Piše: Marko Lucić

Fawwaz Traboulsi je libanonski povjesničar, aktivist i novinar, koji je 7. prosinca u sklopu Human Rights Film Festivala i Booksine Revije malih književnosti, odnosno programa Sjedinjene Države Levanta, održao na Filozofskom fakultetu predavanje pod naslovom Građanski rat i sjećanje.

Traboulsi predaje političke znanosti i povijest na Američkom sveučilištu u Bejrutu. Bio je gostujući profesor u Americi (New York, Michigan, Columbia) i u Beču. Među njegovim se knjigama za čitatelje koji ne znaju arapski ističe ona o novijoj povijesti Libanona (A History of Modern Lebanon, 2007, 2012), prva na tu temu nakon 1964. godine. Traboulsi je prevodio djela Gramscija, Marxa, Edwarda Saida i Johna Reeda na arapski jezik. Jedan je njegov tekst preveden na hrvatski jezik. Urednik je časopisa Bidayat, čiji su nastanak rane 2012. godine potakli nemiri u arapskom svijetu, prepoznati od uredništva Bidayata kao dio “tekuće borbe za (…) društvenu i ekonomsku pravdu, vođene vrijednostima jednakosti, slobode i humanizma, kao i uvažavanjem etničke, rodne i kulturne različitosti”. S djelatnim pogledom na suvremenost Libanona i arapskog svijeta, Traboulsi je pristupio i predavanju o sjećanju na libanonski građanski rat (1975. – 1990.), u kojemu je ocrtao svoj prijedlog načina suočavanja s mučnom libanonskom prošlošću na tragu sprečavanja budućih sukoba, ali i dalekosežnijeg osvješćivanja društvenih odnosa.

Traboulsi u svom predavanju polazi od tročlane tipologije pristupa kolektivnom sjećanju, koja se sastoji od memorije, zaborava i amnezije. Između memorije i zaborava granica je porozna, jer nitko se ne može svega sjećati, pa onda nečiji (društveni) kapacitet za sjećanje definira i prostor mogućeg izabranog zaborava. Drugačije je kod amnezije, kada vanjska prisila ili odviše snažna trauma čine sjećanje, pa tako i voljni zaborav, nemogućima. Društvene snage u suvremenom Libanonu nisu, po Traboulsiju, niti načele, a kamoli iscrpile svoj kapacitet za sjećanje na građanski rat jer se o njemu jednostavno šuti. Jedini službeni, tanak narativ o ratu jest tumačenje rata u glavnini kao sukoba Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO-a) s domaćom vojskom i paravojskom maronitskih kršćana, dakle kao vanjske agresije – iako se PLO povukao iz Libanona još 1982., a rat je trajao narednih osam godina.

Druga je prisutna perspektiva postavljanje pitanja “što se dogodilo” i naglašavanje nepostojanja institucionalnog (političkog, znanstvenog) odgovora na to pitanje. Treći, dominantan narativ efektivno izbjegava bilo kakva pitanja o građanskom ratu. “Ne postavljajmo pitanja o tome što se desilo, pitajmo što možemo učiniti”, pri čemu je odgovor na potonje pitanje građevinsko-poslovni: Libanonu, a pogotovo Bejrutu, trebalo je nakon rata vratiti predratnu slavu tzv. libanonskog zlatnog doba, kada su se na bejrutskim plažama ispijali kokteli, djevojke slobodno fotografirale u kupaćim kostimima, a razglednicu uokvirivao novoizgrađeni obalni skyline. To je, prema Traboulsiju, slavljenje predratnog liberalnog kapitalizma u suvremenom neoliberalnom kapitalizmu, čiji je eksponent bio i Rafiq Hariri, svojevremeni premijer i građevinski tajkun ubijen 2005., iste godine kada se sirijska vojska, koju je predsjednik Franjiyeh pozvao početkom rata, povukla iz Libanona. Libanonski građanski rat se time zaokružuje, s nepromijenjenim uvjetima koji su, prema Traboulsiju, do njega i doveli.

Naime, Traboulsi formulira pitanje suočavanja s prošlošću na sljedeći način: “Čega se trebamo sjećati, a što trebamo zaboraviti?” Uvriježeni odgovor koji civilne organizacije pod kapom Ujedinjenih naroda daju na prvi dio pitanja, sadržan u operativnom konceptu “tranzicijske pravde”, prema Traboulsiju nije primjeren. Pomna katalogizacija žrtava i javna moralna satisfakcija njihovim obiteljima neće, sami po sebi, učiniti ništa po pitanju sprečavanja budućih sukoba niti prevladavanja prošlih, a izgradnja nekakvog “pomirbenog” kolektivnog sjećanja, čemu ove inicijative smjeraju, osuđena je na neuspjeh bez uporišta u postojećim društvenim snagama. Zaboravimo nasilje, kaže on – moramo se sjećati uzroka sukoba, a oni se uvelike kriju u nejednakosti, odnosno u naličju “zlatnog doba”.

Deseto poglavlje Traboulsijeve povijesti modernog Libanona nudi obuhvatan narativ o predratnom kapitalizmu i paralizi političkog sustava pred zahtjevima integracije siromašnih masa u ekonomiju temeljenu na nabujalom uslužnom sektoru i financijsko-trgovačkom kompleksu koji je sebi podredio proizvodni sektor i socijalnu sigurnost izbacio iz jednadžbe. Ono što bi trebalo oteti zaboravu je činjenica da je ratu prethodila društvena kriza obilježena prosvjedima sindikata i slijepim držanjem sektaških elita za svoje privilegije u “monopolističkom laissez-faire” kapitalizmu. Također, podrška libanonskih Muslimana PLO-u uvijek je bila povezana s njihovim podređenim ekonomskim i društvenim položajem, odnosno lijevim programom. Tih su se godina, oko prijelaza šezdesetih u sedamdesete, poljoprivrednici borili za uključenje u socijalni i zdravstveni sustav, urbana srednja klasa za veće i ujednačenije plaće bez obzira na religijski predznak visokoškolske institucije na kojoj su se obrazovali, a svatko za ono što do danas u Libanonu ne postoji – funkcionalnu državu.

To što su religijske grupe korespondirale sa zaraćenim stranama u sukobu tek je posljedica vladavine sićušne manjine onim prije spomenutim financijsko-trgovačkim kompleksom čiji su učinci bili izvan kontrole. Vodstva religijskih grupa u zaštiti svojih privilegija nisu prezala od pozivanja stranih vojnih sila na libanonski teritorij, niti od uvlačenja svoje izborne baze u rat koji se razvijao svojom logikom masovnih ubojstava, osvetničkih pohoda i bijega u okrilje svoje religijske grupe. Međutim, u osvit rata, kada je u Bejrutu bilo 40 do 50 tisuća neuseljenih luksuznih stanova, jedan je “crveni pop”, nadbiskup grkokatoličke crkve u Bejrutu Grégoire Haddad, izrekao sljedeće mračno predskazanje: “ako se opet govori o liberalnoj ekonomiji u kojoj jaki iskorištava slaboga, ako je riječ o prosperitetu sićušne kapitalističke manjine i buržoaskog društva, ako će se Libanonsko Čudo (onovremeni naziv skovan za rast uslužne ekonomije u Libanonu, op. au.) nastaviti izražavati kroz improvizaciju, aproksimaciju, nedostatak anticipacije, nevidljive prihode i neoporezivi povrat na investicije, ako ćemo naposljetku imati Libanon privilegirane nekolicine, onda ćemo brzo vidjeti kako sigurnosti većine prijeti najteža opasnost i suočiti se s katastrofom od koje se Libanon neće oporaviti”.

Jedini je problem s ovakvim pristupom kolektivnom sjećanju što uzroci, trajektoriji i posljedice rata, o čemu se ovdje govori, nisu predmet sjećanja, nego povijesnih znanosti, a obrade čak i na toj razini u Libanonu nedostaje, pa je time pogotovo nejasan mehanizam javnog formuliranja kolektivnog sjećanja na ovom tragu. No, u svakom je slučaju jasno da se Traboulsijev skicirani put, ako već ne projekt rekonstrukcije kolektivnog sjećanja, ne zaustavlja na saniranju posljedica sukoba, jer rat je ovdje shvaćen kao simptom, a ne kao početak i kraj problema. Isprva pomalo mračno ustvrdivši da neki problemi jednostavno nemaju rješenja, na kraju svog predavanja Traboulsi se pozvao na Princip nadu Ernsta Blocha, odabravši u dihotomiji nade i sjećanja ovo prvo.

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Održava se petnaesti po redu Human Rights Film Festival u sklopu kojega je najavljen poseban dio programa posvećen državama Bliskog istoka pod nazivom Sjedinjene Države Levanta. Sam naslov cilja na sve nesuvisliju unutarnju (a i vanjsku) politiku najmoćnijeg svjetskog hegemona, Sjedinjenih Američkih Država, što je dovelo do stanja da je moguće, barem kao provokaciju, spojiti njegovo ime u sintagmu s poslovično kaotičnim Bliskim istokom. U sklopu navedenog programa, u fokusu su zemlje Levanta, u ovom slučaju Irak, Sirija, Palestina, Jordan i Libanon, dakle redom države zahvaćene dugogodišnjim sukobima. U Siriji sukob je počeo arapskim proljećem te praznim prostorom koji je nastao nakon povlačenja režimskih snaga, a traje još i danas (iako je tzv. Islamska država manje-više poražena), Irak je u problemima još od povlačenja američke vojske, Libanon ima iza sebe iskustvo građanskog rata, izraelske invazije itd. Navedene zemlje politički i povijesno duboko su povezane, pri čemu je moguće spomenuti desetljeća nepostojanja službenih diplomatskih odnosa Sirije i Libanona uslijed njihove frakcijske borbe unutar samog Libanona, ili pak ogromne priljeve izbjeglica iz porušene Sirije u Libanon i Jordan (brojke se kreću u stotinama tisuća), što je dovelo do financijskog preopterećenja ionako ne previše bajnih sustava socijalne države u navedenim zemljama. 

Program Sjedinjene Države Levanta dijeli se na filmski, književni i predavački dio, a u sklopu filmskog dijela imat ćemo priliku pogledati dva dokumentarna filma koja se bave Bliskim istokom, City of Ghosts Matthewa Heinemana, o grupi civilnih reportera iz sirijske Raqqa is Being Slaughtered Silently (RBSS) koja pokušava prenositi vijesti iz opkoljene Raqqe i tako se boriti protiv agresivne ISIL-ove propagande, te Nowhere to Hide Zaradashta Ahmeda, o bolničaru Noriju Sharifu koji bježi pred Islamskom državom iz sjevernoiračkog grada Jalawle. Oba se filma odvijaju u područjima koja u vrijeme pisanja ovoga teksta nisu više pod opsadom; Jalawla pripada jednom od naosjetljivijih dijelova Iraka, sjevernoj provinciji Diyali gdje prevladava miješano, iračko-kurdsko stanovništvo koje je nedavno imalo priliku glasati na kurdskom referendumu za nezavisnost, da bi potom u vojnoj reakciji iračke vlade Jalawla, zajedno s Kirkukom i drugim sjevernoiračkim gradovima bila vraćena pod bagdadsku jurisdikciju. S druge strane, vojni dio sukoba u Raqqi sada se uglavnom sveo na čišćenje napuštenih zgrada od mina, i Raqqa je trenutno u američkim i kurdskim rukama, a sami Kurdi se nadaju da će igrati određenu ulogu u budućoj demokratskoj federaciji. U oba filma riječ je o sukobima koji su stupili na scenu nakon odlaska vojske; u Nowhere to Hide riječ je o povlačenju američke vojske 2011. iz Jalawle, koja je bila tamo situirana još od invazije 2003. godine, a u City of Ghosts o odlasku režimske vojske Bashara Al-Assada uslijed protesta i arapskog proljeća.

Heineman je nagrađivani autor dokumentarnih filmova koji je nakon studija povijesti i odbijenice edukativne organizacije Teach For America odlučio proputovati Sjedinjene Američke Države i snimiti što “milenijalci” misle o vlastitoj generaciji u filmu Our time, te pokušao razbiti stereotipe o njima kao generaciji bez ambicije i volje. Nakon toga javio se pobjednikom festivala Sundance o borbi za promjenu američkog zdravstvenog sustava Escape Fire:  The Fight to Rescue American Healthcare System, a uzbudljivi Cartel Land iz 2015. bavio se postepenim zamućivanjem granica između dobra i zla u borbama naoružanih civilnih skupina protiv dilera droge na meksičko-američkoj granici te je stilski odredio smjer i njegova novog filma koji ćemo imati prilike gledati na festivalu. City of Ghosts je visoko producirani dokumentarac, kao što je bio i Cartel Land, s kojim dijeli i temu građanskog otpora, preuzimanja pravde u svoje ruke. Ako je suditi prema traileru, to je film nerijetko beskompromisan u izazivanju emocija kod gledatelja, i pritom se ne libi prikazati ISIL-ove egzekucije civila, kao u sceni u kojoj novinar RBSS-a Hamoud al-Mousa na računalu gleda pogubljenje vlastitog oca. Naravno, to otvara pitanje etike snimanja dokumentarnog filma i obveze autora da računa na dostojanstvo, emocionalnu cjelovitost i kapacitet gledatelja da produktivno preradi prikazani sadržaj. Međutim, Heineman smatra da je za ostvarenje empatije gledatelja ključno ne cenzurirati mučne dijelove zbilje koju su stanovnici Raqqe u periodu od 2014. nadalje bili prisiljeni gledati svakodnevno na ulicama svoga grada. 

Pritom treba istaknuti da je izvještavanje iz područja poput Raqqe tijekom rata bilo gotovo nemoguće te da je većinu postojećih informacija o stanju na terenu bilo veoma teško svesti u granice uobičajenog diskursa o istini i laži, a kamoli obraditi na donekle politički i ideološki suvisao način. Riječ je o situaciji u kojoj je moguće da je većina zapadnih novinskih agencija prenosila neprovjerene vijesti o događajima na područjima pod opsadom, poput Raqqe u vrijeme dok je bila u rukama Assadove oporbe koja je u većini slučajeva bila u nekoj mjeri islamistička i dopuštala iznošenje samo onih informacija koje idu njima u korist.  Zbog toga je rad skupina poput Raqqa is Beinq Slaughtered Silently iznimno važan, a naravno i beskrajno opasan, o čemu svjedoče ubojstva nekoliko pripadnika grupe, te mnogo većeg broja članova njihovih obitelji i poznanika. Unatoč tome, članovi RBSS i nakon ISIL-a nastavljaju svoje poslanje, u Raqqi i izvan nje, kako bi vanjskom svijetu pružili sliku sirijske stvarnosti objektivniju od one koju servira sirijski režim. Prema pisanjima stranih medija o filmu, a što će zapravo biti zajedničko obilježje filmova o kojima govorimo, dade se zaključiti da su u fokusu umjetnika pojedinci, dakle članovi RBSS i njihovo neposredno iskustvo (koje je u ovim filmskim ostvarenjima ekstremno), dok se ne treba nadati političkim dijagnozama i istinama, koje kao da nisu moguće u okolnostima toliko ekstremnim, osobnim i pribijenim na kožu pojedinca. 

Zaradasht Ahmed je irački Kurd koji više od dvadeset godina živi u Norveškoj, a za potrebe snimanja  dokumentarnih filmova provodi po nekoliko godina sa svojim protagonistima ne bi li iz opore stvarnosti svakodnevice izvukao ono duboko osobno i skriveno rutinom. Među prijašnjim ostvarenjima ističu se The Road to Diyarbekir (2010.) o legendarnom kurdskom pjevaču Ciwanu Hacou koji živi u švedskom mjestašcu Gävle kao azilant te jednog dana, nakon mnogo godina zabrane turske vlade, biva pozvan održati koncert u simbolički važnom kurdskom gradu Diyarbakiru. Fata Morgana (2013.) bavio se mladim ljudima u Maroku koji pokušavaju ilegalno stići do Španjolske i ostvariti zapadnjački san o slobodi i boljem životu. Prošlogodišnji Nowhere to Hide (2016.) koji ćemo gledati na HRFF-u, nagrađen na svjetskom festivalu dokumentarnih filmova (IDFA), zamišljen je još 2008. kao ekspozicija mnogih laži koje su se širile o ratu u Afganistanu, da bi zatim redatelj ipak odlučio da se želi koncentrirati na situaciju nastalu povlačenjem američke vojske iz Iraka 2011., dakle na nastajanje određenog političkog vakuuma i slutnju novih sukoba. Pritom je odustao od želje da pronikne u opće uzroke sukoba i koncentrirao se na životnu dramu Norija Sharifa, medicinskog brata u Jalawli, pa tako u najavi filma čujemo izjavu glavnog protagonista da je u (iračkom) ratu vidljiv samo simptom, a bolest je skrivena duboko negdje u tijelu.

Zanimljivo je da je dio filma koji pokriva vremenski period od dolaska ISIL-a na područje Jalawle, dakle 2014. godinu nadalje, te bijeg Norija i njegove obitelji iz grada, snimio sam Nori koji je od početka pokazao veliko zanimanje za snimanje i Zaradashtov rad. Na taj način dodatno je produbljena već spomenuta redateljeva poetika koja se u ovom slučaju (kao i Heinemanovi City of Ghosts i Cartel Land) koncentrira na “obične ljude” u nimalo običnim situacijama. City of Ghosts i Nowhere to Hide, u mjeri u kojoj je moguće pisati o njima prije zagrebačke premijere, dokumentarni su filmovi intenzivno upleteni u živote svojih protagonista i to ne pokušavaju sakriti, pri čemu se postavlja pitanje do kojeg je stupnja moguće neposredno prikazati živote ljudi zahvaćenih ratom ili progonom, odnosno postavlja se pitanje glume li oni sami sebe. To pitanje se pogotovo nameće u slučaju City of Ghosts koji u svega nekoliko minuta dugom traileru uspijeva dostaviti nekoliko izrazito dramatičnih izjava novinara koji su u središta filma, poput one “Ili ćemo pobijediti, ili će nas sve pobiti”. Pa ipak, čini se da oba filma gaje veliku sklonost prema svojim protagonistima, tim više što oba filma obilno koriste materijal koji nisu autorsko djelo redatelja, već u jednom slučaju sirove snimke suradnika RBSS, a u drugom materijal koji je snimio Nori dok je bježao pred ISIL-om. Dakle, uobičajeni odnos subjekt-objekt koji je ponekada zloglasan u dokumentarnom filmu ovdje je barem na taj način izbjegnut, a za dio snimljenog materijala zaslužni su ljudi koji su obično te uloge lišeni.  

Nowhere to Hide prenosi svjedočanstvo o sudbinama ljudi koji su se našli usred teško shvatljive situacije, i na taj način sprečava njihovu dehumanizaciju putem medija koji obavještavaju iz ptičje perspektive, hladno i prividno objektivno, te omogućava empatiju i poistovjećivanje gledatelja s viđenim. City of Ghosts zamišljen je kao spomenik herojstvu ljudima iz RBSS-a koji su u ključnom trenutku odlučili suprotstaviti se jednom od najzloglasnijih režima koji postoje, i to oružjem koje smatraju moćnijim od pušaka – kamerom. Političnost tih filmova prvenstveno se nalazi u činjenici da su mediji odigrali i dalje igraju do sada neviđeno važnu ulogu u ratovanju i regrutaciji, kao što je vidljivo iz ISIL-ovih propagandnih filmova koji su u zenitu “kalifata” dostigli zavidne tehničke standarde, a da nemaju za svoj sadržaj morbidni teror nad neistomišljenicima mogli bi se konzumirati kao video igra ili video-spot.

ISIL-ov “kalifat” imao je ambiciju biti državni pokret koji prelazi granice, a obećanja prosperiteta i jedinstva bila su jednako važna kao i utjerivanje straha u kosti potencijalnim protivnicima. U tom pogledu možemo razumjeti pristanak Norija, prije rata običnog medicinskog radnika, da snima vlastiti bijeg od islamističke vojske kao revolucionaran, kao i žrtve ljudi iz RBSS-a koji su riskirali (i gubili) svoje živote da bi pokazali kako je život pod ISIL-ovim režimom bio noćna mora za većinu građana – što je danas općepoznata istina, ali prije samo nekoliko godina nije bila toliko očevidna, i mnogima na ionako nesklonom zapadu dalo je povoda za pitanje o moralnoj dubioznosti zemalja koje “dopuste” pojavu tako okrutnog režima. Ili, kao što što kaže sam Heineman: “Tako često ljudi poput ovih tipova budu stereotipizirani kao teroristi ili žrtve. Postoji ogromna većina ljudi koji nisu nijedno od toga. Zato sam zbilja želio pokazati članove RBSS-a kao ljudska bića, kao ljude koji se smiju, vole, grle i plaču, a ne samo napraviti karikature od njih”. 

Tekst je nastao u sklopu radionice za mlade kritičare koju u suradnji s Human Rights Film Festivalom provode Zaklada Solidarna i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva.

15. Human Rights Film Festival održat će se od 4. do 10. prosinca u kinu Europa i MM centru Studentskog centra u Zagrebu te od 6. do 10. prosinca u riječkom Art-kinu Croatia. 

Filmski program uključuje četrdesetak igranih i dokumentarnih filmova recentne svjetske nezavisne produkcije; domaća će publika tako upravo na festivalu imati priliku premijerno pogledati neke od najzanimljivijih i najzapaženijih filmova godine koji za cilj imaju ukazati na relevantna društvena pitanja i probleme. 

Kao najznačajniji novitet, Festival ove godine predstavlja program pod nazivom Sjedinjene Države Levanta koji će se u suradnji s Booksom i Revijom malih književnosti održati u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku i Vukovaru. 

Naslov Sjedinjene Države Levanta sugerira da živimo u dobu krize u kojoj su politike najmoćnijih država postale jednako tako promašene i besmislene kao što su to višedesetljetna zbivanja na Bliskome Istoku. Pa će tako, primjerice, politika Sjedinjenih Država pod predsjednikom Trumpom biti jednako rušilačka i pogubna kao fenomen tzv. Islamske države Iraka i Levanta (ISIL). 

U sklopu spomenutog programa, Revija malih književnosti, Booksin festival koji će ove godine doživjeti svoje trinaesto izdanje, po prvi put će u Hrvatskoj predstaviti suvremenu bliskoistočnu književnost na arapskom jeziku. Prema selekciji Zeine G. Halabi, profesorice arapske književnosti i kulture na American University of Beirut, Revija će predstaviti šest književnica i književnika iz Sirije, Libanona, Jordana i Palestine i objaviti antologiju suvremenih pisaca i spisateljica iz zemalja Levanta Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju. 

Human Rights Film Festival u sklopu programa Sjedinjene Države Levanta prikazat će sedam filmova. Dva naslova donose priče iz Levanta: City of Ghosts je američki dokumentarac nagrađivanog redatelja Matthewa Heinemana (Zemlja kartela) koji prati djelovanje grupe sirijskih medijskih aktivista koji su se udružili nakon okupacije ISIS-a 2014. Film je osvojio brojne nagrade, uključujući nagradu publike na CPH:Doxu kao i nagradu žirija na međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Sheffieldu. 

Nowhere to hide je norveško-švedski dokumentarac u režiji Zaradashta Ahmeda; među brojnim priznanjima, osvojio je nagradu za najbolji dugometražni dokumentarac na festivalu IDFA 2016. godine. Film prati medicinskog brata u bolnici u Jawali, dijelu u centralnom Iraku nazvanom ‘trokut smrti’, koji je tamo radio u periodu otkada je američka vojska napustila zemlju (2011.) do dolaska ISIS-a 2014. 

Ostalih pet naslova bave se i na različite načine i teme propituju političke fenomene, stanje i poziciju američkog društva danas. U dokumentarcu Did You Wonder Who Fired the Gun? autor Travis Wilkerson putuje u Alabamu kako bi istražio priču o svojem pradjedu rasistu koji je ubio Afroamerikanca. The Reagan Show je dokumentarac u režiji autora Sierre Pettengill i Pacha Veleza, koji uključuje isključivo arhivske snimke vijesti i materijal iz Bijele kuće, s ciljem da zabilježi mandat predsjednika-glumca Ronalda Reagana. 

En el Septimo Dia, povratak je legendarnog indie-redatelja Jima McKaya nakon 13 godina i donosi priču o meksičkim radnicima u New Yorku, i stalnom sukobu između nade u ostvarenje “američkog sna” i teške radničke svakodnevice. McKay, kao dugogodišnji Brooklynac priču donosi “iznutra” sa snažnim osjećajem za detalje i iskrenom empatijom.

Beach Rats je američki igrani film Elize Hittman, u čijem je središtu tinejdžer koji provodi dane eksperimentirajući s drogama i komunicirajući sa starijim muškarcima preko interneta, sve s ciljem da pobjegne iz svojeg doma u Brooklynu. Redateljica Hittman nagrađena je za režiju na festivalu u Sundanceu, dok je film osvojio i nagradu za najbolji igrani film na festivalu u Hamburgu kao i nagradu žirija na nezavisnom filmskom festivalu u Bostonu. 

The Florida Project je novi film višestruko nagrađivanog redatelja Seana Bakera o šestogodišnjoj djevojčici koja odrasta s buntovnom majkom u motelu na periferiji Orlanda u Floridi, obojenom u bojama obližnjeg zabavnog parka Disney World. Riječ je o zapaženom i šarmantnom ostvarenju koje progovara o američkim nižim slojevima, s fokusom na djetinjstvo i odrastanje.  

Program Sjedinjene Države Levanta čine još i predavanja, tribine i projekcije, a posebno se izdvajaju dva predavanja Fawwaza Traboulsija, izvanrednog profesora povijesti i političkih znanosti s Libanonsko-američkog sveučilišta u Bejrutu, te događanja fokusirana na pitanja izbjeglica s Bliskog Istoka – projekciju talijanskog filma S mladenkine strane u prisustvu autora i svjetsku premijeru dokumentarnog filma Dobri domaćini Andreja Korovljeva.

Human Rights Film Festival realiziran je u suradnji s partnerima iz brojnih drugih ljudsko-pravaških organizacija i državnih institucija kao i kulturnih i diplomatskih predstavništava u Hrvatskoj. Posebno se ističu višegodišnja suradnja s Uredom Europskog parlamenta u Hrvatskoj vezana uz nagradu Saharov za slobodu misli koju svake godine dodjeljuje Europski parlament, a koja će se i ove godine odvijati u obliku Akademije Saharov, kao i brojni programi u suradnji sa zakladom Solidarna.

Human Rights Film Festival pokrenut je 2002. godine s ciljem promicanja kulture ljudskih prava, a organiziraju ga Multimedijalni institut i Udruženje za razvoj kulture “URK”.

Ulaz na sve projekcije i popratna događanja 15. Human Rights Film Festivala je besplatan. Više potražite na službenim stranicama.

Sjedinjene Države Levanta zajednički je program Revije malih književnosti i Human Rights Film Festivala koji se od 5. do 10. prosinca ove godine održava u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Dubrovniku i Vukovaru.

Glavni tematski fokus Sjedinjenih Država Levanta čine suvremeni politički, društveni i kulturni odnosi unutar platoa uokvirenog Levantom i Sjedinjenim Američkim Državama, no ovim će se odnosima pristupiti iz nekonvencionalnog kuta – kroz razgovore s politolozima, književnicima i aktivistima, putem književnih tekstova i filmova, s ambicijom da različite lokalne krize diljem svijeta prikažemo unutar okvira krize jednog političko-ekonomskog sustava. 

Središnji dio programa Sjedinjene Države Levanta čini Revija malih književnosti, Booksin festival koji će ove godine doživjeti svoje trinaesto izdanje i po prvi put u Hrvatskoj predstaviti suvremenu književnost na arapskom jeziku. Revija će predstaviti književnice i književnike iz Sirije, Libanona, Jordana i Palestine s impresivnim biografijama, od Hode Barakat, jedne od najvažnijih libanonskih feminističkih književnica do Khaleda Khalife, zabranjivanog sirijskog romanopisca i scenarista koji odbija napustiti zemlju. 

Zeina G. Halabi, selektorica ovogodišnje Revije malih književnosti te profesorica arapske književnosti i kulture na American University of Beirut, pri odabiru autora i tekstova imala je samo uvjet da autori budu suvremeni i živi. Zeina kaže da je odabir bio “izazovan jer primorava da se u novom i eksperimentalnom pisanju proberu tekstovi koji zastupaju nove poglede na svijet”. Odabrala je raznolike književne glasove koji “nas odvlače od eksplicitno modernističkog sekularno-nacionalističkog diskursa prema onome koji je anakron, transnacionalan i pažljiv prema individualnom. Oni su zaokupljeni estetikom, ali se ne odriču političkog” te zaključuje da nas “pozivaju da konceptualiziramo ono što nazivamo ‘suvremenim’ u njegovoj arapskoj iteraciji”.

U sklopu Revije, Booksa će objaviti i predstaviti antologiju suvremenih pisaca i spisateljica iz zemalja Levanta naslova Tvoj bol je lakši kad o njemu drugi pričaju. 

Program Sjedinjene Države Levanta čine još predavanja, projekcije filmova i tribine eksplicitno vezani uz trenutni politički kontekst i pokušaj njegova razumijevanja. Među predavačima izdvajaju se Fawwaza Traboulsija, izvanredni profesor povijesti i političkih znanosti s Libanonsko-američkog sveučilišta u Bejrutu, te Renad Qubbaj, glavna direktorica palestinskog Tamer instituta za edukaciju u zajednici.

Danas dominantna interpretacija suvremenog političkog trenutka svijet dijeli na “stabilna” i “problematična mjesta”, mjesta koja se jedna s drugim povezuju isključivo posljedicama dok se (zajednički) uzroci izmještaju na nerijetko naknadno učitane i konstruirane povijesne, kulturološke ili humanitarne razloge. Sjedinjene Države Levanta ukazat će na potrebu i nužnost drugačije interpretacije – one koja prepoznaje da situacija u jeftinim motelskim sobama nedaleko Disneylanda u filmu Florida Project ima iste sustavne uzroke kao i situacija u mračnoj sobi koju opisuje Maan Abu Taleb u priči Nismo bili gladni, jer Levant nije europsko (ili američko) “drugo”, nego integralni dio mediteransko-euro-atlantskog sustava koji već godinama služi kao poligon na kojem se proizvode “krize”.

Ovaj segment programa organizira se u suradnji s Centrom za mirovne studije, Zakladom Solidarna, Talijanskim kulturnim institutom, Francuskim kulturnim institutom, udrugom Kurziv/ Kulturpunkt.hr, Filozofskim fakultetom u Zagrebu te Akademijom Saharov i Uredom za informiranje Europskog parlamenta u Hrvatskoj.