U organizaciji portala za kulturu SEEcult.org, 22. lipnja u Magacinu u Kraljevića Marka u Beogradu, održana je tribina o arhiviranju i digitalizaciji produkcije u području kulture i umjetnosti, s posebnim osvrtom na poziciju i perspektive očuvanja povijesti nezavisne scene. Tribinu je otvorio Igor Knežević iz poduzeća Digital Archiving Solutions (DASS) koje surađuje s kulturnim institucijama (knjižnicama i muzejima) na arhiviranju njihovih materijala. Kao važan problem tog procesa istaknuo je nedostupnost digitaliziranih arhiva široj javnosti. Bibliotekarka Ljubinka Gavran iz arhiva Studentskog kulturnog centra u Beogradu upoznala je prisutne s radom na velikoj arhivi SKC-a koja izaziva stalan interes korisnika (doktoranata, istraživača, studenata i umjetnika), a kojem kronično nedostaje ljudi. 

Nela Antonović, osnivačica i redateljica Teatra Mimart, govorila je o samoarhiviranju tridesetogodišnje povijesti jednog od prvih alternativnih kazališta na prostoru bivše Jugoslavije, a nastavno na problem nedostatka ljudskih kapaciteta spomenula moguću suradnju s umjetničkim akademijama čiji bi studenti za svoje diplomske i magistarske radove radili na digitalizaciji arhiva. Teoretičar umjetnosti Stevan Vuković predstavio je projekt pod radnim nazivom Levica koji realizira s umjetnikom Zoranom Todorovićem, a obuhvaća obradu obimne arhivske građe niza institucija posvećene protagonistima umjetničkih avangardi prve polovine 20. stoljeća. Miljenka Buljević i Janja Sesar iz Centra za dokumentiranje nezavisne kulture iz Zagreba predstavile su rad Centra, institucionalni okvir financiranja digitalizacije nezavisnih arhiva te nužno povećanje vidljivost potrebe samoarhiviranja organizacija nezavisne scene.

Usporedba kulturnih politika dvije zemlje ukazuje na gotovo identične probleme, iako je situacija u Hrvatskoj utoliko bolja jer Ministarstvo povremeno prepoznaje nezavisne arhive kao mjesta proizvodnje znanja. Vlada Republike Hrvatske visoko je pozicionirala očuvanje kulturne baštine u strategiji kulturnog razvitka, no proizvodnja na nezavisnoj sceni u posljednjih dva i pol desetljeća još uvijek nije prepoznata kao znanje koje je potrebno očuvati, primjereno dokumentirati te arhivirati za budućnost. S druge strane, Vlada Republike Srbije najavila je digitalizaciju kulturne ostavštine kao prioritet kulturnog razvitka, no nije osigurala preduvjete za taj proces: natječaji za suvremenu umjetnost radi njenog arhiviranja ne osiguravaju značajnija sredstva, a apliciranje na natječaje za kulturnu baštinu onemogućeno je radi neispunjavanja standarda propisanih za kulturne institicije. Prije ili nakon svega, ostaje pitanje kako arhivirati živu kulturnu i umjetničku produkciju, onu koja nastaje “sada i ovdje” te što s arhivima nakon digitalizacije.

Tribina je održana u sklopu Abecede nezavisne kulture, projekta dokumentiranja i predstavljanja kulturnih i umjetničkih praksi u regiji koji uz potporu Balkanskog fonda za umjetnost i kulturu (BAC) zajednički provode SEEcult.org, Kulturpunkt.hr i Booksa.hr.

U sjećanjima generacija koje su odlazak u kino doživljavale ne samo kao puku zabavu, već i kao svojevrstan kulturni i društveni ritual, prostori nekih od tih kina ostali su zabilježeni kao mjesta znatnog stupnja društvenosti, a ujedno i mjesta stjecanja kulturnih kompetencija prema nešto manje formalnim osnovama od onog koje je tzv. visoka kultura nudila kroz svoje institucije. U ovim kinima gledali su se i razni opskurni žanrovski filmovi, kao i mnogi filmovi B i C produkcije koji nisu stizali do festivala, a rijetko su se mogli vidjeti i na televiziji, pa su neki od tih filmova postali sredstvo međusobnog prepoznavanja gledalaca specifičnih afiniteta, kao i izvor subkulturnih matrica koje su donekle profilirale njihov odnos prema službenoj kulturi.

Niz akcija grupe autora pod zajedničkim nazivom Bioskopi: povratak otpisanih, imao je za cilj ukazati na proces nasilnog brisanja tragova materijalne kulture za koju su vezana sjećanja generacija onih koji su bili redovni posjetitelji kina. Privatizacija kina nije uključivala i obavezu novih vlasnika da ih zadrže u istoj namjeni, pa su se te zgrade počele tretirati kao objekti bez identiteta, kao puko sredstvo akumulacije kapitala. Činjenica jest da su kina takvog tipa globalno već od 1980-ih godina gubili na popularnosti u odnosu na nova multipleks-kina sa nizom pratećih sadržaja, i da je teško naći način za njihovu ekonomsku rentabilnost, ali to ne znači da ih treba otpisati i da im se ne može naći neka druga namjena koja bi bila u skladu sa poviješću njihovih programa. Upravo na to ukazuju javne geste grupe aktivista koji vraćaju te kino-dvorane u polje rasprave.

Foto-dokumenti Srđana Veljovića nastali su na samom kraju višedesetljetnog rada kina Partizan, krajem ljeta i početkom jeseni 2005, i to u vrijeme kada je u njemu, u okviru Belefa, izvođen kazališni eksperiment redateljice Ane Miljanić, u tradiciji post-dramskog teatra, ukazujući na potencijale takvih prostora za alternativne forme djelovanja u polju kulture. Jedino službeno porno kino u gradu, koje je u neka prethodna vremena bilo fokusirano na kung-fu filmove, tih je dana ustupio je prostor za dva rada u kazališnom mediju, kao i instalaciju tri likovna umjetnika, jedan interaktivni performans koji je koristio sredstva televizijskih i direktnih internetskih prijenosa i jedan dokumentaristički video na temu pornografije. Nakon toga, kino prosto vraćeno svojoj prethodnoj namjeni, da bi dvije godine kasnije bilo prodano, ugašeno i zaključano. U radu Srđana Veljovića predstavljeni su karakteristični detalji interijera i atmosfere prostora koju je Ana Miljanić u svom radu dobro iskoristila.

Film Vuka Savića nastao je sedam godina kasnije, u produkciji Akademskog filmskog centra Doma kulture Studentski grad, i prikazao je stanje nakon privatizacije. Nekadašnje kino u to vrijeme već igra ulogu prostora u koji su se slili tokovi ulične prodaje garderobe i druge robe široke potrošnje. To nije šoping centar, već sirotinjski bazar pod krovom kina, u kojemu sve izgleda kao sredinom devedesetih godina. Central, dakle, više nije kino, a ipak nije ni funkcionalni trgovački objekt, već nešto što čeka pravu namjenu, i djeluje kao da se vrti u limbu stalne privremenosti, u kojoj se nalaženje adekvatne namjene za njega stalno odlaže. Tu sliku upotpunjuje i životna priča nekadašnjeg kino operatera Beograd filma, koju iznosi u ambijentu nekadašnje projekcijske kabine kina, u koju je snimateljsku ekipu uveo u svojoj trenutnoj funkciji zaštitara, na osnovi koje je koristi u osobne potrebe.

Izvor: SEEcult