“Suradnja nije unaprijed režirani izložbeni koncept Maria Miličića, već je to izložba koja je nastajala usput – hodajući uz željezničku prugu. Riječ je o site-specific postavu, zapravo prostornoj instalaciji u kojoj Miličić spaja ciklus fotografija izgubljenih/odbačenih radničkih rukavica, ready-made predmete i nekonvencionalni izložbeni prostor“ ističe Marina Šafarić, autorica izložbenog predgovora.

Izložba je podijeljena u dvije dionice. Na početku se “izlažu fizički fragmenti željeznice. To su sirovi, teški materijali, oni koji tvore kostur infrastrukture. U drugom dijelu izložbe fokus se pomiče s materijala na čovjeka – ili točnije, na ono što je od njega ostalo. Miličić izlaže seriju fotografija izgubljenih rukavica, ali i same rukavice koje je pronašao i sačuvao. U svom pristupu fotografiji, umjetnik spaja preciznost dokumentarista sa senzibilitetom portretista” zaključuje Šafarić.

Mario Miličić kroz murale, poruke u javnom prostoru i radove u ateljeu, njeguje prepoznatljiv izraz koji balansira između angažiranog i poetičnog. Autor je murala Oj budi svoj, Budi čovjek i Osmijeh na licu uljepšava ulicu. Od 2018. godine djeluje kao kustos u Galeriji Siva u zagrebačkoj Mediki i suosnivač je umjetničke organizacije Cirk Pozor.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Koncepciju projekta, koreografiju i režiju filma potpisuje Irma Omerzo. Plesačica i izvođačica u filmu i predstavi je Ema Crnić, a Dubravko Mihanović autor je tekstova i dramaturg predstave. Za glazbu u predstavi zaslužan je Stanislav Kovačić, a za kostime Ana Fucijaš. Kameru i fotografiju u filmu potpisuje Jasenko Rasol, a montažu Miro Manojlović. Za animaciju je zaslužan Svebor Kranjc, a za glazbu Sebastien Libolt. Obradu slike realizirao je Luka Stjepanović.

“Pokušaji vraćanja u prostor poznatosti u Nepostojanom mjestu ishodište je nastanka koreografskih materijala. Oblikovana tekstura nužno je prhka, stvorena iz subjektivnog prisjećanja, a s mrvećom naravi plesa povezana je i potreba da ga izmjestimo onamo gdje ga ne očekujemo, izvan kazališne kutije, što je kontinuitet u naslovima Irme Omerzo; radove joj pratimo od parkova i ulica, preko izložbenih prostora i predvorja, do stanova, da bi nas takovrsni site specific pristup sada doveo (…) ispod mosta, uz rijeku. Na ovako nepripitomljivom prizorištu ples je dodatno izložen vlastitom izmicanju…”, stoji u opisu predstave.

Ulaz je slobodan za sve posjetitelje, a više detalja pronađite ovdje.

Haustor-galerija LiberSPACE/prostor za provociranje prolazne forme pokrenuta je 2012. godine suradnjom vizualne umjetnice Tonke Maleković i plesnog studija Liberdance. U kontinuitetu povijesti zagrebačkih inicijativa i akcija u umjetnički neafirmiranim i javnim gradskim prostorima, galerija u polujavnom prostoru poziva umjetnike_ce na prostorno-specifičnu (re)akciju, promišljanje legislative prostora, ekonomije i ekologije umjetničkog rada, pozicije umjetnika i produkcijskih trendova u suvremenom birokratskom aparatu za proizvodnju umjetnosti i kulture.

Natječaj za izlaganje otvoren je za samostalne ili grupne intervencije, instalacije, akcije, performanse i programe interaktivnog i participativnog formata koji osjetljivo reagiraju na koncept i prostor haustor-galerije te povijesni i društveni kontekst lokacije na kojoj se nalazi. Prijava na natječaj mora sadržavati portfolio s nekoliko recentnih radova, životopis i prijedlog intervencije, a s obzirom na to “da tražimo intervencije koje osjetljivo reagiraju na lokaciju i kontekst, jasno definiran prijedlog u početku nije obvezan, ali je prednost” stoji u tekstu natječaja.

LiberSPACE nudi potporu u razvoju koncepta i tehničkoj realizaciji, honorar u iznosu od 200 eura (neto), promociju rada i mogućnost nastavka suradnje kroz druge programe u organizaciji plesnog studija Liberdance. Na temelju pristiglih prijava, stručni žiri će odabrati ukupno tri prijedloga koji će biti realizirani od svibnja do studenog 2025. godine.

Više detalja pronađite ovdje.

Rok za prijavu je 20. ožujka.

Možeš li opisati kontekst pokretanja izvorne inicijative Haustor-galerije LiberSPACE 2012. godine i kako je došlo do suradnje upravo s Liberdanceom? Koje su specifičnosti ove galerije u Jurišićevoj 7?

Pokretanje haustor-galerije bio je zapravo moj umjetnički odgovor na poziv Rajka Pavlića da realiziram neki rad, preciznije, umjetničku instalaciju u dvorištu plesnog studija Liberdance. Kako još od vremena studiranja na Akademiji razmišljam o ekološkim procesima u umjetnosti, zasićenosti i onečišćenju artefaktima i slično, nije mi bio prirodan način odgovoriti na takav poziv nekom trajnom instalacijom u prostoru. Naime, moji su radovi obično efemerni, procesualni i participativni. S obzirom na to da sam se i u više prethodnih radova bavila rastvaranjem uloge autora i demokratizacijom umjetničkog procesa, vrlo brzo se rodila ideja da uspostavim okvir unutar kojeg se dvorišni prostor Liberdancea transformira i uvijek vraća u prvotno stanje, i da su u to uključeni drugi umjetnici i umjetnice, testirajući vlastite umjetničke pozicije u takvom kontekstu. Na početku nismo znali da će to prerasti u nešto dugoročnije, međutim bilo je jako zanimljivo vidjeti kako u oskudnim uvjetima i neatraktivnom ambijentu nastaju zapravo vrlo kvalitetne umjetničke geste. To mi je važno jer se umjetnička produkcija i sistem u našem postsocijalističkom kontekstu transformiraju prema trendovima kapitalističkog Zapada u kojem je, kako Mladen Stilinović kaže u svom manifestu Pohvala lijenosti (1993.), umjetnik uvijek “proizvodač nečega” i da ga je “[…] zaokupljenost nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sustav galerija, sustav muzeja, sustav natječaja (tko je prvi), zaigranost objektima” udaljilo od umjetnosti.

I LiberSPACE nekako nastoji biti prostor testiranja ili utočište nekog drugog radnog etosa. Da bi se oslobodio prostor za koncentriranje na umjetnost, potrebno je svesti produkciju i “nevažne” stvari na minimum. LiberSPACE preferira intervencije koje su minimalne i efemerne, odnosno nepodložne monetarizaciji, a koje su, unatoč tome, snažna umjetnička gesta. Nadalje, potonja nije unešena u prostor kao gotov proizvod, već nastaje u dijalogu s njim.

Liberdance je prikladan partner i domaćin takve inicijative, jer je i ples efemerna umjetnička forma. Osim toga, i Rajka i mene zanimaju interdisciplinarnost i multimedijalnost, fenomenologija tijela i prostora, njihova proizvodnja kroz međusobnu interakciju. Još jedan razlog za suradnju je i da nam je oboma važan taj moment oživljavanja gradskog dvorišta, tema proizvodnje urbanosti u srcu grada koji upravo prolazi obrnut proces. Mjesta urbanosti se gase odnosno uklanjaju da bi se oslobodio prostor turistifikaciji i gentrifikaciji. U poluapokaliptičnom postpotresnom ambijentu niču ušminkane fasade i površine dok se neke pored njih, i četvrtu godinu nakon potresa, urušavaju na prolaznike. I Rajko i ja imamo snažan poriv slijediti neku umjetničku viziju, ali smo u okvirima naših mogućnosti pomalo i aktivisti. Lokacija LiberSPACEa je odlična za gore opisane eksperimente. Osim toga, prostor ima i povijesni značaj, kao kulturni toponim, ali o tome bi Rajko mogao više reći.

Koje bi ključne elemente i fokuse umjetničkih intervencija i privremenih prostorno-specifičnih radova iz perioda od 2012. do 2014./15. izdvojila?

Radovi su uglavnom prostorno-specifični te se mogu podijeliti u dvije osnovne kategorije: one koji su inspirirani samim prostorom i kontekstom i one koji kao gotova ideja ulaze u prostor, ali mu se prilagođavaju, dakle dopuštaju da ih prostor i kontekst modificiraju.

Do sada smo imali niz izvedbenih radova, bilo u obliku simbolične performativne geste kao u radu prerano preminulog Marijana Crtalića, koji je otvorio galeriju ostavljajući otisak u vlastitom dahu na staklu, ili uz pomoćne rekvizite kao u slučaju Alexa Edwardsa koji je velikim okruglim ogledalima polaganim pokretima odražavao prostor i posjetitelje. Performativne radove izveli su i Lucie Mičíková i Goran Ristić.

Realiziran je i niz participativnih radova poput onih Ane Horvat i Tatiane Villani u kojem provode vrijeme u haustoru u aktivnostima koje intenzivno uključuju prolaznike i publiku. Drugi pak vid radova uključio je intervencije u sam prostor, skenirajući ga i otvarajući njegove povijesne i fizičke slojeve, poput onog Aleksandra Bedea koji je locirao bivšu trasu potoka Medveščaka na lokaciji LiberSPACEa, ili rada Katerine Dude i Roka Crnića koji su proučili fenomenologiju i načine korištenja prostora, razgovarajući s korisnicima i prenoseći njihove izjave u tekstualnom i audio obliku u prostornu instalaciju.

Na stanje prostora reagirala je i Nina Frgić Omerzo koja je simbolično “krpala” oštećenja u prostoru CMYK bojama, te Petar Popijač koji se osvrnuo na temporalnu dimenziju u haustoru, uspoređujući spori rast mahovine s kretanjem plesača i prolaznika. U nekim je slučajevima fizički prostor dvorišta bio proširen intervencijama u novim medijima, kao u Tekstomlatu Line Rice i Boštjana Čadeža, dok je Tanja Vujasinović kreirala zvučnu instalaciju baziranu na zvukovima samog haustora.

Aktivnosti su održavane u različitim dijelovima dana, te su ponekad svjetlost i mrak igrali važnu ulogu. Tako je u radu Dore Đurkesac minimalnim svjetlosnim intervencijama i projekcijama u unutarnjem i vanjskom prostoru naglašena fluktuacija prostornih granica. U mračnim satima održao se i prostorno-specifični participativni rad Martine Miholić u kojem je od prikupljenih upitnika realizirala mali priručnik za samoobranu u mračnim prostorima te pozvala udrugu Krav Maga da demonstrira pred publikom tehnike samoobrane. Jedno od večernjih događanja bilo je i čitanje poezije suvremenog autora Aleksandra Huta Kona.

U ponovnoj aktivaciji galerije 2023. imali smo pak potpuno drugačiji projekt u kojem je sudjelovalo čak 14 autora i autorica – studenata i studentica Akademije dramskih umjetnosti. Radilo se o procesualnom multimedijalnom radu koji se odvijao kroz nekoliko etapa koje su uključivale likovni, filmski i izvedbeni medij, a tematizirao je oštećenja i mjesta depresije situirane u prostoru (haustora) i u tijelu i psihi pojedinca.

U novom pozivu za privremene intervencije navodi se mogućnost uključivanja odabranih umjetnika u program Festivala plesnih minijatura u Atriju Galerije Klovićevi dvori, a spomenuli ste i moguću suradnju s Umjetničkim paviljonom. Kako vidiš ulogu institucija u suradnjama u kulturnom sektoru i gdje su prostori za napredak?

Što se tiče Festivala plesnih minijatura, ideja je da se umjetnicima koji su dosad sudjelovali u programu Haustor-galerije LiberSPACE (uključujući aktualnu godinu) ponudi mogućnost uključivanja u festival kroz jednu kolektivnu kuriranu situaciju koja će biti realizirana u Atriju Galerije Klovićevi dvori u rujnu.
Festival je pokrenuo ranije spomenuti Rajko Pavlić iz Liberdancea, te je ovo neko proširenje suradnje izmještanjem u drugi i, u ovom slučaju, reprezentativniji prostor. Izazov je i želja u takvom kontekstu ponovno potaknuti realizaciju efemernih gesti – performativnih, participativnih ili tek minijaturnih intervencija. Kako se prostor i kontekst mijenjaju tako se mijenja i metodologija reprezentacije. U ovom slučaju različiti radovi će biti uklopljeni u “jedno tijelo”. Umjetnici koji će željeti sudjelovati na neki način će surađivati s ostalim umjetnicima na njegovu oblikovanju. Pritom će se publika kretati kroz to “tijelo” kao aktivirajući element.

Suradnja s Umjetničkim paviljonom nije formalno definirana, osim mogućnosti da LiberSPACE po potrebi ustupi prostor Paviljonu za daljnje izmještanje dijelova njegova programa u “egzilu”. Naime, zgrada Paviljona je oštećena u potresu 2020. te su, dok traje obnova, sve aktivnosti preseljene na lokaciju u blizini LiberSPACEa. Nažalost, i tamošnji prostor privremene galerije je u obnovi i neće moći započeti s programom prije kraja godine. Do ideje je došlo za vrijeme spontanog razgovora s ravnateljicom Irenom Bekić i kustosicom Ivanom Meštrov, kad smo shvatile da ćemo biti susjedi i da nas zanimaju slični pristupi približavanja umjetnosti zajednici, odnosno problematike grada u transformacijskim i (post)kriznim procesima, pitanja zajednice i susjedstva u takvom kontekstu te aktivacija javnih i polujavnih prostora kroz umjetničke intervencije.

Suradnju između različitih organizacija, institucija, inicijativa i pojedinaca u kulturnom sektoru smatram, kao i u svakom drugom području, vrlo bitnom. Što je veća diverzifikacija, što je više povezivanja, to je jači, bogatiji i dinamičniji sustav kao cjelina. Suradnje mogu donijeti međusobno osnaživanje, potporu, svježinu. Nezavisne inicijative posjeduju fleksibilnost i prostor eksperimenta koje je institucijama teže primijeniti radi birokratskih ograničenja, veličine, tromosti, očekivanja da zadovoljavaju određene trendove i ispunjavaju određenu ulogu. Puno je načina na koje se može surađivati, ovisno o slučaju.

Kod ranije navedenih primjera, u prvom slučaju (Klovićevi), institucija je ta koja ugošćuje program off-prostora i time ga uokviruje na drugi način, omogućuje drukčiju recepciju i podiže vidljivost. LiberSPACE je umjetnički eksperiment koji propitkuje do koje granice je moguće etablirati neki prostor/inicijativu koja je tek zamišljena galerija, nema bijele kocke, nema zaposlenika, nema uvjeta produkcije osim onog što se ispregovara u procesu. Renome inicijative ovisi o realiziranom programu. Suradnja s institucijom podiže rejting takvom projektu, što je važno samoj galeriji, ali i umjetnicima koji sudjeluju.

U slučaju Paviljona, ideja je da prekarni off-prostor “udomi” dio programa institucije koja je zbog potresa u izvanrednoj situaciji i potrebi za pronalaženjem alternativnih prostora. Tu situaciju pretvara u izazov, dolazi do konceptualnih poveznica, i to postaje prilika i temelj za suradnju.

Prostore za napredak vidim prije svega po pitanju financiranja odnosno poboljšanja radnih uvjeta nezavisnih umjetnika i radnika u kulturi. Mogu li institucije kroz suradnju tome još nekako doprinijeti? Ne znam, možda.

Nerijetko vaninstitucionalni akteri i nezavisne organizacije proizvode sadržaj koji bi trebale proizvoditi institucije, ili popunjavaju propuste kulturnih i obrazovnih politika i slično, i iz svojih prekarnih pozicija djelatnicima sa sigurnim i pristojno plaćenim radnim mjestima odrađuju posao. Nije dobro kad nezavisni radnici u kulturi (takozvani “projektarijat”) i organizacije pristaju na (samo)izrabljivanje i time perpetuiraju postojeći sustav. Ne znam kako to riješiti jer se svi trude preživjeti pa pristaju na ucjene tipa “uzmi il’ ostavi” ili “ako nećeš ti ima tko hoće”. Potrebne su korjenite sistemske promjene koje se mogu desiti tek kao posljedica korjenite promjene vrijednosti u društvu. Možda je naivno vjerovati da se one mogu desiti, ali moramo raditi zajedno u tom smjeru.

Koncept LiberSPACEa izravno je vezan uz tvoju dugogodišnju praksu bavljenja urbanim fenomenima, liminalnim prostorima i ekološkim temama. Kako se recentna mainstrimizacija klimatske krize u medijima i prisutnost pitanja ekološke održivosti u prioritetima velikog broja aktualnih natječaja u kulturi odražavaju na suvremenoumjetnički krajolik, a kako utječu na tvoj osobni i umjetnički odnos prema ovim temama?

To je baš zanimljivo pitanje. Nedavno sam priznala prijateljici iz Finske kako sam bila iznenađena nedostatkom neke socijalne note u finskoj umjetnosti, što sam primijetila kad sam boravila tamo u 2015., tumačeći to naivnim vjerovanjem kako je u Finskoj sve idealno pa se umjetnici mogu baviti “uzvišenijim” temama, poput komunikacije s neljudskim vrstama i slično. Na to se ona smijala i objasnila mi kako je baš u to vrijeme došlo do tog trenda, naime da je najveća fondacija koja financira umjetnost u Finskoj poticala takvu vrstu radova i bavljenje spomenutim temama, što kao posljedicu ima neki i ne tako slučajni depolitizirajući učinak na suvremenoumjetnički krajolik.

Dobro je da teme koje spominjete dolaze više u fokus i uvijek su mi bile važne odnosno reflektiraju se u mom stvaralaštvu već 20-ak godina. Međutim, upravo taj izraženi interes me potaknuo na dodatni studij koji se fokusira na (prostorne) transformacije prema održivosti. Zanima me to jako, ali nekako isto volim držati stvari odvojene, moja umjetnost reflektira jasno moje interese, ali važno mi je da ne podliježe diktatu trendova, da u polju simboličkog slijedim unutarnju odgovornosti, a ne odgovornost prema nečem vanjskom, iako prva uglavnom uključuje potonju. Dešavalo mi se, na primjer, da budem pozvana u projekt jer radim na određeni način i bavim se određenim temama, a ja realiziram rad s potpuno drukčijom metodologijom i temom od očekivane, ili promijenim projekt u tijeku, jer mi se desio neki novi „klik“ u procesu. Važnije mi je slijediti onda taj unutarnji “poziv”, nego biti producent očekivanog projekta. U hiperbirokratiziranom sustavu u kojem živimo još je valjda jedino u umjetnosti donekle legitimna takva „volatilnost“, treba tu slobodu štititi, jer omogućava refleksiju realiteta u real time-u. Nije uvijek marketinški pametno.

Da se vratim na pitanje, sigurno da se prisutnost pitanja ekološke održivosti u natječajima odražavaju i na cjelokupni krajolik umjetničke produkcije. Općenito je dobro da su te teme u društvu sve više u fokusu. Dobro je i da se izdvajaju velika sredstva iz europskih fondova koja ubrzavaju zelenu tranziciju projektima koji moraju integrirati New European Bauhaus (NEB) principe – koncept koji, među ostalim, naglašava važnost umjetnika, umjetnosti i kreativnih industrija u europskom Green Dealu. Ali po meni u toj inicijativi ima dosta problema, kako općenito u shvaćanju umjetnosti tako i uloge umjetnika, odnosno u implementaciji načelno dobrih principa. Ogromna sredstva često odlaze u nedorečene osrednje vizije, a kako svi znamo i u kriminalne ruke. Rezultati su često osrednji, a tamo gdje bi uistinu doprinijeli transformaciji, ne samo karbonskog otiska, već i temeljnih vrijednosti u društvu i dokidanju prekarijata u kulturi – ne dosežu. Dosta plakativno sve u svemu, ali pokušaji su vrijedni. Mislim da se kao umjetnici i sami moramo angažirati, jer se možda upravo otvara prostor da se kreiraju neke nove kulturne politike odnosno redefinira uloga umjetnika i nezavisnih kulturnih radnika u društvu u transformaciji.

Na razini raznih natječaja u opticaju danas posebno je vidljivo ovo što pitaš. Diktiraju se teme, ali i koriste upitnici koji ocjenjuju učinak aktivnosti i njihov ekološki otisak, ponekad vrlo apsurdna pitanja. Nedavno sam u jednom odgovoru doslovno pisala kako ću za vrijeme boravka na rezidenciji kupovati hranu od lokalnih proizvođača organske hrane i koristiti javni prijevoz i aktivni mod mobilnosti za kretanje po gradu. Zabavno, ali koji utrošak vremena na takva pitanja kao i na sve veće birokratiziranje procesa prijava. Dodajmo tome općeniti management materija (vizuala, portfelja, web stranica, socijalnih mreža itd.) – sve neplaćeni rad. “Projektarijat” ispisuje nebrojene prijave od kojih većina neće proći, natječete se u ogromnoj konkurenciji za iznose stipendija koji su, za usporedbu, često i četiri puta manji od minimalne njemačke mjesečne plaće (uzimam za usporedbu, jer živim u Njemačkoj). Evo, gledam sad neke rezidencijalne programe – 400 € mjesečno. Akademski građani.

Osobno, pokušavam doskočiti tome baveći se opisanim temama iz druge profesionalne pozicije, vjerujuć’ da time i moja umjetnost ostaje na neki način nekompromitirana trendovima. Pritom mi je poseban izazov vidjeti kako tu mogu primijeniti slobodu umjetničke perspektive i vještine i saznanja stečena umjetničkim djelovanjem. Nepopravljivo vjerujem da umjetnici mogu puno više doprinijeti u svim segmentima društva koje grca u problemima i nedostatku vizije.

Iz najave: “Nakon uprizorenja u Splitu, Osijeku i Grazu, izložba Mizanscena šibenske umjetnice Lane Stojićević okuplja i po prvi puta u Rijeci predstavlja četiri serije fotografija – Crno brdo (2015.), Fasada (2018.), Sunny Side (2018.) i Betonicus (2020.). Riječ je o fotografskim performansima koji su nastali sličnim principom: imaginarni narativi inspirirani lokalnim specifičnostima vizualizirani su pomoću site-specific kostima, maketa i rekvizita.

Lana Stojićević je vizualna umjetnica koja djeluje u području umjetničkog istraživanja. Performativnim i insceniranim serijama fotografija, kostimima, rekvizitima i arhitektonskim maketama istražuje teme poput divlje gradnje, arhitektonskog i industrijskog nasljeđa, zagađenja okoliša, suvremenih neostilova, devastacije kulturne baštine i transformacije krajolika kao posljedice masovnog turizma.

Više informacija o izložbi pronađite ovdje.

Posebnost izložbe između ostalog je i to što je materijal korišten za izradu grafika također prikupljen iz samog prostora zgrade – riječ je o prašini koja je pretvorena u boju i sitotiskom utisnuta u arhivske fotografije, stvarajući svijetle otiske poput duhova ovog prostora.

Izložbu kojom nas je proveo sam autor moguće je posjetiti do 26. listopada u radnom vremenu galerije od ponedjeljka do petka od 11 do 13 i od 16 do 20 sati, te subotom od 16 do 20 sati. Ulaz je slobodan.

Snimio: Dubravko Matanić / Drugo more
Pripremila: Martina Kontošić
Fotografije: Tanja Kanazir
Vizual podcasta: Klasja Habjan

Detalje i prijavni obrazac možete pronaći ovdje

Galerija INDUSTRA ART osigurava:

• galerijski sadržaji
• promocija i produkcija izložbe
• umjetnički honorar u okviru dodijeljenih potpora
• prijevoz umjetnina
• putovanja i smještaja
• Odabrane prijavitelje ćemo kontaktirati e-poštom nakon završetka poziva.

Rok za prijavu je 20. srpnja.

U kružnom prostoru arhitektonski vrhunski izvedenog Francuskog paviljona Hršak i Novak postavit će svoje site-specific kiparske instalacije ambijentalnog karaktera. Na prvi pogled, njihove dijametralno različite instalacije postati će dijelom jedne logične cjeline. Dispozicijom njihovih djela stvaraju se novi odnosi u kojima će posjetitelji, ulaženjem tijelom u prostor, imati priliku otkriti novu dimenziju određenu odnosom arhitekture, materičnosti i virtualnog, gdje se konačni trenutak spoznaje otkriva u pogledu prema okulusu, izvoru svjetla u kojem se potvrđuje težnja ka uspinjanju nanovo otvarajući pitanje pronalaženja začudnog u onom svakodnevnom. (iz predgovora Maje Flajsig)

Tomislav Hršak rođen je 1992. godine u Zagrebu. Završio je Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok na smjeru grafičkog dizajnera 2011. godine te iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Trenutačno je na završnoj godini diplomskog studija na nastavničkom odsjeku na smjeru kiparstvo u klasi Daniela Kovača.

Vladimir Novak je rođen 1987. godine u Zagrebu. Nakon preddiplomskog studija krajobrazne arhitekture, 2011. godine upisuje kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Studirao je pod mentorstvom Slavomira Drinkovića, a trenutno završava diplomski studij u klasi Dalibora Stošića. Dobitnik je rektorove nagrade u akademskoj godini 2014./2015. Član je HDLU-a od 2016. godine. Živi i radi u Zagrebu i Lausannei.

Izložba se održava u sklopu interdisciplinarnog umjetničkog događanja Harmonija disonance. Njen program okuplja studente Akademije dramske umjetnosti, Akademije likovnih umjetnosti, Muzičke akademije i Tekstilno­tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u zajedničkom predstavljanju heterogenih umjetničkih izraza i izvedbenih praksi koncentriranih u nekoliko dana zbivanja. 

Izložba ostaje otvorena do 12. lipnja.

Zvučna šetnja Spiegel im Spiegel je site-specific intervencija koja osim zvučnog segmenta i intervencije u prostoru uključuje i dramaturške dijelove spisateljice Ivane Sajko nastale za potrebe rada. Rad je moguće razgledati tek privremeno, do 10. svibnja do kada će se posjetiteljima na ulazu u park dijeliti slušalice i karta kretanja te će ih se uputiti na polusatnu šetnju do privremeno konstruirane Šumske dvorane u Dolini grobova. Spiegel im Spiegel na lokaciji parka možete pogledati svakodnevno od 10 i 30 do 18 sati, a zvučni zapis naknadno će trajno biti dostupan na stranici Virtualnog muzeja Dotrščina.

Predstavljanju rada prethodit će polaganje vijenaca na središnjem spomeniku žrtvama fašizma te nastup pjesnika Aleksandra Huta Konoa s pjesmom Dotrščina.

Spomen-park Dotrščina najveći je gradski park i mjesto najmasovnijeg zločina u povijesti Zagreba. Tijekom fašističke okupacije od 1941. do 1945. godine, na lokaciji današnjeg spomen-parka ubijeno je tisuće građana i građanki Zagreba i okolice. Postoje indicije da je smaknuća na prostoru parka bilo i u poraću, od strane pobjednika. Spomen-park Dotrščina krajobrazno je uređeni prostor na kojem postoji i niz spomenika, radova Vojina Bakića, Branka Ružića, Stevana Luketića i Koste Angelija Radovanija.

Virtualni muzej Dotrščina autorski je projekt koji Saša Šimpraga provodi u okviru Documente – centra za suočavanje s prošlošću od 2012. godine, s ciljem vraćanja Spomen-parka Dotrščina u kolektivnu memoriju. Uz prvi postav Virtualnog muzeja Dotrščina u javnom prostoru Trga bana Jelačića, prošle je godine povodom otvorenja muzeja i Svjetskog dana mira izvedena i krajobrazna intervencija na prostoru parka – sedam tisuća bijelih vrpci za sedam tisuća ubijenih, koliko se, na temelju dosadašnjih istraživanja, pretpostavlja da iznosi broj ubijenih na prostoru parka. Ovogodišnji postav biti će predstavljen u jesen 2013.

KP / Virtualni muzej Dotrščina

Njemačka kazališna redateljica Claudia Bosse radila je na mnogim lokacijama diljem svijeta. Više od 15 godina vodi Theatercombinat – eksperimentalnu produkcijsku kuću za nezavisnu umjetnost i kazalište koja se nalazi u Beču. Njezini su projekti site specific, ostvareni su u suradnji s likovnim umjetnicima, plesačima, arhitektima, teoretičarima, glazbenicima i strastvenim amaterima. Claudia trenutno radi na suvremenoj tragediji dominant powers, what is to be done then? na kojoj surađuje sa stanovnicima Novog Zagreba.  

Predavanje je zakazano za ponedjeljak, 18. lipnja, u 19 sati, u Skladištu 41 u Demetrovoj ulici u Rijeci.