Riječka promocija dio je šire turneje koja uključuje i Beograd, Novi Sad, te Zagreb, a ovu postaju organizira udruga Drugo more, u okviru programa Refleksi.

U najavi događanja Škart je opisan kao kolektiv koji djeluje “unutar i oko postojećih hijerarhija svijeta umjetnosti i svakodnevnog života, radeći u suradnji s marginaliziranim skupinama, nevladinim organizacijama i antiratnim pokretima. Škartovo razumijevanje umjetničkog djela je fluidno i zasnovano je na odnosima. Bez obzira na medij – poezija, vez, grafički dizajn, zbor ili radijsko emitiranje – osnovna karakteristika Škartovih umjetničkih istraživanja je samoorganizacija, temeljena na stvaranju otvorene i pristupačne infrastrukture za zajednički život. Takav pristup ključan je za sve razine njihovih aktivnosti, od uličnih akcija do sudjelovanja na Venecijanskom bijenalu arhitekture.”

Knjiga koja bilježi tragove umjetničke prakse Grupe Škart od devedesetih godina do danas sadrži razgovore s članovim kolektiva, kao i zbirku slika, pjesama, crteža te novih tekstova Zdenke Badovinac, Branislava Dimitrijevića i Milice Pekić. Na promociji u Rijeci predstavljaju je Škartovi osnivači, Dragan Protić i Đorđe Balmazović, te urednica knjige, nezavisna kustosica Seda Yildiz.

Slične radionice ŠKART je prvi put provodio tijekom rezidencijalnog boravka u Koruškoj galeriji likovnih umjetnosti 2015. godine. Cilj tog programa bilo je obrazovanje kroz umjetnost, odnosno kako umjetnost približiti ljudima, a na njemu je sudjelovalo desetak osoba različitih životnih dobi, među kojima i nekoliko umirovljenika. “Naš predlog je bio da zajedno analiziramo slike, da ih čitamo i potom rekonstruišemo, odnosno da svako predloži svoju verziju slike služeći se jednostavnim tehnikama i sredstvima. Kao završni proizvod svako je napravio malu scenu, malo lutkarsko pozorište, sa motivima odabranih slika, ali sa ličnom interpretacijom. Takvo rasčlanjivanje i rekonstruisanje slika smo nazvali demistifikacija umetnosti“, kaže Dorđe Balmazović, jedan od članova ŠKART-a.

Balmazović također tvrdi da svijet danas postaje konzervativniji no što je bio prije, a promjene idu na gore umjesto na bolje. “U jednom trenutku ideje modernizma i progresa su se udaljile od ljudi i danas deluju udaljenije nego pre 50 godina. Savremena umetnost sve više postaje elitna i sve udaljenija od ‘običnih’ ljudi, pa samim tim i starijih”. Isto se moglo zaključiti i u razgovoru s Cecilijom i Barbarom Lovrenčić, korisnicama Doma za starije koje su sudjelovale na radionicama. Osim sadržajno, starijim osobama je zbog teškoća u kretanju i fizički otežan pristup muzejima i kulturnim aktivnostima, zbog čega je jako važno da one na neki način “dođu k njima”. Osim što se nalazi u neposrednoj blizini MSU-a, suradnja s domom Sv. Ana vjerojatno je bila praktična i zbog njihovih drugih aktivnosti. Korisnici tamo imaju mogućnost sudjelovati u aktivnostima kao što su keramička radionica ili radionica modelarstva i maketarstva, a dom također ima svoj pjevački zbor koji održava jednotjedne probe i izvodi filmsku i drugu glazbu koje je bila popularna kad su članovi zbora bili mlađi.

Približavanje kulture osobama treće životne dobi aktivnost je kojom se pojedinačno bave određene organizacije. U sklopu projekta 55+ Montažstroj je održavao kazališne radionice s osobama starijim od 55 godina, a iz tih radionica nastala je istoimena, višestruko nagrađivana kazališno-dokumentarna predstava. Na festivalu Ekstravagantna tijela: Ekstravagantne godine 2013. godine nastupao je Zbor pritužbi, zbor starijih građanki i građana koji je na melodije evergreena pjevao stihove kreirane od pritužbi i problema s kojima se starija populacija obično susreće. U Rijeci se dostupnošću kulturnih sadržaja svojim članovima bave različiti klubovi umirovljenika okupljeni pod imenom Penzići Rijeka, a oni su, prema riječima njihova koordinatora Petra Nikolića, “na sasvim zadovoljavajućoj razini”. Sve kulturne ustanove s kojima su htjeli uspostaviti suradnju izašle su im u susret s nižim cijenama ulaznica ili programima koji se odnose posebno na umirovljenike.

Nikolić ipak navodi kako je volja njihovih članova za takvim sadržajima većinom vrlo upitna. “U odnosu na broj umirovljenika u Rijeci (38 000), jako mali postotak posjećuje kulturne ustanove. Interes za iste je stalan, međutim nije velik. Mi imamo populaciju umirovljenika koji nam se redovito odazivaju na razne programe iz područja kulture, međutim, to je, čini se, zatvoren krug i jako mali postotak ukupnog broja članova”, ističe. Tu naravno ponovno dolazimo do početnog problema, odnosno kome su kulturni sadržaji uopće namijenjeni. Fokus djelovanja, prvenstveno edukacije, najčešće je okrenut mladima ili čak djeci, dok se ovu višestruko diskriminiranu skupinu najčešće zanemaruje. Balmazović je također naglasio kako je s djecom izuzetno važno raditi zato što je to ulaganje u budućnost, no rad sa starima je jednako važan jer je naša dužnost da, ako imamo mogućnosti, bar pokušamo olakšati im starost i učiniti je zanimljivom.

Sudionici radionica Re-konstrukcija slike u početku su bili skeptični, ali su se kasnije ohrabrili i slobodno iznosili tumačenje i svoje doživljaje slika. Balmazović kaže da nisu bili sigurni hoće li i kako ljudi prihvatiti njihove prijedloge, ali tijekom rada su se zainteresirali i njihov odnos počeo se razvijati, a broj sudionika do kraja radionice ostao je isti. Možda je najzanimljivija upravo političnost nastalih radova. Tumačenje slika povezali su s temama iz svoje svakodnevice, stvarima koje ih okružuju, a u njih su učitali i probleme radnica Kamenskog, probleme patrijarhalnog društva, neravnopravnosti žena, probleme opresije koju provodi crkva i slično.

Cecilija Lovrenčić rekla je da u početku nije znala što može od radionica očekivati i “da li je to baš za nju”, ali vratila se i ostala do kraja. Također smatra da bi takvih događaja trebalo biti više. Balzamović je istaknuo kako je tijekom rada gospođa Barbara rekla da nikad nije razmišljala o slikama. Ako bi joj se neka svidjela, stavila bi je na zid, ali sad prvi put razmišlja što je na njima i zašto. “To bi otprilike bila srž naše namere, da razmišljamo o slikama tokom rada. Umetnost, šta god da podrazumevamo pod tim pojmom (ima mnogo tumačenja), može da nam ulepša život i učini ga dostojanstvenijim. Za to nikada nije kasno”, zaključuje.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Razgovarajući i analizirajući djela iz muzejskog fundusa, polaznice i polaznici predložili su svoje interpretacije, koje su nerijetko izlazile izvan alegorijskog karaktera samih slika, i odnosile se i na neka politička pitanja današnjeg vremena. Na temelju interpretacija i zamišljene radnje, izvedene su malene kartonske diorame, nalik lutkarskom kazalištu. U diorame su, u stripovskoj maniri, uključeni i zamišljeni dijalozi među likovima na slici. Za izvedbu diorama korišteni su jeftini, ponekad i odbačeni, lako dostupni materijali.

Za vrijeme otvorenja izložbe, 15. prosinca od 17 sati, sudionice i sudionici radionice, Cecilija Lovrenčić, Jozefina Mešić, Ružica Kanđera, Dobrila Đaković, Marija Katalenić, Danica Vanječek, Stefanija Sodić, Anka Branišelj, Josip Križmanić, Franjo Drobnjak, Barbara Lovrenčić i Cecilija Novosel podijelit će svoja tumačenja slika s publikom, uz nastup iznenađenja. Intervenciju grupe Škart “Re-konstrukcija slike” u Zbirkama u pokretu možete pogledati do 11. siječnja.

Kolektiv ŠKART osnovala su dva studenta Arhitektonskog fakulteta u Beogradu 1990. godine. U vlastitom radu, koji uglavnom na neočekivane načine povezuje poeziju, dizajn (i vizualne umjetnosti) s “arhitekturom ljudskih odnosa”, odnosno načinima suradnje i komunikacije među ljudima, ŠKART kroz niz radioničkih formata razvija poseban odnos s publikom. Za vrijeme rezidencijalnog boravka u Koruškoj galeriji likovnih umjetnosti 2015. godine osmislili su radionicu koja se temelji na stvaranju privremenih i nerijetko neočekivanih, ali uvijek ravnopravnih odnosa između građana starije životne dobi i svijeta i institucija umjetnosti. Tu su metodu prilagodili kontekstu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti i korisnicima Doma za starije osobe sveta Ana.

Kustosica je Jasna Jakšić.

Alternativni hor i orkestar – Horkestar okuplja amaterske zborske pjevače i orkestar. Osnovani su u jesen 2000. godine, kada je grupa Škart pozvana predstaviti svoju samizdat-akciju tvoje govno – tvoja odgovornost u Centru za kulturnu dekontaminaciju u Beogradu. Tom su prilikom trebali oformiti poseban zbor radi izvođenja pjesme Arsena Dedića. Slušatelji radija B92 pozvani su na audiciju koja zapravo nije ni održana jer su svi prisutni primljeni bez ikakve provjere sluha. Tako je pod imenom Horkeškart postojao od 2000. do 2006. kada po izlasku osnivača – grupe Škart, mijenja ime u Horkestar. Zbor je usmjeren na ispitivanje mogućnosti muziciranja, bavljenje različitim vidovima društvenog aktivizma, samoorganiziranja i samofinanciranja.

Prvih godina postojanja sastav su vodili profesionalni dirigenti Ljiljana Santovac, Ljiljana Danilović-Cincarka i Zoran Petrović, od 2003. dirigentice su bile Marija Balubdžić, Dragana Aleksić, Svetlana Novaković i Marija Jocić. Orkestar je pod vodstvom Nenada Matekala, a čine ga Marija Nikolić, Miloš Vlalukin, Ivan Tomić, Vojislav Davidović, Matija Medenica i Jovana Bobić.

Repertoar Horkestra sastoji se od revolucionarnih i radničkih pjesama, pjesama komponiranih na stihove Vaska Pope, Arsena Dedića, Stanislava Vinavera, Duška Radovića i drugih poznatih autora, te autorskih pjesama članova zbora. Svoj su program iz domene kulturnog aktivizma izvodili po seoskim školama, u izbjegličkim kampovima, u Muzeju savremene umetnosti, na festivalima, u parkovima, na ulicama… Široj javnosti postali su poznati 2006. godine poslije pokretanja akcije Nazad, kada su izveli istoimenu pjesmu pred Rektoratom Univerziteta u Beogradu, Patrijaršijom SPC, Vrhovnim sudom i Vladom Srbije kao “direktnu kritiku nataloženih nazadnih pojava u društvu i institucija koje ih stvaraju ili makar ne sprečavaju”.

Proslava petnaestogodišnjice Horkestra održat će se 6. veljače u Domu omladine Beograda, a uz Horkestar nastupaju Daniel Kovač, Boris Mladenović, Ah Ahilej, Grupa Kao Takva, Vladimir Živković i Duška Rajković (VIS Limunada), Dunavski Buzukije, te zborovi Prrroba, Praksa iz Pule i dječji zbor DF.

S obzirom da je broj polaznika ograničen na neodređen broj između 12 i 18, zainteresirani za radionicu trebaju se prijaviti na adresu elektroničke pošte.

Tema radionice je Biskupovo ljubavno pismo i za početak je važno da smislite nešto (što god hoćete) što bi na jednom komadu papira jednostavno vizualno predstavilo ljubavno pismo jednog biskupa. Pri tome bez predrasuda i ograničenja razmišljajte o ljubavi, koja može imati različite predznake, slojeve, značenja…

Radionicu će voditi grupa Škart, osnovana 1990. godine u Beogradu, koja se u svom radu primarno bavi poezijom, dizajnom, a i drugim stvarima koje se mogu podvesti pod arhitekturu ljudskih odnosa. Svoj su rad predstavljali po cijelom svijetu, a svugdje gdje su bili drukčije ih pamte jer pjevaju, pišu, crtaju, grade, a priča se i da snimaju film. 

kada me je Antonija upitala bih li za Kulturpunkt pisao o vašoj novoj zagrebačkoj izložbi u Showroomu Galerije Nova, i to za rubriku Kulturoskop, pa još pod egidom “Kritika”, objeručke sam prihvatio, ali ne znajući pravo u što se upuštam. Jer, nezgodno je to što komplicirana riječ “kritika” valjda podrazumijeva kritiziranje, odnosno vrednovanje, ili u najmanju ruku kritičko mišljenje, to jest objektivno raščlanjivanje subjekta kritike. Ne promislivši dobro o Antonijinom upitu, zapravo novinarskom zadatku, mnogo prije pisanja našao sam se u nebranom grožđu, već onog trenutka kada je telefonski razgovor završio, a s druge strane veze čulo se “bip-bip-bip”. Vas dvojica vjerojatno se pitate u čemu je uopće problem. Pa u tome što nije nimalo lagan zadatak pisati o temi prema kojoj ni uz najbolju volju ne možeš imati nikakav objektivni odmak. Teško je i nezahvalno, a možda i nepotrebno, podvrgnuti kritici umjetnički opus koji je na mene u ljudskom i stvaralačkom smislu utjecao kao malo koji; i to do te mjere da, promatrajući svakodnevno razna djela u domeni dizajna, radove Škarta najčešće uzimam kao jezičac na vagi procjene o tome je li nešto zaslužilo pozornost ili ne. Nije uopće bitno je li riječ o “dizajnu vizualnih komunikacija”, “vizualnoj umjetnosti”, “novim medijima” ili bilo kojoj drugoj ladici u koju se stvaralaštvo najčešće nastoji strpati, bitno je da je djelo preda mnom iskreno, hrabro, estetski uzbudljivo i svjesno vremena u kojem je nastalo, što su sve karakteristike koje u vašim radovima, dragi Žole i Prota, opetovano pronalazim. Uz još neke važne osobe, o kojima ćemo drugom prilikom, vaši su me radovi naučili da zaista nije od presudnog značaja kako ćemo nazivati područje u kojem djelujemo, sve dok to što radimo, radimo dobro — u etičkom, estetskom i spoznajnom smislu. Vidjevši po prvi put uživo, na vašoj beogradskoj izložbi Škart: poluvreme, radove poput Tuga, Kupona ili Našeg govna, naše odgovornosti, nastale na teškim mjestima u teškim vremenima, shvatio sam da nema opravdanja za nečinjenje, za ćutanje, te da je poezija početak i kraj svakog istinskog političkog djelovanja, koje ne mora biti ni dogmatično, ni oportuno, niti mistificirano nedodirljivošću “društvenih” institucija. S druge strane, ti radovi su mi pokazali i da dizajn, ako ga dovoljno široko shvaćamo, ne mora biti produžena ruka marketinške industrije, pa se i u tom kontekstu jedan čovjek može obraćati drugom, a ne prodavač kupcu ili proizvođač potrošaču.

Razumjet ćete, dakle, Prota i Žole, zašto mi o vašoj tekućoj izložbi nije lako pisati, jer ju nisam posjetio samo zbog intelektualnog izazova, nego zato što je ljekovita. Zvuči čudno, ali ona mi je trebala kao što dugogodišnjem plućnom bolesniku, kojeg muči permanentni kašalj, trebaju antibiotici ili prestanak pušenja. Ipak, vjerujem da vam nije teško zaključiti zašto je vaša izložba ljekovita sada i ovdje, te kako sam znao da će ona biti takva prije nego što sam ju uopće vidio. Da, drugovi moji, to je stoga što vaš rad i vaša prisutnost okupljaju ljude koji u ovim balkanskim gudurama nisu još posve izgubili zdrav razum i sposobnost suosjećanja s drugima, ljude koji još uvijek osjećaju barem minimum odgovornosti za stanje u kojem se nalazimo, tj. za njegovo nadilaženje, ljude koji znaju da u njihovom susjedstvu postoje srodne duše, ljude koji se ne boje govoriti i misliti, pjevati i ljubiti, ljude koji uopće nisu uplašeni ili se teže od straha osloboditi, a vi, vi ste među najzaslužnijima što se ti ljudi nisu sasvim raspršili i nestali. Zbog toga sam znao da će vaša izložba na mene ljekovito utjecati, zato što ću na njoj sresti takve ljude. I to ne samo prilikom otvaranja, tijekom našeg međusobnog javnog razgovora (na kojem je bilo toliko ljudi da je Showroom pucao po šavovima, a radost se vidjela na svim licima), nego i svakog idućeg posjeta, pa makar u galeriji bio potpuno sam. U Migrantskim mapama koje ste iscrtali razgovarajući s izbjeglicama u azilantskom centru u selu Bogovađa, u blizini Valjeva, zabilježeni su odjeci ljudi koje bih volio upoznati. Ove mape su poput magičnih predmeta koji skrivaju djeliće duša vaših sugovornika, a njih se put po bespućima Bliskog istoka i Balkana može gotovo uživo pratiti, kao da se figurice koje predstavljaju ljude pomiču dok ih promatramo. Izbjeglice već dugo nemaju što izgubiti, a mi prema kojima bježe možda ćemo jednom ponovno biti u njihovoj koži — to je ono što nas povezuje. Međutim, fascinantno je što u projektima poput Migrantskih mapa svi ti gubici ne navode na destrukciju, nego upravo suprotno: na kreaciju. Sjetio sam se sada jedne nedavne anegdote. Moje dvije prijateljice provele su određeno vrijeme volontirajući u izbjegličkim kampovima i azilantskim centrima. Očekivano, vratile su se u Zagreb s potresnim pričama. Na primjer, igrajući se sa šestogodišnjim dječacima iz Sirije i Afganistana shvatile su da je njihova omiljena zabava izrađivati od papira oružje u rasponu od AK-47 do drugih pušaka kojima one ne znaju imena, ali dječaci njima iznenađujuće sposobno rukuju. Jednostavno, igre odražavaju stvarnost koju djeca žive, a ta stvarnost uznemirujuće je utjelovljena i u Migrantskim mapama, gdje su ispripovijedane priče koje drugdje ne možemo naći. Hvala vam, drugovi, što ste ih sakupili i podijelili s nama, kako bismo bolje razumjeli patnju tih ljudi.

Nezaboravna knjiga Sjećam se, nastala u suradnji s aktivističkom i mirovnom grupom Žene u crnom, podsjeća nas da smo prije manje od četvrt stoljeća i sami, na ovim prostorima, bili suočeni sa sveopćim razaranjem. Premda to nikada ne možemo, niti bismo trebali u potpunosti zaboraviti, knjiga konstituira drugačiju antropologiju sjećanja od one koju promiču političke elite u regiji; ona pomoću dijaloga potiče empatiju i solidarnost, a ne nastavlja s monolozima na svim stranama krivih Drina, kojima su mediji u svim bivšim republikama ionako zagušeni. Mada je pitanje jesu li entiteti koje nazivamo državama ikada i bili republike u pravom, građanskom smislu riječi. Vjerojatno nisu, jer teško je u to povjerovati čitajući priče žena uglavnom iz Bosne, zemlje korjenito uništene ratom. Izvanredno je što su te priče sačuvane, a važno je i što su ukoričene u slikovitoj knjizi velikih taktilnih kvaliteta, koja bi podsjećala na osnovnoškolski spomenar kada njezin sadržaj ne bi bio takav kakav jest. Priče o spaljenim selima i gradovima, opustošenoj zemlji i prognanim obiteljima, a prvenstveno o čežnji koju različite žene osjećaju prema svome zavičaju i životima kakve su nekad živjele, priče su o onome što je bilo prije svega toga i što vjerojatno neće opet biti, i baš su zbog toga iznimno vrijedne. Oblikovanje knjige izvrsno je prožeto sadržajem i obrnuto, a rijetko se nailazi na publikaciju čiji je prelijep dizajn ujedno i jasan etički i politički čin.

Čitav niz malenih zbirki poezije u izdanju beogradskog kulturnog centra Rex podsjetio me na par zagrebačkih Pesničenja kojima sam nazočio, iznenađeno slušajući recitacije stihova koje su se opirale svakoj kanonskoj pretpostavki o tome kako bi večer poezije trebala izgledati. Poput mnogih drugih ljudi, i ja sam svojedobno napisao tucet pjesama, te naposljetku zaključio da nisu dovoljno dobre (što god to značilo) za javno objavljivanje na nekom ozbiljnom mjestu (opet, što god to značilo), pa sam ih sebično zaključao u ladicu, tj. sakrio u hard disk, da čekaju dok moje samopouzdanje ne postane onakvo, kakvo volim misliti da jest. Na Pesničenjima su nastupali ljudi koji od takvih tegoba nisu patili, a nije im bilo ni najmanje bitno jesu li njihove pjesme “dobre”, bilo je jedino važno da su njihove, a samim time i naše. Osvježilo me to davno, Močvarno Pesničenje, i bilo mi je poslije žao što je sve ostalo na tom jednom ili dva posjeta, što me nije bilo više, možda i na bini, ali nikad ne reci nikad.

Veseli me, Prota i Žole, što vaša izložba traje tako dugo, sve do potkraj siječnja, a to znači da ću stići pročitati sve izložene knjižice s Pesničenja, a možda i u neku od njih umetnuti ili naškrabati i svoju pjesmu. Zamišljam kako knjižice putuju nazad u Beograd, vi ih sakupljate, otvarate i ponovno listate (prirodno, nedostajale su vam), nalazite u njima neke nove pjesme, pa kraj njih pišete još novije, vlastite, jer tko kaže da objavljena knjiga mora biti svršena i gotova priča? Sve je to papir ili hartija kako biste vi rekli, a papir je tu da se po njemu piše ili crta — hartiju ne treba štediti, nikada ne treba šutjeti, nema ničega o čemu se ne bi moglo nešto reći.

Ostavljajući tu misao otvorenom, dragi Prota i Žole, srdačno vas pozdravljam nadajući se da se ubrzo opet vidimo u Beogradu ili Zagrebu ili bilo gdje drugdje…

Odano, vaš drug,

Bojan Krištofić”

Izložba шkart kvart otvorena je do 23. siječnja u Galeriji Nova. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Demokracija bez participacije koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

“Nije lako složiti izložbu шkart kvart, u njoj bi se svašta moglo naći: tuge za razmjenjivanje; klackalica za četvero ili čak petero; bonova za preživljavanje (trebate li bon za riječ, moć, revoluciju, orgazam ili strah?); kuvarica koje su vezle razne muške i ženske ruke; nekoliko zborova; knjižica o čudima koja se već zbivaju, o ključarskom drvetu ili o magli. U svim tim projektima grupe шkart jasna je crvena nit – zanimaju ih ljudi, otpor i bolje sutra. Za danas smo izdvojili dvije priče: onu o izbjeglištvu i onu o poeziji.  Predstavljamo Migrantske mape, knjigu Sjećam se, inicijativu Pesničenje te dijelimo шkartovu novu zbirku Ne ja, pesme za skakanje i vikanje i nadopunjeno izadnje Odabranih pesama”, stoji u najavi izložbe шkart kvart.

Herojska iscrpljenost kroz kustosku koncepciju Martine Kontošić predstavlja radove Maje Čule, Kasje Dahlberg, Katerine Dude, Mihaela Gibe i Hrvoja Hiršla: “Fenomen zagušenosti javnog prostora intenzivno komuniciranim sadržajima određuje suvremeno društvo. Određuju ga i načini na koji se samo društvo prema tom fenomenu odnosi. Prekarizacija sistema je u punom zamahu; čak i oni uspješniji, ukoliko pokušaju zadržati potpuni moralni integritet, ulaze u sve nepovoljnije odnose uloženog rada, slobodnog vremena i financijske kompenzacije. Herojska iscrpljenost djelomično je autoironijski konstrukt protagonista umjetničke scene koji se odnosi ne samo na fizičku i mentalnu iscrpljenost njenih aktera, već i na iscrpljivanje načina i prostora koji se koriste za povećanje vidljivosti umjetničkog djelovanja. Odvija se intenzivna borba za javni prostor, kako za fizička mjesta ili prostore jos postojećih kulturnih tiskovina, tako i za prostor prenošenja poruka i natjecanja za pažnju publike čija je koncentracija sve slabija”. Također, Kajsa Dahlberg će u predavanju 50 minuta u pola sata predstaviti video radove pokazane na izložbi te se osvrnuti na percepciju vremena i efikasnosti u suvremenim radnim procesima, od rada u tvornicama i skladištima do freelance zanimanja, uspoređujući i prevodeći postavke prekarne radne pozicije u produkcijski proces umjetničkog rada. 

Izložba шkart kvart je otvorena do 23. siječnja 2016. i dio je programa Estetike otpora, realiziranog uz podršku Ministarstva kulture RH. Izložba Herojska iscrpljenost je otvorena do 30. siječnja 2016. i dio je suradničkog projekta Ovo je sutra. Povratak izvorima: oblici i djelovanje u budućnosti, realiziranog uz podršku programa Evropske Unije Kreativna Evropa. 

Cilj projekta je usmjeravanje, prvenstveno mladih, na umjetnički tekst, književnost i pripovijedanje kroz dramsku formu čime potičemo njihov duhovni rast. Participirajući u ovom projektu, bilo kao sudionici u izvedbi ili kao gledatelji, djeca komuniciraju kroz umjetnost, uče sagledavati i posredovati život kroz simboličke/umjetničke forme, primaju sadržaje koji su dio zajedničkog kulturnog naslijeđa, kao i reakcija na suvremenost i sama stvaraju nove. Isto tako odgajaju se za zajedništvo, suradnju i uvažavanje što je vrijedan doprinos ovoga projekta. Projekt se razvija u tri modula: smotra dječjih kazališnih grupa, radionice dramskog izraza za djecu i odrasle, teorijski aspekt kroz formu okruglog stola.

Tema manifestacije u 2015. godini je Kazalište kao sredstvo (re)socijalizacije i integracije. Stoga uz školske, knjižničke i vrtičke dramske grupe s područja Zagreba, Siska, Pazina i Kutine, ove će godine u menifestaciji sudjelovati i dječji kolektiv Deca sa meseca iz Doma za decu bez roditeljskog staranja Vera Radivojević u Beloj Crkvi. Oni će izvesti dio svog programa, lutkarsku predstavu s dokumentarnim i živim točkama (Konačno) šarene vesti iz Bele Crkve, autorski projekt koji s djecom priprema umjetnička grupa ŠKART, Dragan Protić i Đorđe Balmazović. Uz dramske i lutkarske radionice za djecu i odrasle, održat će se okrugli stol na temu manifestacije na kojem sudjeluju Škartovci, Mario Kovač i Ivana Marijančić, te dvije predstave: Žabac i stranac Lutkarskog kazališta Svijet lutaka i Točka sabiranja skupine BADco.

Program potražite ovdje.

Pesničenje je trening aktivne poezije, nastao kao inicijativa grupe Škart 2008. godine kao pokušaj da se poezija približi publici jednim otvorenijim i neformalnijim pristupom koji svima daje mogućnost izražavanja na sceni. Pesničenje se sastoji od mjesečnih festivala poezije, kao i drugih pjesničkih, izvođačkih i edukativnih inicijativa i poetskih provokacija, kao i izdavačke aktivnosti, a sve u cilju stvaranja i isprobavanja nove i drugačije forme dijaloga između različitih kultura, socijalnih grupa i individua. Već šestu godinu za redom, Pesničenje služi kao medij za promociju novih aktera poetske, umjetničke i kantautorske scene.

Neki od sudionika Pesničenja su: Dijana Ćurković, Milan Vukelić, Dean Indžić, Marijan Čakarević, Dino Škare MC Tremens, Slobodan Ivanović, Zlatko Majsec, Jelena Nidžović, Srđan Sandić, Ivan Šamija, Davor Ivanković, Ivan Laić Đango, Vid Jeraj, Mario Kovač. 

Ulaz je besplatan, a posjetitelji će tijekom večeri moći dobiti neko od tiskanih izdanja u ediciji Pesničenja. Također, pored najavljenih sudionika i sudionica, svi koji će željeti javno čitati svoju poeziju, mogu to slobodno učiniti kao pjesnici namjernici prijavom na licu mjesta.

Moderatori događanja su Mario Kovač i Marko Aksentijevič, dok će se za glazbeni program pobrinuti DJ Mario Kovač i Babilonci.

Već i ptice na grani pjevaju o projektu čije ste rezultate mogli vidjeti i na Kulturpunktu. Ipak, valja još jednom ponoviti: projekt Criticize this! velik je regionalni pothvat s ciljem obrazovanja kritičara umjetnosti. Projekt je mladim kritičarima omogućio da u nekoliko mjeseci dobiju edukaciju kod mentora, da putuju, pišu, objavljuju kritike u javnim medijima i, naposljetku, da budu plaćeni za svoj rad. Radovi mladih kritičara izlazili su na hrvatskim, srpskim i crnogorskim neprofitnim kulturnim portalima, ali i u tiskanim medijima (srpski Danas, crnogorska Pobjeda i hrvatski tjednik Novosti). U organizaciji projekta sudjelovale su udruge iz Hrvatske (Kurziv, Kulturtreger), Srbije (Beton, SEEcult.org) i Crne Gore (Plima).

Projekt je dao priliku mladim kritičarima da pišu, ali i čitateljima da u medijima napokon pročitaju pravu kritiku. Polaznici projekta napisali su hrpu promišljenih i profesionalno uobličenih tekstova o knjigama, predstavama i izložbama o kojima bismo se inače informirali putem šturih vijesti i službenih najava.

Budući da je cilj projekta bio obrazovati mlade kritičare da budu bolji, kao i predočiti građanima njihove kritike, sama dodjela nagrade za najbolje polaznike bila je tek simbolična. S jedne strane, uspjeh svakog polaznika manifestirao se u proizvedenom kvalitetnom tekstu kao rezultatu rada, a ne u nagradi. S druge strane, nagrada za najbolje kritičare (koja se sastoji od simpatične skulpture grupe Škart i jednogodišnje suradnje s portalima uključenima u projekt) nije tek nagrada za pojedinca, nego i sreća za portale koji će surađivati s ovim autorima, i za čitatelje portala koji će i ubuduće moći čitati dobre kritike. Stoga je nagrada dodijeljena u opuštenoj atmosferi u kojoj je Dragan Protić – Prota iz grupe Škart sa zgužvanog papirića pročitao dobitnike: najbolja književna kritičarka je Nađa Bobičić, najbolji kritičar vizualnih umjetnosti Bojan Krištofić, a najbolji kritičar izvedbenih umjetnosti je Nikola Skočajić.

Nagrađeni trojac na različite je načine povezan s kritikom. Nađa Bobičić je studentica postdiplomskog studija književnosti na beogradskom Filološkom fakultetu i pisanje kritika dio je njene struke. Nikola Skočajić je, pak, student dramaturgije koji je otkrio da mu pisanje kritika pomaže elaborirati elemente izvedbe koje kao umjetnik inače ne mora elaborirati. Dakle, njegov umjetnički i kritičarski rad fino se nadopunjuju. Naposljetku, Bojan Krištofić završio je studij dizajna i radi u Hrvatskom dizajnerskom društvu, ali bavi se, između ostalog, i pisanjem recenzija stripova u dvotjedniku Zarezu. Pisanje kritika njima nije jedini posao (niti to može biti u današnjoj situaciji), ali je dio njihovog sveukupnog bavljenja umjetnošću.

A što nas čeka u budućnosti? Tijekom ceremonije, Dragan Protić – Prota održao je javnu probu: natjerao je sve prisutne da sudjeluju u glazbenoj izvedbi Albaharijevog slogana “Šta zna šta, šta je šta”. Dio publike pjevao je cijeli stih, dio je izgovarao “Šta, šta”, a pet “sretnica” je pjevalo dionicu soprana. Publika je neuspješno i tromo lovila ritam, sirote sopranistice su mukom održavale visoki C, maestro Prota je strogo mahao rukama i prekidao nesavršene izvedbe, a konačni rezultat je djelovao kao da je ispao iz Šijanovog filma. Cinična Albaharijeva dosjetka i nespretna izvedba mogli bi nas navesti da odmahnemo rukom: šta znamo šta, a i da znamo, pa šta? Ipak, što jest, jest, ovaj projekt je potaknuo skupinu mladih ljudi da se bave pisanjem kritika i otvorio je kanale za objavljivanje njihovih tekstova. Stoga se imamo pravo nadati da nas u budućnosti od mladih kritičara očekuje još “štošta”.