesničar Stane Granda tvrdi kako “spomenik dobivaju prije svega oni koji su pljuvali po Sloveniji”. Upravo Nova24TV je nadahnula Svetlanu Slapšak, slovensku književnicu, antropologinju i filologinju, u knjizi Prijetnja i strah nastaloj u doba vlade Janeza Janše (od  2019. od 2021. godine), a koja se bavi problemom širenja govora mržnje kao oružja vlasti u Sloveniji. Kako stoji u uvodu knjige: “Opasnost predstavlja plansko i agresivno umrežavanje, širenje kolektivne psihoze, a pojava je usporediva sa sličnim procesima u mnogim zemljama Europe i svijeta. Definiranje ovog fenomena i njegovih varijacija započinje definicijom populizma, iako ga s njom ne treba poistovjećivati; čak ni s neonacizmom i fašizmom, unatoč nekim paralelama. Postoji, međutim, generička veza i metodološka podudarnost (odnos između obrasca i novih kalupa) između Goebbelsove propagande i moderne proizvodnje govora mržnje. Naravno, Goebbelsov egzemplarni model nije lako i univerzalno primjenjiv, jer istraživanje otkriva nekoliko divergentnih modela koji uključuju različite narative, noviju lokalnu imaginarnost i terminološke proizvoljnosti.”

Zatrovanost javnog prostora govorom mržnje je činjenica. Ignoriranje te činjenice podjednako je štetno kao i njegovo postojanje. Govor mržnje ne djeluje samo na dostojanstvo i ljudska prava onih koji su izravna meta, već i na one osobe koje pripadaju istim ili drugim manjinskim skupinama. On negativno utječe na participiranje i inkluziju ranjivih skupina, te je izravna prijetnja demokraciji. Jedan od ciljeva govora mržnje je da se mete distanciraju iz društva, izopće iz javne rasprave i ušutkaju, a povijest upućuje na to da se govor mržnje namjerno koristio za mobiliziranje grupa kako bi se izazvala nasilna eskalacija, zločini iz mržnje, rat i genocid.

U Sloveniji od 2023. djeluje Strateško vijeće za sprečavanje govora mržnje. Osnovao ga je premijer Robert Golob, a njegova ključna zadaća je praćenje područja govora mržnje u Sloveniji i na razini EU te pripremanje prijedloga aktivnosti za njegovo sprečavanje: savjetovanje u oblikovanju politika, izmjene propisa i drugih mjera koje će doprinijeti učinkovitijem sprječavanju govora mržnje, kao i suradnja u pripremi prijedloga sustavnih promjena i mrežnog modela za provedbu kampanja i edukacija na regionalnoj i nacionalnoj razini. Vijeće je u suradnji s 40 stručnjaka i organizacija donijelo i osnovne Preporuke za sprečavanje govora mržnje, a odnose se na područja školstva, preventive, interneta, medija i kazneno-pravnog odgovora.

I dok se na političkom planu kroje strategije kako prevenirati i ukloniti govor mržnje na samom izvoru nastajanja, umjetnici su magnetna rezonanca društva, preispituju ga i kritički sagledavaju. Kako su tome pristupili Vuk Ćosić, Irene Wölle i Aleksander Vujović, svi zainteresirani imaju priliku vidjeti do 7. ožujka u ljubljanskoj Gradskoj vijećnici. Mislite li da vas se ne tiče, sjetite se odnosa prema Romima i drugim nacionalnim manjinama, pripadnicima LGBTQ zajednice, izbjeglicama i migrantima, osobama s invaliditetom, ali i eksploatatorskog odnosa prema životinjama, ignoriranja ekocida, ekonomskog i spolnog nasilja i uloge crkve i patrijarhata u njemu. Hejt i ignorancija su univerzalne teme o kojima treba razgovarati, uprijeti prstom u svako Č, dok još nije kasno!

Inga je u organizaciji aktivna dugi niz godina, a 2018. godine preuzela je i počasnu dužnost predsjednice, koju obavlja bez naknade. Iz razgovora je jasno da se radi o osobi sa širokim znanjem i iskustvom u kulturnom sektoru. Naime, Remeta dolazi iz područja izvedbenih umjetnosti i trenutno radi kao predsjednica ljubljanskog kazališta Glej – riječ je o jednom od najstarijih kazališta na području Jugoslavije te prvom nezavisnom kazalištu na području Slovenije koje je aktivno, kako na slovenskom tlu tako i na međunarodnom.  

Za početak, zanima me što točno radi udruženje Asociacija i kakva je njegova uloga u slovenskom prostoru?

Asociacija je tematska mreža nevladinih organizacija i samozaposlenih osoba koje djeluju u području kulture. Svojim radom obuhvaćamo različita područja kulturnog djelovanja i članstvo diljem Slovenije. Naši članovi dolaze iz različitih područja koja pokrivaju sve od izvedbenih umjetnosti, glazbe, književnosti i knjige, vizualnih i intermedijalnih područja pa do novinarstva, prevođenja i arhitekture. Članstvo u udruženju Asociacija različitih je veličina, znači, od samozaposlenih osoba u kulturi do organizacija koje mogu biti manje, srednje ili velike. Činjenica da je naše članstvo toliko raznoliko veliki je plus za organizaciju. To znači da razumijemo strukturu i probleme s kojima se susrećemo, te izazove s kojima se susrećemo kroz različite oblike, perspektive i složenost organizacija članica. S druge strane, naši finalni proizvodi se nekako trebaju sinkronizirati s akterima. Nije lako obuhvatiti zajedničke želje jer se s jedne strane razlikujemo po načinima rada i područjima angažmana, a s druge strane različito konzumiramo područja umjetnosti i kulture unutar kojih djelujemo. Dakle, u zagovaranju, koje je jedna od osnovnih aktivnosti koju obavljamo, jako puno vremena ulažemo i trošimo za usklađivanje naših zajedničkih želja. Svjesni smo da tijekom tih procesa nije nužno zadovoljiti sve aktere. Naš zadatak je nastojati poboljšati i raditi na tome da za većinu naših aktera uvjeti unutar kojih radimo i u koje ulazimo budu dobri – svojim zalaganjem osiguravamo horizontalno dobro.

Spomenuli ste da se bavite zagovaranjem. Pročitao sam i na vašoj internetskoj stranici da ste zagovaračka i servisna organizacija. Možete li malo detaljnije pojasniti ta dva koncepta?

Kada govorimo o zagovaranju, govorimo o stručnom radu kojim ulazimo u dijaloge s različitim akterima, dakle, s donositeljima odluka na lokalnoj i međunarodnoj razini. Radi se o pregovaranjima, utvrđivanjima, poboljšanjima i djelovanjima na području kulturne politike općenito. Ali kada govorimo o servisnoj djelatnosti, govorimo o stvarno opipljivim i tehničkim stvarima. Primjer toga je rad sa samozaposlenima u kulturi. Naš telefon je poput uredskih vrata koja su otvorena sudionicima. U tom slučaju se bavimo vrlo osnovnim stvarima, na primjer, kako se nešto prijavljuje, gdje se prijavljuje, kako se ispunjavaju obrasci i slično. Puno je pitanja i u vezi zahtjeva za dobivanje statusa; mnogi, posebno mladi umjetnici koji ulaze u ovo područje ne znaju točno što se od njih traži, tako da je naša pomoć vrlo korisna. Pomažemo u poreznim stvarima koje su uvijek specifične jer porezna uprava gleda na stvari malo drugačije u odnosu na posao kojim se bavimo. Samozaposleni u kulturi plaćaju mjesečne akontacije na temelju godišnjeg prosječnog primanja, baš kao što Ministarstvo kulture plaća osnovne socijalne doprinose onima koji su na to stekli pravo. Problem nastane gotovo uvijek kod zaključivanja poslovnih knjiga, kada pregovaramo s FURS-om [op. ur. Financijska uprava Republike Slovenije] ulaze li ti iznosi u cenzuse ili ne. Cenzus je onaj iznos koji nam Ministarstvo kulture određuje kao maksimalnu zaradu unutar koje zadržavamo pravo na plaćanje socijalnih doprinosa. On je, primjerice, 2022. godine iznosio 20.905,61 EUR. Izostavljamo akontacije koje se mogu ili ne moraju ubrajati u cenzuse. Porezna uprava to tumači na jedan način, a Ministarstvo kulture koje je uplatitelj doprinosa tumači pak na drugi način. Zbog ovih nejasnoća nastojimo našim korisnicima objasniti kako to riješiti i kako tome pristupiti. Pored ovih primjera mogu spomenuti još savjetovanje u vezi praktičnih stvari kao što je odlučivanje o podizanju tužbe. Ukratko, pomažemo i u dobivanju praktičnih informacija od stručnjaka, odvjetnika, pravnika.

S jedne strane obavljate konkretan rad s osobama odnosno organizacijama u kulturi, dok ste s druge često angažirani u državnim institucijama. Stoga se vaša pozicija čini prilično kontradiktornom. Zanima me kako vidite svoju poziciju naspram državnih institucija, posebice Ministarstva kulture?

Taj odnos uvelike ovisi o aktualnim političkim garniturama. Ti su odnosi nekad lakši, nekad teži. Mislim da se često osjećamo kao nužno zlo. Osnovna zadaća Asociacije koju uspješno ispunjavamo i zagovaramo je to da smo politički neopredijeljeni. Naša kvaliteta i referentnost je u neizmjerno velikom broju članova i stručnjaka iz različitih područja koji su temelj čitavog našeg rada. Za Asociaciju je temeljno i nužno da nismo dio nijedne od tih garnitura, da nas ne pozivaju od strane ministarstva ili općine ili bilo koga drugog, jer želimo sačuvati svoju autonomiju i neovisnost. Mi smo ti koji komuniciramo potrebe terena: najlakše je reći teren, jer je spektar koji zagovaramo jako širok i proteže se do donositelja odluka na nacionalnoj razini do donositelja odluka na međunarodnoj razini.

Spomenuli ste političku neovisnost i različitost odnosa prema Asociaciji s obzirom na promjene vlada. Čini se da slovenska desnica područje nezavisne kulture vidi kao nepotrebno, čak i štetno. Argument desnice često je da su nevladine organizacije potporanj liberalnoj i lijevoj politici te da djeluju u skladu sa strankama lijevog centra. Kakav je vaš stav o tome i zašto mislite da vam desnica predbacuje da ste politički opredijeljeni?

Sama sam imala sreću odnosno nesreću po tom pitanju. Riječ je o jednom izazovu kroz koji sam prošla. Bila sam predstavnica Asociacije u vrijeme kada je desna garnitura ne samo bila na vlasti, nego je pod svojim okriljem imala i Ministarstvo kulture [op.a. riječ je o trećoj Janšinoj vladi koja je bila na vlasti između 2020. i 2022.] Zasigurno svima skupa nije išla u prilog pandemija COVID 19, koja je već sama po sebi zahtijevala mnogo ograničenja. Svaka od rukovodećih garnitura ima svoju političku viziju koju je u to doba svakako obilježilo različito shvaćanje kulture u cijelosti, a naročito shvaćanje stvaranja nevladinih organizacija koje djeluju na tom području. Kulturu vide kao previše živo, samovoljno i apsolutno nekontrolirano tijelo. Smatram da desne garniture vole sustav točnosti i praćenja kulturnih politika – makar ne samo onih – koje sami prate; sve što je izvan njihove vizije politike i društva smatra se neprihvatljivim. Što se kulture tiče, to je samo utoliko očitije i glasnije istaknuto, jer odavno znamo da je zadaća kulture izražavanje onoga što se događa ovdje i sada. Kultura odražava i dopušta prostor za  osobni ili opći iskaz o određenim situacijama; kao takvi smo glasni i problematični. Veliki izazov i problem predstavljaju garniture koje ne mogu kontrolirati sektor. Zato dolazi do rezova tamo gdje smo slabi – a to je uvijek u smislu financija i održivosti. Kultura, uostalom, i nije neka posebno isplativa djelatnost, niti bi trebala biti. Razlikujemo profitnu i neprofitnu, ali određeni sadržaji koje proizvodimo nemaju svrhu biti profitna aktivnost, već imati učinak na širu javnost.

Iz vašega razloga može se razabrati da postoji možda malo veća napetost između Asociacije i države pod desničarskim vladama. No, svejedno se čini da se u vrijeme proračunskih rezova desne i liberalne vlade i ne razlikuju toliko. Možete li rastumačiti odnos nevladinih organizacija prema objema vrstama vlasti?

Još ću malo zakomplicirati ovaj odgovor. U posljednje vrijeme sam se dosta bavila s vrijednošću kulture kod Slovenaca. Kultura kao vrijednost kod Slovenaca je na vrlo niskom nivou. Zaista mislim da je to predzadnja vrijednost – čak su i sport, ugled, uspjeh, tradicija ispred kulture. I mislim da tu zaista imamo opći problem. Kulturu i dalje većina šire javnosti smatra aktivnim potrošačem proračunskih sredstava koji ništa ne donosi natrag. Mislim da je to velika zabluda. To se može pokazati i u brojkama. Kultura, između ostalog, doprinosi državi novcem na razne načine: hotelskim smještajem, hranom i domjencima, isplatom honorara, zapošljavanjem i novcem koji osim iz Slovenije dolazi i iz inozemstva. Osim novcem, kultura pridonosi i “drugim temeljno važnim” stvarima kao što je duševno zdravlje, opća upućenost i tako dalje. Na kraju krajeva nije važno kakva je politička garnitura – problem je uvijek isti i zbog toga teško postajemo referentni predmet diskusija. Kultura inače ima boljih i lošijih trenutaka, ali od 2009. godine smo na dnu. Od 2009. godine kultura više nikad nije dobila onoliko sredstava koliko je znala prije. Nekako se ne vraćamo.

Ako se tu nadovežem na Asociaciju, ove godine obilježava se 20 godina djelovanja organizacije. No zapravo, Asociacija u neformalnom obliku postoji još od 1992. godine. Možete li nam reći što su, po vama, ključne stvari koje su se promijenile u ovom dugom razdoblju?

Tako je, Asociacija je ove godine proslavila dvadesetu obljetnicu, iako je postojala dugo godina prije toga. Nastala je iz iste pobude i istoga razloga zbog kojega smo prisutni danas. Želimo imati zajedničku predstavničku, neovisnu organizaciju koja nas može direktno zastupati u odnosima sa sufinancijerima. Odnosno, potrebno nam je referentno tijelo koje može predstavljati aktere u odnosu na naše sufinancijere. Zašto? Zato što kao referentno tijelo imamo malo veću moć. Makar sama moram priznati da se cijelo vrijeme susprežem kako naš rad ne bi zvučao mučno, kao da živimo pod nekim crnim oblakom; problema doista ima mnogo, ali mislim da su rad kojim se bavimo i naša postignuća od ključne važnosti. Na samim počecima to su bili slučajevi poput uvođenja programskog financiranja. Ako se prisjetimo, godinama unazad dominiralo je projektno financiranje programa ili festivala, a kroz to vrijeme uspjeli smo dobiti programsko financiranje koje traje četiri godine i daje organizacijama neku stabilnost te vrijeme i prostor za dugoročno promišljanje sadržaja.

Kada si financijski stabilan, ne trebaš stalno brinuti i bojati se hoćeš li uspjeti, već možeš dugoročno planirati sadržaj i graditi poslovni put organizacije i pojedinačnih umjetnika ili umjetničkih skupina. Druga stvar je osnivanje dijaloških skupina na državnoj razini, u ministarstvu i naravno, u mnogim lokalnim zajednicama. Upravo su to uspjesi Asociacije koji su od ključnog značaja. To su skupine koje su u stalnom dijalogu s donositeljima odluka. Dakle, gdje nastaje problem? Kada se promijeni politička garnitura, sve što je učinjeno stavlja se u ladicu i sve kreće iznova. To su iskustva s kojima se nosimo godinama i godinama. No, postoje uspjesi i napori koji se pokazuju na mnogim razinama. U raznim strategijama, programima lokalnih zajednica, u promišljanju financijskih mehanizama, izmjenama zakona itd. Možda se uspjesi ne događaju tako brzo kako bismo željeli, ali se događaju. Najveći uspjeh Asociacije je što smo postali prava referentna organizacija koju mnogi pozivaju na konzultacije i pitaju za mišljenje. Prisutni smo u Državnom zboru, Vijeću Vlade Republike Slovenije za promicanje razvoja volonterstva, volonterskih i nevladinih organizacija: mi smo tamo i mi svojom stručnošću i zalaganjem istinski pridonosimo razvoju kulturnih politika u Sloveniji i na međunarodnom tlu.

Već nekoliko puta smo se dotakli činjenice da je financiranje jedan od glavnih problema kulturnog sektora. Moglo bi se reći da je to sektor koji je zapravo potpuno ovisan o europskim sredstvima. Slovenija je na tom području vrlo uspješna u povlačenju sredstava. Čija je zasluga taj uspjeh?

U potpunosti naših vrlo dobrih i profesionalnih organizacija koje djeluju na različitim poljima. Mislim da je Slovenija u zadnjoj perspektivi Kreativne Europe bila na druga na ljestvici među svim državama EU i jedna od istaknutijih država koja surađuje s različitim akterima. Postoje države koje uvijek surađuju s istim državama, a raspršenost slovenskih partnera jedna je od bogatijih. To stvarno odražava to da smo dobri i kvalitetni u svom radu i da smo u biti jako raspršeni. Surađujemo i otvoreni smo za suradnju. Dio toga proizlazi iz potrebe za dobivanjem sredstava – što šire idete, to više dobivate. Spašavaju nas EU sredstva, a bez domaćih sredstava u tome ne bismo mogli sudjelovati. Ono čemu težimo je razumijevanje nacionalnog terena u smislu nužnosti i spremnosti na sudjelovanje u takvim projektima.

Spomenuli ste da je dobivanje sredstava postala prijeka potreba za kulturni sektor. Čini se da se taj sektor morao prilagoditi novoj financijskoj situaciji. U medijima i u razgovorima s kulturnjacima često čujemo da koristite pola vašega vremena za bavljanje birokracijom. Zbilja ste postali birokrati. Kako na to gledate u Asociaciji i kakav odnos imate prema tome? Tko je odgovoran za birokratizaciju nezavisne kulture?

Iskustvo pokazuje da su birokrati koji dolaze iz NVO sektora dosta poželjni radnici i u drugim područjima. Zbog raznolikosti i opsega poslova koji svakodnevno moramo obavljati, mnogi nas žele kao pružatelje tih usluga. Ono što želim reći je to da smo morali ovladati koječime što ne spada u naš primarni posao. Problem je što na to trošimo više vremena nego na sam sadržaj zbog kojeg se prijavljujemo. Smatram da je naša država spora, a s druge strane pokazuje veliko nepovjerenje prema onima kojima dodjeljuje novac. Na primjer, zadnja perspektiva EU projekata temelji se isključivo na izvještavanju o postignućima sadržaja. To znači da je EU odustala od financijskog izvještavanja i tom činjenicom potvrdila svoje povjerenje prema odabranom kandidatu već prilikom prihvaćanja sufinanciranja! EU dodjeljuje točno onoliki iznos koji je tražen i od vas traže samo da dokažete učinke svoga rada u okviru projekta koji je odabran. Prema njima je to što smo dobili njihova sredstva i to što smo odabrani među mnoštvom prijavljenih već dovoljna potvrda naše profesionalnosti, kvalitete i odgovornosti u projektima. I to je zapravo ono što činimo – kroz sadržaj objašnjavamo i opravdavamo stvari koje radimo. U Sloveniji pak to ide toliko daleko da uz sve račune i izvještaje moramo priložiti dokaze s potvrdama iz banke i slično. Procesi prijavljivanja, popunjavanje jednih te istih obrazaca, tome nema kraja. Možemo pozdraviti to da će ovogodišnji natječaji Ministarstva kulture digitalizirati. Na razini Grada Ljubljane ta se promjena dogodila prije nekoliko godina. Neki mali koraci i promjene se događaju, no unatoč tome složenost procesa prijavljivanja je iznimno velika, uzima puno vremena za koje, naravno, niste plaćeni. Pripreme za natječaje i sve što se pritom radi – a toga nije malo – vaš je nepriznati rad koji nikada nećete moći naplatiti. 

Na ovoj točki možemo se fokusirati na često spominjanu debirokratizaciju. Je li to problem lokalne razine, europske razine ili obje?

Ja bih se ovdje svakako odmaknula od europske razine, koja se otvara i postaje sve više user friendly. Naš birokratski aparat, međutim, ne može se izbaviti iz porođajnih muka teške i zahtjevne birokracije u kojoj često ni ne vidimo smisla. 

Ako dobro razumijem, europski natječaji su nedovoljno prisutni na lokalnoj razini; imaju premalu moć, a promjene u lokalnoj politici imaju prevelik utjecaj na način na koji se dobivaju sredstva.

Tako je. Mehanizmi sufinanciranja postoje na razini Ministarstva kulture i Grada Ljubljane, ali s niskim iznosima koji su vezani uz raspoloživa proračunska sredstva. Najučinkovitiji do sad je bio mehanizam Matching Funds Ministarstva javne uprave. Mogu pohvaliti Asociaciju koja je dugim i vrlo zahtjevnim pregovorima s tadašnjom vladom uspjela osigurati dio tog novca [op.a. riječ je o 13. slovenskoj vladi pod vodstvom Marjana Šareca koja je bila na vlasti od 2018. do 2020.]. Uspjeh je bio osiguranje pozamašnih financijskih sredstava iz Fonda za nevladine organizacije pri Ministarstvu javne uprave. Dio tih sredstava namijenjen je i profesionalizaciji NVO-a: riječ je o mehanizmu odnosno natječajima u okviru kojih se može financirati zapošljavanje ljudi koji obavljaju rad u nekoj organizaciji. Morate znati da većina naših organizacija ne dobiva sredstva za taj motor koji ih pokreće: to su producenti, direktori, administrativna pomoć itd. Tako da je taj dio bio donekle pokriven unutar Ministarstva javne uprave. Drugi dio, koji je bio još važniji, stjecanje je sufinancijskog udjela za one prijavitelje koji su uspješni u EU projektima. Tada je Ministarstvo javne uprave osnovalo radnu skupinu koja je bila s terena. Uključeni su bili Asociacija i Motovila te smo zajedno dosta razgovarali o izvještavanju za taj natječaj. Zahvaljujući određenim razlaganjima i pregovorima uspjeli smo pojednostaviti izvještavanje. Ministarstvo uprave je kao dovoljni izvještaj uzimalo u obzir završna izvješća koja smo predali EU i potvrdili na završetku projekata. To nam se činilo nužnim pomakom jer smo kroz EU projekt prolazili kroz strašne revizije koje su ionako usklađene i odobrene od strane EU: bilo je besmisleno izvještavati na lokalnoj razini kada je taj posao već bio obavljen.

Dotaknimo se još kohezijskih sredstava koja predstavljaju jedan od ključnih izvora financiranja za mnoge mlađe periferne članice EU. Na području kulture Slovenija je bila prilično neuspješna u povlačenju sredstava iz kohezije. Je li povlačenje sredstava za kulturu problem Slovenije ili je to opći problem perifernih zemalja?

Ovdje bih svakako rekla da je to bio i ostao problem Slovenije, jer svjedoci smo da su mnoge zemlje EU vrlo vješto kroz razne stupove te kohezije provukle područje kulture, koje se već neko vrijeme jako dobro hrani iz tih izvora. Naša nesreća je bila u tome da se kohezija oblikovala pod vodstvom gariture koja je na području kulturne politike imala prioritete negdje drugdje. Naglasak unutar te kohezije stoga je na kulturnoj baštini i infrastrukturi, a nešto manji na digitalizaciji. Podvučemo li crtu, najveći gubitak je u mnogim potpodručjima koja se mogu postaviti na drugačije načine. Veliki nedostatak koji ovdje vidimo je nerazumijevanje svih potprograma koji su kao kulturni sadržaji uvučeni i u druge sektore. Primjer toga je područje kulture i zdravlja. Svi znamo da kultura kao grana dobro utječe te je potporanj samome zdravlju. Ovdje smo propustili priliku iskoristiti obrazovanje i kulturno-umjetnički odgoj, koji je u Sloveniji sve prisutniji, na mnogim razinama obrazovnih sustava. Spomenula sam ranije da je Grčka bila toliko uspješna da je potrošila 10 milijuna eura kroz projekt kulture i zdravlja – a mi, nažalost, ništa. Ulaganje u infrastrukturu ima smisla, ali postoji stalno neshvaćanje da kulturna infrastruktura ne može opstati bez kulturnih sadržaja. Gradimo, popravljamo i ulažemo, ali nažalost ti obnovljeni dvorci ne zažive, jer nikada paralelno ne razmišljamo o sadržajima koji se tamo mogu izvoditi odnosno zaživjeti. Zbog nepromišljenog odlučivanja o koheziji suočit ćemo se s još mnogo problema.

Za kraj, dotaknimo se pitanja budućnosti. S obzirom na to da ste spomenuli da je financijska budućnost kulture u većoj integraciji s drugim aktivnostima – uključujući tržišne – zanima me brinete li se da će potonja izgubiti svoju kritičnu os zbog mehanizama financiranja koji potiču integraciju tržišta i kulture?

Mislim na dvije stvari. Jedna je da sigurno neće izgubiti svoju kritičnost, jer je to njen osnovni postulat postojanja. Prilagođavamo li se? Da. Apsolutno. Ono što mislim da je potrebno napomenuti je da nije riječ o suradnji ili udruživanju iz puke nužde postojanja. Mislim da kultura konačno postaje sadržaj suživota i unapređenja drugih industrija. Ovdje, kada govorimo o zdravlju, ne radi se o tome da se mi želimo vratiti u zdravstveni sustav. Ovdje u Sloveniji on se urušava sam u sebe. Riječ je o već dokazanim dobrim učincima kulture na mnogim razinama. To je naša svrha i razlog zašto se snažno ispreplićemo sa zdravljem i tržištem. Nastojimo postati tržišni, ali ne na svim razinama i u svim područjima. Područje kulturnog obrazovanja, koje organizacije sve više provode, nešto je što ne treba uvoditi u tržišni sustav, niti od čega treba očekivati ​​zaradu. Aktivnost koju donosimo javnosti je nešto čemu bi Slovenija trebala težiti. Svakako stremimo ka većem umrežavanju, ne samo zbog financiranja, već zbog učinaka koje kultura donosi područjima i bogatstvu sadržaja koje ima.

Prijevod: Paula Ćaćić

Tekst je nastao u suradnji s Kooperativom – Regionalnom platformom za kulturu u sklopu projekta REG.LAB. Potpora Europske komisije proizvodnji ovog teksta ne predstavlja potporu sadržaju koji odražava samo stavove autora i Komisija ne može biti odgovorna za uporabu sadržanih informacija. Projekt je podržala Kreativna Europa: potprogram – EACEA Projekti kulturne suradnje u zemljama Zapadnog Balkana, 39/2019 “Strengthening cultural, cooperation with and competitiveness of cultural and creative industries in the Western Balkans”. Poziv je u potpunosti financiran kroz program “Instrument pretpristupne pomoći” (IPA II).

Iako radiš na razmeđu različitih umjetničkih područja, obrazovala si se u vizualnim umjetnostima, a tvoj prvi medij bio je crtež. Možeš li nam, za početak, ispričati kako je došlo do iskoraka iz crteža u umjetnost izvedbe, i koje su te preokupacije usmjerile prema performansu?

Diplomirala sam na Akademiji za vizualne umjetnosti (AVA) u Ljubljani, smjer konceptualizacija prostora. Crtež je oduvijek bio moj jezik, prvi medij, nešto što bih radila uglavnom za sebe i istraživala razumijevanje svijeta, predstavljao je osnovu koja mi je pružila uvid i prostor za razmišljanje. Performans me počeo zanimati na fakultetu; mama je profesorica likovnih umjetnosti i ona me je vrlo rano upoznala sa svijetom umjetnosti, pa tako i performansom. Prvi performansi koji su mi privukli pozornost bili su oni Vlaste Delimar i Tomislava Gotovca. Pred kraj studija me je performans toliko povukao da sam redovito obilazila Vlastin festival performansa, Moja zemlja, Štaglinec. Naslov mog diplomskog rada bio je Radikalni aktivizam u umjetnosti i subverzivne forme, a najviše sam pisala o performansu. Mislim da me performans toliko preuzeo baš zbog aktivne pozicije umjetnika. Polako je postao jedan od “jezika” koje govorim.

Goli život, rad koji će biti izveden na Vox Feminae Festivalu, jedan je kritičar opisao kao “performativni obračun s povrćem”. Povrtni i biljni svijet također je čest je motiv u tvojim crtežima gdje se, kao i u Golom životu, pojavljuje uz golo tijelo. Možeš li nam reći više o tome kako je došlo do “obračuna s povrćem” u Golom životu, ali i šire – kako kroz svoj rad promišljaš odnos (neljudske) prirode i (ljudske) tjelesnosti?

U mom radu, kao i u većem dijelu povijesti umjetnosti, prisutno je golo tijelo. Golo tijelo mi je toliko fascinantno jer ga posjedujemo svi, ali se naše razumijevanje i odnos prema njemu razlikuje od osobe do osobe. Zanima me zašto se čovjek toliko udaljio od svog tijela, može li se uspostaviti neki normalan odnos s golim tijelom, zbog čega smo toliko “uzbuđeni” kada vidimo golo tijelo, zašto nam je golo tijelo toliko nenormalno i neprihvatljivo, zašto se toliko sramimo sami sebe, i možemo li sve to promijeniti? Zašto u našem društvu prolazi da golo tijelo reklamira pastu za zube ili boju za zid, ali čim ono nosi neku veću, umjetničku poruku, to postaje kršenje javnog reda i mira? Promijenimo li odnos sebe i drugih s golim tijelom, prihvatimo li to svoje golo tijelo, prihvatit ćemo sebe i druge.

Povrtni, biljni, životinjski svijet također često nalazi mjesto u mojim radovima, isključivo zbog svog organskog karaktera. To je priroda i mi smo dio nje, kroz razumijevanje prirode možemo razumjeti i sebe. Ako poštujemo prirodu, poštujemo i sebe. Goli život je performans koji se bavi pitanjem kako postojati u svijetu u kojem živimo. Ne bih rekla da je performans ”obračun s povrćem”, obračun je to s našim razumijevanjem društvene situacije i ideologije, s uvjetima postojanja. Kroz poetičan jezik Goli život vizualizira intimnost žive prisutnosti ljudskog tijela i dinamike između njegovog fizičkog, duševnog i osjećajnog identiteta. Nakon svakog dosadašnjeg performansa zapisivale smo tok misli nastalih za vrijeme akcije ribanja povrća, a naribanim povrćem nahranile bismo kokoši.

Goli život nova je u nizu tvojih izvedbi koje su nastale u suradnji s platformom Via Negativa. Kako je krenula vaša suradnja i kako se ona razvijala?

Nakon Golog života uslijedio je još jedan performans; Dihaj, nastao u suradnji Vie Negative i Zavoda Sploh, koji smo izveli 16. aprila 2021 u Ljubljanskoj galeriji Fotopub. U izlogu galerije je sedamnaest golih ljudi stajalo i disalo s vrećicama za biootpad na glavama. Taj se performans bavio pitanjem disanja kao borbe za život, za svoje postojanje, za svoj značaj, za svoju misao. Kroz minimalističku akciju instalacije publika je pratila osnovno ljudsko pravo na postojanje. Kroz vizualnu poetiku bila je prikazana borba za to osnovno pravo. Performans je prekinula policija. Isti performans smo izveli i sljedeći dan, bez prekida policije. Policija je reagirala na poziv susjede, koja je bila toliko uznemirena našim disanjem da smo dobili kazne za pokazivanje spolovila na javnom mjestu, bez obzira na to što smo bili u prostoru galerije. Naš slučaj preuzela je Pravna mreža za varstvo demokracije koja nas je na sudu i obranila. Kazne nismo trebali platiti.

Via Negativa je platforma za istraživanje, razvoj i produkciju suvremene scenske umjetnosti. Usredotočena je na istraživanje i nalaženje različitih strategija scenskog izvođenja, s naglaskom na etičnosti i živosti izvedbene prakse, postupaka, žanrova. Viu Negativu sam zapazila za vrijeme studija, ali tek nakon diplome sam se odvažila i započela suradnju s njima. Prvi projekt u kojem sam se susrela s Bojanom Jablanovcem (osnivačem i umjetničkim voditeljem VN) bio je Kitch, Multimedijski praktikum za opolnomočenje manjšin. Nakon toga sam počela redovito dolaziti na Laboratorij Vie Negative, seriju radionica koje su povezane u kontinuirani kreativni proces. Na kraju svake serije radionica slijedi javna prezentacija materijala nastalog na radionicama. Suradnja s Viom Negativom razvijala se organski i polako je iz nje nastao autorski performans Goli život, nakon njega Dihaj, dok u rujnu slijedi novi performans Rodovitna prst. Za Viu Negativu sam radila kao performerica, scenografkinja, kostimografkinja u raznim projektima. Sada sam jedna od članica umjetničkog svijeta Vie Negative. Via Negativa me privukla metodom rada i načinom razmišljanja. VN ustrajno radi na izvedbi sa stavom, kakva svjesno radikalizira i relativizira vlastitu poziciju sa samoironijom i humorom.

Pored radova koje izlažeš ili izvodiš u prostorima suvremene umjetnosti, radila si i u klupskom prostoru s kabareom Tiffany. Možeš li nam reći više o kabaretskom kontekstu tvog rada, ali i o tome na koji način promišljaš odnos s publikom s obzirom na različite kontekste u kojima stvaraš?

Moj klupski rad tekao je paralelno s radom koji se izvodio u prostorima suvremene umjetnosti. Gay Klub Tiffany jednostavno me privukao svojom otvorenošću, prihvaćanjem, kreativnosti i slobodom. Počela sam surađivati sa Jernejem Škofom (koordinatorom programa Kluba Tiffany), koji se u našoj suradnji iskazao u ulozi kustosa (zajedno smo pripremili nekoliko izložbi) i performera (Kabaret Tiffany, Vulgarne Akne). Osim noćnih izlazaka, klub je nudio, i još uvijek nudi, raznolike queer kulturne sadržaje. Kabaret Tiffany je program namijenjen LGBTIQ+ osobama i zasnovan kao laboratorij za istraživanje LGBTIQ+ izvedbenih umjetnosti, autonomnog scenskog izraza i tijela. Kabaretu sam se pridružila 2014. godine i provela sam neko vrijeme u ulozi performerice, a vrlo brzo sam i preuzela vođenje kabareta koji sam vodila donedavno. Kabaret mi je nudio slobodu, opuštenost i humor. Unutar kabareta sam najviše izvodila točku Artistas, koja je usko povezana sa svijetom suvremene umjetnosti. Artistas čini trio: dvije drag kustosice – jedna od njih je govornica engleskog iz visokog svijeta umjetnosti, dok je druga kustosica ”mlađa kolegica sa nekih drugih prostora”, prevoditeljica koja se trudila kako je najbolje znala i mogla (prevodili smo na slovenski, španjolski, srpski, češki, mađarski, francuski, bosanski…) – uz mene, u ulozi umjetničkog djela (koje je ili predstavljalo žensko tijelo ili bilo napravljeno sa strane ženske umjetnice). To je točka koja ismijava visoke cijene visoke umjetnosti, stereotipe, samo razumijevanje i važnost visoke umjetnosti.

Artistas je točka u formi aukcije ženskih radova, radova u kojima je prisutna žena ili ženska tema. Naslovi pojedinih performansa su bili: ženski problemi, mokre žene, zaljubljene žene, ženske tragedije…. Kustosice su predstavljale radove, objašnjavale njihovu važnost u povijesti umjetnosti i prodavale ih za nezamislive cijene ili u nepredstavljivim količinama: galonima nafte, suhom zlatu, dijamantima, bitcoinu, sapunima (za vrijeme COVID epidemije) itd. U svakoj točki predstavili bismo tri različita rada, a među njima je svoje mjesto obavezno imala i Marina Abramović. Kustosice su neuspješno pokušavale prodati radove, držeći zlatni materijal iza kojeg bih stajala ja, preuzimajući identitet Marine Abramović (Rythm 0, Balkan Baroque, The Artist is Present, Artist Must be Beautiful…), Yoko Ono, likove Salome, Rođenja Venere, Piete, Lupe Capitoline, Sna Ribarove Žene, Noćne more, Olympije… Ta točka pružala je uvid u žensku ulogu u povijesti umjetnosti, a stereotipizacijom i humorom smo razmišljali o ozbiljnim temama, o položaju žena u društvu. Moj odnos s publikom oduvijek je bio prijateljski – nalazimo se zajedno da bismo razmijenili mišljenja i nasmijali se. Smijeh je nešto što je za život nužno, što nam omogućuje nam da se lakše nosimo s njime.

Crni humor i apsurd prisutni su u tvom radu na specifičan način. Voljela bih se zadržati na njihovoj uporabi u radovima u kojima si se eksplicitnije bavila položajem umjetnika_ca i slobodnom umjetničkog izražavanja. Tematizirala si, primjerice, pojave kao što su cenzura na društvenim mrežama i fake news. Možeš li nam reći više o ovim intervencijama i strategijama komunikacije koje si u njima gradila? 

Crni humor kao olakšanje, apsurd kao ilustracija. Prisutnost onoga što svi posjedujemo – golog tijela – u mom radu pratila je pojava cenzure. Ona se prvo pojavila na društvenim medijima, a kasnije se proširila i u ”stvarni život” te tako postala i temom moga rada. Cenzurom sam se bavila u projektu Psihološki kanibali, u sklopu kojeg sam u Kinu Šiška izložila crnu knjigu, cenzuriranu knjigu, u crnom prostoru.

Knjiga je bila u potpunosti zacrnjena/cenzurirana, sadržavala je sedam čipova (kakve možemo naći u rođendanskim čestitkama) koji su bili umješteni u nju nasumično. Na svakome od njih je bio izmiksan zvuk religioznih pjesama, političkih govora i vojnih akcija. Psihološki kanibali su intermedijski projekt koji problematizira plutokraciju kao oblik apsolutne političke vlasti. Psihopatska elita kroz religiju, vojsku i politiku društvu nameće norme, koje to društvo bez razmišljanja prihvaća. Egoizam, želja za vlašću, militarizam, glorifikacija političke moći, vjerski misticizam, fanatizam i narcizam su osobine suvremenog društva, a suvremeni psihopati često su inteligentni ljudi koji zakone ne krše, nego ih stvaraju. Aktivistička umjetnost i drugi neprimjereni komentari na stanje u društvu, vladavinu psihopata i njihovo iskorištavanje su cenzurirani. Cenzura zato u projektu postaje medij izražavanja, komentar i umjetnička reakcija na svijet u kojem živmo. Crna umjetnička knjiga sadrži cenzurirane slike i tekstove s povremenim zvučnim intervencijama – ”psihološkim minama”. Cenzura je publici dopuštala slobodnu interpretaciju toga što zbog nje nije vidljivo, izazivajući razmišljanje o slobodi izražavanja, te o (samo)cenzuri radi straha.

Fake news je bila performativna instalacija, namjerna dezinformacija koja je preispitivala poziciju umjetnosti i umjetnika u današnjem post-truth društvu. Fikcija je važnija od istine. Cenzura i lažne vijesti su u zadnje vrijeme prilično prisutne u našem društvu. Moramo  sami sebe dovoljno obrazovati da bi se znali nositi s tim pojavama. Taj se rad se bavio politizacijom informacije i lažnim vijestima koje igraju toksičnu ulogu u današnjici. Kroz humor možda lakše razumijemo, a sigurno se lakše nosimo s apsurdom u kojem živimo. Razumjeti humor i moći se nasmijati jest kvaliteta koju treba moći održati. Humor je uvijek ljudima pomagao da prolaze kroz teška vremena. Slovenija je u zadnje vrijeme pokazala koliko je humora ostalo u društvu, humor je pucao po društvenim mrežama i u javnosti, te smo na taj način lakše izdržali.

Položaj samostalnih umjetnika_ca, kao i ostalih radnika_ca u kulturi, u Sloveniji je od početka pandemije ozbiljno narušen, a uz probleme s kojima su suočeni samozaposleni u kulturi, pod napadima su se našli i prostori u kojima si djelovala kao što su Tovarna Rog, autonomni prostor koji je deložiran, ili Metelkova 6, zgrada koja okuplja brojne organizacije nezavisne kulture, koju su pokušali deložirati. Kako sada, nakon nedavne smjene vlasti koja je bila krajnje nenaklonjena prema suvremenoj kulturi i umjetnosti, vidiš perspektivu slovenske umjetničke scene i uvjeta u kojima nastaje?

Žalosno je bilo promatrati kako se situacija u Sloveniji preko noći promijenila. U dvije godine nazadovali smo barem za trideset godina. Tovarna Rog je nestala, prosvjedi protiv njezine deložacije nisu uspjeli zaustaviti rušenje autonomne zone. Sudbina Metelkove 6 je ugrožena, prijeti im izbacivanje iz prostora. U Ljubljani se istovremeno pojavljuju novi prostori umjetnosti, čiste, velike, “svjetske”… Dok nestaju prostori u kojima je bila dozvoljena sloboda, nastaju prostori sa ograničenjima. Prostor kreativnosti često je prisiljen tražiti svoj prostor pod suncem. Najgora od svega bila je razina komunikacije i omalovažavanja radnika u kulturi i kulture same. Tijekom te dvije godine vidjeli smo projekt Psihološki kanibali u praksi. Sada se nadamo promjenama, iako je ta nada naivna. Promjene se moraju dogoditi na globalnom nivou. Naš odnos prema sebi samima, prirodi, svijetu, stvarima (…) mora se promijeniti. U Sloveniji će polako doći do promjene, ali s obzirom na to da još uvijek čekamo formiranje vlasti, još ju nismo dočekali te i dalje osjećamo devastaciju trenutne politike. Ipak, mislim da je veći problem od “malog lokalnog problema” ideologija današnjeg doba. Živimo u vremenu u kojem zaboravljamo da postojimo, maksimalno smo produktivni, opterećeni, potrošeni, konzumiramo konstantno, zaboravljamo da se moramo zaustaviti, promijeniti smjer u kojem se krećemo. Nerazumljivo mi je da danas, kada bi trebali moći razumjeti da se svi nalazimo na istom planetu, da smo svi dio svemira koji dijelimo, i dalje, možda još i više funkcioniramo podijeljeno. Nadam se da će umjetnička scena, najviše mladi umjetnici, izdržati ovaj težak period. Idealno bi bilo kada bi se kultura počela više cijeniti i posjećivati, a ona mora biti neovisna od “psiholoških kanibala’”. Nadam se da će se kultura prepoznati kao temelj društva, da će se možda promijeniti i odnos društva i kulture. Nadam se da će nova vlast donijeti dobre promjene, da će olakšati i potaknuti razvoj umjetnosti i kulture.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Annino svjetlo izgleda gotovo identično kao slika koju je 1840. opisao Søren Kierkegaard u anegdoti o slikaru koji slika Izraelce koji prelaze Crveno more – crveno obojano platno “prikazuje” Izraelce koji su već prešli, i Egipćane koji su se utopili. Kierkegaard to pak povezuje s vlastitim raspoloženjem i duhovnim borbama, koje se sve mogu predstaviti crvenom bojom na platnu. Ta je “slika”, odnosno anegdota, početak poznate rasprave Preobražaj svakidašnjeg u kojoj Arthur C. Danto piše o svojoj misaono-eksperimentalnoj izložbi crveno obojanih platna čiji bi katalog bio pomalo monoton jer “sve izgleda kao i sve drugo”, iako se sastoji od “povijesne slike (Izraelci prelaze Crveno more), psihološkog portreta (Kierkegaardovo raspoloženje), pejzaža (Crveni trg), geometrijske apstrakcije (Crveni kvadrat), religiozne umjetnosti (Nirvana) i mrtve prirode (Crveni stolnjak).” U Dantoovom misaonom eksperimentu sudjeluje i rad mladog umjetnika J.-a, koji se zalaže za egalitarnost, ali čijoj slici Bez naslova, platnu obojanom u crveno, jednostavno nedostaje “bogatstva” (Danto upotrebljava upravo taj pridjev: richness). Njegova slika još nije postala umjetnost budući da joj nedostaje da “bude o nečemu” – ona je samo platno obojano u crveno.

Kad Danto piše o nedostatku “bogatstva” slike koju spominje ne misli posebno na nemogućnost da svog tvorca ili njegove nasljednike učini bogatim. Dantoa ipak prvenstveno zanima pod kojim uvjetima nešto postaje umjetnost (a novac tu dolazi kao aftertaste ili afterthought, nakon što razriješimo filozofski problem, pretvorimo ga u sociološki ili se suočimo s njegovom nemogućnošću razrješenja). Kako bi to artikulirao, nastavlja se na Georgea Dickieja koji tvrdi da je ono što nas sprečava da uskočimo na scenu u trenutku dramske izvedbe nije nikakav misteriozni estetski stav, već to što smo ovladali konvencijama kazališta, konvencijama jednog institucionaliziranog sistema. Kazalište bi u tom smislu bio primjer utjelovljenih navodnika koji mijenjaju ontološki status onoga što se izgovara i čini na sceni.

Jedno od temeljnih pravila tog sistema jest kupovanje prava da se njemu prisustvuje, da se doživi dramaturški organizirano iskustvo, transakcija koja razmjenjuje nekoliko desetaka minuta ili par sati konzumacije neke izvedbe za određenu svotu. U tu konzumaciju nije uključeno posjedovanje nekog materijalnog (ili nematerijalnog) “objekta”. FORSALE Performance Auction House, projekt mlade slovenske dramaturginje i kazališne redateljice Lee Kukovičič dira upravo u tu konvenciju izvedbenih umjetnosti, organizirajući mogućnost posjedovanja dijelova kazališne predstave temeljem kupnje na dražbi. FORSALE je kao aukcijska kuća u vlasništvu produkcijskog pogona za izvedbene umjetnosti Bunker osnovan krajem kolovoza 2021., a prva aukcija održala se 27. kolovoza 2021., na Bunkerovom festivalu Mladi Levi. Radilo se o aukciji predstave Ich kann nicht anders, slovenskog kazališnog kolektiva Beton Ltd. U sklopu Trigger festivala, slovenske smotre izvedbenih umjetnosti krajem ožujka ove godine, Lea Kukovičič je održala izvedbeno predavanje istoimenog naziva FORSALE u kojem objašnjava i “izvodi” genealogiju svog projekta.

Prema Lei Kukovičič, ideja za projekt razvila se potaknuta zastrašujućim stanjem izvedbenih umjetnosti u doba lockdowna, za koji se nije znalo koliko će potrajati i kako će dugoročno utjecati na status izvedbenih umjetnosti. Veza između izvođenja, pogleda publike, bivanja s publikom i umjetničke egzistencije u vrijeme pandemije pokazala se osobito osjetljivom. Kako bi si izvedbeni umjetnici mogli osigurati egzistenciju u situaciji kad je sama differentia specifica njihove umjetnosti – izvođenje uživo – nemoguća zbog širenja potencijalno smrtonosne bolesti? Kako bi umjetnici mogli prodavati svoj izvedbeni rad na drugačiji način od samog izvođenja u njegovom trajanju? Može li se u kazališnom kontekstu razviti logika prodaje radova, posjedovanja umjetničkih djela, inače karakteristična za vizualne umjetnosti? Lea Kukovičič, u suradnji s Bunkerom, otvara aukcijsku kuću. Prvi “objekt” na prodaju je predstava Ich kann nicht anders. Ali Lea ne stavlja na prodaju cijelu predstavu, već je analizira, dijeli na konceptualne jedinice, materijalne i nematerijalne i prodaje njene dijelove pojedinačno: rekviziti, scenografija, kostimografija… Prodaju se i “dijelovi” koje je nešto teže fizički ponijeti kući: tišine (pobrojane i označene), vrijeme (stvarnost koja nestaje na 75 minuta), događaji (“povijesni” elementi iz kojih je nastala predstava). Ovi posljednji nisu kupljeni, kao ni kolektivitet predstave, koji je također bio jedan objekt na prodaju. Međutim, ostali elementi jesu. Sve riječi predstave, npr., kupilo je Prešernovo gledališče iz Kranja za 2700 eura. I tišine su kupljene. Lea Kukovičić govori o tome kako je zamislila kolektivno posjedovanje predstave, koje sa sobom nosi i neke odgovornosti: novi vlasnici moraju surađivati s umjetnicima i producentima održavajući predstavu živom. “Unutar kolektivnog vlasništva postajete dio ekosistema očuvanja djela kazališne umjetnosti.” To znači da, iako možete izložiti dijelove predstave u svom domu kao da je riječ o kakvom ulju na platnu, ukoliko se predstava izvodi, morate ih donijeti na izvedbu (a vjerojatno i na probe prije, ovisno kako je točno definirano ugovorom u svakom pojedinom slučaju) kako bi ona mogla zaživjeti na sceni.

FORSALE je opisan kao umjetnički projekt i aukcijska kuća u jednom. Sam čin aukcije nekog djela, u ovom slučaju Ich kann nicht anders, umjetnički je projekt koji ne može postojati bez drugog umjetničkog rada, parazitirajući na njemu. FORSALE proizvodi analizu elemenata predstave, samu mogućnost kupnje nečega što nikad prije, u tom okviru, nije bilo na prodaju, pravni okvir koji ukorjenjuje događaj u financijskoj stvarnosti, društveni događaj same prodaje i… duboku nelagodu nekih koji su joj prisustvovali, pa i same autorice projekta, prema njenom vlastitom svjedočenju. Kritička recepcija FORSALE aukcije ukazuje na zbunjenost i strah: jedno od pitanja koje postavlja Zala Dobovšek je tko si može priuštiti ove “komade” predstave, s obzirom na to da se cijene kreću između 190 eura i 5000 eura (samozaposleni u kulturi i zaposleni u nevladinom sektoru vjerojatno ne). Pretpostavlja da će kupci biti bogati kolekcionari, nasljednici obiteljskog novca i zaključuje da će predstava, napravljena javnim novcem, “pasti u ruke njenoj ideološkoj oporbi”. Alenka Pirman piše da koncept prodaje predstava “nije u skladu s intuitivnim razumijevanjem umjetnosti” navodeći me da se pitam je li koncept prodaje predstave putem aukcije više ili manje “intuitivan” od izlaganja u muzejskom kontekstu lopate za snijeg pod nazivom Ususret slomljenoj ruci, i više ili manje “intuitivan” od kupovine bilo kojeg umjetničkog objekta za 105 milijuna dolara, a osobito onog koje, barem u nekom smislu, dovodi u pitanje samu materijalnost umjetnosti. Nije li prije riječ o tome da koncepti “postaju” intuitivni nakon što dovoljno dugo opstanu u svojim materijalnim realizacijama?

Lea Kukovičič jasno, duhovito i virtuozno izlaže prividne ili stvarne kontradikcije vezane uz FORSALE aukcijsku kuću u svom izvedbenom predavanju: novac je stvaran, a kazalište fikcija; sve je izvedba i izvedba je sve. Njen projekt kombinira kolektivno vlasništvo i ekskluzivnost posjedovanja. S jedne strane, FORSALE signalizira u smjeru jačanja mecenatstva u izvedbenim umjetnostima u europskom kontekstu, koje bi trebalo kompenzirati za slabosti javnog financiranja i osigurati dodatnu podršku umjetnicima. S druge strane, ono što se inače kupuje na aukcijama (uz to što se pere novac) je sama cijena kao vrijednost i socijalni kapital dobrog ukusa u posjedovanju. Možemo zamisliti da bi pojedinačne predstave (neovisno o svojim dijelovima) mogle na aukcijama dosegnuti visoke svote, a da će šira podrška nezavisnoj sceni i dalje izostajati. Naime, nema ništa ekskluzivno u generalnoj podršci nekom polju. Ona ne stvara željeni socijalni kapital ako ne postoji razlika između radova nekih umjetnika i radova nekih drugih umjetnika u tom polju, i onda prostor diferencijacije koji se veže uz tu razliku. Kao i jedna od teorija humora, ona o superiornosti, koja govori o tome da se ljudi smiju zbog afirmacije vlastite nadmoći, i u ovom slučaju se nadmoć ostvaruje kroz ljestvicu vrijednosti. Razlikovanjem proizvodimo vrijednost – i vežemo je sami uz sebe.

Na FAQ stranici projekta stoji pitanje: Može li FORSALE procijeniti moju predstavu? i odgovor da je, uistinu, FORSALE aukcijska kuća razvila strategije za procjenu vrijednosti kazališnih predstava, i to čine besplatno. Bilo bi zanimljivo vidjeti koje su strategije za “upravljanje” tim vrijednostima odnosno kako se planira proizvoditi “želja za njihovom kupovinom”. I kako to utječe na izvođače i autore samih prodavanih predstava i na status njihovih izvedbi. Zaštitna mreža projekta je naravno to što je on istovremeno i umjetnički projekt, pa se onda pitanje vrijednosti ukrštava s njegovim potencijalnim praktičnim neuspjehom na načine koji nisu nužno paralelni (hoće li se više ijedna predstava prodavati na dražbi ili je to bio one-off? hoće li to smanjiti ili povećati vrijednost FORSALE aukcijske kuće kao aukcijske kuće? a kao umjetničkog projekta? kako razlikujemo financijsku vrijednost od neke druge vrijednosti?)

FORSALE je pametan projekt koji je na jedinstven način rekontekstualizirao poznatu nelagodu u odnosu novca, vlasništva i tenzije u proizvodnji vrijednosti u (izvedbenim) umjetnostima.  “Izvedbene” stoje u zagradi upravo zato što je proces njihove monetizacije “tradicionalniji” u odnosu na tržište vizualnih umjetnosti s kojim sam počela, nevezan uz fetišizaciju objekta (iako, naravno, podložan drugim tipovima fetišizacija, vidi: Marina Abramović). Upravo taj element FORSALE uvodi, skrućivanje izvedbenog čina u komade robe, čije posjedovanje njihovim kupcima  potencijalno dodaje na vrijednosti, mimo nestalne činjenice da ih je netko vidio na “pravoj” predstavi koja na “pravi” način sugerira da imaju dobar ukus. Tržište vizualnih umjetnosti je afirmiralo ideju dematerializacije (vrijednost umjetnosti nije u samom “izgledu” slike, ni u radu utrošenom da bi se ona realizirala: jedno crveno platno ne vrijedi isto kao i njemu identično crveno platno), stvarajući pak nevjerojatne materijalne razlike (od, primjerice, 105 milijuna dolara između jednog crvenog platna i drugog crvenog platna) koje kao da se smiju u lice toj istoj razlici vrijednosti koja je inicijalno trebala dovesti u pitanje naše poimanje umjetnosti: the joke is on us. Paradoksalno, jedini način da cijeli princip aukcija uspije u izvedbenim umjetnostima, odnosno da uspije proizvesti sličan simbolički kapital koji proizvodi posjedovanje djela vizualnih umjetnosti, je da proizvede kao svoju posljedicu slične i slično ogromne razlike u cijenama koje postoje i u vizualnim umjetnostima, pa da onda, eventualno, na periferiji toga, profitiraju i druge predstave. Međutim, ne vidim kako bi ideja kolektiviteta posjedovanja koju FORSALE pokušava afirmirati mogla proizvesti dovoljnu “distinkciju”, a upravo je “distinkcija” ta koja proizvodi tu materijalnu vrijednost u koju, s financijske strane, ima smisla ulagati. Bit će zanimljivo promatrati kako će se ova subverzivna afirmacija dalje razvijati i hoće li uistinu imati reperkusije na logiku financiranja u izvedbenim umjetnostima. S druge strane, samo to pitanje već svjedoči o upadanju u klasičnu zamku očekivanja da bi ijedan pojedinačni umjetnički projekt sam po sebi “trebao” utjecati na kontradikcije koje tematizira.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Kultura na prekretnici koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Pojam nezavisne kulture najčešće povezujemo s onim oblicima kulturnog djelovanja koje se odvija izvan institucija, stasajući u okviru trećeg ili civilnog sektora. Iako je izvaninstitucionalnost važna karakteristika nezavisne kulture, njezin odnos prema institucijama čini izuzetno važan segment zalaganja njezinih aktera, a upravo je formiranje otvorenijih institucija utemeljenih na principima sudjelovanja građana i uključivanja kulturne i šire zajednice jedan od važnih smjerova organiziranja nezavisne scene na našim prostorima. Ovakvim preklapanjima institucionalnog i izvaninstitucionalnog djelovanja u kulturi, a u svjetlu nedavnih političkih zbivanja u regiji, bavila se tribina Institucionalni okviri za razvoj nezavisne kulture, održana u Ljubljani u organizaciji dviju mreža koje okupljaju udruge u kulturi – regionalne platforme Kooperativa i slovenskog Društva Asociacija. Na tribini su govorili Mirela Travar iz Operacije Grad (Zagreb), Vullnet Sanaja iz kosovskog Anibara (Peja), bivša predsjednica Asociacije Jadranka Plut i Mateja Demšič iz Odjela za kulturu Grada Ljubljane, dok je razgovor moderirao Metod Zupan s Radija Študent. Tribina je oslikala sličnosti i razlike u položaju i boljkama s kojima se susreću nezavisnokulturni akteri u svojim političkim okruženjima u regiji.

Kao država koja je neovisnost proglasila 2008., Kosovo nije imalo kulturnu legislativu ni politiku, a novostečenu samostalnost države, kao i drugdje u regiji, pratila je intenzivna privatizacija. “Organizacije nezavisne kulture ujedinile su se u zaštiti zajedničkih dobara i javnosti resursa”, objasnio je Sanaja. “Pokušavajući stvoriti mjesto za sebe, okrenule su se ponovnom prisvajanju prostora za javnost”.  Za razliku od Hrvatske gdje se borba za prostore prije svega vodila oko bivših tvornica (kao što je zagrebačko Jedinstvo) ili nekadašnje vojne infrastrukture (poput pulskog Rojca), u Kosovu su one mahom već bile privatizirane, pa su se zalaganja nezavisne scene fokusirala na prostore javnih kina kojima je prijetila prodaja. 

Festivali, prvenstveno oni filmski poput Anibara i Dokufesta, svoje su aktivnosti organizirali na privremenim lokacijama, realizirajući kulturne programe kao “poligone ponovnog prisvajanja prostora za javnost”, kazao je Sanaja. Važan primjer takvog prisvajanja predstavlja borba za bivše gradsko kino u Prizrenu, čija je prodaja nakon zalaganja kulturne zajednice ujedinjene u Inicijativu za zaštitu kina Lumbardhi uspješno zaustavljena, a prostorom od 2014. godine upravlja Zaklada koju čine akteri nezavisne kulture. Nakon prizrenskog, upitnom se pokazala i sudbina kina Jusuf Gërvalla, jedinog takvog prostora u gradu Peji, no organizacije nezavisne kulture još su jednom uspješno zaustavile privatizacijski proces, a zgradom danas upravlja Anibar i ona do daljnjega ostaje namijenjena kulturnim sadržajima za javnost. 

Kroz sustavno zalaganje za to da infrastruktura pod prijetnjom privatizacije ostane na raspolaganju građanima_kama s jedne strane, a s druge činjenicom da je glavni proizvođač kulturnog sadržaja u državi, nezavisna scena je na Kosovu osigurala podršku šire javnosti. Organizacije u kulturi, zaključio je Sanaja, uspješno su se etablirale kao “ozbiljni igrači” čije je djelovanje važno za zajednicu i kojima pripada mjesto za stolom u razgovoru o raspolaganju infrastrukturom i formiranju kulturnih politika. 

Ipak, da mjesto za stolom nikad nije do kraja izboreno ni sigurno, zorno pokazuje situacija u kojoj se posljednje dvije godine nalazi nezavisna kulturna scena u Sloveniji, opisana na stranicama ovog portala kao “sveobuhvatni desant na kulturu”. Podsjetimo, u Sloveniji ranjavanje kulturnog sektora, odnosno onog njegovog dijela u čijem fokusu nije očuvanje baštine ni promocija jednodimenzionalnih nacionalističkih narativa, traje od početka pandemije koji se preklopio s formiranjem još uvijek aktualne Vlade. Tamošnje se udruge u kulturi zajedno s ostatkom civilnog i medijskim sektorom suočavaju se sa žestokim i surovim nasrtajima vladajućih. Pisali smo o pokušaju evikcije Metelkove 6, zgrade u kojoj posljednja dva desetljeća djeluje niz organizacija nezavisne kulturne scene, a čija sudbina do danas ostaje krajnje neizvjesna. Destrukcija kulturne scene, kako nezavisne, tako i institucionalne, nastavila se uz poseban interes vladajućih za kadroviranje kroz seriju smjena ravnatelja_ica kulturnih institucija. Niz oštrih rezova u financiranju suvremene kulture i umjetnosti proširen je početkom ove godine ukidanjem državnog financiranja nizu relevantnih organizacija u području izvedbenih umjetnosti među kojim su Maska, Mesto žensk, Emanat, Delak, Nomad Dance Academy Slovenija i Gledališče Glej. 

Ovim primjerima, koje je nazvala tek “vrhom sante leda”, Plut je pridružila i podatak o značajno povećanom iznosu koje je Ministarstvo odlučilo izdvojiti za kulturu u ovoj godini (238 milijuna eura). Unatoč značajnom povećanju sveukupnog izdvajanja za kulturu, iznos je za kategoriju Promicanje kulturnog stvaralaštva, presudnu za financiranje udruga u kulturi smanjen je u rebalansu proračuna za 2022. godinu za gotovo polovicu – sa 6 i pol milijuna na manje od 3 i pol milijuna eura. Nasuprot nimalo suptilnoj destrukciji i rezovima usmjerenih području nezavisne kulture, vladajući su čak 14 milijuna eura izdvojili za osnivanje novog Muzeja neovisnosti Slovenije, uz potpuno isključivanje glasova struke iz procesa odvagivanja potrebe za takvom ustanovom. Ovaj Muzej je Plut izdvojila kao ilustrativni primjer manjka dijaloga s Ministarstva s vlastitim sektorom, a indikativan se čini i što se tiče vrste kulture kakvu oštre škare vladajućih žele krojiti.  

Potpuno dokidanje dijaloga kao presudan problem je istaknula i predstavnica lokalne vlasti, voditeljica ljubljanskog Odjela za kulturu Mateja Demšič, ustvrdivši kako je odlučivanje o kulturnoj politici u Sloveniji do tolike mjere centralizirano da nema dijaloga ni između državne i lokalne razine. Kao primjer je istaknula strateški osmogodišnji dokument na nacionalnoj razini koji je nedavno izradilo Ministarstvo, napisan bez uključivanja kulturne zajednice. Dokument je, njenim riječima, predmoderan – favoritizira institucije i dovodi nezavisni dio sektora u poziciju ovisnosti o njima. Raznovrsna i živa nezavisna kultura, zaključila je Demšič, “ranjena je u tolikoj mjeri da će oporavak biti dug i bolan”. Mirela Travar iz Operacije Grad zaključno je povezala slovensku situaciju s onom u kojoj su se zatekli hrvatski akteri nezavisne kulture 2016. godine, koja se također može opisati kroz prizmu izostanka svakog dijaloga. Ipak, naglasila je, u demokratskom društvu nedostatak dijaloga uopće ne bi trebao biti tema, dijalog bi trebao biti preduvjet i baza, a participacija građana u donošenju odluka cilj kojemu se stremi. Nepostojanje takve baze u kulturi ukazuje na ozbiljnu ugrozu demokratskih principa u čitavom društvu, ustvrdila je.