Škola se vodi idejom da je filmski medij dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma pa za pohađanje Škole nije potrebno nikakvo prijašnje iskustvo niti poznavanje tehnika rada na filmu, dovoljno je biti motivirana i imati želju za bavljenjem filmom. Polaznicima pomažemo da pronađu svoj vlastiti izričaj kroz medij filma. 

Za program se mogu prijaviti svi stariji od 18 godina. Poželjno je osnovno poznavanje rada na računalu i računalo na koje se može instalirati program za montažu i po mogućnosti imati kameru s kojom se može snimati (DSLR kamera, video kamera, mobitel, …). Oprema za audio i video snimanje i tehnička podrška bit će dostupna kontinuirano tijekom trajanja programa.

Cijena pohađanja Škole dokumentarnog filma iznosi: 266,00 EUR. Moguće je platiti iznos u dvije rate. Određeni broj polaznika moći će odvolontirati jedan dio iznosa u Restartu, ukoliko zadovolje sve preduvjete.

Rok za prijavu je 10. rujna.

Za prijavu je potrebno:

– preuzeti i ispuniti OBRAZAC (dostupan na web stranici škole),

– priložiti životopis ili opis dosadašnjeg iskustva i/ili radova.

Prijavu poslati na mail. Na sva pitanja o prijavi i programu odgovore je moguće dobiti putem istog maila.

Pored mentora i predavača, polaznici su učili o filmu i od domaćih i stranih dokumentarista i drugih filmskih profesionalaca: redateljice Ane Hušman, redatelja Nebojše Slijepčevića, dizajnera zvuka Luke Gamulina, snimatelja zvuka Matije Santra, producentice Vanje Jambrović, norveške snimateljice Marte Vold i japanskog dokumentarista Kazuhira Sode.

Polaznici_e 12. izdanja Škole bili su: Dora Fodor, Veronika Gamulin, Jelena Godrijan, Maša Grbac, Nikolina Pavleković, Matea Jocić, Ana Kanjera i Denis Tišljar.

Škola dokumentarnog filma zasnovana je na ideji da je filmski medij danas dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma. Škola iz godine u godinu uči svoje polaznice i polaznike osnovnim i naprednim vještinama potrebnima za snimanje vlastitog dokumentarnog filma te se pokazala kao važan poligon za stasanje novih filmskih autora.

Premijeru filmova prati razgovor s prisutnim autorima i autoricama, a ulaz je slobodan.

Škola je zasnovana na ideji da je filmski medij dostupan svima i da se svatko može izraziti jezikom filma te iz godine u godinu pomaže svojim polaznicima usvojiti osnovne i napredne vještine potrebne za snimanje vlastitog dokumentarca, bolje razumijevanje filma i produkcijskih procesa s naglaskom na aktivnom sudjelovanju. Za razliku od tradicionalnog načina podučavanja rada na filmu, koji proces razlaže na odvojene faze i postupke, u Restartovoj školi stvaranju filma pristupa se kao cjelovitoj djelatnosti. Polaznici prolaze jedinstveni program i stječu znanja i vještine iz osnova snimanja i korištenja pripadajuće opreme, montaže slike i zvuka, produkcije, dramaturgije i režije. Vježbe i predavanja organizirani su u većim i manjim grupama, radu u parovima te individualnom radu, a posebna pažnja posvećuje se analizi različitih filmova i filmskih postupaka. Pet osnovnih vježbi nadopunjene su nizom manjih zadataka za razvoj tehničkih vještina, percepcije, kreativnosti i kritičkog mišljenja.

Za pohađanje Škole nije potrebno nikakvo prijašnje filmsko iskustvo, kao ni poznavanje tehnika proizvodnje filma. Za prijavu je potrebna motivacija i želja za nastavkom bavljenja filmom po završetku Škole. Poželjno je osnovno poznavanje rada na računalu i računalo na koje se može instalirati program za montažu i po mogućnosti imati kameru s kojom se može snimati (DSLR kamera, video kamera, mobitel, …). Za Školu se mogu prijaviti svi stariji od 18 godina. U Školi se potiče generacijsko miješanje grupa čime dolazi do izražaja širok raspon stavova i pozicija koji dodatno potiču diskusiju, razmjenu mišljenja, solidarnost, suradnju, intergeneracijsko učenje i dijeljenje.

Za prijavu je potrebno:
– preuzeti i ispuniti obrazac;
– priložiti životopis ili opis dosadašnjeg iskustva i/ili radova;
– opcionalno može se priložiti i portfolio radova, pdf s linkovima i/ili slikama (max. veličina za upload PDF-a 5 Mb);

Prijavu poslati na mail.

Prijave su otvorene do 5. rujna.

Više o programu i postupku prijave počitajte na linku.

Izvan institucionalnih tokova postoji živa kultura koja filmu pristupa iz različitih vizura, ovisno o ciljanoj populaciji i interesima polaznika, radilo se o naglasku na teorijski ili praktični aspekt. Niz udruga u suradnji s lokalnom zajednicom iskorištava film kao pomoćno sredstvo spoznavanja i odnošenja prema društvenoj realnosti, dok su kinoklubovi širokim rasponom radionica često spona prema profesionalizaciji. Na široj društvenoj razini možemo prepoznati fenomen samoorganizacije, s ciljem istovremenog popunjavanja rupa u sustavu, ali i dubljeg zahvaćanja u sve aspekte kulturne produkcije. Organizacije su utemeljene na participativnosti i angažmanu u zajednici, nastojeći odgovoriti na potrebe različitih društvenih skupina. Usprkos svim nesigurnostima proizašlim iz položaja na kulturnoj sceni, pokazuju se uspješnima u nadopunjavanju manjkavosti sustava, a njihov utjecaj samim time seže dalje od zajednice na koju su primarno orijentirani.

Trajni kulturni utjecaj

Iako je izvan matične sredine možda manje prepoznatljiva, Škola animiranog filma Čakovec djeluje kontinuirano od 1975. godine i time se, kako sami na službenim stranicama navode, ubrajaju među najstarije dječje kinoklubove u Hrvatskoj. Od 1998. djeluju kao samostalna udruga kinoamatera, uključena u mrežu neprofesijskih aktera koordiniranu od strane HFS-a.

Djelovanje u dva različita sustava, čiji je odnos prema kulturi barem formalno drugačiji, nudi mogućnosti usporedbe utjecaja društvenih faktora na rad Škole. Dok je bivši sustav inzistirao na općoj dostupnosti kulturnog djelovanja, što je na praktičnom planu bilo vidljivo kroz osnivanje centara za kulturu prema francuskom modelu i političkoj maksimi kulture dostupne svima, promjena ekonomsko-društvenog okvira neminovno je značila poticanje komercijalno orijentiranih kulturnih čimbenika, uz zadržavanje postojećih kapaciteta i razvoj novih praksi u okviru nezavisne kulture i civilnog sektora. Prostor za aktivnosti ŠAF-a Čakovec i sam se nalazi unutar Centra za kulturu, potvrđujući značaj naslijeđene infrastrukture.

Voditeljica ŠAF-a, Jasminka Bijelić Ljubić detektira osnovnu razliku u društvenoj percepciji kulture i kreativnog rada: “Bivši sustav je možda nudio manju financijsku potporu, ali je vidljivost bila bolja. Percepcija rada djece i mladih na filmu bila je šira i ozbiljnija. Praćenje rada djece i mladih u vidu kvalitetnih analitičkih tekstova bio je bolji. Zajednica je više sudjelovala u potpori, makar i simboličkoj, u radu naše udruge. Jedna od glavnih prepreka danas je orijentiranost na rezultat, isplativost i izrazito lošu percepciju kulture kao nečeg nepotrebnog.”

Čini se da zanemarivanje kulturno-umjetničke produkcije, uključujući obrazovanje u tom području, potječe baš od kulturnih i obrazovnih politika, čije se tendencije odražavaju na društvo u cjelini. Dokle god se promovira tek jedan spektar djelatnosti, usko vezan uz nove tehnologije, svi se drugi naizgled neisplativi oblici obrazovanja degradiraju na razinu usputnih hobija. Dijeljenje iskustva i znanja istisnuto je pred uskom specijalizacijom, koliko god to u slučajevima poput animacije bilo neproduktivno. Čak i unutar diskursa profitabilnosti animacija zauzima istaknuto mjesto, bilo da je riječ o dizajnu ili marketingu, uključujući i specifičnu vještinu računalne animacije. Ipak, sustav rijetko prepoznaje takav potencijal i, suprotno vlastitim pretpostavkama, ne pokazuje interes za sistematičnom podrškom.

Na istom tragu, Jasminka Bijelić Ljubić primjećuje da individualni rad danas ima tendenciju zamijeniti nekadašnju usmjerenost na suradnju. To nije nužno samo po sebi loše, no teško možemo govoriti o razvoju autorskih filmova kod početnika u animaciji. Kad je u pitanju potpora zajednice, Bijelić Ljubić je prije vidi u financijskom smislu, bez da na druge načine participira u radu udruga, a svi se pomaci oslanjaju isključivo na individualnu inicijativu.

Iz ŠAF-a naglašavaju da je njihov rad koncipiran najvećim dijelom kao izvanškolska aktivnost djece, s obzirom na to da kontinuirano razvijaju film. “U radu s djecom u redovnoj produkciji naglasak nije na edukaciji već na odgoju – estetskom, etičkom i nadasve radnom, čiji vrhunac je za nas originalno dječje stvaralaštvo materijalizirano kroz nastali animirani film. Polaznici uz rad na filmu, naravno, usvajaju potrebna znanja vezana uz film, produkciju, animaciju, u mjeri koja im je za njihovu dob i iskustvo primjerena”, ističe voditeljica. Klupski se pristup očituje u otvorenosti i fokusu na neometano stvaralaštvo prema osobnim interesima, dok se osnove svladavaju bez inzistiranja na ogoljelom tehničkom pristupu.

ŠAF također organizira povremene intenzivne radionice u suradnji sa školama i udrugama, a pritom je osnovni cilj upoznavanje s mogućnostima i značenjem animacije. Konkretan doprinos razvoju medijske kulture u nastavnom procesu ne može se negirati: “Sa školama surađujemo u vidu naših programa besplatnih jednosatnih predavanja iz animiranog filma za organizirane grupe učenika iz cijele Hrvatske, nudimo filmske radionice i online programe za škole, voditelji smo radionice animiranog filma za nastavnike pri Školi medijske kulture od 1999. do danas.”

Na godišnjoj razini ističu se organizacijom Internacionalne filmske radionice uz međunarodno priznate predavače i susrete učenika različitih kulturnih krugova. Rad Škole reflektira se na zajednicu u cjelini kroz organizaciju projekcija i suradnje s renomiranim festivalima. Samo djelovanje unutar Centra za kulturu pritom otkriva već zaboravljeni potencijal kulturnih središta tog tipa, čija je primarna uloga omogućiti široku dostupnost sadržaja i participaciju zainteresiranih.

Prepoznatljivost na filmskoj sceni

Najpoznatije edukacijske programe u domaćem filmskom obrazovanju provodi udruga Restart. Nastali u početku formiranja nezavisne filmske scene, profilirali su se kao produkcijska i distribucijska kuća orijentirana na autorski dokumentarizam, čije zasade implementiraju u sve aktivnosti. A one su mnogobrojne, od razvoja senzibiliteta za dokumentarni film kod publike do mentoriranja zapaženih radioničkih filmova. Anita Bastašić, producentica edukacijskog programa Restarta, precizira:

“Najuspješniji programi su Škola dokumentarnog filma koju provodimo već deset godina i koja se etablirala u području audiovizualnog stvaralaštva u Hrvatskoj.  Ustrajemo na primjeni inovativnog i originalnog pristupa koji počiva na uvjerenju da je u filmskoj umjetnosti u posljednjih petnaest godina došlo do potpune promjene procesa proizvodnje i revolucionarnog obrata koji je iz temelja izmijenio bit filma. Naš pristup zasniva se na činjenici da, zahvaljujući demonopolizaciji znanja, dostupnosti tehnike i otvorenosti sadržaja, filmska umjetnost danas korespondira sa svim generacijama te može i mora biti dostupna svima. Dugoročni cilj je razvoj druge godine tj. specijaliziranog programa Škole dokumentarnog filma.”

Nabrojane karakteristike čine sukus značenja autorskog filma danas. Rezultati pokazuju da je uz odgovarajuću podršku, minimalne tehničke predispozicije i odbacivanje elitizma moguće potaknuti kreativna ostvarenja. Filmovi nastali na Školi redovito dobivaju nagrade i priznanja na nacionalnim i međunarodnim festivalima. Već i površan uvid u godišnju radioničku produkciju otkriva težište na afinitetima samih polaznika, iz čega često proizlaze ostvarenja intermedijalnog karaktera, ponekad na granici dokumentarnog. Cilj očito nije tek snimiti film na temu, već razraditi koncept umjetnički relevantnog izraza. Samim time Škola zasigurno predstavlja jedno od najcjelovitijih bavljenja filmom u neformalnom obliku, izvan klasičnih filmskih institucija.

Anita Bastašić unapređenje novih metodologija i pristupa smatra ključem razvoja i provedbe edukacijskih programa, od kojih nije zanemariva niti suradnja sa školama. Radionicama uspostavljaju suradnju s institucijama u skladu s progresivnim idejama provedbe medijske kulture uz konkretni doprinos svih obrazovnih čimbenika. Kao direktna reakcija na nedostatno obrazovanje u vizualnim umjetnostima nastao je projekt Jedan na jedan u suradnji Restarta i Galerije Miroslav Kraljević. Niz predavača učenike uvodi u suvremene umjetničke prakse i kulturno-društvene teorije, omogućujući pritom susret u formalnom obrazovanju najčešće skrajnutih područja. Takvi se koncepti sveobuhvatnog povezivanja, u skladu s tendencijama fenomena koje opisuju, pokazuju uspješnima na partikularnoj razini. Međutim, izostaje politička volja za implementaciju uspješnih praksi u obrazovni proces. Na formalnoj razini postoje pretpostavke, no problem se javlja u provedbi.

“Postoje nacionalne strategije, dokumenti, natječaji i ostala dokumentacija koja definira smjer razvoja i ciljeva, ali niti jedan od tih dokumenata, strategija ili natječaja nije intersektorski povezan i dogovoren te ne korespondira sa stvarnom situacijom na terenu. Naše dosadašnje prepreke u suradnji s institucionalnim akterima su uključivale lošu komunikaciju krovnih institucija (primjerice različitih ministarstava) i nepostojanje modela komunikacije ili željenih praksi na nižim razinama (primjerice obrazovni sustav).”

Današnja situacija oslanja se na pojedinačne akcije, ovisne o volji i mogućnostima, često financijski uvjetovanima, organizacija koje u određenoj zajednici djeluju. Kada to nije slučaj, zakinuta ostaje zajednica u cjelini, a perspektive djece i mladih su uslijed tromosti sustava ograničene sredinom u kojoj borave. Unatoč propagiranim političkim parolama jasno je da već na primarnoj obrazovnoj razini ne možemo govoriti o ujednačenim uvjetima rada, a tek sporadična djelovanja izvaninstitucionalnih faktora aktiviraju zanemarene sredine.

Aktivacija zajednice

Ideja da film i video mogu biti instrumentalizirani za usvajanje širokih kulturnih koncepata potiče razvoj interdisciplinarnih projekata. Već sam čin povezivanja srodnih umjetničkih praksi u našem kontekstu pretpostavlja sadržaje zanemarene unutar općeg obrazovnog procesa, a njima se najčešće bavi civilno društvo. Takvo djelovanje predstavlja istovremeno i korektiv, kao i riznicu alata za uspješnu provedbu zahtjeva nominalno upisanih u službene obrazovne strategije.

“Putujući istraživačko-edukacijsko-izložbeni projekt Grad na drugi pogled“, kako se sami opisuju, a iza kojeg stoji udruga PUNKT, u radu polazi od zaokupljenosti mladih tehnologijom i osmišljavanjem drugih načina njene uporabe. Objektiv postaje posrednik u redefiniciji javnih i urbanih prostora. Na sjecištu teorijskih i umjetničkih pristupa kroz suradnju učenika, studenata i vizualnih umjetnika nastaju novi kreativni materijali.

Kao što nam potvrđuje Tanja Vujasinović, jedna od inicijatorica: “Osnovna ideja interdisciplinarnog umjetničkog projekta Grad na drugi pogled bila je povezivanje i osvještavanje lokalne zajednice o značaju kvalitetnog i dostupnog javnog prostora, a medij videa odabrali smo kao glavnu metodologiju kojom ćemo istraživati i misliti grad, što se vidi i u samom nazivu projekta pri čemu se ‘drugi pogled’ između ostaloga odnosi i na pogled kroz objektiv kamere.”

Nakon uspješne suradnje s Galerijom Galženica u Velikoj Gorici, uvidjeli su potencijal projekta i odlučili ga prenijeti u nove sredine, ističe Vujasinović. Svaka se nova realizacija razlikuje ovisno o specifičnostima sredine i institucijama koje su uključene. Pojedini se grad sagledava iz različitih aspekata, od arhitekture i urbanizma do intervencija u javnom prostoru. Budući da sudionici različitih vokacija pretpostavljaju interakciju, istovremeno s inzistiranjem na višedimenzionalnom pristupu, komunicira se i prema širokoj publici, ali i direktno zadire u lokalnu problematiku.

Za uspostavljanje širokih platformi bitna je pretpostavka lokalna podrška, počevši od obrazovnih institucija, koje informiraju i okupljaju grupe. “S druge strane bitna nam je podrška lokalne politike i u samim aktivnostima projekta, prvenstveno se to odnosi na aktivističku grupu na kojoj srednjoškolci pokreću inicijative za poboljšanje javnog prostora. Npr. Koprivnica i Sisak su dobri primjeri gradova u kojima je prepoznato i realizirano najviše naših aktivističkih inicijativa – od realizirane šetnice uz potok u Koprivnici do sadnje drveća u parku u Sisku, kao i niz manjih inicijativa”, naglašava Vujasinović.

Za lokalne je zajednice možda i najveća vrijednost činjenica da potaknuti aktivistički projekti i dalje opstaju. Osim umjetnički relevantnih radova, direktan je produkt suradnje aktivacija zajednice i uključivanje građana na različitih razinama. Osim što se događanja prenose iz kulturnog središta u manje aktive sredine, otkrivaju se i zadovoljavaju kulturno društvene potrebe različitih društvenih skupina. Pritom se financijska i operativna podrška, kao u većini slučajeva, bez sustavnog plana prolongira iz godine u godinu, ostavljajući inicijativu uvelike ovisnom o paušalnim odlukama kulturne i lokalne politike.

Nužnost povezivanja

Svi nabrojani akteri neformalnog filmskog obrazovanja dijele slična iskustva. Neke inicijative imaju dugu tradiciju, prije svega jer su vezane uz kinoklubove kao mjesta otvorenih za filmsko eksperimentiranje. Škola animiranog filma Čakovec nastavila se razvijati u kinoklubaškom kontekstu, produbljujući odnose s partnerima. Udruge poput Restarta i Punkta direktan su izdanak civilne scene s kojom dijele sustav vrijednosti, način funkcioniranja i probleme proizašle iz institucionalne nebrige.

Sam pojam neformalnog obrazovanja u međuvremenu je izgubio pejorativnu konotaciju, čemu je zasigurno pridonijelo i njegovo uključivanje u zakonodavni okvir. S druge strane, u široj su javnosti postali prepoznatljivi rezultati rada u neformalnim uvjetima. Uz njih se vežu suvremene metode podučavanja, utemeljene na interferenciji različitih znanja i iskustava, a koje doprinose dinamizaciji i unapređenju samog nastavnog procesa. Iz pozicije formalnog obrazovnog sustava logično bi se trebala nametati suradnja s već prokušanim i uspješnim čimbenicima u obrazovanju. Ipak, nadležne institucije prije usporavaju, nego li potiču proces integracije dva samo naoko odijeljena pola. Nasuprot promoviranom političkom diskursu modernizacije obrazovnog procesa, odbacuju se uhodani projekti s istim ciljem, no drugačijim ustrojem.

Dugoročno planiranje izvaninstitucionalne scene opstruira financijski okvir dodjeljivanja potpora, koji, ako i jest dostatan na godišnjoj razini, ne garantira kontinuira priljev sredstava za višegodišnju provedbu programa. Time se strogo razdvajaju institucionalno i izvaninstitucionalno područje s tek periodičkim kontaktima. Dok su jedni uljuljani u rutinu, drugi nezanemariv dio snaga ulaže u puki opstanak. Unatoč nesigurnosti na organizacijskom nivou, u urbanim sredinama djeluje dovoljan broj organizacija da bi sadržaj bio dostupan zainteresiranima. Problem ostaje aktivno uključivanje stanovnika rubnih područja.

Ipak, bez političkog konsenzusa oko realizacije medijske kulture kao okvira koji omogućava različit pristup sadržaju, ali i uključivanja nadležnih institucija i izvaninstitucionalnih elemenata, teško možemo očekivati pomake. Razina političke volje i efikasnost provedbe odluka u Hrvatskoj nažalost ne pobuđuje optimizam, a već se i zadržavanje postojećeg stanja čini kao dobar scenarij.

KP: Kako si ušla u svijet filma? Što te navelo u tom smjeru s obzirom da si primarno studirala strane jezike?

Za vrijeme studija sam sve češće odlazila na filmske festivale i na redovne programe u kino Europu, a zatim i u kino Tuškanac gdje sam upoznala zanimljive ljude. Osim toga dvije godine volontiranja na ZagrebDoxu bile su mi svojevrstan prvi korak u svijet dokumentarnog filma, jako mi se svidjelo ono što je bilo na platnu i ono što se događalo iza njega u samoj organizaciji festivala, kao i ljudi s kojima sam radila. Vođena nekim osjećajem da bih se u budućnosti i sama mogla zamisliti dijelom tog svijeta, sve sam više maštala o ideji da se uskoro i ja počnem baviti filmom.

KP: I onda je sve krenulo s filmskom radionicom…

Tada se zapravo više stvari nanizalo, počela sam raditi u kinu Tuškanac, upisala sam početnu radionicu Kinokluba Zagreb gdje smo grupno radili na kratkom filmu, a onda sam na ljeto upala na radionicu eksperimentalnog filma na festivalu Sedam dana stvaranja u Pazinu gdje sam realizirala svoj prvi kratki filmić Pomalo. Tamo sam prvi put čula za Restartovu Školu dokumentarnog filma koju sam upisala na jesen jer sam bila na apsolventskoj godini. Tada sam imala i ideje da upišem neki smjer na Akademiji dramske umjetnosti, ali htjela sam i ići van studirati. Poklopilo se da nam je Nebojša Slijepčević, jedan od Restartovih mentora, poslao obavijest da talijanski ZeLIG upisuje novu generaciju studenata, a budući da oni imaju upise tek svake tri godine, odlučila sam pokušati i na kraju sam upala. Iz ove perspektive sve mi izgleda jako jednostavno, kao da su se stvari samo nadovezivale jedna na drugu, ali tada je sve bilo jako hektično i neizvjesno. Ponekad mi nedostaje taj period jer je bio dosta plodonosan.

KP: Kako se Restartova Škola dokumentarnog filma uklopila u tvoj život? Kako te kreativno potaknula i u konačnici te navela da se odlučiš filmom baviti profesionalno?

Mislim da sam imala sreće jer smo nas desetero iz te osme generacije Škole bili začuđujuće kompatibilni. Svi smo pomalo različiti, ali smo se super nadopunjavali i brzo se vidjelo da ćemo biti jako dobra grupa, što su i sami mentori stalno ponavljali. Lakše je kad si okružen ljudima sličnih interesa, a svi imaju neki vlastiti, drugačiji pristup filmskom jeziku tako da sam od njih mogla dobiti uvid u svoje ideje iz različitih perspektiva, a tu su i mentori odigrali bitnu ulogu. Ta grupa ljudi bila je plodno tlo za diskusije i dosta smo se međusobno bodrili, a kada si okružen ljudima koji imaju odlične ideje, to te tjera da više daješ, da se više angažiraš, da si puno kritičniji i da više promišljaš, na čemu sam im jako zahvalna.

KP: Možeš li nam reći nešto o svom filmu Mjesto za bijeg koji je bio prikazan na nekoliko festivala? Film je vrlo intiman, zahtijeva otvaranje i suočavanje prvenstveno sa sobom i nekim privatnim problemima. Kako si odlučila podijeliti svoju intimu i toliko se izložiti?

Ideja za film se razvila na jednom terminu Restartove škole, kad smo trebali prezentirati ideju za vježbu. Htjela sam raditi nešto o klizanju, tj. o iskustvu klizačice u sportu koji je i dalje primarno muški. Imala sam i namjeru razraditi temu drugačijeg tijela jer, recimo, zbog klizanja imaš jače noge, i na taj način obraditi neke vlastite strahove i komplekse. No kroz razgovor s kolegama i s producenticom Vanjom Jambrović došli smo do daleko osobnijih tema i problema. Naime, moj otac je dugi niz godina bio vrlo aktivan na mojem sportskom putu, recimo da si je sam dodijelio ulogu mog trenera iako za to nije imao nikakve kvalifikacije osim promatranja treninga i natjecanja iz gledališta.

Na kraju se taj termin pretvorio u neku vrstu psihoterapije gdje su ostali slušali, a ja sam pokušavala doći do riječi između grcanja i naleta suza. Zaključili su da trebam o tome napraviti film ako sam se spremna uhvatiti u koštac s tom količinom osobnih događaja. Taj prvi instinkt mi je bio jako važan jer sam osjetila da želim progovoriti o tim mučnim i bolnim emocijama koje su se dugo nakupljale u meni. Tijekom procesa razvijanja ideje i rada na filmu, velika potpora mi je bio mentor Igor Bezinović koji me vodio kroz sve tehničke aspekte i tjerao da nalazim rješenja kako da od svih tih emocija napravim zaokruženu i smislenu cjelinu. Jedan od ključnih trenutaka dogodio se kad sam krenula pregledavati arhivske materijale na hard disku koji mi je otac posudio. Bilo je jako zahtjevno s psihičke strane proći cijeli taj proces, ali mi je to bila dodatna motivacija da dokažem sebi da to mogu i da se suočim sa strahovima.

Kroz proces rada na filmu postala sam puno svjesnija stvari koje dotad nisam vidjela. Provela sam sate i sate pregledavajući materijale i stvarajući drukčiju sliku o sebi jer sagledavaš sve kroz prizmu svježih i zrelijih očiju s određenim vremenskim odmakom. Tu se dogodio čudan trenutak kad se odvojiš od osobe koja je na ekranu i vidiš je kao nekog lika, kao junakinju priče, i želiš joj pomoći da se uspije izboriti s time što prolazi. Mentori su me upozorili da će mi biti teško i da moram biti spremna na razne reakcije, ali meni je bilo bitno da ispričam tu priču i da je izbacim iz sebe jer je do tog trenutka bila duboko u meni zapetljana u čvor koji me uvijek stezao. Jednom kad je film bio završen, kao da se i čvor otpetljao i prestao biti toliki dio mene pa sam mu prestala pridavati veliku važnost.

KP: Je li ti tijekom rada na filmu više bilo stalo do toga da učiniš to zbog sebe i riješiš se tog tereta ili si razmišljala i kako pomoći drugima i doprijeti do njih?

Prvi impuls je svakako bila potreba da riješim svoj unutarnji konflikt, no uskoro sam postala svjesna da svaki film zapravo vodi dijalog s publikom i da svaki gledatelj dolazi s nekim svojim emocijama i iskustvom. Bilo mi je važno da to ne bude samo individualna priča nego da je pokušam ispričati na način da se i drugi mogu s njom poistovjetiti, neovisno o odnosu ili kontekstu. Film govori o nemogućnosti poštivanja tuđih granica, o manipulativnosti i propustu starije, odgovornije osobe da ti pruži dovoljnu slobodu za vlastitu odluku, o nedostatku zdrave atmosfere i sigurnosti potrebne za komunikaciju osjećaja. Kada sam prestala klizati, ishrvala sam se iz zatvorenog kruga tog stalnog pokušaja da usrećim nekog drugog tako da je uspjeh bio napokon reći dosta.

KP: Kako je na tebe utjecao taj film po pitanju oblikovanja i pronalaženja vlastitog umjetničkog izričaja? Jesi li ga pronašla?

Radom na tom filmu definitivno sam se uvjerila da me zanimaju obiteljske teme, traume, pitanja identiteta, ženski pogled i položaj žena u društvu, posebice na teritoriju Balkana koji je pun takvih neispričanih priča. No mislim da ipak još nisam pronašla neki svoj umjetnički izražaj. Ovo je samo bila uvertira u jednu od mogućih opcija. U tom filmu sam se primarno bavila montažom arhivskog materijala i to mi je bio vjetar u leđa u svijet montaže. To je ono što mi je zasad primarno zanimljivo, no postoje ideje koje bih voljela realizirati kao autorica.

KP: Sada si na drugoj godini studija u Italiji i odabrala si smjer montaže. Što te privuklo tom načinu bavljenja filmom?

ZeLIG je škola koja je primarno orijentirana na dokumentarni film. To me privuklo budući da je dokumentarni film svojevrsna reprezentacija realnog svijeta, iako bi se dalo raspravljati i o tome jer čim upališ kameru biraš što ćeš prikazati, a što nećeš. Montaža dokumentarnog filma je jako uzbudljiva jer u njoj zapravo film nastaje, dobiva svoj oblik, svoj tijek i pretvara se u zaokruženu priču. Kao montažer si na kraju tog procesa nastanka filma, izravno utječeš na emociju koju želiš i možeš prenijeti, zapravo si neka vrsta mađioničara koji upravlja i donekle manipulira publikom. Cijelo vrijeme razmišljaš o tome kako će publika gledati taj materijal i trudiš se promatrati ga svježim očima što zna biti vrlo zahtjevno. Meni je to nekako čarobno i jako privlačno jer si donekle u sjeni, a imaš vrlo bitnu ulogu. Dok radiš na filmu, razvijaš senzibilitet prema materijalu, uzimaš u obzir puno elemenata prilikom izgradnje priče, prepoznaješ potencijal scena, povezuješ ih, a ujedno komuniciraš s redateljem i slušaš njegove ili njene savjete, razmišljanja, probleme, dileme i onda zajedno nastojite pronaći rješenja. Zapravo igraš ulogu redateljevog ogledala jer se često može dogoditi da se on/a zaplete u svoju ideju i vidi samo jedan smjer, a onda ti možeš biti ta osoba koja će pokazati da postoje neke druge opcije. Super mi je ta podudarnost između jezika i montaže jer si kao prevoditelj isto sekundarna osoba i možeš dati novo ozračje knjizi koju prevodiš ili je možeš potpuno uništiti. U svijetu filma ima ta uzrečica da dobar montažer može spasiti loš materijal, ali loš montažer isto tako može uništiti odličan materijal.

KP: I za kraj – planovi, budući projekti, želje?

Trenutno dovršavam videospot za pjesmu Čipovi gore benda Bor i tu ću se po prvi put okušati u tehnici stop-motion animacije iz rezanog kolaža. Polaznica sam Restartovog programa Laboratorij u sklopu kojeg imam priliku napraviti kratak dokumentarni film. Imam još svakakve ideje i želje. U svakom slučaju želim nakon završenog studija nastaviti napredovati u profesionalnom svijetu i razvijati neki vlastiti autorski pristup, a kakav će on biti, veselim se vidjeti.

Šesta po redu Škola dokumentarnog filma, održana je od 4. listopada 2016. do 28. veljače 2017. u Zagrebu. Ovogodišnje izdanje Škole pohađalo je desetero polaznika koji su savladali sva potrebna znanja za kompletnu produkciju dokumentarnog filma, pod mentorstvom Ane Hušman, Igora Bezinovića, Borisa Mitića, Olivera Sertića i Hrvoslave Brkušić.

Polaznici su svoja znanja usavršavali i s brojnim domaćim i stranima profesionalcima i dokumentaristima: snimateljicom Dinkom Radonić, producenticom Vanjom Jambrović, dizajnerom zvuka Ivanom Zelićem, srbijanskim multimedijalnim umjetnikom Milošem Tomićem i brazilsko-španjolskim redateljem i scenaristom Sergiom Oksmanom.

Ovogodišnji polaznici su: Maja Alibegović, Inesa Antić, Mihovil Antić, Roko Crnić, Jasmina Beširević, Ana Martinović, Marina Redžepović, Vladimira Spindler, Klara Šovagović i Vladimir Tatomir.

Ulaz je besplatan, a nakon projekcija predviđeno je druženje s polaznicima i voditeljima programa.

Peta po redu Škola dokumentarnog filma održala se od 2. listopada 2015. do 26. ožujka 2016. u Zagrebu. Ovogodišnje izdanje Škole pohađalo je jedanaestero polaznika i polaznica koji su savladali sva potrebna znanja za kompletnu produkciju dokumentarnog filma, pod mentorstvom Ane Hušman, Hrvoslave Brkušić, Igora Bezinovića, Nebojše Slijepčevića i Olivera Sertića.

Polaznici su svoja znanja usavršavali i s brojnim domaćim i stranima profesionalcima i dokumentaristima: Dinkom Radonić, Ivanom Zelićem, Borisom Mitićem, Blažom Habušem i Vanjom Jambrović.  

Ovogodišnji polaznici su Dražen Puklavec, Ivan Šušnjar, Jelena Primorac, Lidija Jasnić, Lorna Kunčić, Luana Lojić, Martina Jurić, Petar Vukičević, Sanja Bistričić, Sara Bernarda Moritz i Sonja Lazić.

Ulaz je besplatan, a nakon projekcija predviđeno je druženje s polaznicima i voditeljima programa. 

Četvrta po redu Škola dokumentarnog filma održala se od 7. listopada 2014. do 17. veljače 2015. u Zagrebu. Ovogodišnje izdanje Škole pohađalo je desetero polaznika koji su savladali sva potrebna znanja za kompletnu produkciju dokumentarnog filma, pod mentorstvom Ane Hušman, Igora Bezinovića, Nebojše Slijepčevića i Olivera Sertića.

Polaznici su svoja znanja usavršavali i s brojnim domaćim i stranima profesionalcima i dokumentaristima: Dinkom Radonić, Hrvoslavom Brkušić, Borisom Mitićem, Vanjom Jambrović, Arash T.Riahijem te Martichkom Bozhilovom. Ovogodišnji polaznici su Katja Crevar, Katerina Duda, Nina Gojić, Bojan Haron – Markičević, Bojan Mucko, Dunja Opatić, Petra Slobodnjak, Jerko Stjepanović, Leo Vidmar i Ana Janjatović Zorica.

Ulaz na projekcije je slobodan.

O.S.: Moje aktiviranje na nezavisnoj kulturnoj sceni vezano je za osnivanje Autonomne tvornice kulture – Attack! 1997. godine kad sam došao na studij u Zagreb. Imao sam sreće sudjelovati na prvim osnivačkim sastancima i graditi cijelu tu priču. Ne moram ni govoriti da me energija ljudi koji su se tu okupljali, hrpa ideja, romantični uzlet u nešto potpuno novo i uzbudljivo, samo još više gurala. Bilo nas je 15, 20 na početku i gradili smo, i danas mi se to čini, nešto izuzetno. Meni, koji sam prije toga 18 godina živio u jednoj maloj Požegi, to je bila cijela jedna revolucija. U Požegi sam organizirao koncerte, radio fanzin i svirao u bendovima, ali ozbiljno aktiviranje i kontinuirani angažman zapravo je krenuo tek sa Zagrebom. Attack! mi je bio važan i zbog toga što je to za mene bio savršen omjer nezavisne kulture i aktivizma. Nije u pitanju bila samo organizacija predstava i koncerata, izložbi i diskusija, već smo organizirali prosvjede ili sudjelovali u njima, odrađivali akcije, bavili se kulturnom strategijom, putovali u druge gradove u regiji… I ono što su inicijatori cijele priče, Vesna Janković i Marko Strpić u početku naveli kao inicijalne programske smjernice – mix između Hakim Beyove Autonomne zone i Warholove Tvornice, meni se činilo točnim, samo, naravno, u diskretnijim omjerima. Velik dio svojeg iskustva i odrastanja dugujem Attacku! koji je i danas, iako programski i ljudski drugačiji, važna činjenica nezavisne kulture.

Od 1997. do 2002, kad sam ga napustio, radio sam zapravo svašta: uređivao newsletter, organizirao koncerte, jedne godine bio umjetnički ko-direktor Festivala Alternativnog Kazališnog Izričaja – FAKI, bio predsjednik, čistač, tehnički voditelj, tonac na koncertima i koordinator. Ono što me čini ponosnim, a što sam osobno koordinirao je organizacija gostovanja međunarodne ekološke organizacije Sustainable Europe Tour 1998, organizacija hrvatske dionice Biketoura 1999, te pokretanje Revije amaterskog filma 2002. godine zajedno s Hrvojem Laurentom iz Postpesimista. RAF sam radio 10 godina i to mi je ustvari bio ulet u festivalski život u kojemu sam aktivan i danas. Kroz Attack! pa onda RAF naučio sam hrpu organizacijskih začkoljica koji su u našim balkanskim podnebljima više nego važni ako se misliš baviti kulturom. Kroz Attack! sam sudjelovao i u osnivačkom timu Saveza udruga Klubtura, a tu je krenula i priča s video aktivizmom. Neposredno pred moje aktiviranje u produkcijskoj kući Fade In (koji je također spin-off Attacka! nastao 1999.), zajedno s Ivom Kraljević i Brankom Vilusom napisao sam projekt za izvedbu radionica i dobio prvih 50 000 kuna od Ministarstva kulture. Ekipa Attacka! je dozvolila da se ta lova prenese u Fade In i tamo je već 2003. aktivno krenuo program Don’t hate the Media, be the Media – serija radionica i projekcija po cijeloj Hrvatskoj. Tijekom 2007. s još pet filmaša osnovao sam Restart i sad sam tu, opet radim sve što treba i moram reći, to me sve još uvijek, iako je ponekad naporno preko svake mjere, ipak zabavlja i što je najvažnije, iza sebe vidim neke rezultate, a na to ne možeš ostati imun.

Radionica, Tabor Film Festival, 2005.

KP: S radionicom videoaktivizma i RAF-om surađivao si s mnogim organizacijama i obišao mnoge gradove i krajeve Hrvatske u kojima nije bilo mnogo sadržaja za mlade općenito, a pogotovo takvih sadržaja. Možeš li kratko opisati neka od tih iskustava, kakvu je ulogu imala suradnja s drugim organizacijama i što te se u tom razdoblju posebno dojmilo?

O.S.: Svaki grad i ljudi u njemu su zaista bili različiti, a skauting gradova i organizaciju smo u samom početku i radili prema kriterijima – raditi tamo gdje postoji manjak sadržaja. Prve projekcije aktivističkih videa, pa poslije toga trodnevne radionice organizirali smo u Belom Manastiru, Križevcima, Vukovaru, Slavonskom Brodu, Hrvatskoj Kostajnici, Šibeniku, Zaboku… pa onda kasnije i u većim gradovima kao što su Zagreb, Split, Dubrovnik i Pula. Meni su te male udruge mladih bile otkrovenje. Za njih inače ne čuješ, niti ih vidiš na nacionalnoj razini. No u mjestima gdje su bile aktivne izuzetno je bilo važno da postoje. Mnogima je to bio prostor za samoaktualizaciju, druženje, informiranje, komad kakve takve tjedne kulture…. Mi smo dolazili s namjerom da ljude upoznamo s nečim novim i damo im neki set znanja i vještina – da predstavimo pozitivne prakse iz svijeta i mogućnost da i sami budu medij, da koriste kamere za svoje aktivnosti, pa makar to za početak bilo samo arhiviranje. No, problem s malim gradovima je kontinuirani nedostatak podrške, kako lokalnih vlasti, tako i okoline, prevelika migracija mladih u veća regionalna središta gdje gube vezu s rodnim gradom, ali i nedostatak organizacijske kulture i strategije. No, vjerujem da smo barem posijali neko sjeme interesa.

Radionice, Zagreb, 7. RAF, 2008.

RAF je imao sličnu putanju. Već od prve godine krenuli smo s programom RAF putuje i prikazivali filmove gdje god smo mogli i gdje nas je netko htio. U prvih četiri ili pet godina prikazali smo izbor filmova u više od 100 gradova po doslovno cijeloj Hrvatskoj, ali i u Sloveniji, Srbiji i Austriji, od kino dvorana, preko knjižnica i prostora udruga do spojena dva kontejnera koji su nazvani klubom mladih u romskom dijelu Belišća. Znaš šta, mene fascinira da se u ovakvom kulturno opustošenom i generalno depresivnom okruženju uopće išta događa, da se ljudima da organizirati nešto, sve ne bi li si život učinili drugačijim. Ni danas nije puno drugačije, ponešto su se razvili regionalni centri, Rijeka i donekle Split i Pula, a drugo je sve na kapaljku. Nije ni čudo da ljudi odlaze, preko Zagreba, pa na zapad. Sve te organizacije bile su (a neke još uvijek jesu) lokalno važne i iako većina njih nije nešto krucijalno promijenila u svojim sredinama, one su oaza jednog trenutka i jedne generacije, a čini mi se ključan formativni faktor za pojedince. I dan danas kad gledam ove etablirane festivale, filmske i glazbene, čak i neke firme, vidim vrijednosti koje su došle s nevladine scene, ali i principe rada iz nezavisne kulture.

Radionica, Vukovar Film Festival, 2008.

KP: Udruga Restart osnovana je 2007. Možeš li reći nešto o njenim počecima – motivaciji osnivanja, ekipi koja je sudjelovala o tome te o ciljevima organizacije?

O.S.: Restart je neka vrsta spin off-a Fade In-a. U jednom momentu više nisam osjećao podršku edukacijskim projektima koje sam radio i odlučio sam potražiti novi radni prostor. Zajedno s Anom Hušman, Nebojšom Slijepčevićem, Brankom Vilusom, Danom Budisavljević i Žarkom Koraćem napravili smo platformu koja je imala cilj raditi isključivo edukacijski program – nastaviti s kraćim radionicama video aktivizma i uvesti nešto duže programe edukacije za dokumentarni film, uz moguće manje produkcijske zahvate. Restart je trebao biti jedan naš zajednički prostor u kojemu, uz sve ostalo što radimo u životu, možemo proizvesti i neki edukacijski program koji nam je važan. Međutim priča se vrlo brzo počela razvijati, i na ljudskom i na programskom i na tehničkom planu.

KP: Produkcija, edukacija, izdavaštvo, distribucija i tehnička pomoć su djelatnosti kojima se bavite. Možeš li ukratko nešto reći o vašem djelovanju do sada na pojedinom polju i na koji način ih financirate?

O.S.: Kako ukratko? ‘Aj da pokušam. U Restartu je trenutno 13 ljudi, imamo četiri osnovna programa – produkcija (profesionalna i Restart Laboratorij – platforma za mlade autore), distribucija, Dokukino i edukacija (Škola dokumentarnog filma i ostali edukacijski programi). Svaki program ima svog koordinatora, koji mu određuje smjernice i operativno se bavi projektima unutar njega. Tu je, naravno, tehnički department koji objedinjuje sve to skupa, kao i asistenti i voditelji pojedinih manjih projekata. U našem uredu je nekad kao u košnici, jer osim uredskih ljudi, kroz Restart svakodnevno prolaze montažeri, redatelji, aktivisti i djelatnici kurirskih službi… 

No, hajde da sažmem aktivnosti. Glavni edukacijski program je tromjesečna Škola dokumentarnog filma. Svake godine primamo do 11 polaznika i nastojimo im pomoći da se profiliraju kao autori dokumentaraca u budućnosti. Radimo i manje edukacijske programe u suradnji s domaćim ili regionalnim organizacijama (trenutno završavamo projekt Zajednica za ljudska prava u srednjim školama Sisačko-moslavačke županije u suradnji s udrugom IKS iz Petrinje, a prošle smo godine radili opsežnije programe s Amnesty Internationalom Hrvatske, Volonterskim Zavodom iz Ljubljane i Omladinskom centrom CK13 iz Novog Sada…), radionice na festivalima ili posebna stručna predavanja na poziv. Edukaciju vodi Ana Hušman, uz asistenticu Anitu Bastašić, dok su na osmišljavanju programa uz Anu i moju malenkost izrazito aktivni i redatelji Igor Bezinović i Nebojša Slijepčević. Koordinatorica produkcije, Restart laboratorija i masterclass programa je Vanja Jambrović. Malo je netipično da je netko koordinator produkcije, ali to je NGO atavizam, šta da radim…  no da, Vanja je zaista producentica tog dijela aktivnosti.

Škola dokumentarnog filma, 2013.

Podijeljena je na profesionalnu produkciju, tj. dokumentarne projekte za koje se radi stabilnije budgetiranje i planiranje, ide se na koprodukcijske forume i razvijaju dokumentarne priče i Restart laboratorij – svojevrsni inkubator za mlade autore i početnike, unutar kojeg rade svoje prve, uglavnom kratke dokumentarne filmove. Prošle godine smo izbacili Blokadu Igora Bezinovića u u koprodukciji s Factumom, a ove godine Gangster te voli Nebojše Slijepčevića i kao manjinski koproducent film Mama Europa Petre Seliškar. Uz to i nekoliko kratkih dokumentaraca. Laboratorij isproducira između tri i pet kratkih filmova godišnje.

Želimir Žilnik u Dokukinu

Koordinatorica Dokukina je Inja Korać. Prošli smo već dva prostora, malo kino u Katančićevoj od 2009. i zadnjih godinu dana, do srpnja 2013. u suradnji s KIC-om u Preradovićevoj. Tu nam je istekao ugovor pa sad radimo virtualno Dokukino po drugim kino dvoranama u Zagrebu i nadamo se dobitku vlastitog prostora od Grada ili države. U listopadu smo počeli surađivati i s Art kinom Grič u Jurišićevoj 6 gdje za sad dva puta tjedno, četvrtkom i petkom, imamo po dvije redovne projekcije uz nekoliko dodatnih termina za predavanja i posebne programe. Dokukino je jedino specijalizirano kino/program za dokumentarni film. Kombiniramo repertoarni i festivalski program, masterclasse i predavanja, predstavljanja autora iz cijelog svijeta i specifične govorne programe, tj. diskusije na temu nakon projekcije filma. U prosincu smo krenuli s besplatnim programom Hall of Fame koji vodi Nebojša Slijepčević, a cilj je prikazati neke od svjetskih dokumentaraca koji su promijenili nešto u svom fahu, a nakon toga razgovarati s hrvatskim i regionalnim filmašima o filmu, metodama i dosezima pojedinog autora ili filma.

Masterclass Madsa Brüggera, 2013.

U 2009. godini pokrenuli smo i distribuciju dugometražnih dokumentaraca na teritoriju bivše Jugoslavije – kroz kino prikazivanje, izdavaštvo DVD-a, prodaju na VOD kanalima te na televizijama. Pokrenuli smo i distribucijsku mrežu u regiji Balkan Documentary Distribution Network – BDDN koju čine distributeri i organizatori festivala u regiji, koji za pojedine filmove preuzimaju distribuciju za svoj nacionalni teritorij. Urednik labela sam ja, kino distribuciju vodi Inja, a koordinatorica ostalih distribucijskih programa je Petra Ivšić.

Od 2012. Restart je jedan od organizatora (uz riječku udrugu Delta) Liburnia Film Festivala, jedinog festivala hrvatskog dokumentarnog filma i najstarijeg dokumentarnog festivala u zemlji. Događa se krajem kolovoza u lučici u Ičićima pored Opatije i upravo smo 2013. odradili 11. izdanje. Kad već spominjem ljude, ne smijemo zaboraviti voditeljicu ureda i asistenticu produkcije Maju Čuljak, te ljudi bez kojih ne bismo mogli – tehniku. Vodi je Vedran Senjanović, uz pomoć Ines Lambert dok je Dejan Oblak savjetnik za ono što mi ne znamo. Martina Kolarić je žena za festivalsku distribuciju naših filmova.

Financiranja su raznorodna, od javnih sredstava do samofinanciranja. U Hrvatskoj naše projekte redovito podržava Hrvatski audiovizualni centar, nešto dobijemo od Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba, a pojedine projekte smo financirali i od Ministarstva obrazovanja, Ministarstva obitelji, Ureda za Invalide i Ministarstva gospodarstva i kulture kroz Poduzetništvo u kulturi. Krajem 2014. godine završava nam i institucionalna podrška Institucionalne zaklade za razvoj civilnog društva, a dobili smo i podršku Zaklade Kultura Nova. Oko trećine prihoda Restarta je distribucija filmova, nešto dobijemo od prodaje ulaznica, najma opreme i tehničkih usluga.

KP: Fokus je na dokumentarnom, eksperimentalnom i animiranom film, no najviše ipak na dokumentarnom. Možeš li nešto reći o vašim smjernicama u produkcijskom smislu? Može li se to dijelom opisati kao aktivistički dokumentarni film?

O.S.: Fokus je isključivo na dokumentarnom filmu. Eksperimentalnim i animiranim filmom bave se neki članovi Restarta, ali uglavnom u drugim produkcijama. Naravno, sve hibridne forme su dobrodošle, a od nedavno razvijamo i kratki igrani film Nebojše Slijepčevića. Restart su ljudi i ukoliko netko želi raditi bilo što drugo, bolje je da rade unutar kuće nego negdje izvan nje. No, svakako je kreativni dokumentarac ono što nam je važno i čime se kontinuirano bavimo. Ne bi se nužno zatvarao u nešto sadržajem specifično kao što je aktivistički dokumentarac, ali definitivno nas zanimaju angažirane teme. No prije svega, prihvaćamo i razvijamo dokumentarne projekte koji su kreativni, autorski i originalni u pristupu. Kroz profesionalnu produkciju radimo s “našim” autorima ili nam pristupaju razni drugi autori s idejama od kojih Vanja i ja odabiremo one na kojima nam je zanimljivo raditi. Zajedno s redateljima razvijamo priču, pomažemo im produkcijski i apliciramo za novac. Nakon završetka filma upinjemo se da pronađemo festivalsku nišu te prijavljujemo filmove na festivale.

Restart laboratorij je inkubator za mlade autore koji film rade prvi put. Jedan dio autora generira se nakon naših radionica ili Škole dokumentarnog filma, a drugi nam jednostavno s idejom pokucaju na vrata. Ukoliko imaju zanimljivu ideju za, uglavnom do sad, kratki dokumentarni film, dobiju tehniku i mentorsku podršku, a ako je potrebno i profesionalnog montažera ili snimatelja, te s njima završavamo njihove prve filmove koje kasnije promoviramo na festivalima ili pokušavamo prikazati na TV-u. Aktivističke medijske sadržaje, nastale na radionicama, tretiramo kao aktivistički video, objavljujemo ih na portalima i kroz društvene grupe, a takve video materijali koji su “mišljeni filmski” pokušavamo progurati i kroz festivale.

Premijera Blokade na Filozofskom fakultetu

KP: U posljednje vrijeme organizacija se snažno razvija, pogotovo u produkcijskom smislu – filmovi se prikazuju na festivalima diljem svijeta. Što je bilo presudno za ovaj razvoj i kakvi su budući planovi?

O.S.: Ima tu više razloga. Jedan je da smo usustavili sistem promocije, šaljemo filmove na festivale i svakome pokušavamo pronaći festivalsku nišu, tj. prostor gdje bi mogao biti prikazan. Meni je drago da relativno dobro prolazimo. Samo, da ne mistificiramo taj uspjeh, filmovi nam prođu na svaki četvrti ili peti festival na koji je prijavljen i oko svakog filma treba izgraditi poseban plan. Godišnje se u svijetu proizvedu tisuće dokumentarnih naslova, neki s ogromnim budgetima i promocijskom podrškom i uvrštenje filma na festival, a pogotovo u konkurenciju, već je veliki uspjeh. Za kratke filmove su nam olakšali i servisi kao što su Reelport i Short Film Depo na kojima samo jednom uploadaš film i upišeš podatke, a prijavljuješ ih jednim klikom. Svaka ta prijava košta, ali smo barem pošteđeni bespreglednog popunjavanja prijavnica i troškova poštarine. Dosta polažemo i na promociju, štampamo kataloge, redovito obnavljamo web sajt, fejsbučimo, dosta putujemo i promoviramo Restart na festivalima ili po radionicama i pitching-forumima. Tako gradimo neku prepoznatljivost pa festivalski selektori obrate pažnju na nas. Puno pomaže i natječaj za međunarodnu suradnju HAVC-a, koji nam omogućuje da otputujemo na festivale i osobno predstavimo film. Tamo upoznajemo druge selektore i producente… 

Naši dugometražni dokumentarci kao što su Blokada, Gangster te voli i naša koprodukcija Mama Europa otvaraju put i drugim filmovima. Ustvari je najvažnije da selektori znaju za film prije nego je završen, a ako ubodeš par jačih prikazivanja na početku, onda to krene gotovo samo. Npr. Blokadu je na predstavljanju Docu-Talents From The East u Karlovim Varima primijetio direktor Jihlava Film Festivala, a Rada Šešić, selektorica Sarajeva ga je preporučila DOK Leipzigu, jednom od najvećih europskih festivala. Kad smo se službeno prijavili na Jihlavu, tamo su već znali za nas, ušli smo u konkurenciju i osvojili posebno priznanje žirija. U Jihlavi ga je vidio selektor American Documentary FF-a koji nas je na proljeće doveo u Palm Springs… Gangster je već na premijeri na ZagrebDoxu osvojio nagradu publike, a internacionalnu premijeru imao je na velikom HotDocsu, pa u konkurenciji Karlovih Vary. Mislim da ovih dana broji već skoro 30-ti festival, dogovaramo kino distribuciju u nekoliko zemalja. 

Planovi… Hm, do kraja 2013. godine završiti još tri kratka filma, a u montažu ulaze srednjemetražni Hudo vreme Anje Strelec i Tomislave Jukić te dugometražni NLO Vedrana Senjanovića i Dejana Oblaka. U predprodukciji, tj. razvoju su nam dugi dokumentarci Apnea Bojane Burnać i Dani Ludila Damiana Nenadića te kratki doks Iz mraka Nebojše Slijepčevića.

KP: Spomenuta Blokada još uvijek se prikazuje. Kakvu je važnost ovaj film imao i ima za vas i za publiku, u Hrvatskoj i u inozemstvu? Koji bi film izdvojio kao prekretnicu za vas kao organizaciju?

O.S.: Blokada je prvi dugometražni film koji smo napravili i sadržavao je sve lijepo i gadno što ti se može dogoditi u produkcijskom procesu. Između početka snimanja i premijere stajale su gotovo tri godine. To je Igoru prvi dugometražni film, meni kao producentu također i moram reći da sam jako puno naučio radeći ga. Završili smo ga u koprodukciji s Factumom, a Nenad Puhovski nam je između ostalog puno pomogao u snalaženju među hrpom materijala. To nam je prvi film koji je igrao na zaista važnim europskim festivalima. No, ono što je nama silno važno je da su film prihvatili studenti po cijelom svijetu i prikazuju ga kao dio svojih protestnih pokreta za besplatno obrazovanje. U Rumunjskoj je projekcija zabranjena, od vijeća fakulteta ako se ne varam, a u Beogradu su se uslijed žučne rasprave na Filozofskom fakultetu potukli “student anarhista” i “student liberal” – takav je bio naslov u novinama. Prikazan je u više od 20 zemalja, između ostalog i u Litvi, Moldaviji, na Kosovu, Kanadi i SAD-u, na mjestima gdje smo se najmanje nadali. Gangster te voli sada je u festivalskoj žiži i otvara nam vrata i za duge projekte u predprodukciji jer su nas zbog velikog uspjeha filma počeli drugačije percipirati u moru produkcija. 

Radionica, Galerija Miroslav Kraljević, 2009.

KP: Koja je bila motivacija za bavljenje edukacijskim programima o kojima si i ranije govorio i kakvi su dosadašnji rezultati?

O.S.: Dio ovoga sam već odgovorio ranije. Prvotna motivacija bila je NGO-ima i aktivistima u što više hrvatskih gradova ponuditi neko znanje i vještine za izradu videa kao aktivističkog alata, nešto što je jako falilo kod nas. Naime, vizualna kultura bila je jako niska, a gledanje filmova na internetu tek u povojima jer je naprosto bio prespor. Uz to ide i lokalna depresija, niska motivacija da se išta može promijeniti, pretjerana migracija prema Zagrebu… pa je uvjeriti ljude da sami mogu stvarati svoje medijske sadržaje bio itekako zanimljiv i ne baš lak zadatak. Kako su u edukacijski tim dolazili novi ljudi, tako nam se ponešto promijenio i fokus. Danas nam je glavni program Škola dokumentarnog filma, koja traje 3 mjeseca, a tijekom godine radimo i nekoliko partnerskih edukacijskih programa i manjih radionica na festivalima u regiji. Mislim da radimo korisnu stvar. Naravno, uz dosta samokritike, popravljamo se po putu. Rezultati, hm… Ja se nadam da smo uspjeli barem obavijestiti ljude o mogućnostima što znači “biti medij” i ohrabriti ih da je to ustvari jednostavno. Škola svake godine generira nekoliko izuzetnih talenata kojima pomažemo da iskristaliziraju ideje i da eksperimentiraju. Film je umjetnost i pravila su tu samo smetnja. Neki viđeniji domaći autori su se kroz naše ranije radionice prvi puta ozbiljno susreli s dokumentarcem. To su prije svega Igor Bezinović i Đuro Gavran. Lidija Špegar je upisala Akademiju u Zagrebu, Sanja Marjanović u Edinburghu, a Anja Strelec, koja nam je došla s idejom na vrata, nakon završena dva laboratorijska filma Važno je zvati se Kovačević i Starci upravo s Tomislavom Jukić završava profesionalnu srednjemetražnu produkciju Hudo vreme. Mnogi su ostali u video produkciji ili se vrte oko filma kao PR-ovci ili festivalski producenti… 

Radionica, Novi Sad, 2009.

KP: Kako je došlo do suradnje s Liburnia Film Festivalom, jedinim festivalom posvećen hrvatskom dokumentarnom filmu?

O.S.: Festival je 2003. godine osnovao Igor Bajok, koji živi u Ičićima i tada je bio aktivan u udruzi Moji Ičići, pa se za ta imena vežu počeci festivala. Namjera mu je bila donijeti neki kulturni sadržaj u svoje mjesto, pa je najlakše bilo nabaviti domaće dokumentarce i prikazivati ih sumještanima. No, s obzirom da ga energija nije napuštala, festival je počeo rasti, posjećenost je bila veća iz godine u godinu, a kako je i hrvatska dokumentarna produkcija napredovala, tako je i festival sadržajno bolji. Na zadnjem, 11. izdanju, koje je trajalo 5 dana, prikazano je 25 filmova, od toga 18 u konkurenciji za glavne nagrade (najbolji film, nabolja režija, najbolja kamera, najbolja montaža, najbolji sound design i nagrada publike) plus još nekoliko filmova u konkurenciji za najbolji regionalni film. Imali smo dvije radionice i jedan masterclass, 5 članova međunarodnog žirija i ukupno oko 60 gostiju, ne samo autora, već i festivalskih selektora iz regije. Broj posjetitelja projekcija popeo se na 3000, dok je ukupno s glazbenim programima i afterima, to oko 4000 ljudi. Priča sa mnom i Restartom ide nekako ovako – na 3. LFF-u 2005. sam s Fade In-om radio radionicu, na 4. sam u programu imao film Hrvatska (k)raj na zemlji, a godinu poslije su me zvali da budem selektor festivala. U 2007. kad je osnovan Restart, postali smo partneri festivala, a od 2012. godine i službeni organizatori i to na poziv Igora Bajoka koji se pokušao malo odmoriti. Ali mislim da nije uspio… 

Planovi za iduću godinu su festival dovesti na razinu regionalno važnog mjesta za hrvatski dokumentarni film, nabaviti ozbiljnije pare za nagrade i kao goste dovesti barem 20 festivalskih selektora iz cijelog svijeta te na taj način otvoriti put hrvatskom dokumentarcu u svijet.

Solar Cinema, Rijeka, 2010.

KP: Gotovo da nema posla na području filma u kojem nisi radio – od organizatora, voditelja radionica, poslova odnosa s javnošću, distributera, producenta… Koje ti je od ovih polja bilo osobno najizazovnije i u kojem poslu najviše uživaš?

O.S.: To je manija čista. Ja sam započinjao raditi stvari ili jer su mi bile uzbudljive, kao što su odnosi s javnošću ili one za koje sam mislio da ih treba napraviti jer ih nitko ne radi, kao što je npr. distribucija dokumentaraca. Još uvijek radim sve pomalo, u nekom trenutku nešto više, nešto manje, ali još uvijek volim to što radim. To nefokusiranje može biti kontraproduktivno za određene stvari, ali na svu sreću radim sa sjajnim ljudima u Restartu i na festivalima, pa možemo zajedno pridonositi jednoj zajedničkoj priči.

KP: Također, redatelj si dokumentarnog filma Nabij koji je u predprodukciji. O čemu film govori i kada ga možemo očekivati?

O.S.: E kad bi to znao, bio bi Einstein. Nisam ja nikakav redatelj. Imao sam ideju za dokumentarac koju nikad nisam do kraja razvio. Još uvijek se kuha u mojoj glavi i traži neko vrijeme da se napravi. Završit ću ga jednom, sigurno, samo ne znam kad.

Naslovna fotografija: Radionica, Hrvatska Kostajnica, 2004.

Za razliku od tradicionalnog načina podučavanja filma koji je proces razlagao na odvojene faze i postupke, u Restartovoj Školi stvaranju filma pristupa se kao cjelovitoj djelatnosti. Cijeli program organiziran je kao organski sustav koji polaznike uči vještinama potrebnim za stvaranje dokumentarnog filma: osnovama snimanja, montaže slike i zvuka, produkcije, dramaturgije i režije.

Važan prostor odvojen je za razgovor i analizu ambicioznijih filmskih ideja polaznika, a tjedno će biti analizirani strani i domaći dokumentarni filmovi. Gostujući autori objasnit će polaznicima kako su nastali neki od njihovih najuspješnijih radova te koje bi greške valjalo izbjeći.

Polaznici će tijekom tri mjeseca raditi na dokumentarnom filmu kroz seriju posebno osmišljenih vježbi, a završna vježba ujedno je i kratki dokumentarni film. Po završetku Škole Restart laboratorij producirat će najuspješnije ideje uz stručnu pomoć i individualni mentorski rad.

Redovni Restartovi tutori Škole dokumentarnog filma su Ana Hušman, Nebojša Slijepčević, Oliver Sertić i Igor Bezinović. Posebna predavanja odnosno vježbe održat će snimateljica Dinka Radonić, producentica Vanja Jambrović, tonski snimatelj i dizajner zvuka Davor Tatić te montažer Vladimir Gojun. Gostujući su potvrđeni tutori nizozemski redatelj John Appel, češki redatelj Filip Remunda i srpski redatelj i producent Boris Mitić.

Rok za prijave je 2. rujna, a prijavnica i osnovne informacije nalaze se na službenoj stranici Restarta.

Izvor: Restart