Popratni program uključuje radionicu Prva kuća, koju će voditi autorica izložbe, a održat će se 28. i 29. svibnja u Galeriji Spot. Izložba ostaje otvorena do 29. svibnja. Kako je u predgovoru izložbe istaknula Sandra Križić Roban, “Duška Boban svoj projekt u trajanju Vuko Bombardelli: Otvoreni arhiv sjećanja, iskustava i urbanih mogućnosti razvija na više razina i u nekoliko medija.

Istraživanje temelji na metagenealogiji u osnovi koje je terapeutski pristup, koji se u njezinoj izvedbi raslojava i pred publiku donosi niz podataka o otkrićima umjetnice o samoj sebi i svojoj obitelji. Uz ostalo, otkrivaju se veze među ljudima i prostorima, koje su postojale u vremenu. Za tim je odnosima dobro posegnuti zbog odmaka od aktualnih obrazaca ponašanja i ograničenja koja pred nas postavljaju drugi. Možda će to pridonijeti razumijevanju određenih situacija; možda ćemo osvijestiti problem s kontinuitetom sjećanja”.

Duška Boban je vizualna umjetnica iz Splita koja djeluje na sjecištu fotografije, umjetničkog istraživanja i aktivističkih praksi. U središtu njezina interesa su kolektivno pamćenje, modernistička baština i socio-ekološka pitanja prostora. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje Univerziteta u Ljubljani završila je poslijediplomski studij. Na istom sveučilištu trenutno pohađa interdisciplinarni doktorski studij.

Više detalja pronađite ovdje.

Ovom izložbom Tkalčić će predstaviti svoje umjetničko istraživanje na temu sjećanja, odnosno njegove temporalnosti i linearnosti. Neka od pitanja kojima se umjetnica bavila su smještanje sjećanja koja možemo beskonačno reproducirati, montirati i ponovo učitavati u vremenske odnose, te kako percipiramo (linearnost) vremena kada iskustvo možemo zaustaviti, umnožiti ili premotati unatrag.

“Izložba se razvija kroz tri međusobno isprepletena elementa – ekran, tekstil i biljke – koji u prostoru uspostavljaju različite ritmove vremena. Na ekranima se slika neprestano osvježava i vraća, titrajući u ubrzanom digitalnom i algoritamskom tempu. Tekstilni otisci, obješeni u slojevima, zadržavaju sliku i usporavaju pogled, dopuštajući joj da dobije težinu i uđe u odnos s prostorom kroz nabore, sjene i gravitaciju.

Dok biljni sloj unosi treći ritam – vrijeme rasta, živo trajanje koje se ne reproducira ni ne osvježava, nego se odvija tiho i bez sučelja. U njihovoj istodobnoj prisutnosti prostor postaje mjesto preklapanja brzine i sporosti, gdje se percepcija razapinje između digitalne akceleracije, tjelesnog iskustva i biološkog trajanja”, stoji u popratnom tekstu Sabine Oroshi.

Izložba se može posjetiti radnim danima, do 27. ožujka, od 16 do 20 sati.

Više detalja pronađite ovdje.

Pei-Han Lin je multidisciplinarna umjetnica čija umjetnička, istraživački orijentirana praksa obuhvaća slikarstvo, video, skulpturu, tekstil, zvuk, instalaciju i 3D printanje. Njezin rad istražuje politiku, identitet i sjećanje, spajajući analogne i digitalne metode kako bi istaknula teme ekološke pravde i kulturne baštine.

Kako navodi autorica popratnog teksta, Jasmina Šarić, Pei-Han bavi se temom ušutkivanja i obračunavanja s globalnim kolonijalnim narativima. “Dok se svijet i dalje suočava s trenutnim ratovima i nestabilnošću, mi – koji živimo na otoku Tajvanu – počeli smo razmišljati o našem mjestu u povijesti i zamišljati buduće mogućnosti migracije, putovanja i identiteta”, stoji u predgovoru.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Putem mreže Klubtura, predstava Kronika nestajanja gostuje, osim u Kistanju, u Zadru, Zagrebu i Dubrovniku, Trogiru, Puli, Kninu, Đakovu i Županji, kao i Bečeju te Novom Sadu, stoga će publika diljem Hrvatske imati priliku prisustvovati izvedbi.

Predstava Kronika nestajanja je emotivno djelo o empatiji prema bližnjima nastalo po motivima književnog stvaralaštva Slavenke Drakulić, Daše Drndić, Dubravke Ugrešić i Georgija Gospodinova u režiji i izvedbi dvije mlade diplomirane zadarske glumice Maruške Aras i Lucije Matković.

Kistanjska udruga Verige u čijoj se suradnji odvija gostovanje u Kistanju ovim povodom poziva sve zainteresirane na predstavu te poručuje da se ulaz ne naplaćuje.

Umjetnica u ovom radu stvara fiktivnu arhivu kroz koju istražuje emocionalne prostore sjećanja i imaginacije, a pritom koristi različite medije popur zvuka, videa ili cijanotipije. Kako navodi autorica predgovora, Iva Jurić, rad Ane Domljan polazi od osjećaja nostalgije koji služi kao okidač za izgradnju imaginarnog prostora koji se doima stvarnim. Umjetnica pritom postav izložbe tretira kao muzejski, čime se dodatno potencira iluzija stvarnosti.

“Kroz istraživanje granica između stvarnog i imaginarnog te fokusiranje na osobni osjećaj nostalgije i čežnje za nečim što je oduvijek bilo, ali nikada nije postojalo, rad I long for a place I don’t know istovremeno je introspektivan dijalog i univerzalan komentar o ljudskoj težnji za utjehom u neuhvatljivim prostorima sjećanja i imaginacije”, zaključuje Jurić.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Ana Domljan (1997.) završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu gdje je stekla titulu fotografskog dizajnera. Po završetku srednje škole svoje obrazovanje nastavlja na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu, smjer Animirani film i novi mediji. Izlagala je na više grupnih izložbi u Hrvatskoj. U svojem radu teži jednostavnosti koju komunicira kroz različite medije a najviše ju istražuje kroz video. Magistrirala je 2021. godine s diplomskim radom pod nazivom ‘Bez simbolike’ pod mentorstvom Ane Hušman.

Autorica se u radu Željka – sjećanje i stalnost bavi osobnošću prerano preminule prijateljice, a čije prisustvo i dalje osjeća i njeguje. Uspomene na prijateljicu i njihov intimni odnos predstavljene su kroz različite medije – tekst, crteže, animaciju i interaktivni video, a potiču promatrača_icu na vlastitu interpretaciju i sudjelovanje.

O izložbi i njenoj autorici pisala je Ivana Meštrov: “Djelovanje Ide Loher obilježeno je ispreplitanjem umjetničkog, pedagoškog i aktivističkog djelovanja, a umjetničko izražavanje istraživanjem različitih formi. (…) Ona uspostavlja nježno gnijezdo, okvir za instalaciju koji javnu, naoko neutralnu i distanciranu galerijsku sferu pretače u područje dnevnog, toplog boravka; naznaku sigurnog prostora za razdiobu sjećanja.

Kroz uspostavu privremene zajednice onih koji se sjećaju Željke, Ida u glavnu ulogu stavlja metafore, temporalnost i društveni prostor. Tijekom vremena, pamćenje oblikujemo kao kulturni proces i društveno iskustvo što upravo čine i prakse ove simbolične izložbene pohrane i drugarstva u sjećanju razmatrajujući odnos između bliskih osoba i sjećanja, uzajamni angažman između osobe i svijeta, uvodeći ideju sjećanja kao skladišta dubokih slojeva iskustva, koja uključuju materijalne i utjelovljene dimenzije.”

O tematskim preokupacijama koje su oblikovale rad Željka – sjećanje i stalnost rekla nam je više sama autorica.

Snimila i uredila: Sara Gurdulić
Vizual podcast rubrike: Klasja Habjan

Radi se o izložbi koja se bavi autoričinim sjećanjima na prerano preminulu prijateljicu Željku, a postav je podijeljen na četiri punkta, odnosno sobe u kojima Loher postavlja objekte i koristi razne medije kako bi predstavila lik prijateljice te potaknula posjetitelje_ice na promišljanje o vlastitim sjećanjima.

“Na najosnovnijoj konceptualnoj razini, Idini postupci prisjećanja postaju oprostoreni stihovi, na način kako ga možda posreduju usmeni arhivi domorodačke povijesti koji prikazuju samo stvaranje zemlje i mora od strane sanjajućih totema (životinja) i raznih označitelja – drveća, vodotokova, kamenjara i stvorenja – uzduž njih. Stihovi pjesama sadrže priče o ljudima i vječnim duhovima koji ih nastanjuju”, stoji u popratnom tekstu Ivane Meštrov.

Izložba se može posjetiti do 25. studenog od 16 do 20 sati u Pogonu.

Više detalja možete pronaći ovdje.

Ida Loher rođena je u Zagrebu. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti, gdje je sada i zaposlena. Njen rad obilježen je ispreplitanjem umjetničkog, pedagoškog i aktivističkog djelovanja, a umjetničko izražavanje istraživanjem različitih formi. Osnovala je kazalište za djecu i mlade Tigar teatar, 2004. godine s I. M. Bitangom i L. Vukelićem. Kroz svoj rad često povezuje umjetničko djelovanje sa pedagoškim radom sudjelujući u projektima koji naglašavaju ulogu umjetnosti kao nositelja promjene u zajednici.

Projekt Wiped Clean Luke Pešuna posvećen je autorovim tetama Kseniji i Marini, koje su doživjele privremenu amneziju. Njihov privremeni gubitak sjećanja povod je izložbi na temu susreta sa strahom od zaborava i odsutnosti u tuđem pamćenju. “Projekt također istražuje paradoks da, iako je riječ o samostalnoj, autorskoj izložbi fotografija, Luka kao fotograf nije autor nijedne izložene fotografije. Pritom je, kao autor koncepta, pažljiv u odnosu na ovaj, primarno osoban i intiman materijal, poštujući privatnost i pristanak onih koje prikazuje.

Luka Pešun koristi VR tehnologiju i obiteljske priče kako bi stvorio iskustvo koje nas poziva da preispitamo kako sjećanja oblikuju naš identitet i kako ta sjećanja, kad ih izgubimo ili kad postanu lažna, mogu značajno utjecati na našu percepciju sebe, izazivajući nas da se suočimo s krhkošću vlastite prirode postojanja”, stoji u popratnom tekstu Marte Radman.

Za vrijeme trajanja izložbe, 18. rujna u 19 sati, kao dio popratnog programa, održat će se predavanje Martina Kuhara o povijesnoj medicinskoj fotografiji.

Luka Pešun (Zagreb, 1990.) u svojem umjetničkom radu koristi medij fotografije kako bi istražio teme identiteta, obitelji i pripadanja, a u suštini se bavi kontekstom i načinom na koji promjena istog mijenja čitanje. Studirao je modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu i diplomirao fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti 2019. godine. Dobitnik je Rektorove nagrade, 2016. Sudjelovao je na raznim grupnim i samostalnim izložbama.

Više detalja o izložbi možete pronaći ovdje.

Dotičući se povijesnih činjenica o najvećem izbjegličkom logoru El Shatt u sinajskoj pustinji u Egiptu tijekom Drugog svjetskog rata, film je snimljen ispreplitanjem materijala iz hrvatskih i međunarodnih arhiva s aktualnim vizualima ove pustinjske lokacije. Dohvatiti sunce: El Shatt je “pokušaj rekonstrukcije fragmentiranog sjećanja na nepoznatu povijest o migraciji na Mediteranu kao trans-temporalno filmsko putovanje”, piše u najavi.

Ana Bilankov je vizualna umjetnica i redateljica koja radi u medijima eksperimentalnog filma, fotografije i video instalacije. Studirala je povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost na Sveučilištima u Zagrebu i Mainzu te završila poslijediplomski studij na Umjetničkom sveučilištu u Berlinu. Izlagala je na mnogim izložbama, dobitnica je brojnih međunarodnih stipendija i sudjelovala je na filmskim i video festivalima na kojima je osvojila nekoliko nagrada.

Više informacija pronađite ovdje.

U petak, 24. veljače u 20 sati u prostoru za umjetnost i aktivizam – BAZA s adresom Božidara Adžije 11 u Zagrebu otvara se izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti u organizaciji kolektiva queerANarchive.  

Promišljajući procese dokumentiranja i arhiviranja memorije, vizualno istraživanje naslova (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti, kojem je usmena povijest sakupljena od gej muškaraca samo polazna točka, propituje (ne)mogućnosti stvaranja vizualnih dokumenata kao nosioca memorije, a u tome se oslanja na tehnike arhiva koje Derrida, pozivajući se na Freuda, definira kao repeticiju, reprodukciju i/ili reinterpretaciju. Tražeći istinu ono memoriji daje sliku, svjesno svih iskrivljenja koje ponavljanja mogu donijeti. Štoviše, upravo na temelju tih iskrivljenja propituje (ne)mogućnosti slike kao dokumenta. Slijedeći tragove koje otvara usmena povijest, kroz ovo istraživanje nastali su ciklusi fotografija i video zapisa koji informaciju stavljaju pred oči gledatelja, kao i tekstovi u popratnoj publikaciji. Oni ne pokušavaju sakriti poziciju autora, njegovu imaginaciju iz koje slika  ili tekst nastaju, niti vremenski odmak u kojem novi materijal nastaje u odnosu na čistu memoriju koja na kraju često ostaje skrivena ili izgubljena unutar medija. To s jedne strane odražava samu nemogućnost medija da memoriju prenese u čistu i jasnu informaciju ili da postane dokument, a s druge pak strane prenosi ambivalentnost praksi koje su se odvijale između oprečnih polova vidljivosti i nevidljivosti, prisustva i odsustva, koje je diktirao princip diskrecije. Upravo taj odmak od jasne slike visoke kvalitete upućuje na kritičko promišljanje objektivnosti prikaza realnosti u slici, bilo sadašnjice bilo prošlosti, te ukazuje na nerazdvojnu vezu između estetike i politike. 

Vizualno istraživanje (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti provodio je kolektiv queerANarchive na području Splita i Zagreba kroz 2016. godinu, a njegovoj realizaciji doprinijeli su Ivana Čuljak, Marko Gutić Mižimakov, Ivan Jamić, Tonči Kranjčević Batalić, Nikola Križanac, Barbara Matejčić, Tanja Minarik i Petra Mrša. Projekt je realiziran uz financijsku podršku Zaklade Kultura nova, Ministarstva kulture RH, Grada Splita i Grada Zagreba.  

queerIZLOŽBE program je kolektiva queerANarchive koji otvara queer diskurs u gradu Splitu. Izložbe koje organizira kombinacija su lokalne i inozemne umjetničke produkcije.

queerANarchive kolektiv je za razvoj, istraživanje i propitivanje queer kulutre koji djeluje u Splitu od 2010. godine. U vrijeme normalizacije LGBT kulture kroz programe queerIZLOŽBE i queerRADIONICE kolektiv se bavi se partikularnostima queer kulture. Kolektiv je član Platforme Doma mladih u Splitu. Na međunarodnom nivou sudjelovao je u programima Queer Art Lab SpaceID Madrid (2013.). Activist in Residence u Visbiju u Švedskoj (2014.) i međunarodnom projektu Young Queer Europe (2015.-2016.).

Izložba (ne)vidljivi tragovi jedne povijesti može se razgledati radnim danom od 16 do 20 sati, te subotom od 11 do 19 sati. Izložba je otvorena do 3. ožujka. Zagrebačkoj izložbi slijedi splitska, koja će se otvoriti 20. ožujka u Galeriji Praktika.