O problemima s uvođenjem Škole za život te da li je ona samo forma ili reforma razgovaralo se na konferenciji GOOD Inicijative Obrazovanje u fokusu na kojoj su svoja iskustva podijelili obrazovni djelatnici koji rade na eksperimentalnoj provedbi programa. “Svi smo mislili da se prvo kreće s eksperimentalnom provedbom nakon koje će uslijediti evaluacija pa će se na temelju toga program razvijati dalje. Bilo kakva evaluacija je izostala, a istovremeno smo dobili obavijest da se s provedbom svejedno kreće”, rekao je Igor Matijašić, ravnatelj OŠ Milana Langa iz Bregane koja je ove godine uključena u Školu za život. Matijašić je dao svoju kratku evaluaciju koja se može sažeti u nekoliko rečenica: “Tableti su se ispostavili beskorisni, učitelji nisu bili dovoljno upućeni u provedbu, a nisu se ni imali priliku međusobno sretati i razmijeniti iskustva”. Langa se ipak nada kako će “cijela priča od sljedeće godine zaživjeti u školama na dobro svih učenika”.

Ivana Valjak Ilić, nastavnica iz SŠ Vrbovec koja sudjeluje u eksperimentalnoj provedbi njemačkog jezika, objasnila je kako metodika za predavanje stranih jezika nije osobito nova, provodi se već dugo, samo se sada drugačije zove. Osvrnula se i na edukacije za provoditelje u sustavu Loomen i rekla kako je ideja tog tipa online edukacije bila odlična no izvedba je dosta loša. Slično je istaknula i Suzana Hitrec, predsjednica udruge ravnatelja srednjih škola, objasnivši kako edukacije na Loomenu nisu dovoljno dobro osmišljene upravo za ravnatelje jer se ne dotiču važnih kompetencija koje bi ravnatelji trebali razvijati – nisu specijalizirane i čine se besmislene. “Zanemaruje se uloga ravnatelja koji nemaju kvalitetne uvijete i podršku i još uvijek ne znaju što ih čeka od 9. rujna pogotovo u gimnazijama koje idu u reformu ključnih predmeta”, kaže Valjak Ilić.

Netransparentnost i loša komunikacija također su postale zaštitni znak Škole za život. Dora Kršul, novinarka portala Srednja.hr ukazala je na netransparentnost financiranja metodičkih priručnika. Osobe koje su sudjelovale u njihovoj izradi izabrane su prema nejasnim kriterijima i za njihovo imenovanje nikad nije raspisan javni natječaj. “Proces izrade također je odrađen ofrlje”, naglasila je Kršul, “primjerice, upute za izradu priručnika napisane su loše pa su i sami priručnici ispali loše, zbog čega su se trebale raspisati nove, bolje upute”. Također se osvrnula na hiperkomunikaciju Ministarstva koje dijeli velike količine informacija, ali ništa zaista korisno i sadržajno. Na kraju je pomalo ogorčeno dodala kako “Škola za život postoji samo da bi opravdala ulogu HNS-a u Vladi. Ministrica će napraviti sve da se to dogodi, a njen PR će odraditi posao da bi to u javnosti izgledalo dobro”.

Svoj komentar Škole za život dala je i Eli Pijaca Plavšić iz Foruma za slobodu odgoja koji od početka sudjeluje u reformi kurikuluma. Također se osvrnula na kronični nedostatak informacija, nepostojanje ikakve komunikacije s Ministarstvom, dok istovremeno jak PR neprestano medije zasipava sadržajem koji ne govori ništa. Istovremeno, ne dozvoljava se ikakva kritika očito krivo postavljenog sustava i čini se kao da Ministarstvo provodi politiku “ili si sa mnom ili protiv mene”, kaže Pijaca Plavšić. U razgovoru s učenicima također je zaključila da ne znaju ništa o reformi, jer ni njihovi učitelji ne znaju što ona zapravo podrazumijeva.

Pijaca Plavšić naglasila je i kako je u razgovoru s brojnim obrazovnim djelatnicima zaključeno kako Škola za život nije ni dobra ni loša, nego “jedno veliko ništa”. S tim se slaže i Kršul koja kaže da ovaj program nije nužno loš, ali to nije Cjelovita kurikularna reforma koju smo zahtijevali. Škola za život samo je malo pofriškala stari kurikulum. Na kraju su panelisti zaključili da “iako je sve do sada propalo i imamo dugu povijest neuspjeha – nastavljamo se boriti”.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Obrisi zamišljenog zajedništva koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.