Grad Zagreb suočen je s posljedicama pošasti virusa COVID-19, razornog potresa, političkih previranja i društvene fragmentacije, stoga se promišljanje javne umjetnosti unutar strategija urbane obnove i kulturnog planiranja svakako doima korisnim. Javna umjetnost, naime, ima za cilj upravo angažirati lokalnu zajednicu i u gradskom tkivu kreirati mjesta s kojima se ljudi identificiraju. Njezina duga tradicija pokazuje da javne umjetničke intervencije stvaraju kulturne “zalihe” grada, upisuju se u kolektivno sjećanje i otvaraju prostor komunikacije, pridonoseći tako i eksterno projiciranim predodžbama neke urbane sredine. Za razliku od “visoke” umjetnosti koja je razumljiva samo uskom broju eksperata koji poznaju gramatiku ili formu djela, socijalna dimenzija javne umjetnosti leži u njezinoj interaktivnosti i uključivosti.  U međuprostorima urbanih kapilara, na mjestima svakodnevnog života, umjetnička intervencija treba biti osjetljiva na lokalne prilike, promovirati osjećaj pripadnosti unutar zajednice ili reflektirati kolektivne brige i potrebe te procesima izvedbe težiti uključivanju građana i razvoju demokratskih praksi. 

Na koji način potencijal javne umjetnosti u urbanoj regeneraciji vide praktičari, oni koji su  odlučili svoj rad transponirati na eksterijere javnih prostora, pokušali smo doznati u razgovoru s poznatim domaćim street-art umjetnicima. Tu su odluku Tea Jurišić (KVAR Illustration), Marina Mesar aka OKO i Slaven Kosanović poznatiji kao Lunar donijeli iz sličnih razloga: papir za crtanje u nekom je trenutku postao skučen, a želja za interakcijom s okolinom privukla ih je djelovanju u javnom prostoru. “Od ranih teen dana supkultura je dio mog života, u obliku skateboardinga, grafita, break dancea i punka. Kasnije, kad sam upisala likovnu akademiju neke stvari su mi se činile spore za moj ‘ubrzani’ karakter i tako je krenulo. Čitava serija naljepnica, pa originalnih crteža, krpenih lutaka i keramike polijepljene svugdje po gradu. Veselilo me to i davalo mi neki osjećaj smisla i brzine života”, prisjeća se OKO. 

Teu je postepeni prelazak na veće formate papira tijekom studiranja naposljetku doveo do toga da se okuša i na većim površinama vanjskog i unutarnjeg prostora. “Bilo mi je zanimljivo istraživati proces prenošenja male skice na veliki format i pratiti na koji način se crtež mijenja pri razvlačenju”, pojašnjava. “Javni prostor je svačiji prostor i ta pomisao mi je draga jer umjetnost koja se u njemu odvija nije ograničena na odabrane skupine ljudi, ona je dostupna svima. Volim promatrati reakcije publike od prvog do zadnjeg zamaha kistom i mišljenja koja se mijenjaju između tih poteza.”

Na pitanje kako odabire lokacije svojih intervencija, Lunar povlači paralele između nekadašnjeg i današnjeg pristupa: “Do intervencija u javnom prostoru je došlo nakon nekog vremena provedenog crtkanjem po papirima, a taj javni prostor je uglavnom bio skriveniji od pogleda brojnije publike, iz jednostavnog razloga: nismo željeli plasirati naše početničke radove na frekventne lokacije, a željeli smo raditi i vježbati u miru. Danas uglavnom interveniram na lokacijama na koje me zovu, a u momentima kada mi neko mjesto privuče pažnju, tu nastojim plasirati neki rad za koji mislim da bi se uklopio.”

Da lokacije ne bira nasumično potvrđuje i OKO: “Definitivno nije bez razloga, uvijek postoji neki organski spoj samog rada i prostora na koji ga se smješta. Lokaciju najčešće izabereš zato što te nešto privuče u određenom obliku arhitekture, neki čudan kut ili oronulost u kojoj vidiš potencijal koji možeš oživiti.” Murali koje oslikava KVAR najčešće su, kaže, povezani s atmosferom i karakteristikama lokacije. “Bliske su mi neuobičajene teme, zanimljive priče i detalji iz svakodnevnog života ljudi koji obitavaju na tom području i jedan od ciljeva je objediniti sve te točke tako da gotovi mural svatko može narativno protumačiti.”

Umjetnost u javnom prostoru, kao nešto vidljivo i pristupačno, oplemenjuje lokalitet pridajući mu specifičan genius loci koji se raspoznaje vizualnim i diskurzivnim putem. Upravo je zato recepcija od strane lokalne zajednice nužna za uspostavu dvosmjerne komunikacije kakvu umjetničke intervencije podrazumijevaju, ili barem priželjkuju. “Na ljudima je da odaberu hoće li zastati i pročitati vizualnu poruku”, ističe Tea koja nastoji motivirati publiku da stane ispred djela, upije detalje i protumači sliku na svoj narativni način. “Slika nije tu samo da bi ukrašavala prostor, već i da bi oplemenila čitavu lokaciju s nekom pozitivnom porukom”, dodaje.

OKO drži da je unatoč tome što su radovi puno većih dimenzija i sveprisutni na društvenim mrežama, njihov utjecaj na promatrače oslabio. “Mislim da ljudi baš zato posvećuju manje pažnje kada ih stvarno vide uživo i manje se osjećaju kao istraživači kada ih oni sami pronađu jer su ionako rad vidjeli ranije na nekoliko stotina fotografija online. Sve ima i dobre i loše strane. Najvažnije je da ljudima to i dalje nešto znači za njih osobno i da im nudi odgovore koje možda traže”, objašnjava. Lunar primjećuje i da prostor komunikacije ima svoje limite: “Autori često znaju s visoka promatrati prosječne ljude koji su se ‘drznuli’ suditi o njihovom preuzvišenom radu. No prosjek različitih profila, pokazalo se ponegdje, donosi preciznije odgovore nego klasteri stručnjaka”, zaključuje.

Kao lijek za komunikacijske lomove naši sugovornici naglašavaju važnost ispitivanja identiteta mjesta u kojem interveniraju kako bi prilagodili djelo u skladu s osjećajima i povijesti zajednica koje dijele i koriste taj prostor. “Volim proučiti što se događalo na tom mjestu ranije, koja skupina ljudi tamo živi i postoje li neke lokalne basne ili mitovi koje ljudi prenose generacijama te im onda to vizualnim jezikom prevesti u oblik crteža u kojem i oni prepoznaju dio nečeg poznatog”, kazuje OKO. Kao pozitivnu praksu ističe uključivanje same zajednice u izradu umjetničkog djela: “Definitivno je bitno unatoč umjetničkoj slobodi ostaviti prostora da se uključi okolina u kojem će taj rad postojati. Još je bolje kada se na pravi fizički način organizira radionica gdje ljudi mogu i sudjelovati kako bi stekli dojam da i oni sami pomažu u nastajanju i izgradnji nečeg što će biti dio njihovog života.”

Primjećuje i naličje današnje ulične umjetnosti, koja je postala hyper socijalni pa i materijalni kapital. “Dokaz tome je što cijene nekretnina poslije izvedenog murala obično porastu. Zato često i sami vlasnici nekretnina zovu umjetnike da im oslikaju fasade jer znaju da će im to podići vrijednost. Naravno, poznatije ime autora donosi i veći porast same cijene i vidljivosti samog murala”, ističe.

Ovaj aspekt ulične umjetnosti dovodi nas do različitih tumačenja njezinih potencijala: dok je s jedne strane neki vide kao sredstvo za privlačenje investicija, promicanje turizma i dodavanje vrijednosti nekretninama, s druge strane ističe se doprinos lokalnoj raznolikosti, obogaćivanje vizualnog okoliša, poticanje društvenih veza i dijaloga, humanizacija prozaičnih urbanih formi, osjećaj sigurnosti i smanjenje straha od javnih prostora. Uloga koju će ulična i druga umjetnost imati u urbanoj i socijalnoj obnovi na koncu će ovisiti o tome kojem od ovih aspekata ćemo kao društvo dati primat.

Film je uhvatio duh njujorških podzemnih željeznica koje su bile glavno igralište uličnih umjetnika, ali i bojno polje i spektakularno umjetničko platno. S druge strane bojišnice stajali su gradonačelnik Edward Koch i policija koji su mlade umjetnike svim snagama pokušali zaustaviti smatrajući ih najvećim vandalima.Tu su bili i MC-jevi, DJ-i i brojni drugi umjetnici koji su tresli grad novim zvukovima i novim pokretima koji su redefinirali breakdance kao izvedbenu umjetnost.

Film je premijerno prikazan na festivalu na Sundanceu 1984. na kojem je i osvojio glavnu nagradu za najbolji dokumentarac. Originalno je snimljen na 16 mm vrpci, a 2011. je digitalno restauriran. Nakon filma povjesničarka umjetnosti Marta Kiš o filmu, grafitima, uličnoj umjetnosti i stanju na današnjoj street art sceni razgovara s jednim od njenih pionira Slavenom Kosanovićem Lunarom.

Projekcija Ratova stilova dio je festivala Velesajam kulture čiji je  ovogodišnji naglasak na street artu koji se unutar Studentskog centra profilirao kao jedna od konstantnih točaka okupljanja kako umjetnika tako i publike.

Ulaz na projekciju je besplatan.