Festival će u četvrtak, 21. kolovoza otvoriti dvije izložbe na Šetalištu Vladimira Nazora. Izložbom The Inner Face predstavit će se rad sisačke umjetnice Ivane Svjetličić, a Kino Klub Sisak prezentira retrospektivno izlaganje. Popratni program uključuje glazbeni nastup dua Sanjam i Petrinjskog puhačkog kvarteta nakon kojeg slijedi omaž pokojnom glumcu Dušku Valentiću u sklopu kojeg će se održati i premijerna projekcija kratkog igranog filma Samoća redatelja Bobbya Boška Grubića i scenarista Mire Gavrana. Nakon uvodnih programa održat će se svečano otvorenje festivala kao i prva natjecateljska projekcija.

Drugi dan, petak, počinje programom za djecu uz inkluzivnu projekciju Ježeve kuće u Kazalištu 21. Film je dostupan gluhim i nagluhim osobama, a program je organiziran u suradnji s platformom Film svima. U popodnevnim satima se održava masterclass s glumcem Goranom Grgićem, a dan se nastavlja na istoj lokaciji uz drugu, treću i četvrtu natjecateljsku projekciju. Na velikom platnu uslijedit će projekcija dokumentarnog filma Fiume o morte! redatelja Igora Bezinovića. Projekcija je također organizirana u suradnji s udrugom Film svima i dostupna gluhim i nagluhim osobama. Za večernji program zadužen je DJ Mario Kovač.

Zadnji dan festivala, subota, počinje u Kazalištu 21 pod pokroviteljstvom INA-e, dječjom projekcijom animiranog filma Poplava koji je premijerno prikazan u programu Izvjestan pogled Filmskog festivala u Cannesu. U isto vrijeme održat će se panel rasprava na temu pokreta u filmu koju će voditi filmska kritičarka i jedna od selektorica Star Film Festa, Iva Rosandić. U 15 sati na istoj lokaciji predstavit će se mladi filmaši natjecateljskog programa u moderaciji Lucije Češkić nakon čega će se održati zadnja natjecateljska projekcija i filmski kviz. Svečano zatvaranje festivala održat će se u 20 sati uz proglašenje pobjednika, dodjelu nagradu te glazbeni program DJ-a Saše Tadića.

Više detalja pronađite ovdje.

My Boyfriends Who Have Never Met je queer performans glazbenika Jasmina Mahmića, producenta poznatog pod aliasima Fiume i Le Chocolat Noir. MBHHNM je glazbena polu-improvizacija sa sintesajzerima i sekvencerom te vokalom uživo, koja prati projekciju video kolaža trojice performera. Video uradci performera koji dolaze s tri kontinenta su izmanipulirani te prilagođeni željama producenta koji ih stavlja u svoje okrive i kreira svoju stvarnost, izlažući ih umjetnoj interakciji. To je daljnje virtualno produbljivanje odnosa, inicijalno površnih i fizičkih kao rezultat žudnje, te njihova metamorfoza u ljubav i prijateljstvo. Poliamorija na daljinu, ali i propitkivanje koliko ta udaljenost čini te odnose gotovo pa idealnima, uz duže ili kraće ograničeni fizički kontakt.

Ulaz je slobodan, no dobna granica za sudjelovanje u programu je 16+ godina.

Više informacija počitajte ovdje.

“Tugujemo za svakim izgubljenim životom, za svakom osobom koja je nastojala izgraditi siguran i ispunjen život za sebe i ljude koje voli, slobodan od straha i nasilja. Kolektivnim okupljanjem želimo se sjetiti i djece čija su djetinjstva okrutno prekinuta te iskazati duboku pobunu protiv nastavka genocidâ koji se najtočnije mogu opisati kao ratovi protiv djece”, piše u najavi organizatora. 

U genocidu u Gazi izraelska vojska je ubila preko 17000 djece, a njihova ubojstva ostaju upisana u našem kolektivnom sjećanju. Hind Rajab je djevojčica koja je ubijena nakon što je satima čekala spas u autu s ubijenim rođacima; mrtva tijela Tariqa i Reem Badwan držao je njihov djed govoreći da su duše njegove duše; Tala Abu Ajwa ubijena je sa svojim ružičastim koturaljkama; šestomjesečni blizanci Wesam i Naeem Abu Anza nemilosrdno su ubijeni nakon dugogodišnjih pokušaja začeća. Izraelska vlada nastavlja ovaj brutalni genocida i u Libanonu gdje su u dva dana ubili više od 50 djece, uključujući Fatimu Abdallah, ubijenu u eksploziji pejdžera te četvero braće i sestara Farah, Fatima, Jalal i Ali Al-Fares, koji su svi mlađi od 6 godina. U Sudanu je u 17 mjeseci ratovanja ubijeno više od 1.000 djece, a u Siriji više od 33000 od 2011. godine.  

Inicijativa za slobodnu Palestinu poziva građanke i građane da se pridruže iskazu solidarnosti s narodima Palestine, Libanona, Sirije i Sudane te da polože cvijeće i zapale svijeću u znak sjećanja na izgubljene živote. Iz ekoloških razloga, organizatori mole da se donesu svijeće bez plastike.

Više informacija potražite ovdje.

Pored natjecateljskog programa, Star Film Fest uključuje radionički i muzički program, druženje i program za najmlađe. Festival će u četvrtak, 29. kolovoza na Šetalištu Vladimira Nazora otvoriti glazbeni nastup Dua Sanjam & Trio Bellisimo. Prvi dan će obilježiti projekcija kratkog filma Nebojše Slijepčevića Čovjek koji nije mogao šutjeti koji je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu u kategoriji kratkog filma osvojio nagradu Zlatnu palmu, nakon čega slijede prve natjecateljske projekcije.

Drugi dan, petak, 30. kolovoza počet će programom za najmlađe uz projekciju filma Garfield u Gradskom muzeju Sisak, a u popodnevnim satima na Šetalištu Vladimira Nazora održat će se Mali filmski razgovori s mladim redatelji(ca)ma čiji se filmovi prikazuju u sklopu natjecateljskih projekcija. Dan se nastavlja na istoj lokaciji uz jam session, a filmski program drugog dana završava uz tri natjecateljske projekcije. Zadnji dan SFF-a, subota, 31. kolovoza počinje na Šetalištu Vladimira Nazora u 15 sati uz masterclass na temu međunarodne suradnje na filmskim projektima. U 17 sati na istoj lokaciji održati će se tradicionalni filmski kviz u organizaciji Kvizopije, a Fest će se zatvoriti u 20 sati uz proglašenje pobjednika i završnu projekciju nagrađenih filmova.

Raspored čitavog festivalskog programa potražite ovdje, a detaljan raspored natjecateljskih projekcija dostupan je ovdje.

Izložba je ostvarena u suradnji Galerije Kortil riječkog HKD-a, sisačke Galerije Striegl, dubrovačke Galerije Flora i Muzeja crvene povijesti te korčulanske udruge siva) (zona.

Kritički turizam podrazumijeva kritiku neplanske turistifikacije i refleksiju njenih društvenih i estetskih konotacija. Usmjeren je prema modeliranju diskursa koji propituje privredno stremljenje monoekonomiji turizma u Hrvatskoj i drugdje, te njenih posljedica na kulturni, socijalni i prostorni razvoj.

Izložba predstavlja odabir radova umjetnika_ca, nastalih u produkciji ili koprodukciji udruge siva) (zona, a koji se reflektiraju na razne, uglavnom negativne, posljedice turizma s naglaskom na poimanje zajedničkih dobara neke zajednice, kao što su javni prostor i infrastruktura. Umjetnici_e tematiziraju turizam koristeći ih kao sredstvo za komentiranje  društvenih i kulturnih praksi, stavljajući naglasak prema etikama, poetikama i politikama prostora.

U izložbi sudjeluju Boris Cvjetanović, Jana Dabac, Vitar Drinković, Katerina Duda, Darko Fritz, Dina Gligo i Vedran Gligo, Igor Grubić, Božena Končić Badurina, Andreja Kulunčić, Jelena Lovrec, Maja Marković, Edita Pecotić, Ivan Ramljak, projekt Reciplaža (Valerija Jurjević, Sanda Hančević, Darko Fritz), Ilija Šoškić, Vice Tomasović. Kustos izložbe je Darko Fritz, dok dizajn izložbe potpisuje Sven Sorić.

Više informacija možete pronaći ovdje.

Selekcijski tim festivala čine Anja Kavić i Martina Mladenović, čiji izbor među žanrovima dokumentarnog, animiranog, eksperimentalnog, igranog, industrijskog i studentskog filma, donosi raznolikost tema redatelja i redateljica iz cijelog svijeta – Japana, Indije, Srbije, BiH, Hrvatske, Sjedinjenih Američkih Država, Španjolske, Meksika, Mađarske i mnogih drugih koji će obilježiti desetljeće kratkih filmova pod sisačkim nebom.

Detaljan program desetog izdanja Star Film Festa potražite na poveznici.

Uz sedam sati filmskih projekcija publiku dočekati i raznolik program radionica, otvorenih razgovora, te programa za najmlađe uz soundtrack glazbenog programa.

Intervju s direktorom i producentom Festivala možete pročitati ovdje.

Ivana Tkalčić će u okviru umjetničkog projekta Astronaut(i) bez svemirskog broda voditi ciklus jednosatnih radionica Trening za šetače Mjesecom, kojeg je osmislila u odnosu na trening za astronaute na kojem je sudjelovala u kolovozu 2022. godine u Poljskoj, kao pripremu za boravak na lunarnoj svemirskoj stanici Europske svemirske agencije. Trening čine fizičke i mentalne vježbe usmjerene prema “održivoj” upotrebi vlastite energije tijekom stresnih i ekstremnih situacija, koje će polaznike_ce opremiti za kvalitetniji život s vlastitim tijelom. U uvodnom dijelu umjetnica će ispričati kako je izgledao Analogni astronautski trening u Poljskoj i kakvu je ulogu u njenom interesu za svemirska istraživanja imao Centar za svemirsku i inovativnu tehnologiju u Sisku.

Pero Kavgić će sa svojih 96 godina, staračkim leđima i s velikim apetitom za “porati posluku u svijet o stanju stvari”, u Sisku premijerno izvesti tri performansa: u prvom će se obratiti javnosti kroz monološki performans Perin monolog: Sâm samcat, u drugom, Pero uličar – šetnja Siskom s dragim ljudima i onima koji se tako identificiraju, s građanima_kama će razmjenjivati misli o starenju i odlascima, smislu i besmislu, klimatskim promjenama i svemu što ovom starcu nema smisla. Treći će se puta Pero Kavgić pojaviti zajedno s mladima, generacijom šest puta mlađom od njega, u performansu Nemoguća misija #1: Utjeha Pere Kavgića. Performans će nastati u sklopu radionice Drugačija ja, drugačiji vi, trodnevnog treninga improvizacije zvukom, glasom i tekstom kojeg će u suradnji s Perom Kavgićem voditi Marina Otchuda Say Gynt. Događanja su dio umjetničkog projekta Marine Otchude Say Gynt Pero Kavgić premijerno u Sisku: Nema smisla.

Raspored programa dostupan je ovdje.

Ove godine SFF nudi mogućnost volontiranja u raznim sektorima i na raznim pozicijama. Sektori u kojima se može volontirati su: ured za goste, sekcija pripreme festivala, media sektor (ured za odnose s javnošću), info pult, tehnička podrška i volontiranje u foto & video sekciji.

Prijave za volontere otvorene su do 1. kolovoza, a za prijavu je jedino potrebno ispuniti online prijavnicu.

O rezultatima prijava prijavljeni će biti obaviješteni putem maila. Sva pitanja moguće je uputit na mail, a više informacija o festivalu potražite na poveznici.

Prijave su otvorene od 20. veljače sve do 20. svibnja.

Na festival svoje filmove mogu prijaviti osobe koje imaju najmanje 18 godina i koje nisu starije od 35 godina u trenutku godine proizvodnje filma.

Prijaviti se mogu dokumentarni, igrani, eksperimentalni, animirani i industrijski filmovi, pri čemu film mora biti produciran u protekle dvije godine (1.1.2021.), a prijavljeni filmovi ne smiju biti duži od 25:00 minuta.

Filmovi se prijavljuju putem online servisa FilmFreeway, a detalji o prijavama, uvjetima i specifikacijama mogu se pronaći u pravilniku festivala koji se nalazi na službenim stranicama SFF-a.

U cilju promocije domaćih i regionalnih filmova i autora prijave pristigle iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Makedonije i Crne Gore se ne naplaćuju, dok su prijave iz ostalih zemalja besplatne do 23.2.2023. S istim ciljem Star Film Fest dodjeljuje 12 nagrada među kojima je i nagrada Specijalna zvjezdica koja uključuje novčanu nagradu kao poticaj za daljnje stvaranje i produkciju filmova.

Star Film Fest posvećen je kratkim filmovima mladih autora diljem svijeta, a ove godine obilježava svojih 10 zvjezdanih godina postojanja kojima svjedoče brojni filmovi i autori, ali i publika koja je gledanje filmova pod zvjezdanim sisačkim nebom pretvorila u godišnju tradiciju. SFF će svoj deseti rođendan proslaviti od 31. kolovoza do 2. rujna.

Maja Hodošček rođena je 1984. u Sloveniji, a magistrirala je na Dutch Institutu u Arhnemu. Koristeći se medijima videa i instalacije, Maja svojim umjetničkim angažmanom pokušava zainteresiranoj publici približiti teme od općeg društvenog značaja s posebnim naglaskom na rad i položaj radnika u suvremenoj društvenoj strukturi. Izložbom Dovoljno dobro, kako saznajemo iz kataloga kustosice Irene Borić, autorica tematizira neoliberalnu subjektivnost i prekarni rad koji se temelji na “poduzetništvu samog sebe”. Apsurd takvog koncepta prema kojem su svi pojedinci jednako odgovorni za vlastiti uspjeh i napredak na neoliberalnom tržištu najbolje je uprizoren radom Trening – video instalacijom u kojoj promatramo učenike srednjih škola na satu tjelesnog dok u pozadini o poduzetničkom načinu razmišljanja i podučavanja progovara ozbiljan, profesionalni muški glas. U prvih nekoliko sekundi, video me podsjetio na Laibachov spot za pjesmu Whistleblowers. No, vrlo brzo primjećujem razlike između poruka koje stoje iza ovih dvaju uradaka.

Dok trening djece snimljene pod redateljskom palicom vjerojatno najpoznatijeg slovenskog umjetničko-glazbenog sastava apsolutno odražava poruku We rise – we grow, učenici koje gledam u mirnom prostoru Galerije Striegl izmoreni su i bezvoljni. Očigledan je to sukob slike i tona odnosno, rekla bih – realnosti i utopije. Iz kataloga saznajem da je glas kojeg slušam zapravo isječak s radionice namijenjene osnaživanju profesora te se ponovno nasmijem, ovog puta s velikom dozom ironije. Svatko tko ima bilo kakav doticaj s obrazovnim sustavom, znat će i zašto. Naime, u prostoru (sustavu) u kojem je sloboda ograničena (kurikulumom, pravilima…) teško je podučavati uz ranije opisan poduzetnički prizvuk, osobito ukoliko smo svjesni realnosti van zidova školskih ustanova. Posebno je to teško ukoliko pritom već postojeće razlike među učenicima ne želimo dodatno produbiti pod krinkom istih mogućnosti, to jest definicije poduzetništva kao načina na koji odlučujemo “dizajnirati vlastiti život”, kako je to lijepo sažeo profesionalni muški glas u pozadini. 

Promatrajući instalaciju razmišljam istovremeno o širokom spektru mogućnosti “prenošenja” dotične poruke na područje kulture i umjetnosti, posebno u sustavu i društvu u kojem živim. Misli mi se najviše pritom usmjeravaju na koncept design thinkinga koji vrlo vjerojatno nikada ne prestaje za umjetnike_ce i radnike_ce u kulturnom sektoru, budući da priroda struke te pripadajućih radnih pozicija zahtijeva konstantno osmišljavanje novih koncepata i načina utjecaja na korisnike, a u konačnici i neprestanu produkciju programa i projektnih prijedloga koji najčešće ne postignu puni iznos financiranja u sustavu koji ne osigurava temelj strukture i održivosti u području umjetnosti i kulture.

Umjetnici_e i kulturni radnici_e stoga počinju doslovno živjeti svoj posao i rad, što u strahu od financijske nestabilnosti dovodi do – burnouta. Mnogi se aspekti humanosti u svemu navedenom gube, a autorica izložbe pokušava ih izmamiti i prikazati u drugom dijelu izložbe više usmjerenom na istraživanje posljedica koje neoliberalno društvo ostavlja na pojedinca. U tom kontekstu Maja Hodošček snima umjetnike_ce, u ovom slučaju glumce_ice, koji također žive i rade u sustavu kojeg je uprizorila Treningom. Iz same najave izložbe tako saznajemo da je autoricu zanimalo što se događa s emocionalnim radom i neprekidnim performansom/izvedbom koji postaju dijelom svakog rada. 

Da bi preispitala što se događa sa subjektom kada sam sebe koristi kao proizvodno sredstvo u vlastitom radu, umjetnica je glumce_ice pozvala da nekoliko sati neprekidno nastupaju pred kamerama, bez scenarija i režije. Glumci_ice / režiseri_ke mogli su se pritom osloniti samo na sebe, vlastitu kreativnost i –stolac, kao jedini simbol ugode i odmora. At least I have a chair – zaključuje Timotej, jedan od protagonista postava, i tako se lijepo nadovezuje na moj raniji tok misli pitajući se što mu je uopće donijela diploma koja je okrunila njegov trud i rad na Akademiji dramske umjetnosti. Poput svojih kolegica obuhvaćenih Majinim eksperimentom, Timotej dodatno produbljuje svoja razmišljanja i zaključuje da je na poslovima koje radi još i dobro dok angažmani zahtijevaju primjerice 12 sati sjedenja, ali se/nas pita što je kad 12 sati mora trčati i to za – minimalac? 

Čak i kad ne možeš više – MORAŠ! 

Yes, this is life. 

This is me.  

UŽIVAM.

Osim Timoteja, slična pitanja postavljaju još dvije djevojke s osvijetljenih projektorskih platna u blizini. 

Imamo li ugovor? 

Ja sam samo tu. 

Netko mi je rekao da ću biti plaćena, ali nemam garancije za to. 

Iako u sve tri video instalacije na velikim platnima u pozadini pronalazimo prikrivene i slabo vidljive probleme prekarnog rada, djevojke nas – svaka “u svom filmu” – uvode u dublje društvene problematike koje itekako ostavljaju posljedice na njihov doživljaj samih sebe, a osobito u odnosu prema poslu i poslodavcima. Zanimljivo je promatrati kako se razina njihova samopouzdanja mijenja ovisno o zadovoljstvu vlastitom režijom u kontekstu ovog eksperimenta. Međutim, zastrašujuće je otkriti da u pozadini monologa i pokreta, zadovoljstvo djevojaka ponajviše ovisi o usklađenosti njihova nastupa s diskriminatornim društvenim normama u pokušaju da zadovolje publiku. 

That wasn’t quite ladylike.

Pitanja poput What am I to you? ili pak What can be interesting to you? automatski me podsjećaju na gospodar-sluga dijalektiku toliko puta preslušanih traka Venus in Furs i Master and Servant, pjesama glazbenih velikana koji su godinama neizostavan dio moje playliste. Osvijestila sam odmah koliko je zapravo jaka poveznica stihova koji se vrte u mojoj glavi i monologa protagonistica izložbe – ne samo u vidu odnosa moći između poslodavca i radnika, već i u pogledu odnosa umjetnosti i publike zbog koje nastaje. Shvaćam pritom da osjećam određenu dozu grižnje savjesti jer se tijekom dosadašnjeg angažmana u području umjetnosti i kulture zapravo nisam bavila odnosima moći i pokušajem razbijanja ustaljenih normi koje itekako ostavljaju posljedice na mentalno zdravlje pojedinca_ki. 

You absolutely have all the control here. 

It’s a scary thought. 

I’m gonna regret so many things I did today. 

For you. 

To please you. 

Hoćeš da se razgolitim? 

Color of my skin? – topic I constantly need to talk about.

I am not a human to you, just some actress…

You’re going to judge me by the way I look.

Zaključujem da osjećaj grižnje savjesti koji se pojavio upijanjem svake riječi i pokreta koji su dolazili s velikih osvjetljenih platna zapravo nema niti smisla niti koristi. Ponavljam si stoga ono što već dobro znam – svi smo odgovorni za poboljšanje trenutnog stanja tematiziranog eksperimentom društveno angažirane Maje Hodošček. Odgovornost je na publici, umjetnicima_ama i kulturnim radnicima_ama, a ponajviše režiserima_kama različitih kanala financiranja, ali i novih koncepata, uradaka i programa u području umjetnosti i kulture. Iz Galerije Striegl stoga izlazim kako sam i ušla – zahvalna svim “strašnim ženama” s početka priče, a posebno ovog puta voditeljici Galerije Almi Trauber što kontinuirano gradu u kojem živim i radim pruža prostor za ovakve vidove umjetnosti u kojima se ustaljene, tradicionalne, estetske vrijednosti gube u moru većih i važnijih uloga koje umjetnost i kultura naprosto moraju zauzimati da bi uspjele u odašiljanju poruka koje su odraz vremena u kojem živimo te postizanju s tim povezanih promjena koje su pak prijeko potreban odgovor na probleme suvremenog društva u cjelini. S tom mišlju privodim i ovaj tekst kraju u nadi da ćete i vi – dragi_e čitatelji_ce – pronaći svoju ulogu u neprestanom prostoru borbe za bolje sutra.  

Was it enough for you? 

I wonder how you are going to edit this. 

Tekst je nastao u suradnji Kulturpunkta i Galerije Striegl.