No digitalni Karlo me bujicom riječi i iščašenih angliziranih izraza podsjetio na to koliko je analogni Karlo i nakon dvadeset godina intenzivnog pisanja o glazbi slab, klišejiziran pisac. Drugim riječima, čini se da je najveća korist od aktualnog vala “umjetne inteligencije” to što nam ukazuje koliko je i naša navodna “prirodna” inteligencija puna automatizma, ponavljanja, metafora koje vode nikamo i sličnog.

U glazbenoj industriji umjetna inteligencija prijeti uništavanjem glazbeničkih, autorskih i producentskih karijera, no sve što je zasad zapravo uspjela proizvesti je AI slop, digitalni generički sadržaj za popunjavanje prostora. Morate biti, da se jednostavno izrazim, glupi ili potplaćeni poslušnik tehnofašista poput Petera Thiela i Elona Muska da biste, oduševljeno kao Joe Rogan, baljezgali o uvjerljivosti digitalne blues verzije 50 Centove Many Men. Morate potpuno ne mariti za glazbu da biste povjerovali da je digitalni soft rock slop The Velvet Sundown i približno nalik stvarnom bendu.

Upravo zbog svega ovog, menadžeri Sunoa, najveće AI platforme orijentirane na glazbenu produkciju, predvidjeli su potencijalni backlash i reagirali agresivnim forsiranjem videa u kojima živi glazbenici u suradnji sa Sunom proizvode generički pop reggae ili istrošenu orkestralnu varijantu atlanta trapa koja je bila popularna prije petnaestak godina. Iz primjera pogađate: kao i uvijek dosad, nije problem u tehnologiji, nego u onima koji njome upravljaju. 

U svijetu popularne glazbe dosad se dogodilo nekoliko tehnoloških revolucija – došli su mikrofoni, amplificirani instrumenti, sintesajzeri, sampleri i digitalne audio postaje. Svaki od navedenih primjera napretka dio bi luditski nastrojenih pojedinaca proglasio smrću glazbe. Problem s “AI glazbom” je što se većinski ne koristi kreativno, već reproduktivno. Trenutna upotreba mahom je ograničena na brzinsku, generativnu zamjenu postojećeg sadržaja, bilo da se radi o nečem što je već zamišljeno za pozadinu poput lo-fi beatova ili nečem nepredvidljivo kreativnom, poput hiperproduktivnog australskog benda King Gizzard & the Lizard Wizard koje je, nakon protestnog odlaska sa Spotifyja, zamijenila u međuvremenu uklonjena AI imitacija benda.

Ovom trendu brzo su se prilagodile velike diskografske kuće poput Universal Music Grupe, Sonyja i Warnera čije su tužbe protiv AI platformi Suno i Udio mahom završile nagodbama. Sve ovo će rezultirati daljnjom proliferacijom AI generiranih kopija, bez obzira na činjenicu da su se streaming platforme poput Spotifyja obavezale označiti AI sadržaj. Pitanje je koliko publika sklona slušanju pozadinskih playlista uopće mari za to koliko prstiju na promo fotografiji imaju izvođači koje slušaju.

S druge strane, neka od najzanimljivijih izdanja iz 2025. poput Hexed!, AYE i REVNGESEEKERS Jane Remover ili istoimeni album Los Thuthanaka potvrđuju koliki se kreativni potencijal krije u neurednom spoju ljudskosti i tehnologije, odnosno futurizmu koji ne briše emocije i tjelesne tekućine iz svoje vizije. Baš zato trenutna pomama za AI sadržajem zapravo ni ne djeluje kao plod futurizma i tehnološke evolucije, nego krajnja posljedica kulture opsjednute nostalgijom i prošlošću koja buja još od početka 21. stoljeća, samo što bolja, zapravo nepostojeća prošlost više nije proizvod hipstera iz 9/11-om uzdrmanog New Yorka, nego jedinica i nula usmjerenih na maksimiziranje dopamina i profita. 

Istovremeno, koncertna industrija neprekidno i dalje o ovisi o povijesti i turnejama reformiranih bendova. Dva tipa koje AI svakako ne može zamijeniti, Liam i Noel Gallagher, zakopala su svoju bratsku ratnu sjekiru kako bi reformirali Oasis za vrlo unosnu stadionsku turneju pred količinom publike koju nijedan od njih nije vidio od kraja devedesetih. Ne pjevaju braća bez razloga – we need each other. Nešto oprezniji pristup imali su palestinskim  pitanjem načeti Radiohead, koji su naizgled ničim izazvani odlučili prekinuti koncertni post. Njihovo  sad već legendarno premišljanje između “svirat ćemo u Izraelu” i “nećemo svirati u Izraelu” zasad nije naškodilo povratničkoj turneji, a ostaje vidjeti hoće li tako ostati kad i ako se proširi broj nastupa.

Općenito govoreći, zabilježeno je 67,3 milijuna prodanih ulaznica za koncerte diljem svijeta u 2025., što je pad od 3,7 posto u odnosu na 2024., ali čak deset milijuna ulaznica više u odnosu na predpademijsku 2019., izvještava Pollstar. Dok stadioni vrve publikom, a zvijezde poput Coldplayja, Beyonce, Lady Gage, Kendricka Lamara i drugih rasprodaju velike koncertne prostore, klubovi s kapacitetom ispod 2.500 ljudi bilježe tri posto pada u trećem kvartalu 2025., kako također javlja Pollstar u drugom izvješću. Sve navedeno ide u prilog već poznatoj tvrdnji da tzv. “srednja klasa” izvođača odumire.

Sve dosad napisano nameće pitanje: što je uopće zvuk popa u 2025.? Ove godine Taylor Swift objavila je još jedan album, srušila rekorde, ali i zaradila najslabije kritike u karijeri, i još važnije, relativno mlaku podršku inače fanatičnih obožavatelja. Skupa s (ne)očekivanim tradwife zaokretom, čini se da njena gotovo dva desetljeća duga kulturna i komercijalna dominacija polako dolazi svom kraju. Lady Gaga je pak objavila Mayhem, praktički best of album s novim pjesmama kojima je konsolidirala sve svoje jake strane, bez pretjerane želje za reinvencijom. Osim sedam nominacija za nagradu Grammy, skupila je godišnji Billboardov broj jedan za Die With the Smile, retro baladu s Brunom Marsom koji potpisuje još jedan veliki hit, APT. s Rosé iz Blackpinka. Vrijedi napomenuti i da su obje pjesme iz 2024.; današnja pop kultura je paradoksalno spora, ali d(r)uga je to tema. 

Nakon dvije-tri mirnije godine, uglavnom zbog zatišja u karijeri BTS-a, K-pop itekako ima što reći u svijetu globalnog popa. Osim Rosé, i druge članice Blackpinka nedavno su izdale solo albume, a najviše buke podigle su naizgled neočekivane stvari. Glazba iz Netflixovog animiranog filma KPOP Demon Hunters, predvođena virtualnim bendom Huntrix, postala je ogroman globalni hit s nekoliko uspješnih singlova. Drugo iznenađenje je bilo u vidu KATSEYE, “globalne girl grupe”, očigledno nastale po K-pop modelu čiji su singlovi Gnarly i Gabriella postigli solidnu vidljivost. Ovakve pojave, baš kao i kontinuirani uspjeh izvođača_ica koji pjevaju na španjolskom (od kojih su Rosalía, a pogotovo Bad Bunny dosegli vrhunac komercijalne i kritičke dominacije u 2025.) naslućuju nastavak razvoja popularne glazbe orijentirane na razne regionalne i lokalne scene diljem svijeta.

Dok moć anglofonog popa tamni, ostaje činjenica da je najslušaniji izvođač na Spotifyju na mjesečnoj razini i dalje The Weeknd, unatoč tome što su mu novi album i pripadajući film prošli relativno nezapaženo. Sabrina Carpenter nastavila je prošlogdišnji put prema statusu pop princeze, ljubitelji soft popa dobili su novu heroinu u liku Olivije Dean, a o retrogradnom kvazireligijskom trendu koji se već neko vrijeme odigrava pisao sam nedavno. Bez obzira na razne globalne uplive, slika srednjestrujaškog popa, odnosno onog što je od njega ostalo nakon prelaska na digitalnu glazbenu distribuciju kao dominantni model glazbene industrije, ostat će jednako sigurna i probavljiva kao dosad.  

Izvan popa i top lista, situacija je još šarenija i kaotičnija, a niz mikrotrendova još intenzivniji i širi. Geese su, na krilima samostalnog albuma frontmena Camerona Wintera objavljenog na samom kraju prošle godine, s albumom Getting Killed postali nova velika nada indie rocka, svojevrsni zumerski Stonesi sposobni velik broj poznatih referenci uklopiti u osebujan, pomalo iritantan, ali vrlo prepoznatljiv stil. Wednesday su pak predvodili val mladih alt country bendova koji su tragične kantautorske figure poput Jasona Moline i Davida Brennana pretvorili u trajni izvor inspiracije, baš kao što se to krajem desetih dogodilo s Elliottom Smithom.

Trendovi poput neočekivane popularnosti i redefiniranja shoegazea prisutni od početka dvadesetih su se nastavili, a kontinuirano oslanjanje na kućnu produkciju donijelo je još jednu kovanicu – cloud rock, kojom se pokušava opisati amorfna gitarska glazba koja se ne stidi elektronskih utjecaja.  

Elektronska je pak glazba također prolazila sličnu kućnu fazu. Neki od najhvaljenijih albuma godine poput Choke Enough Oklou ili Big City Life Smerz zvuče poput zamagljenih verzija downtempa i 2stepa s prijelaza milenija. Iz sličnog razdoblja crpe inspiraciju ostvarenja FKA Twigs i PinkPantheress. Potvrda je to kontinuiranog utjecaja y2k estetike koja se pojavljuje kao modni i popkulturni trend, ali i futurističkog osjećaja koji kao da je ispario iz popularne kulture s posljednjim danima 1999. pa ga se sad oživljava pažljivim estetiziranim pokretima namijenjenim naglašavanju paralelne budućnosti koja se nije dogodila i koja je mogla postojati isključivo kao popkulturna konstrukcija.

Za hip-hop je godina pak bila jako neobična. Krajem listopada, prvi put u trideset pet godina, dogodilo se da nema rap pjesme u Billboardovih Top 40. Kao i mnogo puta dosad, proglašena je smrt hip-hopa. No, premda je već neko vrijeme očigledan komercijalni pad žanra koji je krajem desetih bio na vrhuncu masovnosti, proglašavanje smrti zbog jednog tjedna izostanka na glazbenoj ljestvici potpuno je suludo. Kako Saheim Patrick ispravno ističe u tekstu za The Fader, ovo trenutno iskliznuće iz mainstreama samo potvrđuje radikalnu, autsajdersku prirodu žanra.

Blijeđenjem vidljivosti superzvijezda poput Drakea, hip-hop je definitivno izgubio nešto od srednjostrujaškog sjaja, no daleko je od bilo kakvog kraja relevantnosti. Njegov arhineprijatelj Kendrick Lamar zaradio je najviše nominacija za Grammy 2026., na listama najboljih albuma godine veterani poput Billyja Woodsa ili Clipse redovni su gosti, regionalne scene stalno se pojavljuju diljem SAD-a, Britanci svako malo izbace neki svoj fenomen poput maskiranog EsDeeKida kojeg samo na temelju izgleda očiju fanovi povezuju s megapopularnim glumcem Timothéejem Chalametom.

Najvažnije, žanr neprekidno evoluira. Agresivni, izrazito digitalni stilovi poput ragea i plugga u svojim bezbrojnim mutacijama polako istiskuju trap kao dominantan stil moderne hip-hop produkcije, a nova komercijalna eksplozija postaje pitanje vremena, a ne mogućnosti. Uostalom, ako se jedan žanr tijekom posljednjih četrdesetak godina neprekidno vraćao u “žižu” interesa, onda je to hip-hop. 

Sve opisano i još hrpu toga što nisam spomenuo upućuje na to da je 2025. u glazbi, kao vjerojatno i u društvu, bila neka vrsta prijelazne godine. Jako se lako prepustiti distopijskom osjećaju potpunog digitalnog opterećenja i narativu da će nas sve zamijeniti roboti. Upravo je to ono u što nas tehnofašisti (namjerno opetovano koristim izraz fašisti, a ne tehnomiljarderi, tehnopoduzetnici ili tehnooligarsi jer su likovi poput Muska i Thiela bezbroj puta pokazali koliko preziru bilo kakvu natruhu humanizma) žele uvjeriti – da nema alternative, da su njihovi poluproizvodi svemoćni i svevideći, te da je stvarnost samo ono što nam oni serviraju.

Bez obzira na to što će ljudi nastaviti poluodsutno klikati na playliste pune nepostojećih bendova ili gledati AI videa puna nepostojećih događaja, teško se oteti dojmu da će se dogoditi “kontrarevolucija” subverzivnim korištenjem spomenutih alata ili bujanjem koncertnih i drugih izvedbenih scena. Koliko se god činili neizbježnima, algoritmi ne mogu potpuno zatomiti ljudsku znatiželju, maštu i potrebu za kontriranjem. 

U tom optimističnom duhu, za kraj vas ostavljam s preporukom dvaju meni omiljenih ovogodišnjih albuma: trosatnog epa Disquiet australskih avant jazz veterana The Necks i novog albuma slovenskih avant folk čarobnjaka Širom. Ovakva glazba potvrđuje da naša kreativnost, koliko god bila vezana za tehnologiju, nikad neće postojati bez našeg unutarnjeg “koda”, svega onog što duhom osjećamo kroz taj splet krvi, živaca i mesa koji nazivamo tijelom.

Koncertni ciklus ZEZ-a u svojoj već petogodišnjoj koncertnoj praksi stalno je iznova pronalazio upravo onu odličnu dozu uvjerljivosti u kvalitetu i specifičnost glazbe koju dovodi na scenu KSET-a. Stoga se prije startanja samog festivala svakako nametalo pitanje na koji će način ZEZ zadržati autentičnost i kvalitetu unutar sedmodnevne festivalske forme, odnosno hoće li zbijeni sadržaj u svojem luku pojačati doživljaj, pomaknuti kvalitetu scene, iznjedriti neku dodatnu vrijednost i koju. Na prvi dojam ostaje utisak kako je prvi ZEZ, s obzirom na osnovnu maniru cjeline line-upa, ostao ispod luka vlastitog estetskog ishodišta glazbe i dosadašnjih naglasaka koncertnih aktivnosti ZEZ-a. Međutim, kada se pobroji sve što se u sedam dana festivala moglo čuti, ipak se zaključuje da je osnovna programska premisa igrala na onu “za svakoga ponešto”: od post-metala preko jazza, zaobilaznicom prema praksama folka i world musica do elektronike i natrag.

I to samo po sebi ne bi bilo loše da na cijelom festivalu nije zapravo bio samo jedan koncert koji je privukao publiku te daleko odskočio svojom kvalitetom – koncert Ex Eyea. A budući da je upravo na njima bio fokus svih predfestivalskih priželjkivanja, nažalost, bio je to ujedno i očekivani vrhunac festivala. Jak, nabijen zvuk i precizna svirka ovog post-metal banda zasniva se primarno na teksturi što prije svega proizlazi iz načina na koji samom instrumentu tehnički, pa onda i muzički pristupa njihov frontman Colin Stetson. No centralnu poziciju večeri nije zauzeo veliki saksofonski mag, već bubnjar banda Greg Fox koji je svojom svirkom držao os, ali i stvarao okosnice oko kojih su mogle nastajati nevjerojatne boje u svim svojim promjenama i klizanjima u tehnički inovativnoj i preciznoj svirci ostatka banda (osim Stetsona, Toby Summerfield na gitari i Shahzad Ismaily na klavijaturama). Istovremeno, Fox je izmicao istoj toj cjelini, kojom je na neki način sam ravnao dajući joj poticaje, bivajući joj ljepilom, stvarajući prilike. Osim toga, Fox je toliko dobar muzičar da ne iznosi samo ritam, metar, neko glazbeno vrijeme i formu, već – što se od perkusije najmanje očekuje – i melodiju. Nažalost, njihova ekscentrično probitačna svirka tražila je i potporu u decibelima, što se nije do kraja ostvarilo na razini na kojoj je i trebalo, zbog akustičkih ograničenja i zadanosti samog KSETa.

KSET je bio sasvim dovoljan za izvrsne Iztoka Korena, Anu Kravanju i Samu Kutina, koji čine world music bend Širom. U svojem potpuno slobodnom kombiniranju najrazličitijih instrumenata stvaraju egzotičan, izrazito privlačan zvuk, a iako temeljno koriste najrazličitije folklorne, tradicionalne idiome, njihov kreativni impuls i muzikalnost izlazi na površinu kao najzanimljivija i najjača vrednota ovog trija. Suprotno tome, Eric Chenaux i njegova gitara nisu oduševili. Kanadski umjetnik, uvijek blizak eksperimentu i improvizaciji, izazovan je za slušanje, ali i naporan. I bez obzira koliko nas organizatori navodili da smo u sigurnoj zoni ZEZ-a slobodni slušati drugačije, Chenaux je zvučao slabo i nedorečeno, pogotovo ako se njegov live nastup stavi u odnos s njegovim snimkama.

U KSET-u je na neki način bio prisutan čak i Flying Lotus, multiproduktivni glazbeni guru, jedno od najaktivnijih glazbenih imena današnjice. Međutim, želja organizatora bila je jača od njihovih mogućnosti, stoga su ovom problemu doskočili slušaonicom njegovog labela Brainfeeder i gledaonicom Lotusovog nadrealnog filma Kuso. Jasna je nakana ZEZ-a da barem na taj način prikaže jednu od najviših točaka trenutne scene, kao što je razumljiva i potreba za ekskluzivom čiji su primjeri koncerti već spomenutog Ex Eye i dua Turning Jewels into Water, koji su i jedni i drugi svoje europske turneje otvorili upravo gostovanjem na ZEZ-u. Međutim, nadamo se da to nisu bili i osnovni kriteriji pri selekciji programa, pogotovo budući da je na cijelom festivalu nedostajao barem još jedan koncert koji bi mogao parirati Ex Eyeu. Jer to nisu bili Turning Jewels into Water. Ovaj elektroakustički turntable duo Val Jeantly i Ravisha Momina u KSET je donio zvuk recentne njujorške scene. Na Mominovu drum setu njegov se jazz-impro background očitovao u kombinacijama najrazličitijih ritmova i metrike, a spoj koji je istom nastajao u kombinaciji s elektrobeatovima Val Jeantly pitak je i plesan. Njezina pak spremnost da eksperimentira, da publiku ubaci i uklopi u novi obrazac, nametnula ju je kao jaču kariku u ovom dvojcu.

Ipak, najzanimljivija karakteristika ZEZ festivala naspram ZEZ koncertnog ciklusa sakrila se ispod njegovog prvog sloja, na mjestima koja su se otvorila kao platforma za domaće umjetnike. Upravo je taj tip istupanja nešto na čemu bi naredna izdanja festivala mogla staviti možda ne veći, nego drugačiji tip naglaska u vidu rezidencija ili jam sessiona, kako bi se stvorila jača veza između samog festivala i (stalno prisutnih) aktera na domaćoj sceni. Međutim, na tek završenom ZEZ-u iskočio je i opet samo jedan od lokalnih projekata, onaj Žive vode, dok su ostali, čak i oni koji su na visokoj razini odradili svoj posao (poput The Magical Wow Band ili MILK), zapeli u nekoj shemi popunjavanja programa.

Muzičari za ovu priliku okupljeni u Živu vodu izveli su antologijsku Cobru zamamnog Johna Zorna. Kultno ime avangardno-eksperimentalne, suvremene art i jazz glazbe najrecentnije nam se približio ove jeseni u sklopu Sarajevo Jazz Festivala, a njegov njujorški klub sjecište je i katapult, mjesto koje se ne zaobilazi, na kojem se gotovo svaki dan svira. Njegova Cobra, djelo iz 1984., paradigma je grupne improvizacije koja proizlazi iz grafičke partiture i suodnosa izvođača – kako jednih prema drugima, tako i prema samom zapisu, odnosno svojevrsnim uputama koje zapis nudi. Uvijek nova, uvijek drugačija, uvijek ekstremna, uvijek izazovna za slušanje (a samo ponekad i za gledanje). Upravo su joj tako pristupili i muzičari okupljeni oko Žive vode čiji su iskustvo, energija i muzikalnost, ali i zajednički izazovi te gušti muziciranja i stvaranja bili projicirani Cobrom direktno prema svima uključenima s druge strane – slušateljima.

Također, veseli vidjeti i da se domaća scena dalje razvija i u zoni zvučnih instalacija i performansa.  Svojim instalacijama predstavili su se Marko Gutić Mižimakov videoradom kontrapunktiranih raspjevanih “digitalnih klonova”, Vitar Drinković instalacijom koja koristi vodu i njezina pravila gibanja kao zvučni sadržaj, Ivan Mak i Karlo Kelečić zajedničkim radom rezonantne kutije na koju su aplicirani raznovrsni zvučni triggeri te Sanjin Vinković i Dražen Hižak, također zajedničkim radom svojevrsnog zvučnog stroja. Međutim, umjetnost zvučnih instalacija traži najvišu razinu tehničke izvrsnosti, a ovi radovi, kako u svojoj ideji, pa tako i u njezinoj razradi, a onda i u izgradnji samih artefakta, nisu uspjeli dobaciti. Na ZEZ-u su se pojavili i još neki domaći akteri ove scene poput Pinealis Glandule ili Clouiea. I dok je Clouie nastupio gažerski korektno, Pinealis Glandule su se predstavili s već toliko puta viđenim konceptom koji, kako u vizualnom dijelu (projekcije vode kojima se manipulira povećalom, uljnom bojom i ostalim tehničkim intervencijama), tako ni u auditivnom (melizmični, mantrični auditivni elementi koji dosežu svoje vrhunce u nekom tipu nekontrolirane buke), nisu ponudili baš ništa autentičnoga.

Bez obzira na eklektičnu pozu koju je odabrao te stilski disperzirane osnovne točke i fokuse programa (unutar tzv. eksperimentalnog zvuka), zapravo ostaje dojam da se, možda zbog preambicioznih planova – kvaliteta raspršila u kvantiteti. I iako prvom ZEZ-u nije nedostajalo odvažnosti, uz još malo zanosa i hrabrosti mogli su doseći barem približan nivo svojeg koncertnog oblika. Možda ga dostignu dogodine!

Iako većem krugu slušalaca još uvijek relativno nepoznati – Širom, nova slovenska world music atrakcija, uskoro bi mogli biti slušani diljem svijeta. Prvi album “I.”, objavljen početkom 2016. godine za slovenski ZARŠ, u međuvremenu je došao do japanskog reizdanja pod okriljem etikete Amorfon, a najavljeno potpisivanje i objavljivanje drugog albuma za veliki Glitterbeat Records Širom bi moglo izbaciti u vrh recentne world music scene.

Širom su osnovali Ana Kravanja, Samo Kutin i Iztok Koren, nakon godina sviranja u različitim slovenskim neo folk, post-rock i eksperimentalnim bendovima (ŠKM banda, Najoua, Hexenbrutal…). Jedinstveni hibrid post rocka, jazza, folka, psihodelije, klasične i improvizirane glazbe Širom stvaraju koristeći brojne tradicionalne instrumente kao što su tamburica, kalimba, violina, viola, ribab, balafon, ukulele, različite udaraljke… Stvarajući impresivnu, sanjivu i meditativnu zvučnu sliku, članovi se tijekom cijelog koncerta neprekidno izmjenjuju na instrumentima ostavljajući slušaoca u stanju transa.

Na nedavno održanoj glazbenoj konferenciji MENT u Ljubljani, Širom su oduševili brojne slušatelje i novinare koji su u Ljubljanu stigli sa svih strana svijeta. Kevin Cole, voditelj legendarne radio stance KEXP iz Seattlea, za Širom je po povratku u SAD izjavio “Rarely do I hear anything that stops me in my tracks and makes me rethink music – and that’s what happened when I first heard Širom”. Njihova pjesma “Trilogija” nedavno je proglašena za “Song of the day” na programu KEXP-a.

Spomenuto potpisivanje za Glitterbeat Records bendu će pomoći da dobije brojne nove slušatelje. Glitterbeat već treću godinu za redom nosi titulu najbolje world music izdavačke kuće na svijetu, za njih objavljuju Tamikrest, Baba Zula, Aziza Brahim, Damir Imamović’s Sevdah Takht, tako da Širom nisu mogli imati bolje društvo za prezentaciju svog jedinstvenog post folk zvuka.

Na koncertu u Močvari imat ćemo priliku premijerno čuti materijale koji će se naći na novom albumu benda kojeg u svom ljubljanskom studiju trenutno miksa Chris Eckman, nekada poznat kao lider The Walkaboutsa, stalni suradnik naših The Bambi Molestersa, a danas prije svega neumorni voditelj Gitterbeata i sve cijenjeniji world music producent.

Ulaznica je 40 kuna.