KP: Kako biste definirali istraživački dizajn?

KP: Gdje vidite da se prakticira istraživački dizajn? 

KP: Možemo li govoriti o nekoj istoznačnosti istraživačkog dizajna i nezavisne kulturne scene?

M. P.: Kad je o grafičkom dizajnu riječ i općenito o dizajnu vizualnih komunikacija, mislim da je tu neprimjereno govoriti o “istraživačkim” projektima, čak i kad nastaju na sceni koju se nekad zvalo “alternativnom” a danas “nezavisnom”. Naime, tu istraživanja u onom smislu koji sam spominjao na početku uopće nema. Decentralizirana tehnologija u ovom području je omogućila lakšu samostalnu proizvodnju, a često i otklonila potrebu za poznavanjem i poštivanjem elemenata struke. “Istraživanje”, drugim riječima, u “nezavisnom” dizajnu često se zapravo svodi na “grešku”, primjerice nestandardno kombiniranje boja ili nepoštivanje nekih “klasičnih” pravila djelatnosti, ili pak nestandardnosti koje donosi nedovoljno svladana upotreba nove tehnologije. Takve djelatnosti proširuju polje percepcije, uvode nove standarde, ali ne bih rekao da su plod “istraživačke” djelatnosti, iako mogu biti i često jesu posljedica želje za “novim” i “drukčijim”.

Konačno moram reći da i pojam “nezavisne scene” smatram krajnje upitnim. Scena koja je oblikovno “alternativa” mainstreamu, čak i kad mu se želi aktivno suprotstaviti, također je dio jednog poretka tokova (kako intelektualnih tako i financijskih). “Neovisnost” koja je bila ideal u nekim prošlim vremenima danas teško da je moguća, a proizvodi “alternativni” matici u stalnoj su opasnosti postati novo pogonsko gorivo komercijalne proizvodnje. Rekao bih da je najveća razlika dviju vrsta dizajna i dizajnera/ica, koje ipak prilično jasno raspoznajemo, u njihovoj egzistencijalnoj poziciji koja otkriva svrhu njihove djelatnosti. Mislim stoga da bi bilo uputnije govoriti o socijalno angažiranom dizajnu i kulturno proaktivnom dizajnu s jedne, te onom koji to nije, s druge strane.

KP: Kakva je pozicija dizajnera unutar šireg društvenog konteksta, posebice u odnosu kritičkih praksi nasuprot onih korporacijskih?

Položaj dizajnera/ica u širem društvenom kontekstu danas je takav da vjerojatno izaziva sve manje zavisti drugih profesija. Donedavno se naime smatralo da je riječ o unosnoj profesiji, u kojoj se, bar u glavnom gradu Hrvatske, lako nalazi posao i radi ono što želiš raditi: u vlastitom studiju, u korporacijskom okružju, ili pak na “nezavisnoj” sceni. Danas više nije tako, a sad prolazimo kroz fazu koja je tek početak onoga što nas očekuje. Daljnjim uključivanjem u europske integracije sve više će se gubiti “sigurnosna mreža” koju stvara prvenstveno nacionalno definirana privreda. S obzirom na krizu javnih financija, i “nezavisna” scena imat će na raspolaganju manje sredstava za svoje aktivnosti, koje smatram vrlo važnima. I u jednom i u drugom slučaju važnom će postati kompetitivnost i mogućnost razmišljanja na nad-nacionalnoj razini.

KP: Koliko je važna teorija, posebice ona socijalna u edukacijskim programima za dizajn, a s obzirom na potrebu društvene odgovornosti u dizajnerskoj praksi, koja dobrim dijelom pripada javnoj domeni?

M. P.: Teorija je vrlo važna u dizajnerskoj praksi općenito, pa tako i ona koja pokušava objasniti svijet društva i kulture. Dizajn nije samo oblikovno-kreativna, nego također u velikoj mjeri i intelektualna djelatnost. No, naravno, ona svoj izraz ne nalazi u prvom redu u verbalizacijama, štoviše nije dobro ako je tako. Dizajner/ica mora imati svijest o tome što se događa oko njega/nje, a naravno i svoj stav prema tim događajima. Nažalost, u edukacijskim programima za dizajn u Hrvatskoj, sposobnosti teorijske artikulacije vlastitog djelovanja i društvena kritičnost nisu bili dovoljno razvijani.

Osobno, dok sam predavao teorijske predmete na studiju dizajna vizualnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji u Splitu i modnog dizajna pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, inzistirao sam upravo na socijalno-kritičnoj dimenziji. Sigurno je da su moji/e studenti/ce imali prilike usvajati pristup koji nije bio dominantan ni u dizajnerskoj edukaciji općenito, ni u društvu. No, gledajući unatrag, danas moram reći da imam osjećaj da sam često pokušavao “popraviti svijet” ondje gdje je on teško pristajao na popravke. To ne znači razočaranost, niti je znak odustajanja, upravo suprotno.

Ipak, valja biti svjestan da je za veće pomake u ovom području potrebno stanovito sazrijevanje društva na općenitijoj razini. Takvom sazrijevanju dizajnerska djelatnost može znatno pridonijeti: plediram stoga za više socijalne kritičnosti u dizajnerskoj edukaciji i društvenu podršku doista “istraživačk” usmjerenom dizajnu.