Početkom ožujka u Švicarskoj je održan referendum o plaćanju obavezne televizijske pristojbe, na inicijativu mladeži Liberalno-demokratske stranke koju je podržao i vladajući ultrakonzervativni SVP. Cilj je bio ukinuti javno financiranje jedine nacionalne radiotelevizije koja emitira na četiri jezika, a uključuje i dvadeset i jednu radijsku postaju te trinaest regionalnih televizija koje ispunjavaju uvjete javnog servisa, ne bi li se tom uštedom omogućilo “oslobađanje kupovne moći” koja bi se prelila u nacionalnu ekonomiju. Iako je prijedlog odbačen gotovo tročetvrtinskom većinom glasova, kampanja je potaknula raspravu o ulozi javne televizije koja bi odraz mogla imati i u drugim europskim zemljama u kojima su javni servisi nagriženi ili već pucaju pod pritiskom dnevno-političke instrumentalizacije, komercijalizacije i privatizacije. 

Hrvatska radiotelevizija toliko dugo pliva kriznim vodama da, riječima Branimire Lazarin, u toj temi više “nema mjesta debatnom upitniku niti uskličniku nego prostom bilježenju turobnih fakata”. Na HRT-ov račun godinama stižu kritike zbog neispunjavanje temeljnih, Zakonom propisanih zadaća javnog servisa, prije svega kontinuirano zanemarivanje odredbe koja nalaže neovisnost HRT-a o bilo kakvom političkom utjecaju i pritiscima promicatelja komercijalnih interesa. Sustavno se ignoriraju i programska načela prema kojima je javni medij dužan, između ostalog, pridonositi poštivanju i promicanju temeljnih ljudskih prava i sloboda, toleranciji, razumijevanju te poštivanju različitosti. No, trenutak u kojem se zalaganje za ova načela prepoznaje kao nepoćudno ideološko pozicioniranje označio je početak strmoglavog urušavanja svih profesionalnih standarda koje je Hrvatsku radioteleviziju doveo na najniže moguće grane. 

Iako su i dosadašnje vladajuće garniture javnom medijskom servisu pristupale kao još jednom od resora kojim bi trebale upravljati, zahvat koji je nad programom imalo uredništvo u mandatu v.d. glavnog ravnatelja Siniše Kovačića po ocjeni Hrvatskog novinarskog društva ravan je kulturocidu. Podsjetimo, projekt “rekonstrukcije” HRT-a najavio je bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović obećavši stvaranje “nove nacionalne paradigme kojom će se nova Hrvatska konačno rasteretiti duhova prošlosti i uspostaviti jedan novi nacionalni obrazac koji će integrirati cijelu naciju i prekinuti ideološke sukobe”. Ideološki sukobi razriješeni su jednostavnom eliminacijom svih neistomišljenika, a otvoreni politički obračun najpogubniji je bio upravo za profesionalni novinarski standard. Ukidanjem važnih informativnih emisija i rijetkih dokumentarnih, kulturnih i umjetničkih sadržaja te njihovom zamjenom emisijama mahom religijskog ili pak potpuno trivijalnog karaktera, trasiran je put za formiranje “nove hrvatske paradigme”, gdje nam, čini se, ostaje tek turobno prebrajati žrtve. 

Defetistički stav dominirao je i na javnoj tribini Akademije dramske umjetnosti Politički leksikon koji se u prvom ovogodišnjem izdanju bavio upravo temom javne radiotelevizije. Tradicionalno, tribinu je otvorio film, ovog puta sjajna dokumentarna studija Krste Papića  Nek se čuje i naš glas iz 1971. godine, koja prati radio amatere ruralnih krajeva sjeverne Hrvatske u borbi za dio državno kontroliranog etera, u kojoj ustraju unatoč zabranama i oduzimanju opreme. Papićev film otvorio je raspravu o pitanju demokratizacije društva i decentralizaciji medijske proizvodnje, o kojoj su uz moderaciju Dorotee Šušak govorili novinarka Ljubica Letinić, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci Katarina Peović Vuković i Domagoj Novokmet, novinar, televizijski voditelj i bivši urednik na HRT-u.

Razvojem raznovrsnih online platformi produkcija medijskog sadržaja se decentralizirala, ali tehnologija koja je inicijalno bila demokratizirajuća prolazi tranziciju u kojoj proizvođači ili korisnici istovremeno postaju i roba za tržište. Peović Vuković ističe kako se radi o “platformskom kapitalizmu koji ‘fingira’ prostor javne sfere, aproprira ga i privatizira za vlastiti profit, o čemu ne postoji dovoljna svijest javnosti”. Novokmet upućuje i na druge negativne aspekte medijske decentralizacije, poput fenomena “lažnih vijesti” (fake news) i medijskih balona u koje se ljudi zatvaraju kao problema koji su itekako prisutni i u našem medijskom okruženju.

Kod pitanja javne televizije i radija Peović Vuković na djelu prepoznaje dva paralelna procesa – neoliberalizaciju proizvodnje programa koja podrazumijeva fleksibilizaciju rada, agencijsko zapošljavanje i sve nesigurnije radne uvjete, a posljedično i rapidno opadanje kvalitete sadržaja u okviru retradicionalizacije i konzervativizma. O relevantnosti programa dovoljno govore podaci o gledanosti prema kojima je nekada nedodirljiva središnja informativna emisija HRT-a ispala iz mjesečnih “top 10”, a potpuni debakl nacionalna dalekovidnica doživjela je u prosincu prošle godine kada se nijedna njezina emisija nije našla u deset najgledanijih emisija tog mjeseca.

U javnosti se sve češće postavlja pitanje s početka – vrijedi li hrvatski javni servis 1,5 milijardi kuna, kojim rezultatima ih opravdava i koja je svrha njegova postojanja – sugerirajući da je rješenje za nekvalitetan javni medijski servis njegova privatizacija, po uzoru na sve druge javne usluge. Čini se tako da se u javnom medijskom prostoru sav problem s HRT-om sastoji u obaveznoj pristojbi, a neodgovornom diskursu doprinose i političke opcije koje se u maniri jeftinog političkog populizma zalažu za njezino smanjenje koje ne bi ugrozilo samo javni medij već i cijelu hrvatsku audiovizualnu industriju.

“U Hrvatskoj se pod agendom racionalizacije neučinkovitog javnog sektora, pa tako i javnog medijskog servisa, razvija opasna legitimacija njegove privatizacije”, upozorava Peović Vuković. Ljubica Letinić naglašava kako ne smijemo upasti u zamku dovođenja u pitanje postojanja javnog radija i televizije. “Ključna razlika između privatnog i javnog medija je ta što prvi program proizvodi radi ostvarenja profita dok potonji dobiva javna sredstva da stvara upravo onaj sadržaj koji će reprezentirati društvo i zalagati se za opće dobro. Bez takvog medija ne možemo ni očekivati da ćemo sutra graditi neko zdravije društvo”, zaključuje. 

Zabrinjava i činjenica da profesionalna i šira javnost, pa i sami novinari ne nalaze načina kako da se suprotstave ovim trendovima. Uzroke tome treba tražiti upravo u procesima najgrubljeg političkog kadroviranja koje na HRT-u pratimo već više od dvadeset godina. Lomovi u četverogodišnjim izbornim ciklusima onemogućavaju kontinuitet u kvaliteti, razvoju profesionalnih standarda, a onda i tradicije slobodnog novinarstva u kojem se novinari/ke mogu i znaju izboriti za prostor svoje slobode, istaknuto je u raspravi. Jasno su tako detektirani ključni problemi HRT-a i prepoznate sve neuralgične točke njegova (ne) funkcioniranja, no čini se kako i dalje nema ideje kako izaći iz “talačke krize” u koju je državni vrh doveo javni medijski servis ni kako nadići te ukopane pozicije. Osim možda povratkom u Papićevu ’71. 

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Sudeći prema izvještajima, predstavljanje nove jesenske sheme Hrvatske radiotelevizije koje se održalo 12. rujna ponudilo je jedan zanimljiv detalj: inzistiranje v.d. glavnog urednika Prvog programa HTV-a Brune Kovačevića, kao i drugih predstavnika, da HRT “nije samo politika”. Komu se Kovačević time obraćao, nije nimalo jasno – nebrojeno stvari se HRT-u prigovaralo i prigovara, povodom puno njih se prosvjedovalo i, nadamo se, prosvjedovat će se, no da su u javnosti izbijale bune jer je HRT “samo politika”, toga se, uza sav trud, ne prisjećamo.

Ako nije jasno komu je Kovačević govorio, kristalno je, doduše, jasno zašto je pala direktiva da se na predstavljanju pjeva taj refren. Kao što se definitivno potvrdilo na sâmom HRT-ovu eventu, nakon trinaest godina emitiranja ukinuta je Hrvatska uživo, “jedna od prepoznatljivih emisija Hrvatske radiotelevizije”, kako su je početkom ove godine s pravom prozvali isti oni koji su je danas odlučili ugasiti.

Iako uspostavlja trivijalnu kontradikciju s HRT-ovim recentnim postupcima, tvrdnja da je Hrvatska uživo “jedna od prepoznatljivih emisija”, međutim, ni izbliza ne opisuje njenu novinarsku i informativnu vrijednost u programskom kontekstu kojem je godinama praktički prkosila. Nedvojbeno je riječ o emisiji koja je kombinacijom svog konvencionalnog, komunikativnog pristupa i vrijednog tematskog repertoara bila među najbližima ideji HRT-a kao javnog informativnog servisa.

Kako stoji u reakciji Hrvatskog novinarskog društva – koje je u međuvremenu pozvalo i na prosvjed podrške emisiji, koji će se održati 15. rujna u 9 sati ispred zgrade Sabora – Hrvatska uživo je obrađivala “teme iz spektra socijale, zdravstva, prava najranjivijih skupna, sindikata, civilnog društva te kulturnih događaja”. Dio posljednje emisije, primjerice, bio je posvećen radnim pravima dentalnih tehničara, a ovih su mjeseci pokrivane teme poput Zagrebačkog plesnog centra i Pokreta otoka. Hrvatska uživo je također jedan od rijetkih primjera suvislog i informiranog praćenja studentskih pokreta u mainstream medijima.

Zbog čega je, dakle, emisija službeno ukinuta? Naknadna pojašnjenja te prvotno neobrazložene odluke, ponuđena medijima, navode žalbe gledatelja na “višak političnosti” u popodnevnom terminu. Bitan podatak pritom je istaknuo portal Faktograf.hr – Hrvatska uživo je, prema godišnjim Izvještajima programskoga vijeća HRT-a za razdoblje od 2014. do 2016., dobivala broj prigovora temeljem kojega je uistinu smješno zaključivati o stavu publike, a da pritom nije ni poznato koliko njih se uistinu ticalo razloga na koji se pozvalo HRT-ovo vodstvo. Točnije, u 2014. godini emisija je “zaradila” 13 prigovora, 2016. njih 26, dok za 2015. godinu nije ni ušla na popis onih koje su vrijedne spomena kada su žalbe gledatelja u pitanju.

No, kao i u većini slučajeva ovoga tipa, faktografsko osporavanje političke odluke od vrlo je ograničene koristi. Opstanak Hrvatske uživo ugrožavan je i za prethodnih vlasti, a u ovom je razdoblju konačno onemogućen kao dio konzervativnog napada na medije, tog polja od presudnog interesa za novu desnicu. Primjerice, dolaskom Zlatka Hasanbegovića na mjesto ministra kulture ukinute su potpore za neprofitne medije, čime se ugrozilo preživljavanje čitavog jednog medijskog sektora. 

Neprofitni mediji u financijskom smislu relativno su “male ribe” koje su poslužile tek kao uvod u glavnu operaciju. Pripremni rad je obavljen 2015. godine osnivanjem paralelne strukovne organizacije Hrvatski novinari i publicisti, deklarativno zbog neregularnosti vezanih za izbornu skupštinu HND-ovog ogranka pri HRT-u. Ako ta činjenica nije bila dovoljno znakovita, manje je prostora sumnji oko smisla HNiP-ova pokretanja ostavio izbor Siniše Kovačića, urednika HRT-ovog središnjeg Dnevnika, za predsjednika udruge u studenom 2015. godine.

U maniri tipičnoj za uspješnu taktiku ovdašnje nove desnice, HNiP-ovo se javno djelovanje usmjerilo na preuzimanje liberalne retorike borbe protiv ideologizacije medija i istovremeno huškačko prozivanje “zagriženih marksističkih jugo uporišta”. U međuvremenu, prateća je politička konstelacija  odradila svoje i pripremljeno je preuzimanje HRT-a izvedeno bez ikakvih poteškoća – u ožujku 2016., nakon što je saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije smijenio Zorana Radmana s mjesta ravnatelja, na mjesto vršitelja njegove dužnosti postavljen je upravo Kovačić.

Kako u njegovoj viziji izgleda borba protiv jednostrane ideologizacije Kovačić je vrlo brzo pokazao pokusnom sječom radijskih emisija, osobito na Trećem programu koji je svojedobno sâm Hasanbegović slavno prozvao mjestom “‘postmoderne’ neojugoslavenske ‘dekonstrukcije’ i rastakanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta”. Kao vrhunske i akutne prijetnje hrvatskom identitetu ukinute su tako, između ostalih, emisije Jutro na trećem Ivice Prtenjače, Pojmovnik postjugoslavenske književnosti Borisa Postnikova (svojedobnog voditelja Obiteljašima mrskog Odjela za medije Ministarstva kulture) i Audio.doc i Skrivena strana dana međunarodno nagrađivane autorice Ljubice Letinić, stalne HRT-ove zaposlenice.

Unutar HRT-a tako se ponovio model probne likvidacije manjih, alternativnijih projekata, da bi se sigurnije ušlo u krupne poteze. Pritom briga za nacionalno biće, izgleda, nije zastala samo na programskoj razini, nego se potencijalno manifestirala i u poslovnim i pravnim nepravilnostima, na koje je krajem lipnja i početkom srpnja 2017. upozorio i Nadzorni odbor usvojivši svoje godišnje izvješće za prethodnu godinu. U njemu se iznosi sumnja u regularnost niza odluka, od izvansudskih nagodbi do dodjeljivanja “nepripadnih otpremnina” pojedinim osobama “zaposlenim na mandatnim pozicijama na HRT-u”. Ova otkrića navela su Nadzorni odbor da “zbog slučajeva koji su mogli biti posljedica mogućih koruptivnih radnji i nezakonitih aktivnosti pojedinih osoba” proslijedi Državnom odvjetništvu “izvješća o nabavi audiovizualnih djela od neovisnih proizvođača, o sklapanjima izvansudskih nagodbi te o učinkovitosti javne nabave na HRT-u”. Dakako, Sabor je odmah 14. srpnja smijenio četiri člana neposlušnog NO-a, a novi članovi još uvijek nisu izabrani.

U takvim uvjetima tijekom zadnjih godinu dana Hrvatska uživo pokazala se logičnom metom, osobito nakon što je radijski program uspješno “pročišćen”, a televizijski kontaminiran desničarskim ispadima. Prvo je za vrijeme Kovačićeva mandata u jesenskoj shemi za 2016. godinu emisija prebačena na 13.15 sati, da bi početkom sljedeće godine, kada je funkciju v.d.-a već bio preuzeo Blago Markota, ipak bila vraćena na svoj stari termin, u 17.20 sati. Upravo tom prigodom ju je HRT-ova služba nazvala jednom od svojih prepoznatljivijih emisija.

Nažalost, nova postava na HRT-u odlučila se za najekstremniji potez do sada i ugasila jednu od najkvalitetnijih vlastitih informativnih emisija. Neuvjerljivost priče o pomno razmotrenoj, nepristranoj odluci samo naglašava činjenica da je Hrvatska uživo, kako ističe HND, do zadnjeg trenutka bila dijelom već pripremljene programske sheme.

Što u tom programu ostaje sada kada je uklonjena jedna od rijetkih ispostava profesionalnoga i kritičkoga novinarstva, posvećenog temama od istinskog javnog značaja? I što HRT u novoj viziji svog vodstva jest, ako nije “samo politika”? Sudeći prema programu koji će zamijeniti Hrvatsku uživo, HRT je “malo gastronomije, malo mode, dizajna i moderne psihologije”.

Umjesto izvještavanja o ugroženim skupinama i akutnim društvenim problemima, dakle, srednjeklasna distinkcija. Umjesto politike, samopomoć. Treba li tražiti bolji sažetak naše društvene situacije?

Ovaj članak objavljen je u sklopu projekta Zamagljene slike budućnosti koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Misija međunarodnih novinarskih udruga i organizacija za zaštitu slobode izražavanja predvođena Medijskom organizacijom Jugoistočne Europe (SEEMO) u lipnju je posjetila Hrvatsku, a sredinom kolovoza objavila izvještaj o stanju zatečenom na terenu. Značajan segment toga izvješća posvećen je upravo HRT-u, odnosno statusu ove javne radiotelevizijske kompanije i uplitanju dnevne politike na uređivačke koncepte unutar kuće. “Umjesto da se ponavlja obrazac političkog uplitanja – pri čemu su hrvatske vlade očito javnu televiziju tretirale kao izbornu nagradu, a ne kao medij u službi građana – sljedeća bi se vlada trebala fokusirati na to da brani neovisnost HRT-a i osigura ravnotežu u upravljanju i programskoj shemi kanala”, ističe se u izvješću.  

U zrakopraznom prostoru lišenom bilo kakve (samo)kritike, ali i dobre prakse u procesu tranzicije vlasti, Vlada Tihomira Oreškovića, na vjerojatno posljednjoj svojoj sjednici, donijela je Uredbu o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji kojom se mandat Glavnog ravnatelja HRT-a produljuje sa šest na 12 mjeseci. I to unatoč protivljenju ministara iz kvote Mosta, kao i Nadzornog odbor HRT-a, tvrdeći da nadležnost u slučaju treba prepustiti Trgovačkom sudu, a koji je pak odbio imenovati privremenog ravnatelja. 

Prijedlog uredbe, koji je sastavilo Ministarstvo kulture na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem, usvojen je sa šest glasova protiv i 12 glasova za, i to temeljem Zakona o ovlasti Vlade da uredbama uređuje pojedina pitanja iz djelokruga Hrvatskoga sabora kada je on raspušten, a prijelaznom se odredbom propisalo da će vršitelj dužnosti glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Kovačić obavljati svoju dužnost do 1. listopada 2016. godine. 

 “Upozorili smo i da se na taj način pokušava sačuvati postojeće stanje na HRT-u do parlamentarnih izbora, pa i nakon njih, kako bi se već i do sada učinjena ogromna kadrovska i programska šteta dodatno uvećala, što je besramna zloupotreba političke moći na štetu hrvatskih građana”, ističe Saša Leković iz Hrvatskog novinarskog društva i dodaje: “Produljenjem v.d. mandata Siniši Kovačiću kao Glavnome ravnatelju HRT-a Vlada u odlasku svjesno je omogućila nastavak agonije javnog medijskog servisa”.

Reagirali su i iz Platforme 112: “Usvajanjem Uredbe o izmjeni Zakona o Hrvatskoj radioteleviziji tehnička Vlada ogriješila se o temeljna ustavna načela trodiobe vlasti, ustavnosti i zakonitosti čime je uzurpirala liberalnu demokraciju i ustavno-pravi poredak Republike Hrvatske”. Također, od Ustavnog suda zatražili su da pokrene nadzor nad ovakvom odlukom, kao i od Andreja Plenkovića da preuzme političku odgovornost za današnje odluke HDZ-ovih članova tehničke Vlade. 

Treći program Hrvatske televizije pokrenut je 15. rujna 2012. godine. Već sama najava o pokretanju tog kanala potaknula je strahove da će uvođenje specijaliziranog programa za znanost i kulturu dovesti do getoizcije ovih sadržaja te ih izmjestiti na treći program i tako dokinuti ionako rijetke, o kvaliteti bolje i ne govoriti, emisije posvećene ovim područjima s drugih televizijskih kanala koji zahvaćaju bitno širu publiku. Strahovima usprkos to se nije dogodilo, već je Treći kanal zaživio je kao izrazito kvalitetna i osebujno zamišljena programska cjelina. Uvijek je nekako nezahvalno, bilo da se radi o laudama ili kuđenjima, naprtiti sve na pleća jednog čovjeka, ali odgovoran za uspjeh, a onda i zaslužan za pohvale u ovom konkretnom slučaju je zasigurno Dean Šoša, njegov idejni začetnik i do prije koji dan glavni urednik. Sa skromnim budžetom i ne pretjerano zahvalnom pozicijom, osmislio je kvalitetan program koji je u vrlo kratkom vremenu premašio po gledanost mnoge tipski srodne kanale zemalja u koje se volimo zagledati. 

No, smjenom ravnatelja HRT-a Gorana Radmana, i postavljanjem na mjesto v.d.-a Siniše Kovačića, Dean Šoša stavio je svoj mandat glavnog urednika Trećeg programa na raspolaganje. 

Ovakav razvoj događaja nije nimalo razveselio kulturnu javnost, sad već ionako dobrano izbombardiranu novim smjerovima i smjernicama kulturne i medijske politike, pa su se potencijalnom preusmjeravanju uredničke, a mogućno i druge, koncepcije tog programa usprotivile referentne organizacije i inicijative. Tako su se v.d.-u ravnatelja Siniši Kovačiću obratile strukovne udruge – Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatsko društvo filmskih kritičara, a potporu Deanu Šoši na mjestu glavnog urednika Trećeg programa dala je i inicijativa Kulturnjaci 2016. 

“Prema dosadašnjim reakcijama stručne javnosti i mnogim provedenim anketama među kulturnim i javnim djelatnicima, osnivanje Trećeg programa Hrvatske radiotelevizije ocjenjivano je proteklih godina kao jedan od najvažnijih kulturnih događaja u našoj zemlji. Od pokretanja 2012, Treći program HRT-a pokazao je na primjeru kako bi trebao izgledati program “javne televizije”: depolitiziran, informativan i edukativan, usmjeren podjednako na audiovizualnu i općenito kulturnu baštinu kao i na suvremeno umjetničko stvaralaštvo, namijenjen svim naraštajima i otvoren ljudima svih svjetonazora. Zahvaljujući izvrsnom programiranju, Treći program HRT-a vratio je na javnu televiziju ono što joj je godinama nedostajalo. Bio je istodobno i kinoteka i TV-teka nudeći svakodnevno antologijske filmske i televizijske naslove, književna tribina i umjetnička galerija, parlaonica i gledaonica, ukratko audiovizualno učilište na kojem se uz provjerene kulturne i umjetničke vrijednosti, svakodnevno otkrivalo nešto nepoznato i novo. Treći program istodobno je poticao kreativce iz raznih polja, posebice one mlađe generacije, na osmišljavanje inovativnih emisija i audiovizualnih djela koja su našla svoje mjesto u njegovoj programskoj shemi, kao i komuniciranje konstruktivnih ideja o svijetu i umjetnosti danas. Hrvatsko društvo filmskih kritičara ponosi se činjenicom da je idejni začetnik, programski i operativni urednik toga programa, Dean Šoša, filmski kritičar i dugogodišnji djelatnik HRT-a – naš član.” – stoji u pismu Hrvatskog društva filmskih kritičara koje poziva “odgovorne na HRT-u da podrže kolegu Šošu u nastavljanju posla koji je sjajno započeo ulažući u njega veliko znanje, stručnost i energiju – na zadovoljstvo običnih gledatelja, novinarske struke i audiovizualne zajednice te kulturne i cijele hrvatske javnosti.” 

Društvo hrvatskih fimskih redatelja u svom pismu ističe da Treći program HRT-a sustavno radi na promicanju autorskog filma, kojem pripada i hrvatska kinematografija, pa tako senzibilizira gledatelje koji će danas i sutra činiti publiku domaćeg i europskog filma, a nasuprot općoj komercijalizaciji i trivijalizaciji medijskog prostora. Treći program sustavno predstavlja filmske klasike te tako pridonosi razvoju filmske kulture gledatelja. “Zbog svega toga, a ne sporeći pravo HRT-u da autonomno vodi kadrovsku politiku, želimo upozoriti da je Treći program jedinstvena vrijednost hrvatske kulture, televizijski program kakvog nema u širokom krugu nama susjednih zemalja. Upravo po postojanju takvog javnog programa, jedinstveni smo – i u stručnim krugovima to nerijetko s ponosom ističemo. Taj program osmislio je Dean Šoša, on je njegova vizija i njegov projekt, pokrenuo ga je od nule i stvorio s minimalnim resursima. U strpljivo građenje tog projekta uložio je velik trud, znanje i energiju. Vjerujući da nema te vlasti ili uprave kojoj može biti cilj rušiti nešto što je dobro i uspješno, pozivamo vodstvo HRT-a da ne prihvati ostavku Deana Šoše jer on je primjer odgovornog i kompetentnog urednika te je stvorio program kojim se naša kulturna zajednica ponosi.” – stav je DHFR-a.

U svom pak obraćanju v.d.-u ravnatelja Siniši Kovačiću, inicijativa Kulturnjaci 2016 ističe ogorčenost saznanjem da Šoša više nije urednik Trećeg programa Hrvatske televizije. “Iz naše vizure Treći televizijski program najreprezentativnije je zrcalo moderne i progresivne Hrvatske i neprocjenjiv zamašnjak kulturnoj i kreativnoj produkciji. Zamijeniti njegovog pokretača i urednika Deana Šošu bilo kim drugim nije ništa drugo do osvetnička egzekucija demokratskim sredstvima. S čela udruženja HNIP nedavno ste poručili: ‘Umjetnost se je mahom zatvorila u avangardno elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika te promovira ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra.’ Kako se istim idejama o umjetnosti vodila i Nacionalsocijalistička stranka u Njemačkoj 1933. sa zebnjom promatramo Vaše prve poteze i odluke na čelu predsjednika Uprave HRT-a. Stoga vas pozivamo da Deana Šošu zadržite na mjestu glavnog urednika Trećeg programa Hrvatske televizije kako bi se održao kontinuitet kvalitetnog kulturnog i znanstvenog programa otvorenog kako baštinskoj kulturi, tako i novim i mladim generacijama umjetnika i stvaraoca.” – zaključuje inicijativa Kulturnjaci 2016. 

Ostaje nam za nadati se da će ovi apeli naići na otvorene uši aktualne uprave javnog servisa.

Piše: Vatroslav Miloš

Nakon operativne pacifikacije neprofitnih medija, uslijedila je, očekivano, i ideološka pacifikacija javnih medija. Umjesto, kako ističe Bilten, “tehnokratskog ‘clean-upa’” dobili smo “ideološku čistku”; umjesto tehnokratskog manekena Gorana Radmana dobili smo Sinišu Kovačića, desničarskog portparola i (sada već bivšeg) predsjednika HNIP-a, kvazižurnalističkog udruženja u čije se članstvo broje i doajeni slobodne misli i riječi Marko Jurič i Velimir Bujanec. “No, u raspravama koje će slijediti”, piše Bilten, “na umu treba imati činjenicu da javni medij kao temeljna načela svog rada mora imati istraživačko novinarstvo, političku edukaciju različitih usmjerenja, znanost i umjetnost, lokalne interese, kao i interese svih marginaliziranih i potlačenih društvenih skupina, što su sve načela što razlikuju javni medij od komercijalnog, koji, premda može promovirati iste ove prioritete, nema tu obavezu jer nije javno financiran. Od radikalno desnog ravnatelja javnog medija može se, umjesto diferencirane medijske ponude za različite publike, očekivati upravo suprotno, inzistiranje na zadovoljavanju potreba samo jedne takve skupine: glasačke mašinerije HDZ-a”. Više o radu Siniše Kovačića potražite u detaljnoj analizi Faktografa.

Lektira je posljednjih tjedana, od objave Prijedloga nacionalnog kurikuluma za hrvatski jezik, goruća tema u medijima. Moralno-intelektualna panika dosegla je točku usijanja jer se na popisu nisu našli popularni klasici i omiljeno srednjoškolsko štivo poput Marulića ili Biblije. Ipak, neki su otkrili da se sporni popis tiče djela za cjelovito čitanje gdje je jasno istaknuto kako “na popisu nisu mnoga važna djela svjetske i nacionalne književnosti, poput Biblije, Homerovih epova, Don Quijotea, Judite, Ribanja i ribarskoga prigovaranja ili Robinje“, odnosno da “to ne znači da se učenici s tim djelima uopće neće susresti, već da će ih upoznati preko najznačajnijih dijelova ili ulomaka, kao što je uobičajeno u nastavnoj praksi”. Tu smo javnu i neočekivanu demonstraciju važnosti lektire za razvoj sposobnosti čitanja s određenom dozom razumijevanja doživjeli u HRT-ovoj je emisiji Otvoreno, gdje je profesionalni čitatelj Slobodan Prosperov Novak na vlastitom primjeru pokazao da je skupina posvećena reformi nacionalnog kurikuluma na dobrom tragu.   

“Europska komisija se u svom aktualnom izvješću dotakla i braniteljskih naknada te zaključila da bi one trebale biti usklađene s drugim socijalnim naknadama za koje se primjenjuje imovinski i dohodovni cenzus”, piše tportal. Očekivano, budući da se radi o detaljnom izvješću koje analizira stanje na terenu, ova vijest nije imala nekog većeg odjeka u javnosti. “Za neke opće programe primjenjuju se strogi kriteriji, među ostalim i imovinski i/ili dohodovni cenzus i gornje granice, kao što je to slučaj sa zajamčenom minimalnom naknadom. Osim toga, naknade u okviru posebnih programa, uglavnom su više od usporedivih naknada koje se dodjeljuju u okviru općih programa. U okviru ostalih programa koji su usmjereni na posebne kategorije kao što su branitelji i njihove obitelji primjenjuje se univerzalniji pristup”, stoji u izvješću. 

Kako stvari trenutno funkcioniraju na poljskoj javnoj televiziji (TVP) i kako bi, uzgred budi rečeno mogle funkcionirati i kod nas, svjedoči slučaj specijalne emisije “Oko Ide“. U dvanaestominutnom programu koji je prethodio emitiranju Oscarom nagrađenog filma Pawela Pawlikowskog na TVP2 gostovali su filmski kritičar Krzysztof Klopotowski, povjesničar Piotr Gursztyn i aktivist Maciej Swirski iz Poljske protuklevetničke lige, organizacije koja se bori protiv “anti-poljske propagande u stranim medijima”. Swirski je u emisiji, među ostalim, rekao da “ako je film dio katarze naroda onda bi trebao imati značenje s kojim se poljski narod slaže” kao i da bi se trebalo “razgovarati o užasnim stvari u koje su se desile u povijesti, ali ne tako da se uvrijedi narod”. Svaka sličnost s trenutnim stanjem u lokalnom kontekstu je, usudio bih se reći, namjerna. 

Tiny Mix Tapes je najavio suradnju norveške glazbenice Jenny Hval, Kima Myhra i Trondheim Jazz Orchestra koji će zajednički album – In the End His Voice Will Be the Sound of Paper – objaviti 8. travnja. Istovremeno, engleska grupa Fear of Men, predvođena karizmatičnom Jessicom Weiss, najavila je izlazak nove ploče – Fall Forever – za 6. lipnja.