Ove je godine program prvi put realiziran na više lokacija i u više različitih formata. Uslijed opće epidemiološke situacije i oštećenja matičnih prostora Škole u potresu, dvije su izložbe aktivirale javni prostor, izložbe The Fruits of Kaunas i Tolerancija, čiji su dijelovi predstavljeni i u okviru izložbe Izolirani u Pogonu. Upravo pred Izložbenim salonom Izidor Kršnjavi u kojemu je tradicionalno i trebala biti održana, predstavljena je izložba The Fruits of Kaunas, nastala kao rezultat prošlogodišnjeg dvotjednog rezidencijalnog boravka učenika u Litvi. Postavljena je ispred Škole u formi plakata, dok je jedan dio realiziran unutar zgrade koja je u obnovi, a može se pogledati u video formatu.

Povodom Međunarodnog dana tolerancije, u suradnji s Mirkom Ilićem drugi put je organizirana putujuća izložba plakata krovnog naziva Tolerancija i ako ste proteklih tjedana u prolazu Zagrebom pažljivije promotrili ogradu Botaničkog vrta PMF-a, niste je mogli propustiti. Nažalost, izložbu je obilježilo i šaranje ustaških simbola po nekoliko plakata koji su tako uništeni preko noći. Dio programa održan je i u zbirci Richter koja je dugogodišnji partner Škole, otvorivši time prostor za potencijalno privlačenje novih posjetitelja koji nisu nužno redovita publika spomenutog prostora. Nakon digitalne izložbe u lipnju i svečane podjele matura, na izložbi u Pogonu mali dio prostora bio je rezerviran za prodaju predmeta kojim se nastavlja prigodni blagdanski program BUSH – Božić u ŠPUD-u.

Suočavanje s izazovima promijenjene svakodnevice i njezino ponovno osmišljavanje, prilagodba nekadašnjih potreba i obveze svakodnevnog rasporeda te alternativni kanali za daljnje umjetničko djelovanje bile su teme radova učenika i profesora na izložbi Izolirani koje su nepovratno obilježile život u godini na izmaku. Specifičnost nastavnog programa Škole uključuje težište na praktičnoj nastavi, čija je provedba automatski otežana zbog nemogućnosti korištenja matičnih prostora stradalih u potresu, što je komentirao maturant Odjela tekstila Fran Perkov koji je izložio modne crteže i dvije marame inspirirane cvjetnim motivima u akvarelu: “Tkalački stanovi dio su školske imovine i u ovoj situaciji nedostupni, stoga smo se tijekom izolacije preusmjerili na predmete poput modnog crtanja i projektiranja. Najviše sam vježbao šivanje i krojenje. Tijekom izolacije smo se morali snaći za materijale i od onoga što smo imali doma, nešto se moralo napraviti”, objašnjava Perkov. Što se tiče prilagodbe nastavnog programa, čim je situacija dopustila, u vrlo brzom roku cijeli je Odjel tekstila uspješno prebačen u prostor školske dvorane.

Profesorica crtanja, slikanja i projektiranja Anđela Zanki predstavila se s idejnim skicama u formi slikarskog triptiha manjih dimenzija. Budući da je ove godine bio veliki interes za upis tekstilnog odjeljenja, nešto je više grupa nego inače. Međutim, posvećenost svakom učeniku i dalje je maksimalno individualizirana: “Manja generacijska udaljenost pridonosi boljem razumijevanju i shvaćanju učenika. Imamo gotovo prijateljski odnos u kojemu možemo više vremena provesti komentirajući radove, pri čemu obavezno dijelim vlastita iskustva i savjete za koje smatram da su potrebni u njihovim godinama. Uz očekivan rad i disciplinu, a s obzirom na situaciju u kojoj se trenutno nalazi cijeli svijet, svima nam je potrebno puno razumijevanja.”

Osim spomenutog Odjela tekstila, izložba je okupila pojedinačne i grupne radove učenika i profesora s različitih odjela Škole, uključujući Odjel unutrašnje arhitekture, Fotografski odjel, Odjel grafike, Odjel kiparstva, Odjel slikarstva, Odjel za dizajn keramike, Aranžersko-scenografski odjel i Odjel za dizajn metala. Na izložbi se mogla primijetiti serija portreta nastalih tijekom samoizolacije (Milan Vučić), konceptualno zaokružen rad 22_3_2020 koji u drvenoj kutiji memorira žbuku otpalu prilikom potresa (Vinka Mortigjija Anušić), fotografije zagrebačkog zida u centru s natpisom Mrzim koronu (Srđan Jelisić), kao i drugi dojmljivo izrađeni predmeti poput dijelova namještaja ili sjenila za svjetiljke.

O tome koliko je međusobna suradnja, podrška i razumijevanje između učenika i profesora-mentora važna, svjedoči i pismo bivše učenice Ivane Ognjanovac, danas aktivne mlade umjetnice, koje je posvećeno njezinom razdoblju obrazovanja i odgoja u ŠPUD-u. Radi se o odlici Škole, što nam je potvrdila i Bernarda Cesar koja je voditeljica Izložbenog salona Izidor Kršnjavi i jedna od osnivačica Udruge bivših učenika ŠPUD-a Zagreb (UBU), zajedno s Marijom Juzom i Filipom Pintarićem, kao i kreativne platforme Organizam. S obzirom na njihovo dugogodišnje iskustvo u kreiranju praktičnih programa za mlade, kao i općenito interes za edukaciju, navedena trojka ostala je u intenzivnoj komunikaciji s učenicima, intenzivno sudjelujući u organizaciji tamošnjeg života: “U Primijenjenoj se odavno razvijaju metode koje danas sve više iskaču kao edukativni modeli i prakse u suvremenom obrazovanju, poput blokovske nastave, rada u manjim grupama kao privilegiranog oblika nastave u kojemu je program individualiziran, kao i učenje timskog rada koje proizlazi iz toga”, ističe Cesar.

U Pogonu su izloženim radovima podsjetili i na programsku suradnju Primijenjena u Močvari koji omogućuje osmišljavanje i izradu ilustracija za majice, torbe i stickere, istovremeno, kao i mnogi ŠPUD-ovi programi, učenicima nudi priliku za stjecanjem iskustva i punjenjem životopisa. S obzirom na to kako se u posljednjih nekoliko desetljeća uloga umjetnika drastično promijenila i u suvremenom društvu od njega se očekuje manevriranje različitim vještinama, od kvalitetne prezentacije vlastitog rada do PR-a i marketinga, učenike također treba pripremiti i osposobiti za samostalnu produkciju i izlaganje umjetničkih radova: “Nakon četiri godine obrazovanja u ŠPUD-u možeš izaći pred medije, imati javni nastup, izložiti svoj rad u nekonvencionalnom prostoru poput interijera nekog kafića ili kluba. Više od pedeset posto zadataka na našim odjelima povezujemo s potrebama realnog sektora, bilo da je to potreba na tržištu ili općenito potreba lokalne zajednice. U Hrvatskoj, ako si se odlučio obrazovati u nepredvidljivom području kao što je umjetničko, onda moraš biti svjestan kako su tvoje aktivnosti važne i da sve što radiš moraš pokazivati. Aktivnost pokazivanja, izlaganja i objavljivanja čini stvar živom”, objašnjava Cesar.

U Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi prošle je godine održana izložba Potencijal umjetničke škole kao generatora obrazovanja budućnosti koja je naglasila važne točke suvremenog obrazovanja mladih (kreativnost, interdisciplinarnost, međugeneracijsko povezivanje, oživljavanje prostora, rezidencijalni programi i druge). U nezavidnoj situaciji koja je natjerala učenike i profesore na prilagodbu i generiranje novih rješenja, Škola je pokazala kako se njezin model unutrašnjeg djelovanja može primijeniti u novim uvjetima, s ciljem revitalizacije nekadašnjih aktivnosti, nastavka prethodno započetih i dobro uhodanih suradnji te poticanju solidarnosti kao odgovora na krizu. Iako Škola prednjači u uvođenju suvremenih praksi i metoda u umjetničkom obrazovanju, pitanje je hoće li aktualna društvena situacija utjecati na daljnje usvajanje spomenutih modela te kako će se mijenjati potrebe obrazovanja u budućnosti.

Tom će prigodom biti izložen najnoviji ciklus njezinih radova, u kojem združuje slikarski i crtačko-grafički jezik.

Kustosica izložbe, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka Višnja Slavica Gabout u tekstu predgovora navodi kako Anušićine vizualne zapise treba doživljavati kao “polje (…) na kojem je minimalističkim pristupom, ali istodobno složenim likovnim rječnikom (…) kartografski ucrtana vizualizacija autoričinih osobnih sjećanja, promišljanja i osjećanja.”

Izložba je otvorena do 30. svibnja.

“Digitalna slika trpi u svojem postojanju. Ako ju promatramo kao jedan od mnogih oblika energije, možemo vjerovati kako ona u želji za opstankom, jednom stvorena, ima mogućnost samoobjave u kontinuirano prisutnom putovanju u prostor/vrijeme dimenziji. Prema Hito Steyerl, tendecija slabije slike apstrakciji, odnosno slika kao vizualna ideja na njezinom samom početku, ako je uopće i uspijemo dešifrirati, pokazat će nam ono rijetko, ono očito i ono nevjerojatno. Možda tu mogućnost možemo nazvati Rajem za digitalnu sliku”,  stoji u predgovoru izložbe koji potpisuju Ivana Tkalčić i Bernarda Cesar.

“Ako da, pita se autorica, kako se, zbog dinamičnog razvoja novih tehnologija i medija, svakodnevno mijenja percepcija stvarnosti? Živimo u svijetu gdje je sve više i više informacija, a sve manje i manje značenja. Vrijeme i prostor, drastično su zbijeni kroz tehnologiju. Sve je reducirano na bit-e informacija i simultano dostupno u bilo kojem trenutku. Kao rezultat digitalizacije sve je ovdje i sada, informacije o cijelom svijetu su na internetu, udaljene samo za WiFi pristup. Pojam stvarnog ostaje aktualna tema mnogih debata u eri u kojoj internet, VR, AR, cybertehnologija i bioetika izazivaju samu prirodu stvarnosti”, zaključuju autorice popratnog teksta.

Za vrijeme trajanja izložbe autorica vodi radionicu za učenike Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Izložba ostaje otvorena do 28. ožujka u radnom vremenu ISO-a.

Riječ je o projektu Ivan Kožarić u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna – 75 godina poslije kojim UBU (Udruga bivših učenika ŠPUD-a Zagreb), zajedno s partnerima i suradnicima, obilježava 75 godina od završetka Kožarićeva školovanja u tadašnjoj Državnoj obrtnoj školi koju je pohađao od 1939. do 1941. Izložba obuhvaća neke od Kožarićevih najranijih crteža i skulptura, iz vremena djetinjstva i rane mladosti (od crteža iz osnovne škole do priprema za Akademiju likovnih umjetnosti), a među radovima su i djela koja do sada nikad nisu bila izlagana. 

Izložbom Ivana Kožarića u ŠPUD-u cilj je bio uspostaviti kontakt između umjetnika i publike. Jedna od ideja izložbe bila je približiti stvaralaštvo nekadašnjeg učenika ŠPUD-a sadašnjim generacijama, a zatim kroz prezentaciju Kožarićeva stvaralaštva upoznati učenike s metodama i umjetničkim postupcima u hrvatskoj suvremenoj umjetnosti.

Izložba je kronološki podijeljena, ovisno o vremenskom razdoblju njegovog stvaralaštva. Pri ulazu u Salon pružaju nam se dvije mogućnosti obilaska izložbe. Prva mogućnost je da izložbu započnemo ulaskom u lijevu prostoriju. Tamo imamo priliku vidjeti neke od njegovih najmlađih radova te iz kasnijeg razdoblja njegova života, a obilaskom izložbe postepeno ćemo dolaziti do sve starijih radova, pa sve do njegove osnovnoškolske dobi. Druga mogućnost je da pri ulasku započnemo s prostorijom u koju gledamo. Tada ćemo obilaziti izložbu od njegove osnovnoškolske dobi kroz sve godine stvaranja, od akademskih radova pa sve do samostalnih.

Također, izložba sadrži i videoprojekciju o njegovu životu i umjetničkom stvaralaštvu, na kojoj možemo vidjeti gdje je sve izlagao, s kime je sve radio te čuti njegove ideje, neke od njegovih problema vezanih uz određena razdoblja života te što ga je sve inspiriralo u stvaranju umjetničkih djela.

Bruno Krehula

Autor izložbe Ivan Kožarić rođen je u Petrinji 10. lipnja 1921. godine. U Zagrebu živi od svoje desete godine gdje je također pohađao Školu primijenjene umjetnosti i dizajna odnosno tadašnju Državnu obrtničku školu. Nakon boravka u Parizu vraća se kući u Zagreb. Nakon svega uslijedile su izložbe po cijelom svijetu, pa nakon dosta godina i kod nas u školi, pod nazivom 75 godina poslije. Na toj su izložbi prikazana djela od njegove najranije dobi pa sve do danas.

Iva Sokol

Kožarićevo djelo koje me se najviše dojmilo je Kolo. Djelo je niski reljef koji prikazuje nekoliko muškaraca i žena koji plešu kolo. Obrada kamena je prilično gruba i, iako možemo prepoznati i razlikovati lica, nije potpuno naturalistička već realistična, s dijelovima koji su stilizirani, poput odjeće koja izgleda prilično kruto. Ovo je jedno od Kožarićevih ranijih djela, što možemo vidjeti po tome što nije kompletno konceptualno i apstraktno. Na izložbi smo mogli vidjeti njegova djela iz mladosti, ali i kasnija djela poput koncepta Razbijanje okvira.

Marija Puljić

Izložba nosi naziv Ivan Kožarić u ŠPUD-u – 75 godina poslije zato što se njome obilježava 75 godina od završetka Kožarićeva školovanja u tadašnjoj Državnoj obrtnoj školi. Prva soba u koju posjetitelji ulaze je soba s mnoštvom bijelih platna. Platna su jednostavna i bijela, ali ne i obična. Naime, specifičnost se nalazi u tome što kad platna promatramo kao cjelinu, svakom od njih je okvir sve oštećeniji. Okvir biva sve oštećeniji, platna u sredini sve naboranija, a sve to zajedno ostavlja dojam borbe platna s okvirom, sve dok naposlijetku okvir ne pukne. Pucanjem okvira platno je oslobođeno. 

U tu istu sobu, Kožarić je izvrsno ukomponirao svog Hodača koji se nalazi u centru sobe kao simbol slobodnog kretanja. Kožarić je svojim platnima uspio potaknuti na razmišljanje, možemo ih protumačiti kao alegoriju. Interesantno je to što je jasno dao do znanja da je riječ o nekoj vrsti oslobođenja, ali je ipak ostavio dovoljno prostora da promatrač u bijelom platnu vidi što god želi ili treba vidjeti. Smatram da su platna bijela jer svaki čovjek sam najbolje zna što je za njega naslikano na tom platnu, odnosno što je to što on mora osloboditi iz okvira. Čovjek također najbolje zna što je uopće njegov okvir koji ga sputava, kojeg treba proširiti, pa čak i slomiti kako bi se iz njega oslobodilo nešto novo i bolje.

Tea Lazić

Izložba Ivana Kožarića je postavljena u četiri sobe: tri s njegovim radovima i ulazna soba kroz koju možemo ući u prvu ili treću. U prvoj sobi se nalaze raniji radovi (osnovna i srednja škola) te biografija. U drugoj sobi se nalazi platno na kojem je pušten dokumentarac o njegovu životu u kojem se ujedno prikazuje i kako nastaju radovi iz treće sobe, a ti radovi su razbijeni ili prazni okviri s njegovim potpisom.

Koncept izložbe je vrlo inteligentan jer uđemo li na izložbu iz treće sobe, izložba će nam prvo prikazati njegove kasnije konceptualne radove i kako je došao na ideju da ih napravi. Uđemo li u prvu sobu, izložba će nam prikazati proces njegovog mijenjanja stila kroz godine i prijelaz u konceptualnu umjetnost. To znači da nije bitno u koju sobu prvo uđemo – informacija koju dobijemo bit će ista.

Max Kostelac                                              

Ivan Kožarić jedan je od najznačajnijih suvremenih umjetnika u Hrvatskoj. Njegova izložba pod nazivom 75 godina poslije bila je izložena u salonu Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, škole koju je i on sam pohađao. Izložba je bila postavljena u tri prostorije, među kojima je bio i hodnik. Prva prostorija bila je soba s njegovim ranim radovima, iz raznih godina njegova školovanja. Crteži su crtani prema pravilima, s temama koje su bile zadane. U trećoj prostoriji nalazio se projektor koji je prikazivao film o Kožariću. U četvrtoj prostoriji su bili razbijeni okviri, samo s potpisom autora. Tim okvirima Kožarić je htio prikazati oslobađanje od zadanih tema i pravila, i ulazak u slobodu koju bi umjetnik trebao imati pri izradi djela.

Klea Križ

U prvom odjeljku Kožarićeve izložbe mogu se vidjeti njegovi rani, srednjoškolski radovi i biografija. U tom je razdoblju crtao. Nasuprot ulazu drugog odjeljka odvijala se projekcija koja je u obliku kraćeg dokumentarnog filma prikazivala Kožarića i njegove zanimljivosti iz ranijeg života. U toj su se prostoriji također nalazila njegova dva kiparska djela – glava na postolju s lijeve strane i reljef na desnom zidu. U posljednjoj prostoriji nalazio se nešto veći broj slikarskih platna koja su bila u svakakvim stanjima – neka su bila zgužvana na zidovima, neka su bila na podu, a neka su bila obješena na niti sa stropa. Zanimljiva i pomalo neobična stvar kod tih platna je ta što su sva bila bijela, neiskorištena, jedino je par platna na podu imalo njegov potpis u donjem desnom kutu.

Patrik Kostić

U Školi primijenjene umjetnosti i dizajna postavljena je izložba Ivana Kožarića pod nazivom 75 godina poslije. Tim su nazivom kustosi htjeli kazati da je prošlo 75 godina od završetka Kožarićeva obrazovanja u tadašnjoj Obrtnoj školi.

Izložba je podijeljena kronološki, od njegovih najranijih djela do danas. U prvoj prostoriji su crteži iz djetinjstva napravljeni u osnovnoj školi. Svoj prvi portret napravio je u olovci s desetak godina. Većinu radova iz mladih dana crtao je u olovci, drvenim i vodenim bojama. Nakon završetka osnovne i srednje škole upisuje likovnu Akademiju što se jasno odrazilo na njegovim radovima, a to smo sve mogli proučiti u dokumentarnom filmu koji se nalazio u drugoj prostoriji. Film govori o njegovu školovanju, putovanjima, napretku u crtanju i kiparstvu te njegovim najpoznatijim djelima. 

U posljednjoj prostoriji postavljeni su njegovi najkasniji radovi koje je napravio s 90 godina, a neke čak i na dan otvorenja izložbe. To su bila slikarska platna razbijena na razne načine. Kada je Kožarić došao sugerirati kustosima kako posložiti radove, na ulazu u Salon ugledao je prozor koji ga je očarao ljepotom pastelnih boja listova i ljestvi, pa se približio prozoru i napisao svoje inicijale u donji desni kut kako bi zabilježio svoje ime na tom predivnom pogledu. 

Ana Ratkajec

75 godina poslije izložba je jednog od najznačajnijih suvremenih umjetnika u Hrvatskoj, Ivana Kožarića. Izložba je postavljena povodom 75. obljetnice otkako je Kožarić završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu. Kako bi se dočarao dašak toga vremena, izložba se nalazila u Salonu Izidora Kršnjavog koji se nalazi u sklopu škole. Izložba je bila smještena u tri prostorije te nas vodila kroz njegova najranija djela pa sve do danas. U prvoj prostoriji nalazili su se najnoviji radovi te su se najviše isticala uništena platna. U drugoj prostoriji uz njegova djela mogli smo vidjeti i priču o njegovu životu i radu. U trećoj, a također i posljednjoj prostoriji, nalazila su se njegova najranija djela koja su bila više realistična te su se od onih u prvoj prostoriji drastično razlikovala svojom tematikom, tehnikom i načinom izvedbe. Povodom otvorenja i sam Kožarić je došao te je svatko mogao popričati s njime i doznati sve što ga je zanimalo. Kada je Kožarić ušao u školu, prisjetio se svojih mladih dana te se zaustavio kod prozora i dugo ga promatrao, pa se na kraju odlučio i potpisati kraj njega. 

Nina Pospiš

U Izložbenom salonu Izidora Kršnjavog izložba jednog od najznačajnijih umjetnika u Hrvatskoj, Ivana Kožarića, pod nazivom 75 godina poslije, obuhvatila je njegove najranije crteže, od osnovne škole, pa sve do kasnije dobi. Podijeljenu u tri sobe, izložbu možete shvatiti na dva načina, ovisno od koje sobe prvo krenete. Prva soba se sastoji od Kožarićevih osnovnoškolskih radova i biografije. Zatim, u drugoj sobi, postavljeno je platno i projektor gdje se prikazuju kratki filmovi iz Kožarićeva kasnijeg života. Posljednja soba sadržava mnogo slikarskih platna koja su bila razbijena te njegovo djelo Hodač. Postupnim prelaženjem od prve do posljednje sobe može se zaključiti da razbijena platna predstavljaju limitaciju, a on uništava tu limitaciju.

Marija Čop

U prvom dijelu izložbe predstavljeni su neki od njegovih radova iz ranog života, naprimjer, slike pejzaža koje su naslikane akvarelom te crteži životinja, napravljeni tehnikom olovke. Koristio je i ugljen za neke minimalističke ili skicozne radove ljudskih figura. Isto tako, bavio se fotografijom i predstavio seriju crno-bijelih slika pejzaža na kojima je s jednom ili više boja povlačio razne uzorke i njima isticao pojedine stvari na slikama. U kasnijem je životu počeo preispitivati umjetnost, što se vidi u posljednjem dijelu izložbe, gdje je prikazana skupina potrganih, praznih platna kojima se htio osloboditi okvira umjetnosti.

Karla Zrinščak

Ulaskom u Salon, u prvoj prostoriji ravno nalaze se Kožarićevi radovi iz njegove najranije dobi kao što su raznorazni aktovi, slike zavičaja, autoportret i radovi nastali dok je pohađao osnovnu školu. Radovi u prvoj prostoriji su više figurativni i uglavnom rađeni olovkom i akvarelom. U drugoj prostoriji je projektor s dokumentarnim filmom o Kožarićevu životu i njegovim radovima. Kako se približavamo trećoj prostoriji tako su njegovi radovi više apstraktni i nisu samo crteži nego i sklupture. U sredini je skluptura Hodača koja se originalno nalazi u gradu Rijeci, a oko nje su polomljena i uništena bijela slikarska platna koja predstavljaju monotoniju koju treba razbiti. 

Marija Tunjić

Na izložbi su postavljeni radovi od Kožarićevih najranijih crteža i skulptura iz rane mladosti do današnjih radova među kojima su i radovi koji do sada nikada nisu bili izlagani. Osim najranijih radova, prikazan je dokumentarni film o njegovu životu koji nas uvodi u suvremenu umjetnost. U filmu možemo vidjeti njegov atelje gdje su izloženi, više-manje, svi radovi. Cilj izložbe je upoznati učenike s njegovim stvaralaštvom, metodama i umjetničkim postupcima u suvremenoj umjetnosti. Kožarićevi najpoznatiji radovi su skulpture Prizemljeno sunce i Hodač koji je također izložen.

Anja Šoštar

Na izložbi su predstavljeni radovi Ivana Kožarića, nastali tijekom 75 godina njegova rada. U sklopu toga bili su izloženi čak i crteži koje je nacrtao u osnovnoj školi. Između ostalog, mogli su se vidjeti i radovi koje je napravio tijekom pripreme za likovnu Akademiju te dok ju je pohađao. Crtao je i svoje autoportrete, no uz to bio je i kipar tako da je napravio i mnoge skulpture. Jedna od skulptura koja je bila izložena je Hodač. Uz tu skulpturu bila je izložena i serija razbijenih platna za slikanje pod nazivom Razbijanje okvira. Na izložbi se mogao pogledati i kratki film o Kožariću i njegovu životu odnosno radu. Osobno su me se najviše dojmili autoportreti, crteži iz osnovne škole te radovi koji su bili priprema za prijemni ispit. Mislim da je izložbu bilo vrijedno posjetiti jer se može saznati mnogo stvari koje nisu poznate javnosti. Sam dizajn plakata za izložbu je neobičan (pomiješane riječi odnosno drugačiji redoslijed riječi), no mislim da je to isključivo zbog neobične izložbe.

Jelena Katarina Milićević

* * *

Program pisanja o umjetnosti i medijske pismenosti za učenike Škole primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) u Zagrebu nastao je u suradnji udruge Kurziv, nakladnika portala Kulturpunkt.hr, i Udruge bivših učenika ŠPUD-a Zagreb – UBU. 

Program je u školskim godinama 2015/16. te 2016/17. realiziran u obliku projektne i izvanučioničke nastave koji interdisciplinarno povezuje suvremene umjetničke prakse, novinarstvo i rad mladih umjetnika kroz samostalni i timski rad, stručna predavanja i prezentacije. Tako su prve godine učenici Odjela unutrašnje arhitekture stekli uvid u u autorske-spisateljske vještine u formama s kojima će se susretati – sažetak neke teme, analiza rada, prezentacija koncepta umjetničkog djela u pisanoj formi i tematski esej. Posljednja faza pilot programa organizirana je u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti. Arhitekt i kustos Antun Sevšek proveo je učenike Primijenjene kroz izložbu 3LHD Interakcije. Nakon posjeta izložbi, učenici su u samostalno odabranim pisanim formama, uz mentorsku koordinaciju, radove o izložbi objavili na stranicama portala Kulturpunkt.hr.

Novi ciklus provedbe programa medijske pismenosti u suradnji sa ŠPUD-om i to s polaznicima 3. razreda škole, provodili smo od listopada do prosinca 2016. godine. U sklopu tih aktivnosti, paralelno smo razvijali priručnik za medijsku pismenost, u suradnji s GONG-om. Priručnik, odnosno primjeri i vježbe strukturirani su na način da se sadržaji mogu primjenjivati u nastavi za više razrede osnovne škole, srednju školu te kroz neformalne i informalne obrazovne programe namijenjene populaciji mladih. Program u ŠPUD-u strukturom je pratio strukturu priručnika te su se materijali iz priručnika primjenjivali u nastavi. U sklopu produkcije, učenici su posjetili izložbu Ivana Kožarića u školskom Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi o kojoj su potom pisali osvrte. Program UBU-a i Kurzva je kao takav uvršten u sam Kurikulum ŠPUD-a i time postao pionirski na području srednjoškolskog obrazovanja u RH.

Prvi rezultat suradnje izložba je fotografija organizirana povodom obilježavanja 410. godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu. Autorica je fotografija maturantica Sara Milić, a majstorice svjetla su Ana Fazinić i Jana Filipčić.

Fotografije prezentiraju kostime koji su izrađeni tijekom prošle školske godine u sklopu nastave antičke kostimografije pod vodstvom profesorice Danice Franić i u sklopu nastave antičke baštine pod vodstvom profesora Mislava Gjurašina i Dubravke Matković.

Fotografijama je prethodila predstava Dramske skupine Klasične gimnazije Nešto kao Ilijada izvedena 3. lipnja 2016. godine u Gradskom dramskom kazalištu Gavella.

Učenici, članovi Dramske skupine Klasične gimnazije, poziraju u kostimima iz predstave u zamračenoj dvorani škole koja postaje privremeni studio za fotografiranje. Svjetlo reflektora usmjereno je prema modelu. U jakom kontrastu svjetla i tame naglašena je boja i površina tkanine, različiti materijali, krojeni i u slojevima ogrnuti preko modela. Modeli su sami ili u parovima, onako kako su se pojavljivali na sceni kazališta. Tamo u dinamici, ovdje statični poput skulptura.

Organizatori programa su Klasična gimnazija u Zagrebu (Danica Franić, Boris Anić), Udruga bivših učenika ŠPUD-a Zagreb – UBU/Škola primijenjene umjetnosti i dizajna Zagreb (Bernarda Cesar, Marija Juza, Filip Pintarić, Vinka Mortigjija Anušić) i Klub Močvara / Udruženje za razvoj kulture “URK” (Sanjin Hasanefendić, Danijel Badanjak).

Kulturpunkt.hr u sklopu rubrike Podcast predstavlja audio vodiče kroz izložbe suvremene umjetnosti u organizaciji aktera koji djeluju na nezavisnoj kulturnoj sceni.

Salon Izidor Kršnjavi u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) u Zagrebu ugostio je i izložio radove jednog od najznačajnijih suvremenih umjetnika u Hrvatskoj, Ivana Kožarića. Riječ je o projektu Ivan Kožarić u ŠPUD-u – 75 godina poslije, kojim UBU – Udruga bivših učenika ŠPUD-a Zagreb, zajedno s partnerima i suradnicima, ŠPUD-om i Muzejom suvremene umjetnosti, obilježava 75 godina od završetka školovanja u tadašnjoj Državnoj obrtnoj školi.

Kroz postav su nas provele kustosice Bernarda Cesar i Marija Juza, koje uz Filipa Kožarića, Filipa Pintarića i Ivana Skvrcu potpisuju koncept izložbe.

Autorica naslovne fotografije je Lana Đurđek, a podcast je snimila i pripremila Željana Karlović.

Dipl.inž.arh. Filip Pintarić profesor je i voditelj Odjela unutrašnje arhitekture u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) Zagreb, te predsjednik Udruge bivših učenika ŠPUD – UBU. Razgovaramo o specifičnostima umjetničkog obrazovanja odnosno obrazovanja u umjetnosti u Hrvatskoj te položaju i dostupnosti kulture i umjetnosti širem društvu. Također, neizostavne su teme kurikularna reforma, njen proces i zaustavljanje. S obzirom da je ŠPUD, kao i većina umjetničkih škola, drugačije ustrojen u pogledu sudjelovanja učenika i školske hijerarhije, možda se radi o oglednom primjeru kako škole mogu postati demokratične ustanove.

KP: Sudjelovao si u procesu kurikularne reforme kao član stručne radne skupine za Nacionalni kurikulum za umjetničko obrazovanje. Je li postojao sličan dokument prije procesa Cjelovite kurikularne reforme, kako je izgledao te što je novo u dokumentu koji ste izradili? Kako je izgledao proces rada na kurikulumu?

Kad govorimo o umjetničkom obrazovanju, govorimo o glazbenom i o likovnom obrazovanju, od predškolske do kraja srednjoškolske razine. Treba imati na umu da umjetničko obrazovanje u Hrvatskoj ima dugu tradiciju, kvalitetno je i još uvijek je u dosta dobrom stanju. Nacionalni kurikulum za umjetničko obrazovanje dokument je kojim se određuje i usustavljuje umjetničko obrazovanje kao vrijedan i poseban dio obrazovnog sustava RH. Postojali su i prije određeni pravilnici, ali ni jedan ovako cjelovit. Što se tiče rada na samom kurikulumu, dogodila se fantastična sinergija i zaista sam zadovoljan proizvedenim dokumentom. Organizacija je bila kvalitetna, kolege u SRS izrazito profesionalni, radilo se bez pritisaka, slobodno i otvoreno.

Izrada NKUO nije krenula od toga da nužno treba uvesti neke nevjerojatne promjene, već da treba osvjestiti i zadržati postojeće vrijednosti, dokument uskladiti s postojećim okvirima te omogućiti fleksibilnost u budućnosti, odnosno otvoriti vrata razvoju i promjenama. Konačno da se jedanput napravi jedan suvisli dokument koji govori što je to umjetničko obrazovanje i kako bi se trebalo provoditi. 

Od nekih bitnijih promjena u organizaciji umjetničkog obrazovanja naveo bih po mom mišljenju vrlo vrijednu, a to je autonomija školskog kurikuluma. Odnosno, davanje školama mogućnosti da svoju nastavu u potpunosti organiziraju puno slobodnije nego danas, koristeći metode i oblike rada kao što su blokovska nastava, izvanučionička i projektna nastava… Kad govorimo o likovnim umjetničkim školama, onda moramo imati na umu da je npr. Škola primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, škola s velikim brojem učenika koja je blizu muzeja, blizu institucija, u centru grada. Dok recimo škole u Rijeci ili u Zaboku, u Osijeku, Dubrovniku, manje su škole s manje učenika, nemaju kapacitet i teže im je surađivati s raznim institucijama.

Autonomija školskog kurikuluma omogućila bi školama da se organiziraju na način koji njima odgovara s obzirom na njihov profesorski kadar, s obzirom na profil učenika, broj učenika, s obzirom na mogućnosti koje pruža neposredna i posredna okolina. Na taj način bismo dobili izrazitu različitost u pristupu i načinu rada među likovnim umjetničkim školama koja bi išla u korist učenika i nastavnika, a to bi moglo biti odlično. 

KP: Možeš li mi dati komentar na događanja oko Cjelovite kurikularne reforme, od najave njenog zaustavljanja preko otkazivanja ugovora Ekspertnoj radnoj skupini, pa do masovnog prosvjeda 1. lipnja u brojnim gradovima diljem Hrvatske i svijeta?

Zaista ne znam što bih rekao, sudjelovao sam i prije u izradi različitih dokumenata, nacionalnih strategija, planova, programa… kojima je prethodio sličan entuzijazam, a koji su doživjeli sličnu sudbinu. U Hrvatskoj kao da imamo neku nevjerojatnu potrebu da sami sebe kočimo i vraćamo unatrag. Prosvjedi su pokazali da veći broj ljudi pomalo postaje svjestan te činjenice i da im je dosta. Što se tiče CKR, ogroman posao je odrađen, postoje dokumenti, naravno to je samo dio provedbe, ali imamo veliki broj stručnjaka koji su radili na CKR, koji su educirani i koji znaju kako i kamo dalje. Zaustavljati takvu mašineriju u ovom trenutku i prčkati po njoj zaista je besmisleno.

KP: Vratimo se na specifično područje – koja je posebnost umjetničke škole, za razliku od strukovne škole?

Strukovna škola je škola koja je usklađena s Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom i cilja na tržište rada, što znači da obrazuje učenika prema 3 temeljna dokumenta. To su Standard zanimanja, Standard kvalifikacija i nastavni kurikulum. Ona obrazuje učenika za zanimanja za koja postoji direktna potreba na tržištu rada. Umjetničke škole svojim se programom ne bi smjele koncentrirati na potrebe tržišta rada koje traži zaposlenika, umjetnici bi trebali biti poduzetni i sami stvarati potrebu i tržište za vlastiti rad. Imamo tu priču o kreativnim industrijama gdje se uvodi termin industrije u domenu umjetnosti. Međutim, s tim treba biti oprezan jer vrijednost umjetnika je u tome da ne radi ni za koga, da je slobodan i da djeluje u umjetnosti. Industrijalizacija umjetnosti dokida samu umjetnost i ostavlja u najboljem slučaju obrt.

Mlada osoba koja upisuje strukovnu školu cilja na radno mjesto koje za nju postoji u neposrednoj okolini i računa da će se barem neki period svog života nakon završetka škole baviti tim poslom, dok se eventualno ne odluči prekvalificirati ili upisati fakultet ili višu školu. Umjetničke škole uglavnom privlače mlade koji imaju potrebu kreativno djelovati, koji se žele umjetnošću na neki način baviti i koji se žele u umjetnosti dalje obrazovati.

Naša trenutna situacija u Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu je ta da, od 140-150 učenika po generaciji, možda njih 10 ne izražava želju za nastavkom studija. Devedeset i pet posto želi nastaviti studirati, velika većina njih na srodnim fakultetima. Kad se pogleda u prošlost, postoji određena razlika među našim umjetnicima, dizajnerima i arhitektima koji su završili Školu primijenjene umjetnosti i nakon toga srodni studij i onih koji su došli iz drugih škola. To nije neka različitost u smislu “ovi su bolji ovi su lošiji”, to je jedan drugi tip osobe. Drugi je tip onaj koji se u adolescenciji obrazovao u umjetnosti, a drugi je onaj koji je s 19 ili 20 godina počeo studirati i to mu je prvi kontakt s umjetnošću. 

Danas u Hrvatskoj imamo poprilično dobru strukturu i ponudu  umjetničkih škola i fakulteta. Kad bismo bili spremni uložili u razvoj i povezivanje, mogli bismo imati i fantastičnu vertikalu od četiri godine srednje škole gdje se učenici direktno obrazuju u umjetnosti, što znači da u periodu adolescencije razvijaju motoričke vještine, vještine obrade materijala, djelovanja u materijalu i tako dalje, i nakon toga se na studijima nastavljaju razvijati u kognitivnoj domeni. Danas na srodnim fakultetima postoji velika količina ponavljanja sadržaja za učenike likovnih umjetničkih škola, dok učenici gimnazija moraju dobar dio likovnog obrazovanja usvojiti kroz razne oblike tečaja i priprema prije samog studija.

KP: Učenici koji upisuju ŠPUD obrazuju se na odjelu unutrašnje arhitekture, fotografskom, grafičkom, kiparskom, slikarskom, tekstilnom, aranžersko-scenografskom odjelu, odjelima za dizajn keramike i dizajn metala. Koje fakultete upisuju učenici ŠPUD-a?

Upisuju likovne akademije, studij dizajna pri Arhitektonskom fakultetu, Arhitektonski fakultet, studij dizajna na Grafičkom fakultetu, Tekstilno tehnološki fakultet, krajobraznu arhitekturu na Agronomiji, potom poduzetništvo, menadžment u kulturi, povijest umjetnosti i različite studije na Filozofskom fakultetu. Uglavnom, 80% njih ostane vezano uz umjetnost, na neposredan ili posredan način, a dosta njih se tijekom 3 do čak 4 godine nakon završetka škole odlučuje što će studirati. 

Još uvijek postoji dosta prelazaka s fakulteta na fakultet, a to je sve skupa greška koja se dogodila prije desetak godina pod parolom “svatko će nešto studirati” i besmrtnom famom da ćeš, ako studiraš, imati bolju plaću, što u stvari nije istina. Imat ćeš bolju plaću ukoliko studiraš ono što te zanima i ako si u tome dobar, a izglednije je i da ćeš biti dobar u onome što te zanima. Vrlo je često da dijelom pod pritiskom roditelja, a dijelom iz vlastitih uvjerenja, učenici smatraju da moraju upisati studij iste godine kada su maturirali. Ako ne prođu na prijemnom ispitu studija koji im je prvi izbor, oni upišu četvrti ili peti, na kojem nema prijemnog ispita ili je lakši. 

Učenici se tako često nađu na studijima koji ih ne zanimaju i koji nisu njihov prvi odabir, a onda u narednih godinu – dvije shvate da to zaista nije za njih, odustanu i upišu neki drugi studij, ili paralelno sa studijem polažu prijemni ispit na željenom fakultetu dok ga ne polože te zatim pređu na isti. Navedeni sistem nije baš financijski isplativ, ali evo još uvijek se događa. Vrlo rijetko se učenici, kao i njihovi roditelji, odlučuju na pauziranje ukoliko ne upišu željeni studij. U Americi je taj problem rješen postojanjem koledža, gdje studenti tijekom 3 godine mogu isprobavati što im leži te zatim odlučiti da li će nastaviti obrazovanje na fakultetu ili ne.

KP: Čini mi se da je uz to onda vezano i pitanje državne mature. U kakvom su položaju učenici ŠPUD-a nasuprot, recimo, gimnazijalcima?

Državna matura je nama dosta slabo pogodovala, s obzirom na to da su svi naši ciljani fakulteti zadržali prijemne ispite. Učenik koji želi pohađati likovnu umjetničku školu nakon osmog razreda izlazi na provjeru likovnih sposobnosti kako bi se upisao u školu. Nakon drugog razreda polaže jedan mali prijemni ispit pri odabiru odjela. Na kraju obrazovanja brani završni rad koji je plod njegovog rada u četvrtom razredu čime stječe umjetničku završnost, i nakon toga ide na državnu maturu. S tom državnom maturom dolazi na fakultet na kojem ponovno ima prijemni ispit.

Istina je da su fakulteti poput studija dizajna i arhitekture maknuli matematiku i fiziku s prijemnog ispita, ali je na većini srodnih fakulteta i dalje prisutan obimni prijemni ispit. K tome, naša se umjetnička završnost ne boduje i nema skoro nikakav utjecaj na upis studija. Tako je nama državna matura više opteretila učenike nego što im je olakšala upis. Kako čujem, na sve više studija vraćaju se prijemni ispiti, a državna matura je, između ostalog, osmišljena da eliminira prijemne.

KP: Koliko je nastavniku u umjetničkoj školi dostupno stručno usavršavanje? Gdje se educirate? 

Većina kolega koji predaju umjetničke predmete su likovni umjetnici, dizajneri ili arhitekti koji prakticiraju svoju djelatnost i time se permanentno usavršavaju kroz svoj rad, izložbe, projekte i slično. Stručno usavršavanje kod nas je nevezano uz sistem cjeloživotnog obrazovanja, vrlo je jako i aktivno. Što se tiče samog cjeloživotnog obrazovanja, tu ne mogu reći da smo baš nešto profitirali. Ima dosta načina na koje bismo se mi mogli usavršavati, ali jednostavno to nekako nije zaživjelo u pravom smislu te riječi.

Nove generacije učenika su potpuno drugačije. Imaju potpuno drugi sistem primanja i obrade informacija i mislim da je u tom segmentu cjeloživotno obrazovanje nastavnika nužno, kao i da će se pristup obrazovanju nastavnika, morati poprilično promijeniti u narednom periodu. Stare metode i oblici rada jednostavno sve slabije prolaze. Možemo mi pričati o tome kolika je količina gradiva koju učenici uče, na koje načine uče i koliko knjiga sa sobom u školu nose, ali sa svakom novom generacijom potrebno je značajno uštimavanje, nastavnici kao i struktura moraju na to biti spremni.

KP: Kakvim bi dakle ocijenio položaj nastavnika danas?

Situacija uopće s obrazovanjem i s nastavnicima nije takva od sada, niti od unatrag dvije, pet, petnaest, dvadeset godina. Situacija je kod nas takva 50 – 60 godina. Dosta često se sad čuje kako nastavnici nemaju kvalitetan status u društvu, ali oni ga nemaju posljednjih 50 godina. Besmrtna je priča o maloj satnici, dugačkom godišnjem odmoru i o poslu koji nije zahtjevan, a ustvari radi se o izrazito zahtjevnom i odgovornom poslu za kojeg je potreban određeni talent, odnosno ne može ga obavljati svatko. Vidim veliki problem u tome tko će se za 5 – 10 godina uopće odlučiti nakon srednje škole upisati studij kojim završava kao profesor u srednjoj školi. Tko će se odlučiti za to s obzirom na toliku odgovornost, stres, a i nemogućnost napredovanja. Kada se zaposlite u školi, kroz proces napredovanja nastavnika plaća vam može dodatno narasti 10-15 %, ali najvjerojatnije je da ćete završiti svoj radni vijek s plaćom koja je možda 30 % veća od vaše startne plaće.

Položaj nastavnika postaje sve gori i gori, dokidaju se bilo kakve ovlasti nastavnika. Kroz parolu zaštite učeničkih prava, sve više se učenike štiti upravo od obrazovanja. Žalbama, sistemima produženog pedagoškog tretmana, nepostojanjem nikakve realne nagrade i kazne, obrazovanje se trivijalizira na više nivoa. Roditelji su pretjerano uključeni u obrazovanje, daleko više nego što su bili prije. Djeca tu ustvari postaju pijuni u odnosu između roditelja, škole i budućnosti njihove djece. I na kraju krajeva od cijele te priče najviše nastradaju ta ista djeca.

Žalosno je da je tako u Hrvatskoj koja je mala zemlja i relativno je lako izvesti strateške intervencije u obrazovanju. Imamo kvalitetne nastavnike i kvalitetne učenike, kada bi smo tretirali obrazovanje kao primarni nacionalni interes i strategiju, uspjeh bi nam bio zagarantiran. 

KP: ŠPUD je malo drugačije organiziran u hijerarhijskom pogledu od ostalih škola. Jesu li učenici puno više uključeni u sam rad škole i obrazovni proces? Kakav je odnos učenik – nastavnik? 

Predavati umjetničke predmete u ŠPUD-u zaista je ugodno zato jer si cijelo vrijeme u kontaktu s mladima koji su odabrali obrazovati se u umjetnosti, atmosfera poučavanja je dvostrana, ti njima predaješ znanje, a oni tebe obogaćuju novim trendovima i pružaju ti svojevrstan reality check pristupa umjenosti. Odnos učenik – nastavnik u našoj školi zbilja je kvalitetan, pogotovo stoga što su dobar dio naših profesora bivši učenici škole, razumiju poziciju učenika s obzirom da su pohađali istu školu i znaju mu iz svog iskustva savjetovati što i kako dalje. 

U ŠPUD-u imamo 9 odjela. Odjeli su poluautonomne jedinice i na odjelima vlada ozračje ateljea, studija, biroa. Kad pričamo o suvremenim metodama nastave, gdje svi vole spominjati nordijske zemlje, mi sličan pristup u umjetničkim školama imamo sigurno posljednjih dvadesetak godina. Na primjer, u obrazovanju u umjetnosti jako je bitan segment dokolice. Znači, u nekom momentu učenik jednostavno mora biti sa svojim radom, osjetiti ga i povezati se s njim, to je izrazito bitno za umjetnika. Kad bi ga netko promatrao sa strane, izgledao bi kao učenik koji sjedi ispred svoje skulpture dva i pol sata, bulji u skulpturu, pa bulji kroz prozor i tako dalje, i netko bi rekao “pa ovaj tu ne radi ništa”. Međutim, to je jedan vrlo bitan proces, koji je nužno razviti ukoliko se želimo baviti umjetnošću. Ono što je velika kvaliteta umjetničkih škola jest što naši učenici imaju priliku taj odnos razviti već u adolescenciji.

S druge strane, naša praktična umjetnička nastava nije praktična nastava kao, recimo, u strukovnim školama gdje postoji neki zadatak koji se treba izvesti s određenom preciznošću ili točnošću. Na nastavi umjetničkih predmeta nastavnik u klasi ima 8-10 učenika s kojima radi mentorski, sa svakim od njih mora biti na istoj valnoj duljini i nastojati izvući njegov individualni pristupu radu. Jer umjetnost podrazumijeva otvaranje nas samih i našeg viđenje svijeta prema nepoznatom korisniku. Podrazumijeva jednu određenu dozu hrabrosti, odvažnosti, upoznatosti sa samim sobom. Radi se o procesu koji je poprilično kompleksan i u tom procesu se isto tako razvijaju neke odgovornosti jer kad učenici taj rad prihvate kao zaista svoj, kao dio sebe, oni prema njemu izgrađuju odgovornost, izgrađuju odgovornost prema nastavniku, prema kolegama, prema odjelu, prema školi. Nema tu one situacije da kad zvoni – svi istrče van.

KP: Slijedom toga, molim te za komentar o položaju kulture i umjetnosti u današnjem hrvatskom društvu?

Do kvalitetnog položaja umjetnosti i kulture u društvu dolazi kad je stanovništvo zadovoljno i ne treba strahovati nad vlastitom egzistencijom. Imamo situaciju u Hrvatskoj, pogotovo zadnjih 25 godina, da se stanovništvo permanentno osiromašuje. Od rata koji je mnoge ostavio bez domova, preko kredita i loših mogućnosti ulaganja, većina ljudi u Hrvatskoj se danas bavi primarno svojom egzistencijom, odnosno hoće li ili neće preživjeti do sutra. Tu su kultura i umjetnost daleko izvan njihove interesne sfere. Vrlo često kad se priča o kulturi i umjetnosti spominje se finski model, no to je nešto o čemu mi ne možemo ni razgovarati s obzirom da nemamo civilnu strukturu niti standard koji imaju oni.                                                   

Recimo, kad gledamo umjetničke škole i studije kod nas, sve je veći broj ženske populacije, uglavnom se žene obrazuju u umjetnosti, što je isto tako u našoj sredini nekakav određeni pokazatelj. Pokazatelj toga što se očekuje od umjetnika i što će on biti. Kćer može biti umjetnica, ako ništa, udat će se, a sin se ipak treba baviti nečim što donosi zaradu. To je potpuno pogrešno, umjetnički/dizajnerski/kreativni sektor danas je u svijetu sve isplativiji i kod nas u Hrvatskoj konkretno postoji tisuću segmenata u tom području kojima se nitko ne bavi. Tko se počne time baviti, automatski je prvi i nema konkurencije u neposrednoj okolini. Ne kažem da bi se obogatio preko noći, ali je definitivno moguće raditi i pristojno zarađivati za život. Pogotovo kad uzmemo u obzir da smo u Europskoj uniji i da više nema granica koje su nas prije sputavale.

Opet, s druge strane, u cijeloj toj situaciji, i što se tiče obrazovanja u umjetnosti, i što se tiče kulturne i umjetničke scene, mi funkcioniramo zaista dobro. U redu, ne možemo pričati o cijeloj Hrvatskoj, ali možemo pričati o nekim centrima, o Zagrebu, Rijeci, Splitu, Zadru, Varaždinu, Osijeku, gdje je kulturna ponuda zbilja velika. Ono što ljudi uglavnom ne znaju jest da iza te kulturne ponude stoje tisuće i tisuće sati volonterskog rada i da veliki broj ljudi to radi iz uvjerenja, iz želje, potrebe da bi i njima, a i svima drugima bilo bolje. Mislim da je Hrvatska s obzirom na kulturu i umjetnost izrazito uporna i jaka, s obzirom na naš opći standard, mislim da bi bilo gdje drugdje ljudi već odavno odustali. 

Svake godine učenicima i njihovim roditeljima koji dođu na odjel čestitam što su imali toliko hrabrosti upisati se u ovu školu i odlučili se baviti umjetnošću danas i ovdje. 

KP: Kada bi kultura i umjetnost malo snažnije ušli u obrazovni sustav, od predškolskog odgoja i osnovne škole, bi li se situacija možda počela mijenjati u korist te kulture?

Ne samo da uđu u obrazovni sustav, da uđu uopće u sve sfere društva. Ne radi se o tome da mi trebamo samo mlade i nove generacije obrazovati o bitnostima i vrijednostima kulture i umjetnosti. Imamo generacije koje imaju 35, 36 godina, a koje tu poduku i to obrazovanje nisu dobile, ne u dovoljnoj mjeri. Ali tu je opet problem novca, odnosno financiranja, stalno ti novci odlaze na neke druge strane. No, još uvijek postoji dovoljna količina entuzijasta koji pokušavaju pokriti ta područja, i s obzirom da smo mala zemlja, to se doista osjeti. Još uvijek postoji velika količina ljudi koja poklanja pažnju kulturi i umjetnosti. Treba voditi računa o tome da se sačuva postojeća publika i odgoji nova.

Tu dolazimo i do drugog problema. Kod nas je nepovezanost veliki problem, uvijek težimo tome da stvaramo neke svoje male enklave i plemena i vrlo je slaba komunikacija i između nas koji se bavimo kulturom i umjetnošću, a kamoli između nas i stanovništva koje o tom ne zna ništa. To je nešto na čemu treba raditi. Treba stanovništvo educirati i upoznati s vrijednostima suvremene kulture i umjetnosti, s načinima djelovanja u prostoru kulture. Onda će vjerojatno ta veza između kulture i obrazovanja, i implementacije kulturnih sadržaja i sadržaja koji stvaraju, grade jednu osobu koja živi u prostoru kulture i umjetnosti, postati smisleni. Jer će postojati podrška i u obitelji, i podrška u zemlji, i podrška u školi i podrška među kolegama.

KP: Kad smo već kod volontera, entuzijasta i povezivanja, možeš li nas upoznati s pričom o UBU, Udruzi bivših učenika ŠPUD-a?

UBU je Udruga bivših učenika ŠPUD-a Zagreb i sastavni dio umjetničke platforme Organizam. Nastao je tako da je u određenom trenutku postojala kritična masa ljudi koji su završili školu, nisu nužno željeli biti profesori u školi, ali su htjeli ostati u kontaktu sa školom i na neki način promovirati školu, postati nekakva produžena ruka škole u nekim segmentima u kojima škola sama ne može djelovati. Tako je 2008. godine osnovana i registrirana udruga koja se od tada bavi promocijom i vidljivošću škole u Hrvatskoj i u svijetu kroz različite domaće i internacionalne projekte, partnerstva i suradnje. U svoje djelovanje uključuje bivše i sadašnje učenike kao i profesore škole te niz stručnih suradnika. Do danas govorimo o nekih 60 – 70 projekata koje je udruga provela, a među njima su i dugoročni projekti UBU-a poput U krugu Škole, Relict, UBUdućnost, Arhiva ŠPUD-a, Kamp Kulture, Park u parku, A Bubble, Teorija u Školi…

Kad je UBU počeo s radom, dosta ljudi u Zagrebu uopće nije znalo da Škola primijenjene umjetnosti postoji, a što se točno tamo uči i kako izgledaju radovi učenika, nije znao gotovo nitko tko nije sa školom bio u nekoj neposrednoj vezi. Možemo reći da je škola u zadnjih desetak godina postala vidljivija i prisutnija u javnom životu grada Zagreba i Hrvatske, i to zaslugom, na prvom mjestu, profesora i učenika entuzijasta koji ne zaziru od volonterskog rada, vodstva škole i naravno ekipe iz UBU-a.

Škola sad već skoro 6 godina kontinuirano sudjeluje na Ambijenti, redovito na  Danu D, Tjednu dizajna, u Noći muzeja, na svim bitnim većim manifestacijama, u galerijama i u virtualnom prostoru. Polako se ostvaruju suradnje s muzejima kroz projekte i nastavu u muzeju kao recimo u Muzeju za umjetnost i obrt i Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i Beogradu, ili pak s drugim inozemnim školama, fakultetima, poput School of Visual Arts u NY. 

Sve skupa za rezultat ima da se naš učenik osjeća dijelom kulturne scene i Hrvatske i grada Zagreba, motivira svoju neposrednu izvanškolsku okolinu da postane publika, a osim toga izlazi s 18-19 godina iz škole noseći sa sobom portfolio koji nije zanemariv. Nakon mature učenički radovi ostaju u školi i izlažu se u sklopu raznih izložbi, učenički portfolio se i dalje puni, pa tako imate osobu s 18 godina koja je izlagala u Muzeju suvremene umjetnosti, u Muzeju za umjetnost i obrt, koja je pisala kritičke tekstove, surađivala sa europskim umjetnicima, radila plakate za Močvaru…

KP: Građanski odgoj i obrazovanje trebao bi se provoditi kao međupredmetna i interdisciplinarna tema u svim osnovnim i srednjim školama u RH. Postoje li takvi sadržaji u ŠPUD-u, postoji li potreba za njima?

Što se tiče Građanskog odgoja i obrazovanja, on je u medijima uglavnom prisutan kroz konflikt vezan uz spolni odgoj i tu se cijela priča završava. Cijeli ostali segment tog Građanskog odgoja nije uopće bitan i nije prisutan. Građanski odgoj kao međupredmetna tema je upravo ta varijanta o kojoj sam pričao. Samo to već podrazumijeva prilično žestoku infrastrukturu, odnosno educiranje nastavnika na koji način da te bitne teme postanu sastavni dio svakog predmeta. 

Na koji način i kako? S obzirom na vrijeme u kojem živimo, na brzinu vremena i obaveze koje roditelji imaju i koliko se uopće roditelji svojoj djeci mogu posvetiti, jedan veliki dio odgoja izostaje kod kuće. Danas imamo potpuno nove oblike komunikacije (npr. virtualni prostor), koji otvaraju neke nove sfere kulture komunikacije i ponašanja, civilizacijskih vrednota i tako dalje. 

Generacijski jaz je sve veći i veći. Generacije se potpuno mijenjaju unutar 2 ili 3 godine. I klinci koji dolaze su zbilja bitno drugačiji i imaju bitno drugačiji pristup svijetu, obrazovanju, primanju informacija, komunikaciji, od onih prije 7-8 godina, totalno drugi set vrijednosti. Građanski odgoj, međugeneracijsko razumijevanje i kultura međuljudskih odnosa postaju nužni sadržaji edukacije mladih kao i nužan dio cjeloživotnog obrazovanja.

Ovaj je moderni i sistematično organizirani ured od 40 zaposlenika odlučio približiti javnosti sve probleme i širinu svih polja uključenih u proces nastanka arhitekture. Želi dokazati da ona nije samo velik broj sati provedenih u crtanju, proračunavanju i programiranju, nego zahtjeva intervencije mnogih drugih stručnjaka iz raznih polja, učenika, ali i same javnosti. Kustosi Maroje Mrduljaš i Antun Ševšek izložbu su podijelili upravo po tim poljima od kojih su samo neka Ured, Zadatak, Konstrukcija, Fotografija, Edukacija, Umjetnost, Teritorij, Debate, Umjetnost.

Valja spomenuti kako uspjeh organizacije i funkcioniranja takvog velikog arhitektonskog ureda leži u vrlo razrađenom sustavu protokola, bazi podataka i detaljnih knjiga specifikacija integriranih u posebnom softveru nastalom posebno za 3LHD te su upravo zahvaljujući njemu moguće uspješne interakcije između ureda i izvođača, ureda i suradnika te na koncu ureda i javnosti.

Paula Prebeg

3LHD arhitektonski je studio iz Zagreba osnovan 1994. godine. Prepoznatljiv je po svojoj jednostavnosti i suvremenom dizajnu, te je u posljednjih desetak godina značajno pomogao razvitku suvremene arhitekture u Hrvatskoj. Jedan od značajnijih projekata je Most hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata u Rijeci, s kojim su osvojili mnogo stranih nagrada, uključujući vrlo značajnu svjetsku nagradu za mlade nadolazeće arhitekte koju dodjeljuje ugledni svjetski arhitektonski časopis The Architectual Review.

Izložba se smatra 3LHD-ovim 250. projektom i traje od 19. prosinca 2015. do 14. veljače 2016. Izložba se ne fokusira na određene objekte i projekte, već se promatra sam proces kroz koji prolaze svaki projekt i ideja. Sam postav je zanimljiv i postavljen u nizu samostalnih tematskih cjelina, od kojih svaka prikazuje procese i rješenja projekata.

3LHD-ovim Interakcijama dobivamo u potpunosti novi pogled na svijet dizajna i arhitekture, s prikazom problema i rješenja koja promatrač sam ne bi uvidio.

Monika Markić

Bijenale arhitekture u Veneciji je manifestacija na kojoj se prezentiraju najradikalnije i najprogresivnije ideje na području arhitekture. Na bijenalu 2010. godine tema je bila “People meet in Architecture” to jest odnos između ljudi i građevine. Skupina od petnaestak najboljih hrvatskih arhitekata, među njima arhitekti studija 3LHD, udružila se kako bi osmislili hrvatski “ploveći paviljon” koji bi bio predstavljen 26. kolovoza 2010. godine u Veneciji. Projekt je pokrenut zbog manjka sredstava za zakup paviljona, te je riječki arhitekt Leo Modrčin došao na ideju da se napravi platforma sa željeznom građevinom koja bi bila dotegljena do Venecije. 

Paviljon je sagrađen od željeznih armaturnih mreža koje su povezane lemljenjem te su tako tvorile iluzionističku građevinu u kojoj se nalaze prolazi pomoću kojih ljudi komuniciraju sa instalacijom. Građevina je nastala u Kraljevici u brodogradilištu Treći maj. Dotegljena je u Rijeku 21. kolovoza te je po prvi put predstavljena građanima koji su bili oduševljeni novonastalom arhitektonskom instalacijom. Nažalost, paviljon nije uspješno doplovio do Venecije zbog prevelike sile valova koji su ga oštetili na putu od Rijeke, zbog čega je vraćena na popravak.

Mauro Polondak

Sve oko nas sastoji se od niza etapa. Ljudski um je višeetapni, njegov život, djelovanje, okolina, profesija. Kako on gradi svoj karakter, svoj stav i mišljenje, tako gradi i ono što ga štiti, svoj umjetni omotač. To je pasivni omotač, ali ima aktivnu ulogu, ponekad se to ne vidi i ne cijeni jer ovisi od osobe do osobe koje gleda na svoju okolinu, pa i te svoje omotače. Ti omotači su građevine, raznih namjena, višeetapna stvorenja, nastala od ljudske ruke s osjećajima koje su ti graditelji ugravirali u nj.

Građevine su divni objekti oko nas, da nema njih naš bi život bio nezamisliv. Od prapovijesti živa bića, bili oni ljudi ili životinje, imaju potrebu skloniti se od vanjskih utjecaja. Kroz razne stilove koji su prošli kroz našu povijest, svaki ima onu estetsku ljepotu koju pripisujemo gledištu i mentalitetu toga razdoblja ili područja. Svaki je stil zaseban na svoj način, zbog toga se lako prepoznaje i svrstava u dob, a ujedno je novim generacijama podsjetnik, tj. svojevrsni spomenik koji ostaje za divljenje. Uz nabrojene karakteristike, povijesni period, mentalitet i područje, ono što na njih ima najviše utjecaja jest upravo oko arhitekta.

Arhitekt je daroviti pojedinac koji ima osjećaj za prostor, njegovo oblikovanje, izgled, funkciju i još mnogo toga. Arhitekt je osoba koja unutar prostora ostavlja svoju viziju, što je u tome trenutku mislio, gdje mu je stao pogled, na što se fokusirao tada. U svaku građevinu on je dao dio sebe, on je dao svoju misao, izvadio ju je iz svoga uma, za dobrobit onih koji će živjeti u njegovu umu. Arhitekti su ljudi koji daju za druge, kako bi se drugima olakšalo, dakle radi se o jednoj vrlo empatijskoj disciplini koja je vjekovima bila poznata upravo po svom visokom humanizmu. Razmišljanja, dvojbe, masovne odluke – nije uvijek plodno i raskošno razdoblje kada se misli i ideje prosipaju. Postoji i mogućnost dolaska krize, jer uz puno mogućnosti, nisu uvijek sve valjane za pojedini projekt.

Rad na projektu je vrlo osjetljivo pitanje, ponovno imamo nešto višeetapno, što prolazi kroz faze, gdje se svaka može mijenjati. Faza se može izgraditi, ali nakon racionalnog razmišljanja i ona se može srušiti, te ponovno biti postavljena na još jačim temeljima. Rad na projektu je dugotrajan proces, mjeri se u godinama, upravo zato kako bi prošao više faza.

Izložba koja pokazuje rad najveće projektantske prakse u Hrvatskoj, studija 3LHD, kako i samo ime izložbe kaže, pokazuje nam interakcije više odnosa, između arhitekta i projekta, između građevine i okoline, te između građevine i čovjeka. Izložba je dosada najbolja među takvima jer pokazuje složenost situacije, za razliku od onih izložaba koje samo imaju postavljene fotografije i tekst, koji teško može većem broju ljudi dočarati estetsku i duhovnu vrijednost arhitekture. Ova izložba upravo to čini.

Ona ispravlja način prikaza i razbija dogmu o postavljanju arhitektonskih izložaba. Pokazuje trud, napor, želju i strast arhitekta, što prolazi u svojoj svakodnevici, kako izgleda njegov bioritam i čemu se sve podvrgava kako bi redovito mogao očuvati svoju humanističku i čovjekoljubnu stranu. Sve počinje u uredu gdje se dobije zadatak, zatim se razmišlja o konstrukciji, pa o složenom građenju. Nastupaju razne supstance koje se slažu, dolazi totalni dizajn, grafički dizajn. Arhitekti razmišljaju i traže moguće zamjene i produktivna rješenja, nastupa umjetnost na scenu. Edukacija kako bi se vidici dodatno proširili, fotografija kako bi se dokumentiralo i upečatilo ono što je sigurno. Bira se grad, u gradu teritorij gdje će se nalaziti, paviljoni za predstavljanje svega ukupnoga i naposljetku dolazi do debate. Debate služe za raspravu, izmjenjivanje mišljenja i slušanje stavova stručnjaka koji daju svoj glas o projektu. To je ono što je izložba obuhvatila.

Uz objektivni stav, svaki čovjek može dati i svoj subjektivni stav – svoje gledanje na život jednog stvaraoca prostora. Svi mogu nakon posjeta izložbi više osjećati i imati bolju pespektivu kako rad i stvaranje arhitekata iziskuje puno žrtve, razmišljanja, emocija, ali i puno ljubavi. Definitivno vidimo interakciju prostora i jedinke, i uz ovakve izložbe to postaje nešto spektakularno jer se drugačije shvaća, ali i proširuje znanje i poboljšava se slika osobe koja nije shvaćala posao onih koji su ga zaštitili od surovosti gole prirode.

Dubravko Lazić

Posjetili smo izložbu arhitektonskog studija 3LHD u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, 2. veljače 2016. godine. 3LHD djeluje oko dvadeset godina. Na izložbi Interakcije mogli smo vidjeti mnoge projekte hrvatske arhitekture. Mnogi radovi su ostvareni, a neki su ostali nedovršeni, najčešći razlog tomu je nedostatak financijske podrške. Posebno su se istakle mnoge velike, precizne, detaljne i kreativne makete projekata javnih zgrada ili uređenja unutarnjih prostora. Uz vodstvo arhitekta i kustosa Antuna Sevšeka detaljno smo prošli kroz analizu radova, ideja i projekata. Prikazani materijali, presjeci elemenata te mnogi drugi doprinosi također su uključeni u izložbu kako bi pokazali sva sredstva potrebna za realizaciju projekata. Također, radi bolje predodžbe, mogli smo na planovima grada Zagreba vidjeti izgled i smještaj zgrade koja je trenutno u realizaciji.

Najviše mi se svidio projekt obnove splitske rive koja je godinama bila nepromijenjena. Arhitekti su napravili izvanredan posao i u potpunosti promijenili njen izgled. Projekt je realiziran te je danas turistička atrakcija i jedna od prepoznatljivosti grada Splita.

Na svim projektima potreban je složan i kreativan tim arhitekata kako bi rješenja bila što uspješnija. Svojim rješenjima 3LHD uveo je mnoge promjene u hrvatsku arhitekturu koje su postale njeno suvremeno obilježje.

Barbara Bošnjak

3LHD interakcije je izložba istoimenog arhitektonskog studija koja je bila postavljena u Muzeju Suvremene Umjetnosti. Sadržava kolektivne radove užeg projektnog tima, te čitavog studija i suradnika. Sastoji se od samostalnih tematskih cjelina kako bi se izložili različiti pogledi pri nastanu arhitektonskih radova. Izložbu možemo promatrati kao cjelinu, ne na temelju pojedinačnih radova, kako bi otkrili i proučavali povezanosti među njima. Nekoliko realiziranih radova 3LHD studija, kao što je Splitska riva, Most Hrvatskih branitelja u Rijeci, te hotel Lone u Rovinju, možemo promatrati kao neke od temeljnih radova moderne hrvatske arhitekture. Način rada studija koncentrira se na kolektivni rad pri realizaciji građevine. 3LHD studio također se temelji na povezanosti različitih disciplina (arhitekture, dizajna, umjetnosti..). Projekt hotela Lone u Rovinju dobio je nagradu Viktor Kovačić Udruženja Hrvatskih arhitekata kao najbolje arhitektonsko ostvarenje u 2011. godini, a 2008. na Svjetskom festivalu arhitekture u Barceloni studio osvaja nagradu za najbolju sportsku građevinu projekta dvorane Bale.

Asha Perina Goddard 

Izložba 3LHD interakcije u Muzeju suvremene umjetnosti osmišljena je kao novi projekt arhitektonskog studija 3LHD. Izložba i njeno predstavljanje organizirano je neobičnim rasporedom i oblicima, te se pridobiva pozornost svakog posjetitelja koji je na taj način uveden u svijet pojedinih sadržaja. Gledatelj je prepušten vlastitom odabiru tematske cjeline na kojoj se odluči zadržati, komunikacija kretanja gotovo je slobodna i proizvoljna.

Sama posebnost izložbe je preusmjerenje na posjetitelje koji vode i stvaraju vlastitu priču te su dodatak predstavljenom programu.

Izložba je trajala do 14. veljače 2016, te su se održala brojna vodstva, prezentacije i radionice.

Dora Merle

U Muzeju suvremene umjetnosti od 19. prosinca 2015. do 14. veljače 2016. bila je otvorena izložba 3LHD interakcije u kojoj smo mogli vidjeti postupke i koncept izvedbe projekata u arhitekturi. Izložba nam je također ukazala na suradnje između različitih zanimanja potrebne za izvedbu svakog projekta. Jedan od takvih primjera je slatkovodni akvarij u Karlovcu KAquarium čija je gradnja započeta 2013, a trebala bi biti završena 2016 godine. Budući akvarij smješten je na prostoru napuštenog autokampa uz samu obalu rijeke Korane. 

Projekt je osmislio Studio 3LHD, točnije Saša Begović, Marko Dabrović, Tatjana Grozdanić Begović, Silvije Novak, Irena Mažer, Vibor Granić i Deša Ucović. Projekt je gotovo u potpunosti financiran novcem iz europskih fondova, na kojemu osim arhitekata rade stručnjaci za vodovod i akvarijske tehnologije, elektroinstalateri, projektant dizala, stručnjaci za potrošnju topline i energije, stručnjaci za rješenje eksterijera i krajobraza, stručnjaci za zaštitu od požara i zaštite na radu, stručnjaci za zaštitu riba, biolozi, zoolozi, te stručnjaci za rasvjetu akvarija. Sva ova zanimanja potrebna su za dobru izgradnju akvarija i sigurno stanište 150 živućih ribljih vrsta Europe, od kojih je oko 40 endemskih.

Akvarij bi trebao biti nova jedinstvena turistička atrakcija grada Karlovca koja će prezentirati floru i faunu hrvatskih rijeka i jezera, te pritom privući veći broj turista u kontinentalne gradove. Projekt je osmišljen kao edukacijski prostor i kao nova gradska točka. U prvoj godini predviđeno je oko 12 000 posjetitelja sa nadom da će se šira publika zainteresirati za turističku ponudu grada Karlovca te pridonijeti njegovom razvoju turizma, kulture i gospodarstva.

Mihaela Klobučar

***

Pilot program pisanja o umjetnosti i medijske pismenosti za učenike Škole primijenjene umjetnosti i dizajna (ŠPUD) u Zagrebu nastao je u suradnji udruge Kurziv, nakladnika portala Kulturpunkt.hr, i Udruge bivših učenika ŠPUD-a Zagreb – UBU. Program je realiziran u obliku projektne i izvanučioničke nastave koji interdisciplinarno povezuje suvremene umjetničke prakse, novinarstvo i rad mladih umjetnika kroz samostalni i timski rad, stručna predavanja i prezentacije. Tako su učenici Odjela unutrašnje arhitekture stekli uvid u u autorske-spisateljske vještine u formama s kojima će se susretati – sažetak neke teme, analiza rada, prezentacija koncepta umjetničkog djela u pisanoj formi i tematski esej. 

U sklopu pilot programa Kurziv je održao radionicu medijske pismenosti, a u suradnji s Filozofskim fakultetom u Zagrebu održane su i radionice pod nazivom Manipulacija slikom u sklopu izbornog kolegija Društveno korisno učenje u informacijskim znanostima na Odsjeku za informacijske i komunikacijske znanosti čija je nositeljica izv. prof. Nives Mikelić Preradović. Radionicu su osmislile i provele studentice Tihana Alfirević, Rea Car, Lea Klečak i Marina Krstanović. 

Posljednja faza pilot programa organizirana je u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti. Arhitekt i kustos Antun Sevšek proveo je učenike Primijenjene kroz izložbu 3LHD Interakcije. Nakon posjeta izložbi, učenici su u samostalno odabranim pisanim formama, uz mentorsku koordinaciju, radove o izložbi objavili na stranicama portala Kulturpunkt.hr.

Izbor učeničkih radova nastalih tijekom proteklih desetak godina u okviru nastave Odjela za dizajn metala Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu potvrđuje da je riječ o pozicioniranju Odjela na tragu najbolje tradicije obrazovanja u oblikovanju i dizajnu te razvijanju kreativnog, samostalnog učeničkog rada. Profesori Odjela metala, voditeljica Odjela profesorica Nada Škrlin i profesori Judita Šercar i Matej Pašalić podučavaju učenike o oblikovnim i dekorativnim tehnikama rada. 

Usavršavaju tehnike izvlačenja, konstruiranja i iskucavanja metalnog lima te dekorativne tehnike poput izrade emajla, izuzetno cijenjene ukrasne zlatarske tehnike kojom se zagrebačka škola kontinuirano bavi. Radovi učenika Odjela za dizajn metala usmjereni su na izradu nakita, upotrebnih predmeta i dekorativnih skulpturalnih kompozicija, prostornih slika i plitkih plošnih reljefa, često uz završno niklanje ili posrebrenje te ponekad uz primjenu drugih materijala, poput egzotičnog drva.

Nezaobilazno je pitanje o djelatnosti učenika u budućnosti, u okviru zlatarske ili druge radioničke produkcije kojoj se završeni polaznici često posvete, ili se pak usmjeravaju ka nastavljaju školovanja na Akademijama likovnih umjetnosti, ili na Akademiji primijenjenih umjetnosti i dizajna. Stoga je cilj izložbe isticanje postignute kvalitete obrazovanja iz koje proizlaze praktične mogućnosti rada te isticanje kreativnih mogućnosti pojedinih polaznika, ali i to da im izložba bude poticaj da postanu novi akteri na recentnoj autorskoj sceni.

Izložba ostaje otvorena do 6. ožujka.