Piše: Vatroslav Miloš

Predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović prošloga je tjedna posjetila Jasenovac. No, ne kao dio službene komemoracije održane 25. travnja već nekoliko dana ranije, u tajnosti i bez najave. Ne bi se, doduše, mnogo toga moglo reći ni u obranu predstavnika vlasti koji su sudjelovali na službenoj komemoraciji, njihovi su govori licemjerje na pozadini svakodnevnog fašizma i revizionizma koji preplavljuje medijski i javni prostor, učionice, ulice, stadione, a bez žestoke i nedvosmislene zakonske reakcije. Institucija predsjednice nema nikakvo opravdanje svoje poštovanje iskazivati šuljajući se u tajnosti jer, kako kaže Tvrtko Jakovina u razgovoru s Tihomirom Ponošem, “šef države se ne postaje od nulte godine, politika ima svoj kontinuitet, posljednjih deset godina predsjednici su redovito išli na komemoraciju u Jasenovac, a Kolinda Grabar-Kitarović je taj kontinuitet prekinula”. Vidimo se na Bleiburgu, predsjednice.

Živimo u državi koja na sistemskoj razini dopušta da Crkva upravlja njenim obrazovnim sustavom (recimo, u prvom razredu osnovne škole tjedno su propisana dva sata vjeronauka, a tek jedan sat likovnog odgoja), liječnici zaposleni u javnom zdravstvu zbog “priziva savjesti” odbijaju obavljati zakonom dozvoljene poslove, pa čak i spikeri na javnoj televiziji, ti glorificirani trbuhozborci, iz ideoloških nedoumica ne žele čitati tekstove određenih autora mada im u radnom ugovoru (odnosno Etičkom kodeksu HRT-a) stoji da to mogu učiniti tek po pitanju govora mržnje. Žene su od početka “zapadne civilizacije”, da se tako izrazim, omiljeni poligoni dominantnih ideologija za eksperimente fizičke, intelektualne, kulturne kontrole i nasilja. Na hrvatskom se tržištu odnedavno kontracepcijska pilula ellaOne, prema naputku EU, izdaje bez recepta, odobrilo ju je Ministarstvo zdravstva, ali tek nakon što je na inicijativu Hrvatskog katoličkog liječničkog društva propisan “posebni protokol” pri kupnji pilule. A “posebni protokol” kaže da “svi ljekarnici/e dužni/e su pridržavati se protokola Hrvatske ljekarničke komore, koji po naputku ministra Siniše Varge nalaže da magistar/ra farmacije prije prodaje mora izdvojiti klijenticu iz prostora ljekarne te ju odvesti u zasebnu prostoriju gdje će ispuniti formular o svom spolnom životu, snošajima bez zaštite, mjesečnom ciklusu i ranijem korištenju kontracepcije”. Zvuči kao nešto iz uvoda u posebne protokole katoličkih mudraca.

“Ministar zdravlja Siniša Varga prošlog je tjedna izjavio da je nacrt novog Zakona o zdravstvenoj zaštiti (ZZZ) i nacrt novog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (ZOZO) poslan na uvid svim sudionicima u zdravstvenom sustavu i da od 24. travnja počinje javna rasprava koja će trajati samo mjesec dana. Dok predlagatelj zakona traži hitnu saborsku proceduru i očekuje da će oba biti usvojena prije ljetne stanke u radu Sabora, reakcije već počinju stizati i uglavnom se svode na zaključak da je prijedlozima zakona otvoren put za privatizaciju zdravstvenog sustava”, piše Nataša Škaričić u tekstu na Lupigi i dodaje kako joj se takva procjena čini čak i preblagom. Njima smo, ističe Škaričić, na sigurnom putu prema posljednjoj fazi “odustajanja od socijalnog ili univerzalnog mandatornog osiguranja i egalitarizma” i konačnom približavanju “libertarijanskim konceptima kakve u zdravstvu, izvan kruga SAD-a, jedva da poznaje civilizirani svijet”. 

Je li kreativni klaster Gredelj veliki potencijal ili teško izvediv propagandni spam, pita se Diana Magdić u tekstu objavljenome na Pogledaj.to. “Propagandni spam, kako je ideju kreativnog klastera u tematu posvećenom Gredelju u Zarezu 2013. godine ocijenila Dafne Berc, nije održiv”, piše autorica i dodaje: “Širi pristup koji na površinu smješta hibridne sadržaje uz zaštitu kulturnih dobara dovoljno je velik izazov, a uz nešto invencije i pameti, a bez kratkoročnog pokoravanja tržištu, grad bi mogao osvojiti vitalan središnji prostor koji tek treba doživjeti artikulaciju”.

Ponor u koji zuri prosječni homo politicus u sistemima zastupničke demokracije naoko beskrajnih mogućnosti izbora, već odavno, ali ipak možda najsnažnije od (ne)formalnog interkontinentalnog pakta Reagan–Thatcher, svakim sljedećim proklamiranim “festivalom demokracije” sve je dublji i dublji. Armando Ianucci, suvremeni britanski politički satiričar i autor televizijskih serija kao što su The Thick of It i Veep, kao i brojnih radijskih programa, u tekstu objavljenom na New Statesmanu piše o želji za revolucijom – kakvom god, samo da se, dovraga, već jednom desi.